Žarko Paić

Spis Karla Jaspersa Pitanje krivnje: O političkoj odgovornosti Njemačke objavljen je 1946. godine. (Karl Jaspers, Pitanje krivnje: O političkoj odgovornosti Njemačke, AGM, Zagreb, 2006. S njemačkoga preveo Boris Perić) Nastao je iz niza predavanja o duhovnoj situaciji u Njemačkoj održanih u zimskom semestru 1945-1946. godine na sveučilištu u Heidelbergu. Iste godine kad Jean-Paul Sartre objavljuje programatski tekst o filozofiji egzistencijalizma Egzistencijalizam je humanizam najznačajniji filozof egzistencije XX. stoljeća radikalno se razračunava s nacističkom politikom svoje domovine.  Sartre i Jaspers, francuski angažirani intelektualac, pripadnik pokreta otpora protiv nacizma i njemački filozof kao moralna savjest nacije-države čiji je politički poredak nacionalsocijalizma uzrokovao II. svjetski rat, holokaust i grozomorne zločine nad cijelim narodima bez presedana u povijesti, otvaraju obzorje za novo promišljanje biti i smisla čovjeka nakon najveće tragedije čovječanstva u povijesti.

1. Humanizam kao novi početak

Oba su spisa pozitivno utemeljenje ideje humanizma. Dok je Sartreova nakana izgradnja egzistencijalizma kao nauka čovjeka iz ideje da egzistencija prethodi njegovoj biti, odnosno da njegov angažman u svijetu odlučuje o tome što čovjek jest, (Jean-Paul Sartre, L’existentialisme est une humanisme, Gallimard, Paris, 1946.) Jaspersov humanizam naglašava odgovornost čovjeka u transcendenciji spram metafizičkog temelja egzistencije. Humanizam bez Boga ( Sartre) i humanizam kao odgovorni odnos čovjeka i božanskoga u transcendenciji faktičnog svijeta (Jaspers) nisu samo filozofijske koncepcije, nego i projekti političkog prevladavanja posljedica ratne zbilje. Humanizam je bio očekivani odgovor na raspad ideje čovjeka i čovječnosti uopće.

Te iste godine 1946. pojavljuje se i spis filozofa koji je do danas ostao predmet kontroverzi zbog pristanka uz njemački nacionalsocijalizam. Naime, Martin Heidegger objavljuje svoj odgovor francuskome prijatelju Jeanu Baufretu naslovljen Pismo o humanizmu. (Martin Heidegger, „Brief über den Humanismus“, u: Wegmarken, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1976. I. Abteillung: Veröffentlichte Schriften 1914-1970., sv. 9.) Za razliku od Sartrea i Jaspersa, Heidegger zahtijeva misaono prevladavanje/prebolijevanje (Verwindung) humanizma kao metafizičkog subjektivizma čovjeka. Heideggerova šutnja o nacionalsocijalizmu i spornome vlastitom angažmanu u doba rektoratskog vodstva u Freiburgu 1933.-1934. godine otvara temeljno pitanje o odgovornosti i krivnji intelektualaca za ravnodušnost spram političkih zločina totalitarnog nacističkog poretka.

 Ovdje nije riječ o tome tko je od spomenute trojice filozofa najprodornije otvorio problem biti i smisla čovjeka u doba znanstveno-tehničke vladavine. Jedino što je važno u političkome smislu jest pitanje koje je prvi postavio Karl Jaspers. Što je, naime, krivnja i kakva je politička odgovornost Njemačke za zločine počinjene u doba nacionalsocijalizma? Neporeciva je aktualnost tog spisa i danas. Jaspers nije samo stvorio konceptualni okvir za raspravu o individualnoj krivnji i kolektivnoj odgovornosti naroda za zločine protiv čovječnosti, nego je istodobno radikalizirao pitanje odgovornosti intelektualca u vremenu duhovne krize Zapada. Granice njegove filozofije egzistencije u ovom slučaju nisu i granice aktualnosti njegova politički najznačajnijeg spisa. Paradoks je u tome što njegova filozofija više nije izazovom za naše doba, dok je spis Pitanje krivnje nezaobilazni okvir rasprave o aktualnim političkim procesima odgovornosti i krivnje države, naroda, kolektiva i pojedinaca za ratne zločine.

2. Četiri razloga aktualnosti Jaspersove analize krivnje

Četiri su temeljna razloga zbog čega Jaspersove postavke iz znamenitog spisa iznova zahtijevaju tumačenje i preispitivanje. Prvi je određen politikom nacionalsocijalizma kao totalitarnog poretka organiziranog zločina države protiv simboličkog, imaginarnog i irealnog neprijatelja (Židovi i komunisti). Pitanje krivnje jest pitanje o tome nestaje li propašću diktatorskog režima odgovornog za zločine protiv čovječanstva i mogućnost pravnog i moralnog suočenja nacije-države sa svojom mračnom prošlošću. Jesu li sinovi krivi za grijehe otaca? Jaspersova analiza nije u strogom smislu riječi politička analiza ideologije nacionalsocijalizma kao totalitarnog poretka. To je izvela Hannah Arendt. (Hannah Arendt, Elemente und Ursprünge totale Herrschaft, R. Piper, München, 1991.)

Otuda podnaslov spisa valja razumjeti iz Jaspersove filozofijske kritike politike u zahtjevu za realizacijom liberalno-demokratske politike u višem, moralnome smislu. Budući da se neprestano iznova postavlja pitanje o kolektivnoj odgovornosti Nijemaca za holokaust, odnosno u našem aktualnom slučaju o kolektivnoj odgovornosti Srba za zločine u Vukovaru i Srebrenici, vrijedno je pozornosti vidjeti kako Jaspers određuje odnos između razina krivnje i instanca njihove realizacije. Može li se rasprava o holokaustu svesti samo na ideologiju i kulturni model antisemitizma kao što to čini Daniel Goldhagen ili je nužno izaći iz reduktivne ideologijsko-političke dimenzije žrtve koja uvijek iziskuje neku vrstu subjektivnog redukcionizma? (Daniel Jonah Goldhagen, Hitlers willige Vollstrecker: Ganz gewöhnliche Deutsche und derHolocaust, Goldmann, München, 2000.)

Drugi je razlog u tome što Jaspers krivnju shvaća metafizičko-ontologijski kao pretpostavku razgraničenja ili tipologije krivnje. Četiri su pojma krivnje koje Jaspers postavlja u svojoj analizi: kriminalna, politička, moralna i metafizička. Prva dva pojma vezana su uz pravno sankcioniranje zločina nacističkog poretka. Sud u Nürnbergu nakon kraja II. svjetskog rata sudio je nacističkim vođama individualno odgovornim za kriminalne radnje zločina, ali ne kao neposrednim zločincima nego kao državnim ili partijskim instruktorima genocida. Utoliko je ovdje posrijedi politička artikulacija individualne krivnje i političke odgovornosti države kao organizirane sile koja je počivala na politici genocida. Jaspersovo razlikovanje u pojmu kriminalne i političke krivnje savršeno odgovara aktualnome stanju s međunarodnim kaznenim sudom u Haagu na kojem se sudi za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije tijekom ratova 90-ih godina XX. stoljeća. Temeljno pitanje granica aktualnosti Jaspersove analize krivnje danas nije u prva dva pojma krivnje, nego u neoperabilnosti pojmova moralne i metafizičke krivnje za politiku u globalno doba.

Treći razlog je u tome što iz Jaspersove analize krivnje nije moguće izjednačenje nacizma i komunizma kao ideologijsko-političkih sustava totalitarne vladavine, kao što je to danas uobičajeno razumijevanje i praksa. Jaspers je bio radikalni kritičar svakog mogućeg povijesnog revizionizma. U tome nema nikakve razlike između njega i Hannah Arendt. Može se argumentirano pokazati da je spisom Pitanje krivnje i politički angažiranim tekstovima 60-ih godina povodom rasprave o denacifikaciji u parlamentu SR Njemačke upravo Jaspers bio protivnik revizionističke interpretacije povijesti kakvu će kasnije zastupati historičar Ernst Nolte: da je nacizam bio samo odgovor na totalitarnu politiku sovjetskog komunizma. (Karl Jaspers, Wohin treibt die Bundesrepublik? Tatsachen – Gefahren – Chancen, R. Pipper & Co. Verlag, München, 1966.)

Ravnoteža krivnje upravo je ono što je predmet njegove kritike. Neka svatko očisti smeće iz svojeg dvorišta! To je jedino ispravni put samoprevladavanja krivnje pojedinca, kolektiva i čovječanstva. Iz Jaspersova filozofijskog i političkog angažmana jasno je da je smatrao komunizam i sovjetski totalitarizam odgovornim za zločine istog ili čak i većeg razmjera. Ali temeljna je razlika u tome što je nacionalsocijalizam skrivio II. svjetski rat, te ideologijski opravdao genocid direktnom akcijom istrebljenja Židova, Roma i slavenskih naroda.

Četvrti razlog je u tome što iz Jaspersova razumijevanja krivnje proizlazi ono najvažnije za svjetsko-povijesnu situaciju globalnoga doba. To je vjera u mogućnost prebolijevanja zla stvaranjem metafizičke osnove za novu kozmopolitsku dimenziju čovječnosti uopće. Njegov postulirani humanizam kao put preobrazbe iz tamnica međunarodnog poretka nacija-država u zajednicu čovječanstva u kojoj ništa ne nestaje niti se utapa u nadnacionalno-naddržavnome poretku – ni pojedinac, ni nacija, ni domovina ni osjećaj ukorijenjenosti u neki zavičaj – pretpostavlja najvišu razinu moralno-metafizičke katarze. Prebolijevanje zla pravnim, političkim, moralnim i metafizičkim sredstvima stalnog suočenja s krivnjom za zločine u prošlosti označava put samoizgradnje svjetsko-povijesne egzistencije čovjeka kao odgovornog bića slobode u komunikaciji s drugim, Bogom i samim sobom. Pitanje krivnje svodi se, naposljetku, na pitanje o tome što jest čovjek i što je smisao njegove egzistencije. (Karl Jaspers, Was ist der Mensch? Philosophishe Denken für Alle, R. Piper, München, 2000.)

Krivnja, doduše, jest ono neizbježno i vječno kao iskonski grijeh čovjeka. Time se filozofija egzistencije nalazi u blizini s kršćanskim naukom. Filozofija i teologija nisu u prijeporu, nego tek zajedno pridonose transcendenciji čovjeka u susretu s Bogom. (Karl Jaspers, Philosophische Glaube angesichts der Offenbarung, R. Piper & Co. Verlag, München, 1984.) Problem koji Jaspersova analiza krivnje postavlja za suvremenu situaciju zločina i genocida u doba post-totalitarne politike jest zapravo problem odnosa politike, ideologije i metafizike slobode. Kako spriječiti mogućnost ponavljanja nečuvenog događaja organiziranog zločina države i političkog poretka u uvjetima kraja povijesti? Ili jednostavnije, kako razumjeti i objasniti da s nestankom totalitarizma nacističkog tipa nije nestala i mogućnost provedbe organiziranog zločina u ime nacije-države, vjere, političke ideologije?

Kao što je neporecivo da zabrana govora o političkim uzrocima holokausta pridonosi paradoksalnome učinku omalovažavanja i nijekanja holokausta uopće, tako je očito da problem prebolijevanja zla u povijesti nije moguće bez radikalne kritike političkih uzroka simboličkog, imaginarnog i realnog zla u povijesti. Depolitizacija holokausta u postmodernoj kulturi spektakla lažna je strategija suočenja s mračnom prošlošću. (Slavoj Žižek, Did Somebody Say Totalitarianism? Five Interventions in the (Mis)use of a Notion, Verso, London-New York, 2001.) Repolitizacija pitanja krivnje u svakom trenutku suvremene povijesti, pak, nužna je, ali ne i dostatna strategija prebolijevanja granica između ideologije, politike i moralno-metafizičke egzistencije čovjeka. Suočenje suvremenika s grijehom svojih prethodnika ne oslobađa ih odgovornosti za prošlost s kojom nisu individualno ni kolektivno vezani. To je upravo problem koji Jaspers bolno otvara u odnosu pojmova vječnosti krivnje i vremenitosti povijesne odgovornosti onih koji dolaze nakon nečuvenog događaja politike zločinačke države. Ne možemo se osloboditi prošlosti za koju nismo ni odgovorni ni krivi. Ona nas određuje sve dok živimo. Bez radikalnog prebolijevanja zla kao realne povijesti u vremenu, koja spaja prošlost, sadašnjost i budućnost, nema mogućnosti života u istini. Je li moralno-metafizički odgovor na pitanje krivnje ipak vjerodostojniji od kritike političko-ideologijskog razračuna s krivcima što nas opterećuju u našoj sadašnjoj egzistenciji?

3. Totalitarizam i zločinačka država

Nacionalsocijalistički poredak politike totalne države bio je radikalni pokret razaranja modernog pojma pravne države. NS-država nije priznavala liberalno-demokratski model države i društva. Odvojenost zakonodavne, izvršne i sudske vlasti nije postojala. Načelo pravnog poretka (nulla poena sine lege) razoreno je iz temelja. Stoga se holokaust i koncentracijski logori ne pojavljuju kao nešto izvanjsko samom totalitarnome poretku nacizma. Oni su njegova unutarnja nužnost egzistencije. Već je nakon kraja II. svjetskog rata dovođenjem nacističkih zločinaca pred nürnberški sud bilo prijeporno kako uopće suditi akterima/subjektima takvog totalitarnoga poretka. Hannah Arendt u pismu Jaspersu 17. kolovoza 1946. godine naznačuje problem: „Ti se zločini, čini mi se, ne mogu više pravno sankcionirati i u tome je upravo njihov užas. Za te zločine više nema primjerene kazne: Göringa treba objesiti, ali to je posve neadekvatno. To znači da ta krivnja, u suprotnosti sa čitavom kriminalnom krivnjom, nadilazi i razara sve pravne poretke.“

          Karl Jaspers u spisu Pitanje krivnje nastoji razriješiti problem koji postavlja Hannah Arendt. On već u „Uvodu“ ustvrđuje da je svijest o političkoj odgovornosti Njemačke za ratne zločine prvi korak u preuzimanju krivnje. Borba za „čistoću njemačke duše“, kako još tradicionalno metafizički govori u duhu humanističke kulture, jest preokret povijesnog posrnuća u šansu novog početka. Pretpostavka za to je ponajprije unutarnja pokrenutost njemačkog naroda u sagledavanju vlastite krivnje i političke odgovornosti za zločine Hitlerova poretka. Zbog optužbe Nijemaca za kolektivnu krivnju nužno je vlastitim procesom pročišćenja otvoriti mogućnost novog političkog, moralnog i duhovnog života u dijalogu i komunikaciji sa svjetskom poviješću. Ponovni dolazak Njemačke k sebi označava imanentnu kritiku političkog poretka nacionalsocijalizma. koji je skrivio toliko nesreće drugima i vlastitome narodu. Pojam narod Jaspers rabi kao duhovno-supstancijalni pojam egzistencije kolektiva unutar kojeg pojedinac kao osoba preuzima vlastite dostojanstvo iz biti slobode. „Prvo smo ljudi, a tek potom Nijemci“.

          Shematika razlikovanja pojma krivnje koju je uveo odgovor je na pitanje Hannah Arendt o užasu nacističkih zločina i načinu suđenja tom i takvom zločinu. Četiri pojma krivnje, kako je već navedeno, odgovaraju temeljnome sklopu ljudskog života u smisleno uređenoj povijesnoj zajednici. Ona su istodobno rezultat veze kršćanskog nauka i filozofijskog uvida u smisao povijesti. Krivnja koja se razrješava na sve četiri instancije označava put samorefleksije i transcendencije čovjeka u vjeri i filozofijskome znanju o biti čovjeka i svijeta.

Kriminalna krivnja znači da su zločini objektivno dokazivi, a instanca je sud koji u formalnome postupku dokazuje činjenična stanje i na njih primjenjuje zakone. Politička krivnja jest u djelovanju državnika i građana neke države zbog čega sadašnji i budući pripadnici dotične nacije-države snose posljedice za njezino pogubno djelovanje. Riječ je o političkoj odgovornosti. Instancija za tu krivnju jest sila i volja pobjednika u unutarnjoj i vanjskoj politici. Bez izvanjskog utjecaja saveznika (Amerike i Velike Britanije, te uvjetno SSSR-a) nije bilo moguće preuzeti takvu vrstu političke odgovornosti. Ta situacija, očito, ne vrijedi samo za totalitarni poredak nacionalsocijalizma. Nürnberški sud za zločin protiv čovječnosti i aktualni Haaški sud za zločine u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije nužna su sredstva normalizacije stanja u priznanju političke odgovornosti za rat. Moralna krivnja znači da za djela koja čini pojedinac snosi moralnu odgovornost za političko i vojno djelovanje. Ovdje nije moguće pozivanje na zapovjednu odgovornost i na odricanje vlastitog udjela u općoj politici zločinačke države. Instancija je vlastita savjest. Iz toga slijedi i univerzalna krivnja. Metafizička krivnja znači da postoji solidarnost među ljudima kao takvima. To ih čini suodgovornima za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta. Zločini počinjeni u njihovoj prisutnosti ili s njihovim znanjem okrivljuju ih kao ljude koji su pasivno promatrali zločin ne čineći ništa da ga spriječe ili osude na vrijeme. Naravno, u ovom slučaju instancija je samo Bog.

Jaspersova radikalnost u odredbi totalitarne politike nacionalsocijalizma pokazuje se u njegovu razlikovanju pojma države u totalitarnome i liberalnome konceptu. Premda nigdje nije eksplicitno pokazao što je bit totalitarizma, u razgovoru za tjednik „Der Spiegel“ s urednikom Rudolfom Augsteinom 1965. godine on pojašnjava svoje postavke o političkoj odgovornosti Njemačke za zločine protiv čovječnosti (deportacije, masovna ubojstva, genocid, koncentracijski logori). Pravo ima dva izvora: političku volju i ideju pravednosti.  Na pitanje Augsteina o razlici između nacističkog genocida nad Židovima i Napoleonove odmazde nad poraženima u Pruskoj, odgovor je nedvosmislen. NS-država bila je zločinačka država koja je počivala na zločinu i provodila ga nad drugim narodima, rasama, kolektivima kao ideologijski projekt stvaranja etnički čiste države arijske rase. „Zločinačka država jest takva država koja u načelu ne priznaje i ne poštuje nikakav pravni poredak.“ (Karl Japers, „Für Völkermord gibt es keine Verjährung“ (Gespräch mit Rudolf Augstein, Der Spiegel, 1965.), u: Wohin treibt die Bundesrepublik?, str. 21.)

Razlika između zločinačke države i države nastale na zločinu, kako se kritički prosuđuje iz radikalno-lijevih krugova nastanak Hrvatske u ratu za državnu samostalnost 90-ih godina XX. stoljeća zbog etničkog čišćenja Srba i vojnog sudjelovanja u dekonstrukciji Bosne i Hercegovine (Ahmići, Dretelj, podržavanje stvaranja Herceg-Bosne kao etnički čiste tvorevine hrvatskog naroda), jest u tome što je zločinačka država rezultat njezine ideologijsko-političke konstrukcije. U njezinim temeljima zločin kao takav smisao je njezine konstrukcije. Uništenje drugih naroda i njihovo istrebljenje jest genocid, dok se suvremene politike etničkog čišćenja zasnivaju na drukčijem tipu konstrukcije države. Stoga je bjelodano da su neprimjerene analogije između nacizma i nacionalističko-ideologijskih projekata etnički čistih država u postmoderno doba. Elementi fašističke retorike i prakse svakako su dijelom prisutni. Isto još više vrijedi za elemente staljinističke prakse raseljevanja i etničkoga čišćenja naroda s prostora sovjetskog carstva. Ruski agresivni nacionalizam nije ipak istovjetan njemačkom nacističkome programu rasno-nacionalno-političke čistoće Trećeg Reicha. Post-totalitarni projekti etničkog čišćenja nisu otuda nastavak nacionalsocijalističke ideologije i politike drugim sredstvima, nego hibridni programi nacionalističke ideologije i autoritarne vladavine u prividno demokratski konstruiranim državama. Ovdje je paralela između Miloševića i Tuđmana posve primjerena.

Jaspers je teoriji totalitarizma podario izvorno objašnjenje biti konstrukcije države. Što je izostalo, danas se čini iznimno važnim. A to je analiza ideologijskog temelja političke artikulacije zločinačke države. Daniel Goldhagen u svojoj je knjizi o holokaustu i njemačkoj (kolektivnoj?) odgovornosti za zločine protiv Židova razvio upravo postavku o kulturnome modelu. Antisemitizam i antidemokratska konzervativna revolucija Njemačke čine bit nove ideologije. Ona ne služi nacionalsocijalizmu u izvanjske svrhe, nego je unutarnji pokretač svih njegovih akcija. (Daniel Jonah Goldhagen, Hitlers willige Vollstrecker: Ganz gewöhnliche Deutsche und derHolocaust, str. 15-45.)

Kriminalna i politička krivnja ne mogu se dovoljno precizno razgraničiti. Isto tako ne može se odvojiti neposredni zločinac od njegova ideologijsko-političkog nalogodavca. Analiza ideologije pokazuje da zločinačka država nije nipošto moguća bez svojeg ideologijskog temelja. Antisemitizam kao kulturni model, kako ga shvaća Goldhagen, naposljetku ne pogađa bit problema s totalitarnom politikom nacionalsocijalizma. Razlog je taj što antisemitizam proizlazi iz  paranoidno-političkog, zakašnjelog formiranja njemačke nacije-države kao kulturalne paradigme moći.

Od Fichtea preko Herdera do nacionalne konzervativne revolucije u XX. stoljeću Njemačka se konstruira kao moderna država antimodernog tipa legitimnosti. Weimarska država je rezultat poraza njemačkog carstva u I. svjetskome ratu. Ideologija antisemitizma postoji kao latentni kulturni kod. Ali nemoguće je otuda govoriti o kulturnome modelu. Takav je način argumentacije, unatoč ograđivanju od pojma kolektivne krivnje, blizak redukcionizmu na etno-kulturalne stereotipe o nacijama-državama kao kolektivno nepromjenjivim subjektima/akterima političke moći. Jaspers je u Pitanju krivnje otklonio bilo kakvo determinističko objašnjenje njemačke ideologije upravo stoga što je vjerovao u mogućnosti obnove „čiste njemačke duše“ iz humanističke projekcije Kanta, Goethea, Schillera i Lessinga. Ideologija zločinačke države nije antisemitizam. Posrijedi je totalni sklop permanentnog razaranja liberalno-demokratskih vrijednosti Zapada. U tome je antisemitizam jedan, zacijelo najvažniji, od elemenata nacističkog strahotnog megalita.

4. Pročišćenje i politika krivnje

Pitanje o krivnji Nijemaca ne svodi se na pitanje kolektivne krivnje. Nacije-države nisu vječno obilježena, stigmatizirana tijela zbog nečuvenog događaja apsolutnog zločina u povijesnome vremenu. Takva bi koncepcija krivnje kao univerzalne, vječne i kao nikad iskupivog grijeha za počinjeno zlo Jaspersu bila protivna duhu filozofije egzistencije. Posljednji korak u prevladavanju/prebolijevanju krivnje proizlazi iz nužnosti transcendencije čovjeka u smjeru božanskog. Metafizička krivnja za svoju posljednju instanciju ima odgovornost pred Bogom. Moralna savjest prelazi u metafizičko pitanje krivnje ili pravde pred Bogom. Stoga je nacionalna katarza istodobno nemogući projekt pročišćenja „čiste njemačke duše“. Jaspersova uporaba riječi „domovina“, „čista njemačka duša“, „domoljublje“ ne pripada diskursu nacionalne konzervativne revolucije Njemačke nakon završetka I. svjetskog rata.

On se, doduše, koristi izrazima koje samorazumljivo određuju program povratka idejama narodne zajednice (Volksgemeinschaft) kao alternative liberalno-demokratskom društvu i državi. No, kao što dijelom nastoji misaono osigurati pretpostavke za „slobodnu uporabu onog narodnoga“ (Hölderlin) bez ikakvog reakcionarnog ressentimenta, tako se osjeća pozvanim neprestano brinuti o zlouporabi domoljublja u ideologijske svrhe nacionalsocijalizma. Kritika antimodernog patriotizma kao „civilne religije“ državljana zakašnjele nacije u povijesti (Plessner) nužno bi iziskivala korak s onu stranu takvog već odavno zastarjelog diskursa neprimjerenog liberalnoj ideji prosvijetljenog građanstva. No, ovdje nije posrijedi nikakav „žargon autentičnosti“ (Adorno), nego brižno mišljenje oko stvari naroda kao političke nacije nakon iskustva vlastite samodestrukcije u provedbi nacističke politike holokausta i ratnim sukobima s državama liberalne demokracije. Vidi o tome u cjelovitom filozofijskom prikazu i interpretaciji njegove filozofije: Richard Wisser, Karl Jaspers: filozofija u obistinjenju, Kruzak, Zagreb, 2000.

Moralna i metafizička krivnja nije nipošto puki nemoćni moralizam, nego apel na samosvijest čovjeka kao pojedinca za njegovom slobodom odluke. Jaspers smisao povijesti i bit čovjeka ne vidi kao nešto racionalno dokazivo. Smisao nije telos. To nije svrha povijesti kao u hegelovskom krugu razrješenja apsoluta koji se realizira u vremenu vječne sadašnjosti. Onijemjelost pred sudom božanske pravde posljednji je sud povijesti kao metafizičke sudbine čovjeka. To je ono što analizu krivnje naposljetku dovodi do puta pročišćenja duše nakon priznate i spoznate krivnje za počinjeni apsolutni zločin. Otuda ne može biti kolektivne krivnje, jer se čovjek realizira kao osoba i jedino kao priznata osoba može postati rob ili podanik totalitarne političke ideologije. Već je Hegel u Osnovnim crtama Filozofije prava pokazao logičku i realnu nemogućnost svakog zdravorazumskog mišljenja o pojmu čovjeka kao bića kolektiva.

Može li krivnja Nijemaca, u konzekvenciji bilo kojeg naroda odgovornog za zločin zbog državne i političke moći u određenom vremenu, osuditi i one koji pripadaju narodu a nisu sudjelovali u praksi zločina, ili su mu se aktivno protivili i bili žrtve njegove legitimne samovolje? To su logičko-realne kategorije kvantiteta: svi, mnogi, neki i pojedinačno. Krivnja je, dakle, uvijek pojedinačna, a odgovornost može biti kolektivna tek ako nije ispunjen zahtjev za kriminalnom i političkom krivnjom. Narod kao cjelina ne postoji, ustvrđuje Jaspers. Politička odgovornost jest prava instancija odgovornosti kolektiva za zločine. Isprika i pravno-političko sankcioniranje zločina tek su sredstva normalizacije odnosa među narodima koji su bili u ratnome sukobu. Isto je i s moralnom i metafizičkom krivnjom. One su uvijek individualne.

U Jaspersovoj analizi političke odgovornosti Njemačke na putu njezina nacionalnog, državnog i pročišćenja pojedinca očito je da postoji nužna nesukladnost između prve dvije i druge dvije razine krivnje. Kriminalna i politička krivnja iziskuju pravno sankcioniranje zločina i političku odgovornost nacije-države za grijehe otaca. Radikalna osuda zločinačke države, međutim, znači nešto mnogo više od moralno-metafizičkog puta izlaska na svjetlo pravednosti i poštivanja ljudskih prava koja čine temelj ideje čovječnosti i kozmopolitske zajednice. To znači izgradnju liberalno-demokratske države, koja mora biti izvan svakog kontinuiteta s državnim poretkom nacionalsocijalizma. Otuda u već navedenom razgovoru u „Der Spiegelu“ Jaspers kaže da je demokratski razvitak SR Njemačke pretpostavka svakog odnosa kritike spram političke odgovornosti Nijemaca za holokaust i izazivanje II. svjetskog rata. Pročišćenje je jedino smisleno i realno samo onda kad se pokazuje na političkome području izgradnje novog društva pravednosti, tolerancije i slobode. Priča o nacionalnome pomirenju ili o „odrađivanju prošlosti“ (Adorno) iz obzorja Jaspersove analize krivnje nije izvediva. Ovdje nije riječ o pomirenju ideologijski sukobljenih strana. Žrtva i krvnik se ne mire osim u metafizičkome smislu pred Božjim licem prema kršćanskome nauku kao konačna i smrtna bića.

Jaspers je otvorio problem mogućnosti, zbilje i nužnosti prebolijevanja zla. Utoliko je njegov čin daleko ispred svih pseudomoralističkih strategija nacionalnog pomirenja. Spomenik palima za domovinu, obelisk žrtvama za metafizički nemušto određenje novog početka nacije nije rezultat Jaspersova promišljanja krivnje. Naprotiv, pročišćenje pojedinca i kolektivni zadatak jedne nacije na putu prema svjetsko-povijesnoj kozmopolitskoj zajednici pretpostavlja posve drukčije razumijevanje odnosa spram zla u povijesti. Zanimljivo je pritom da je on prvi apelirao na obavezu razvijenih demokratskih država, ponajprije Amerike kao ratnog pobjednika i svjetskog hegemona zapadnog svijeta, da pomognu u svrgavanju totalitarnih poredaka u svijetu. Iskustvo njemačke pokornosti moći Hitlerova režima bila je realna osnova za takav stav.

Danas je ta koncepcija „pravednog rata“ nakon Busheve ratne intervencije u Iraku svrgavanjem totalitarnog vođe Sadama Huseina i izazivanjem građanskog rata u Iraku više negoli prijeporna. No, preostaje pitanje je li uopće moguće pročišćenje nacije spoznajom njezine krivnje bez izvanjske političke ili vojne intervencije? I sud u Nürnbergu i sud u Haagu osim diktata političke volje velikih sila da nametnu potrebu za suđenjem ratnim zločincima imaju, paradoksalno, veću moć u onome što nije njihov izričiti predmet. Kriminalna i politička krivnja koja je u njihovoj nadležnosti u slučaju Göringa i nakon smrti Miloševića u Haagu nije uopće ono odlučno za bit problema. Hannah Arendt to je jasno nazrijela u svojem pismu Jaspersu. Göringa je trebalo objesiti, budući da milost nakon II. svjetskog rata i Auschwitza nije bila legitimni dio humanizma kao što je to danas u zemljama EU zabrana smrtne kazne. No, pravi je problem bio onaj koji nadilazi neprimjerenost kazne za zločine protiv čovječnosti. Riječ je o prebolijevanju zla izgradnjom univerzalne politike krivnje koja oslobađa nacije-države na putu spram ostvarenja ideja zapadnog svijeta: slobode, ljudskih prava, demokracije i „vječnog mira“.  

Sud za ratne zločine protiv čovječnosti nužno je sredstvo univerzalne politike pročišćenja. Prebolijevanje zla ne znači naivnost mišljenja o biti, smislu čovjeka i povijesti kao već uvijek mogućem putu konačne pobjede dobra. Dijaboličko zlo u nečuvenom događaju zločinačke NS države moguće je prevladati/preboljeti jedino apsolutnom politikom odgovornosti spram svakog trenutka ljudske slobode. Granice Jaspersove aktualnosti kao kritičara totalitarizma i moralno odgovornog intelektualca spram biti svojeg poziva nisu u postuliranju svjetsko-povijesne misije kozmopolitske zajednice kao jamstva egzistencije čovječanstva u doba totalitarizma i mahnitosti znanosti i tehnike. Takav je oblik humanizma, naravno, danas nešto spram čega možemo osjećati samo poštovanje i nostalgiju. Granice su njegove aktualnosti u granicama moralno-metafizičke krivnje čovjeka kao slobodne osobe. S moralom i metafizikom više se ništa ne može. (Vidi o radikalnoj kritici etike: Alain Badiou, Ethics: An Essay on the Understanding of Evil, Verso, London-New York, 2002.)

Moral je metafizički temelj ideologije zaborava razlike između politike odgovornosti i politike krivnje. Prva je jedino sredstvo/svrha pozitivnog prebolijevanja trauma prošlosti sjećanjem na žrtve i na njihovu uzvišenost bez ikakvih drugih razloga osim komunikacije s onim što nadilazi naše profane svrhe života. Druga je vjerodostojni način pravno-političkog razračuna s zločincima bez kompromisa i bez lažne milosti. Hannah Arendt bila je u pravu. Kako suditi Göringu kao paradigmi zla ako ni okrutnost omče na vratu nije adekvatna kazna za ono što je počinio u ime Nijemaca i Njemačke, über alles? Suditi se takvom zločinu može samo u ime čovječnosti, a ne u ime naroda. Posljednja riječ u doba posthumanizma još uvijek ima tako apstraktnu, a ipak konkretnu moć: dostojanstvo slobode čovjeka. Koliko još dugo? 

          (Poglavlje iz knjige Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.)