Žarko Paić

Najutjecajniji književni esejist s filozofijskom, religijskom i književno-znanstvenom učenošću blizak kulturnome pesimizmu kao duhovnom a ne ideologijskome smjeru promišljanja kraja 20. stoljeća neprijeporno je Georg Steiner. Tko je čitao njegove eseje i komentare u „Times Literary Supplementu“ posljednjih godina, mogao je uživati u profinjenome osjećaju za „apokalipsu“. Od svih bučnih i stilski ogrubjelih izljeva uvjerenja da s krajem tisućljeća dolazi do posvemašnje krize vrijednosti, pa čak i obrata dobrog starog humanizma, samo se Steineru moglo pogledati kroz prste kad je nakon proglašene „smrti tragedije“ najavio i „smrt govora“ uopće. Drugi su to činili patetično, poput mnoštva lažnih proroka, potvrđujući sud da su od svih mesijanski gorljivih svetaca najgori oni koji u iščekivanju neke planetarne nesreće naplaćuju svoje izopačeno mučeništvo.

U giffordskim predavanjima iz 1990. godine na sveučilištu u Glasgowu, dakle puno desetljeće prije euforije „kraja svih krajeva“, Steiner je elegantno ispitivao sve mogućnosti koje nam povijest filozofije, umjetnosti, znanosti podaruje u suočenju s problemom onog uznemirujućeg, zaprepašćujućeg ništa. O „ničemu“ je u 20. stoljeću filozofijski najvjerodostonije mislio Heidegger, pjevao Paul Celan, dramski govorio Beckett, slikao Maljevič…Pravo pitanje na koje Steiner u svojoj šetnji kroz tamne predjele povijesti želi odgovoriti jest kako i zašto u doba sumraka estetike uopće izgraditi neki oslonac u razlikovanju stvaralaštva i eksperimenta. U čemu je bitna razlika između kreativnosti i invencije?

Gramatike stvaranja jest ona vrsta mišljenja o granicama govora koja dubokom izvornom sintezom različitih teorija, poetika i filozofijskih sustava postavlja naše duhovno iskustvo pred alternativu: ili bezuvjetna odanost pozitivizmu znanosti i njegovom pronalazačkome duhu svođenja svega na tehničko spravljanje ili udivljenje imaginarnim svjetovima kojima još uvijek upravlja moć kreativne (filozofijsko-umjetničke) inteligencije.

          Dva do kraja 20. stoljeća suprotstavljena načela, međutim, nisu i međusobno isključujuća. Inače, ne bi sam autor studija i eseja Real Presences, Language and Silence, The Death of Tragedy, After Babel, On Difficulty kao i proze Anno Domini, The Portage to San Cristobal of A. H. u većem dijelu tih predavanja pokazao koliko su veze matematike, fizike i suvremene genetike s poetikom vremena i prostora imaginarnoga neizbrisive. Pitagorejska matematika i glazbena harmonija, primjerice, potječu iz istog izvora. Što se za teorije kaosa, za indeterminističke paradigme u znanosti i za Celanovo pjesništvo ne bi baš moglo neporecivo tvrditi. Umijeće je Steinerovo u tome što posjeduje dar lucidna sintetičara i kritičkog analitičara već prethodno usvojenih znanja iz prirodnih, društvenih i humanističkih znanosti. Tako ne dolazi u napast biti „originalnim“ eklektikom tamo gdje dobar običaj govori da treba biti skrušeno otvoren spram hermeneutičkoga tumačenja tradicije i baštine zapadne metafizike, koja za njega ne može biti pročitana bez uvida u židovsku soteriologijsku i kabalističku tradiciju.

Steinerova predavanja otpočinju s „početkom“ i završavaju s „krajem“. Ne, nije posrijedi apsurdna tvrdnja. Naime, poput glavne poteškoće filozofije, religije i umjetnosti, a zacijelo i suvremenih fizikalnih znanosti, tako se i pitanje geneze ili početka (stvaranja) pojavljuje kao obvezujuće. Ono što je za Hegela teško rješiv problem prisutnosti/odsutnosti bitka i ništa, za sve religijske sustave trenutak kad Bog odlučuje stvoriti ništa manje negoli svijet, a za astrofiziku problem početka vremena (teorija „velikoga praska“), to je za cjelokupnu umjetnost problem suočenja s iščeznućem u ništa. Mogućnost započinjanja predstavlja već slutnju iščezavanja. Suvremenu duhovnu situaciju Georg Steiner određuje kao „pomrčinu mesijanskoga“. U zapadnim religijskim sustavima ono mesijansko, neovisno o tome bilo osobno ili metaforički doživljeno, označavalo je obnovu, kraj povijesne vremenitosti i nadolazak slave drugog/drukčijeg svijeta. Nakon stoljeća ideologija, ni religije nisu imune na ideologijske „svete ratove“. Tko danas još od fundamentalista očekuje dolazak novoga Spasitelja, pita se Steiner. Ispitati „gramatologiju“ stvaranja znači stoga odgovoriti na ključno estetsko i životno pitanje: može li umjetnost u doba znanstvenoga napretka i krize mesijanskih likova još polagati pravo na ispunjenost trenutka „Novoga“ u neprestanoj kreativnoj igri koja ne započinje ni iz čega, ali koja neprestano računa s ničim kao svojim Drugim?

Steinerovo istraživanje pojma stvaranja polazi od postavke da je semantičko polje riječi određeno religiozno-mitološkim pričama o podrijetlu svijeta. O tome su izvori u Bibliji, Platonovu Timeju, Upanišadama, Talmudu. Postoje teologijske, metafizičke i estetičke koncepcije stvaranja. Za Steinera je filozofijski jezik „glazba mišljenja“. Svaki je filozof istodobno baštinik tradicije i inovator jezika, poput Heideggera i Wittgensteina u 20. stoljeću. Oni su promijenili cjelokupnu sliku svijeta promjenom načina kazivanja. Ideja o stvaranju kozmosa činom apsolutne spontanosti Božje znači da je posrijedi jedini čin koji zaslužuje ime apsolutne jedinosti i autentičnoga stvaralaštva. Zato je pojam kreativnosti u umjetnostima bitno upućen k onome koji oponaša (mimesis) djelo prvotnoga stvaratelja, Kabala i današnje astrofizikalne spekulacije na istom su tragu kad govore o mnoštvenosti svemira. Svijet je mnogostruko i mnogoliko nazočan tijekom povijesti vremena. Zanimljivost Steinerova izvođenja jest u dovođenju u svezu pronalaska DNA i teorije skupova u matematici s estetskim objektima. Sve je uzročno-posljedično i sve je međusobno koordinirajuće. Takvu je ideju u gradnji svojeg misaonoga sustava pokazao Béla Hamvas u Scientia Sacri. Naizgled začudno djeluje kad se Steiner želi upustiti u promišljanje najnovijih dostignuća fizike i matematike kao i njima sukladnih filozofijskih i umjetničkih gramatika. To je problem stare narodne postavke kako ništa novoga nema pod kapom nebeskom, kao i problem vječno novog započinjanja (invencija i kreacija), o čemu svjedoče riječi Kristove u Ivanovoj Knjizi otkrivenja: „Jer stari svijet prođe“ i „Gle, sve novo činim.“

Steinerova analiza problema stvaralačke inteligencije nasuprot inventivnosti kao oznake znanstvene imaginacije korijeni se u razlici između ljudske nesavršenosti i tehničke savršenosti. To znači da ideja povijesnoga napretka kao linearnog smjera u vremenu pripada samo napretku tehnologije. Imaginacija je svojstvena i znanstveniku i umjetniku. Paul Celan je rekao da on ništa ne pronalazi, a Picasso da on ne traži nego pronalazi. Inventivnost pripada pozitivnim znanostima kao pretpostavka svagda višeg razvitka. Tako Laplace i Newton za suvremenu kvantnu teoriju ne znače više ništa. Za njihove je pronalaske zainteresiran samo povjesničar znanosti. Ali isto ne vrijedi za filozofiju, teologiju i umjetnost. Platonovi dijalozi, Danteovo pjesništvo ili Euripidove i Shakespearove drame, ili pak Leonardova platna u odnosu na Kandinskoga nisu nesuvremena djela, ali bitno iste oznake stvaralaštva. „Stvaranje“, prema Steinerovu uvidu, jest nešto bitno što proizlazi iz slobode i uključuje utjelovljenje prisutnosti onoga što je odsutno ili što bi moglo biti radikalno drukčije. Stvaranje je, dakle, vječna igra bitka i ništa u vremenitosti povijesti. Zato su za Steinera besmisleni svi oni nasilni rezovi spram baštine, odnosno spram povijesnoga započinjanja. Poput svih kulturnih pesimista i Steiner je ideju avangarde dekonstruirao kao proturječnu u samoj sebi. Pritom nije došao u napast da je bezobzirno prekriži kao bezvrijednu. Uostalom, analiza dadaizma zbog odnosa spram moći govora, u kojoj se ideje Tristana Tzare označavaju prekretnim za cijelu kritiku zapadnoga logocentrizma, što će izvesti Derrida u svojem djelu O gramatologiji, ide tako daleko da Steiner tvrdi kako je s Marcelom Duchampom izvršena radikalna destrukcija slike i jezika kao neposredne prisutnosti smisla. Sve što je otada ostalo umjetnosti prikazivanja svodi se na ironične i cinične intervencije u već poznata djela modernističke umjetnosti.

Povjerenje u gramatike stvaranja u 20. stoljeću potpuno je poljuljano. Ništenje (néantisation) svijeta nije nastalo samo iz ratnih katastrofa, prijetnji, otuđenosti čovjeka nego iz same biti ogoljavanja jezika i njegova svođenja na „stvar“. Za Steinera otuda nije začudno da su najveći ispitivači „tišina“, granica moći metafizike govora, u 20. stoljeću bili Židovi. Fraza o narodu knjige koji čuva sjećanje na iskon („u početku bijaše Riječ“) potvrdila se u slučaju Wittgensteina, Derridae i Celana. Cijelo je jedno poglavlje predavanja posvećeno analizi Celanova pjesništva. Steiner je to učinio „inventivno“ i „kreativno“. Ako je već otprije izveo temeljnu postavku da je naše vrijeme koje zovemo modernom epohom vrijeme „smrti tragedije“, onda je bilo za očekivati da će sve ići za time da se kraj moderne označi kao pravo na šutnju. „Smrt tragedije“ i „smrt govora“, a ne jezika kao instrumentalne moći kazivanja, označavaju onu granicu na kojoj suvremeni čovjek prepoznaje uzaludnost pouzdanja u riječ, jer je ona postala medijskom propagandom, ništa više od trabunjanja. Posljednje su stranice ove knjige u znaku Samuela Becketta. Na kraju bijaše šutnja i strahotna konstatacija da je svijet od davno najavljene obezboženosti postao mjestom apsolutne nesreće. Za tu tvrdnju Steineru nije trebalo savjetovati Nietzschea i kritiku nihilizma. On ju je pronašao u duhovnome iskustvu stoljeća nakon Holokausta, Gulaga, biotehnologijskih negativnih utopija. Smrt uistinu ima svoju povijest koja je biološka, društvena i mentalna. Ako je status smrti na Zapadu za Steinera doživio korjenite promjene, onda se i to mora iznova promisliti. Ne pomaže pred tom spoznajom okretati glavu ili, još gore, poput srednjovjekovnih milenarista navlačiti vreće preko glave. Steinerov kulturni pesimizam izrazito je angažiran intelektualni stav za dostojanstvo govora u prostorima ispražnjenim od smisla.

(Prvotno objavljeno u „Jutarrnjem listu“, 2001, a potom uvršteno u knjigu eseja Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004., str. 75-80.)