Praskozorja i ledeni grobovi

Ogled uz zbirku pjesama Delimira Rešickog, Aritmija, Riječi, br. 3/4 (2005)

January 23, 2024
Delimir Rešicki
Delimir Rešicki

Sve manje čitam poeziju da bih uživao u ljepoti napisanog teksta. Ritual koji je nekoć podrazumijevao uronjenost u apsolutnu tišinu stvari u vlastitome okružju, sada je nadomješten bukom ulice, zvonjavom mobitela i aritmičnim lavežom šugavih pasa s onu stranu mrtve rijeke koja u jesen postaje smaragdnosiva poput živoga blata. Krajolik, doduše, nije isti kao u snovima i zbilji Delimira Rešickog. Moslavina nikad neće imati onu metafizičku crtu melankolične ljepote poput baranjskih nizina i osamljenih pustopoljina. Ali upravo stoga što je morbidno arkadičan, osobito kad uvečer naftonosna baklja zasvijetli ravničarskim predjelima, pruža mogućnost tlapnje da je ovo mjesto baš kao iz filmova Andreja Tarkovskog ostavljeno na milost i nemilost plemenite dosade koja iziskuje uživljavanje u drugu vrstu slike.

Poezija nas više ničemu ne uči, kako se prosvjetiteljski žalio Octavio Paz, tragajući za obnovom mitske svijesti u doba nihilizma tehnike i zaborava bitka. Zato čitanje poezije još vrijedi, jer više ničemu ne služi. Pjesnik je namjesnik božanskoga u zajednici bogova, ljudi i prirode. Nakon smrti Boga, čovjeka i prirode pjesnik ima funkciju pripovjedača o životu „nakon smrti“. Pjesnik ne pjeva. On priča ili postaje subverzivni trubadur kaosa. No, ovaj put samo kao djelo kolektivne prakse otpora dominantnim modelima života. Koliko prostornost i unutarnji doživljaj krajolika određuje poetsku riječ čak i kad se njezin namjesnik opire ukorijeniti u neki tamni osjećaj pripadništva „krvi, mirisima i tlu“ zavičaja uglavnom je bio predmet tupavih nacional-budničarskih mitova i patetičnih opijela. No, čitajući suvremeno pjesništvo nakon iskustva „reza“ s tradicijom koje nije nikad tako uspjelo kao u vizualnim umjetnostima 20. stoljeća, jer je riječ na višem stupnju nepokorivosti od slike, sve više postajem uvjeren da pristup zavičaju nadilazi pogubnosti konzervativne revolucije s  njezinim povratkom „Heimat-u“ i „Heimwegu“. Takvo čitanje zavičajnosti oduvijek je bilo u funkciji svirepe ideologije antimodernoga hoda u propast. Od Stefana Georga, Huga von Hofmannsthala do suvremenih irskih i američkih pjesnika (Paula Maldoona i Sydneya Lea, primjerice) postoji neskrivena ljubav spram onog što još možemo zvati prirodom i zavičajem. No, priroda je obnovljeni događaj svetkovine duhovnosti i čistoće misli, kao što je zavičajni krajolik središte i jedino mjesto dodira pjesnika sa svijetom uopće. Zbirka pjesama Delimira Rešickog naslovljena amblematski Aritmija jedinstveni je događaj u suvremenom hrvatskome pjesništvu. Ponajprije stoga što se iz nje iščitava upravo povratak drukčijem viđenju prirode i zavičajnoga krajolika. Kao što mađarski filozof i esejist Béla Hamvas nikad nije bio izričiti navjestitelj New age ideologije Doba Vodenjaka, unatoč tome što je mislio i pisao o zelenome, prirodi i božanskome, tako ni Delimir Rešicki nije neomoderni hrvatski regionalist, premda je ovom zbirkom uzvisio Baranju do okultnoga poeto-eko-toposa tišine i refleksivne samoće. Modernistička opsesija mjestom kao vlastitim kozmičkim i psihološkim vremenom od Pessoe, Kavafisa do Schulza temeljno je ishodište pjesnikove opsesije rubom i provincijom. U čemu je i zašto nova zbirka pjesama Delimira Rešickog autentični događaj koja iziskuje smjerno čitanje i povratak starim navikama, ritualima, možda i vjeri da je još moguće pisati pjesme bez pseudokamovljevskog bijesa i psovke u hip-hop deliriju politiziranog besmisla, a da to istodobno ne bude tek replika Petrakova ljekovita kulturpesimističkog skepticizma ili reklonizacija Dragojevićeve fenomenologijske igre sa jezikom koji poput lakanovskog nesvjesnoga postaje Bog što ničim izazvan gradi i razgrađuje poredak moći jezika samoga?

Programatski, riječ je o zbirci neotradicionalističkoga smjera pjevanja. Ona je nekovrsni radikalni odmak i definitivni oproštaj od postmoderne kao kraja subjekta i kraja svih subjektivističkih, intimnih priča. Gdje cvate stotinu cvjetova, tamo nema mjesta za ljepotu istinske purpurne ruže. Sve što teži biti demokratizirano poput estetske kategorije ukusa, završava kao bizarni lyfestyling u kojem i poezija postaje izlika za borbu za vlastiti identitet. Rešicki je ispisao knjigu protiv svijeta medijski posredovane zbilje. Riječi nisu stvari. Pjesnik nije idolopoklonik masovnome ukusu svjetine. Poezija nije fetišizam robne shizofrenije. Pjesnik ne sudjeluje u javnome spektaklu opće razmjene svega sa svačim.  Aritmija je paradigmatsko stanje svijesti pjesništva kao čuvara identiteta. Bolest i mana, nedostatak i nelagoda, tjeskoba i vedrina u svijetu fraktalnih krajolika opravdanih jedino pozivom na sabiranje u vlastitoj prošlosti koja nas više čak ni ne obvezuje ničim, ta crna rupa povijesti – izvanjski je okvir u koji se smješta knjiga otvorene strukture i polifoničnog pjeva, čvrsta i smisleno razdijeljena u četiri poglavlja kao samostalne cjeline. Kao i ideja poremećenog središta i glokalizma, tako se u (n)ovoj knjizi Delimira Rešickog susrećemo s paradoksalnim ishodom razorene zgrade postmodernoga Grada od kristala i staklenih perli. Istina nije kao u adornovljevskoj negativnoj dijalektici rezultat laži sustava i cjeline koja se skriva u fragmentu. Naprotiv, istina kao ljepota pijeva o bolestima, ljubavi, prirodi, Baranji, tragičnoj sudbini obitelji i o drugim uzvišeno-banalnim silama, nužno iziskuje cjelinu. Ovo je knjiga vjere u totalitet, bez obzira što ga nije moguće više ni zamisliti a kamoli ozbiljiti kao događaj sklada mita, prirode, filozofije, umjetnosti i proroštva.

Pjesnik melankolije i sublimnoga iskustva neprikazive prikazivosti svijeta bez pribježišta, precizno ispisuje poremećeni sklad subjekta bez identiteta. Povratak osobnoj povijesti u krhotinama, iluzorno gibanje književno-povijesnim odredištima magične srednjoueropske povijesti, simptomi bolesti koja upućuje na spoznaju konačnosti Tijela/Teksta, tri su opsesivna tematska ishodišta ove suverene zbirke posvećenog govora s onu stranu himničkoga sklada. Aritmijaje „Bildungspoesie“, dijalog s dalekim i bliskim duhovnim srodnicima i anamneza bolesti u svijetu koji se brani ideologijom „zdravog života“ kao iluzijom svih iluzija. Trijadička struktura zbirke razdijeljene u četiri poglavlja koja nisu ciklusi, premda na to upućuju, pokazuje da Rešicki kreće u obnovu smisla poezije iznutra, strogom usmjerenošću na jedino sredstvo i svrhu poetske djelatnosti – moć riječi. Kazivanje je za velikog hrvatskog filozofa Vanju Sutlića bilo odlučujuće za sudbinu naroda u doba metafizičke smrti bogova, prirode i čovjeka. Kazivanje je u Aritmiji povratak čistoći simbola, mudrosti i jasnoći govora oslobođenog napasti metafora i medijskoga znanja posljedica onog što se govori i kome se govori. Rešicki kazuje na način neomoderni, na način starinski, ex voto, rekao bi Danilo Kiš u posveti svojeg Peščanika – anatomije romana kao pisma i iskopine sjećanja.

Kao i svaki korak obnove onog izgubljenog u sjećanju, tako i Rešicki svakom pjesmom utemeljuje novu aritmiju svijeta između imaginarnih krajolika i zbiljske težine iskustva. Ovom se knjigom otvara mogućnost poetske retrospekcije onog što je vjerodostojno posvjedočeno govorom pjesnika i semiologa – od Kosovela do Barthesa – kako svaki tekstualni užitak više ne može biti prijepis mrtve tradicije, nego novost njezine obnove, koliko god se to činilo unaprijed nemogućim projektom.

Pjesništvo, uostalom, prethodi ovom traumatičnom dobu bez razlika. Rešicki je prethodnik povratka na mjesto jedne odavno naslućene (ne)sreće. Što preostaje riječi su suptilne ironije i melankoličnoga krajolika Baranje – zemlje zanosnih praskozorja i ledenih grobova.

Svijet nije slučaj, već iskonsko iskrsavanje bića. Jezik nije puka kombinatorika i sustav komunikacijskih pravila, već kazivanje o smislu i rasapu odnosa između nadsvjetovnog i svjetovnog kaosa. Tako i izbor motta za knjigu Rešicki nije naknadno nakalemio na drvo spoznaje kao dekorativni ukras. Knjiga otpočinje „tuđim“ iskazom koji pristaje svemu onome o čemu pjesnik kazuje. Na početku, dakle, bijaše Gustav Meyrink, ali ne onaj koji je stvorio Golema, nego onaj koji uvodi u oniričko-tragični labirint mrtve Srednje Europe. Za Rešickog je taj pojam više od nostalgične epopeje jedne politike kulture koja je odredila duhovnost 20. stoljeća više od svih drugih utopija. Meyrinkove riječi stoje kao spomen i znamen mjesta, vremena i sudbine: Lutaju kroz život prema grobu poput isparenja koja nalet vjetra tjera natrag u močvaru… Istina je u lutanju. Ahasverski motiv lutanja, apatridstvo i zavičajne močvare naroda izabranog da kazuje mit i tragiku povijesti, posreduje se osobnom poviješću pjesnika-pripovjedača i njegovih predaka od poljskih pustopoljina do baranjskih močvara. Prvo je poglavlje knjige naslovljeno Dječaci iz starih austrougarskih vojarni. U naslovu ima nešto od dvoznačnosti. Djetinja nevinost ozidana je prostorom zatočenosti i discipline. Uvodna pjesma Krakow, Kazimierz posvećena Bruni Schulzu i aluzivno i doslovno parafrazira infantilno-tragičnu kritiku svijeta koji je postao poligon mržnje protiv Drugoga. Iz Schulzove zbirke pripovjedaka Dućani cimetne boje poznata je njegova žestoka kritika modernog duha plitkosti i komercijalizma. U teoriji manekena dekonstruiran je model napretka kao znanstveno-tehničke iluzije blagostanja bez napora duhovnog stvaranja. Schulz je uz Werfela i Brocha bio najradikalniji poetsko-filozofijski kritičar doba slike svijeta kao supermarketa u kojem svaka roba ima svoje uzvišeno mjesto ikone materijalističke religije ovostranosti. Pjesnik ima svoj kriptogram sudbine. On se iznova rađa iz drevnih kabalističkih misterija. Kao bijela, surova i neiskaziva zemlja iskona, Poljska, otvara se u doživljaju refleksije nešto suvremenom mitu prethodeće. Što prethodi jest ono već aposteriorno – poetska riječ o mitu samome. Paradoksalni obrat Rešicki ostvaruje tehnikom postmodernističke montaže i aluzivnosti. Mrtvome se udahnjuje život smjernom tehnikom disanja pjesme kao nove aritmije. Ne oponaša se ni Shulz, ni Kosovel, ni Meyrink, ni Trakl, baš nitko. Oni su mjesto smislenog dijaloga s prošlošću, imena-simboli. Yingele, koji se doziva da bi ispunio svrhu komunikacije s mrtvim precima, postaje kriptogram obiteljske nesreće. Lutanje prema močvarama i ledenim grobovima opisuje krug krugova.

Sve su pjesme uvrštene u prvo poglavlje aluzivne i evokativne. Posvećene mrtvim i živim srodnicima – pjesnicima, duhovnjacima, stričevima i utvarama – one su kružno gibanje vremena bez početka i bez kraja. Pjesnik putuje virtualnim stazama djetinjstva, mladenaštva i zrelog doba s osjećajem da jedino evokacija prostora Srednje Europe kao duhovnog obzorja i arhitektonske sablazni može kazivanjem postati blisko mjesto susreta zajednice izgubljenih bića. Yingele potrebuje svojeg Drugoga – Yangelea, kojeg dakako nema. Drugi je Nitko koji promatra gibanje pjesme u lutanjima, vožnji vlakom i usputnoj evokaciji prošlosti na slovenskoj postaji Dobova, kako se zove jedna pjesma. Čistilište, ako stvarno postoji, vjerojatno sliči na Dobovu.  Kraj postmoderne u književnosti označava povratak naizgled iscrpljenim formama modernizma. To je bjelodano u suvremenom romanu koji tematizira krizu i rasap obitelji. Najuspjeliji pokušaj oživljavanja forme Bildungsromana svakako je djelo američkoga pisca Jonathana Franzena Korekcije. No, kao što se u neomodernizmu suvremene vizualne umjetnosti ne radi jednostavno o povratku figurativnome slikarstvu kao kanonu – Lucian Freud i njegov opskurni neoekspresionistički korporalizam -, tako ni u književnosti ne svjedočimo tek puki „revival“ obiteljske kronike drugim sredstvima. Kontekst je promijenjen, zbilja je hiperrealistična, surovija i prepuna nasilja bez razloga, likovi su preobraženi subjekti bez identiteta, sve je novo i ništa više ne odgovara prvotnome uzoru. Samo je forma vječna.  Bit Maljevičeva avangardnoga reza s tradicijom upravo je u tome što sve staro i čvrsto nestaje u dimu, parafrazirajući Marxa, ali nešto ipak iz prošlosti preostaje. To je ideja forme, ono prethodeće svakom novom posezanju za tradicijom modernizma. Rešicki je u Aritmiji  učinio taj „korak natrag“ i posegnuo za tradicionalnom formom prividno ne-poetske zbilje modernoga subjektivizma. Stvorio je usporedni svijet poezije obiteljskoga stabla između magla, močvara i samrtnih bolničkih postelja. Forma obiteljskoga romana ovdje je transponirana u strategiju Bildungspoesie. No, zbiljski likovi kao nositelji narativne strukture ove melankolične i refleksivne lirike nisu jedina srodna bića iz obiteljskog albuma (ne)sreće. U zacijelo lirski jednoj od najljepših pjesama suvremenog hrvatskog pjesništva Lastavice u Baranji prirodno okružje i ptice navjestiteljice spokojstva i sklada pripadaju univerzalnome obiteljskome stablu. Ali one nisu tek univerzalne, simboli svima znani, nego određene prostorom magične Baranje. Proširene dimenzije slikovnoga (n)ove knjige Delimira Rešickog u spomenutoj se pjesmi pokazuju stjecištem riječi i slike koja ostaje u pamćenju.

Gledam vode, te snovite vode
Od ovoga blata
bog stvori lopoč
kandilo i lastavicu.
 
Od ovoga blata lastavica
očisti gnijezdo na starome trijemu
pod tvojim usnama
i odletje na kraju ljeta kući
 
na početak svijeta
 
da mu bude prva udovica.

Nostalgija je preokrenuta melankolija. Ona nije bolest na smrt iskazana sjetnim riječima žala za izgubljenim vremenom. Nostalgija je jednostavno stanje poremećenog čovjeka bez povijesti koji doživljava prošlost kao mjeru kritike ovog što jest „sada“. Tako i govor o lirici Delimira Rešickog kao melankoličnog pjesnika iskustva neomodernoga povratka tradiciji kao formi upućuje na drukčije razumijevanje bolesti Tijela/Teksta. Melankolija je ontologijsko-temporalna oznaka za egzistenciju čovjeka u vremenu posvemašnjeg zaborava i praznine. Ona ima katarktičku funkciju. To je „poezija za slobodnog čovjeka“, ako bismo htjeli dati odgovor na pjesnikovo pitanje iz knjige o smislu poezije danas. Naizgled, opća mjesta, neprestano esejistički dotaknuta u književnosti modernizma od Valéryja do Milosza. U slučaju Aritmijeopća su mjesta univerzalno posredovana posebnim i autentičnim iskustvom riječi koja teče poput ravničarske duge rijeke, spora i opora u svojoj ljepoti.

Drugo poglavlje knjige glasi Ona koja je dodirnula mrtvo vrijeme. Uvodna je pjesma posvećena hrvatskoj pjesnikinji neognostičkog traga vremena, nesvodivoj i jedinstvenoj Mariji Čudini i naslovljeno je Zamak. Mrtvo vrijeme dodiruje se spoznajom bolne tajne bogova i pjesnika da tijelo kao i tekst propadaju u vremenu i da je zamak iluzija nadilaženja smrtne agonije. Bolest i magija gibanja kroz simbole duhovne Srednje Europe nužnim se slijedom izbora po srodnosti oslanja na Čudinu. I to ne samo zbog sklonosti rubnome, ezoterijskome, nadrealnome, spajanju geometrijske čistoće pjeva bez osobnosti s riječima i likovima iz svijeta popularne kulture (Nick Cave, pornografski filmovi, New age i World Music glazba). Rešicki se vraća simbolima univerzalne tjeskobe egzistencije stoga što preko njih nastoji prijeći rastup između dva razdvojena svijeta uvjetno kazano visokog modernizma i postmodernog pop-stila. Ne, nije to spajanje nespojivoga. Cijela je knjiga pokušaj pomirenja simbola i prakse razdvojenih svjetova oživljavanjem smisla za dijalog s Drugim. U aluzivnosti (književnih uzora i srodnika) i evokaciji (mrtvog vremena djetinjstva i drugih utvara) pjesnik melankolije prikazuje ono neprikazivo kieferovskim gestama traganja za odsutnim. Što je odsutno u prisutnosti magičnoga gibanja topografijom duha Srednje Europe nisu zbiljske osobe kojima su posvećene pjesme, niti, pak, svjetlaci i močvare baranjskoga krajolika, nego ono nadilazeće riječima uopće – aura iskonskoga govora. Rešicki se kloni izričitog spomena božanskoga. Ono mjesto gdje „bogovi“ obitavaju nalik je hamvaševskom teo-kozmičkome iskustvu u fenomenologijskim činjenicama svijeta života – u okusima, mirisima i prirodi čistoj kao suza. Smrt i ledeni grobovi otvaraju obzorje kraja govora kao smislenog odnosa između bića, ali samo kao jedne od metamorfoza živoga. U pjesmi Svjetlaci kao završni sedmi pečat kazivanje i smrt otvaraju mjesto nadilazeće svakom govoru, mogućnost poetske bljeskovitosti, onog iznimnog trenutka koji nadilazi čak i sliku kao prikaz posljednje postaje u lutanju od Poljske do baranjskih ledenih grobova.

I mi ćemo jednom postati svjetlaci.
iz teške, ledene kočije na nebu
visoko iznad oblaka
bacat će nas posvuda
naše vlastite, mrtve ruke
da ti otmemo san
jedan po jedan.

Treće poglavlje ima ekspresionistički naslov, kao da je reminiscencija na Krležino Kraljevo u novom domoljubno-ideologijskome kontekstu vladavine militantnih budnica i tiranije zabave masovnomedijskoga spektakla – Fanfare, sveci i kurve. Ironija je u Rešickog smirena i obzirna, kao sartreovska „obzirna bludnica“. Tu će zlorabljenu i omiljenu književnu figuru sokratovskog stila postmoderna dovesti do sveopće banalizacije. Ironični melankoličar može se činiti besmislenim pojmom, no čini se da bi Rešicki mogao s pravom biti zagovornikom takve nemoguće poetske misije. Ako sjetno promatraš mrtvo vrijeme prošlosti, ne možeš ga oživjeti ironijom. Melankolija živi od kritike duha vremena napretka kao mode. Zato je ono što je drži figura razdvajanja u kojoj ironija služi samo kao sredstvo odvraćanja od mahnitosti novog vremena. Pjesma naslovljena Roland Barthes nije stoga tek tekstualna pohvala semiologijskome „svecu“ bez kojeg ne bismo znali što je svijetlo a što tamno u fotografiji kao simbolu modernoga doba, o mitologiji svakodnevice i o riječima koje zaokružuju tekst užitka. S Barthesom se Rešicki koristi u aluzivno-ironičnome smislu. Teorija znakova i teoretičar koji je mislio/pisao kao fluidni spisatelj izvan kanona, služi kao znak razdvajanja spram onog što pjesništvo ugrožava. A to su pretenciozne teorije i pjesnici-sljedbenici lažnih idola postmoderne. U ovom poglavlju/ciklusu Rešicki se podrugljivošću usmjeruje na književne mandarine koji medijski vladaju tržištem kao, da stvar bude tragikomična i utoliko apsurdna, pjesnici.

          U pjesmi Fragment o blizini i zaboravu nižu se manifestne riječi zaborava kao lažnog sredstva pomirenja i u cijeloj zbirci koja između ostalog pjeva i o ljubavi u melodramatskome smislu izdvaja se po osjećaju koji klizi rubom patetike. Naravno, sve je ovdje iskazano formom retoričke igre. Ljubav koja nestaje, blizina tako bliska praznini bez riječi, osjećaj da u životu pjesnika ima trenutak, rekao bi Botho Strauss, „pravog osjećaja“ za neiskazivim mjestom koje ne priziva ni bol ni smrt ni patnju. Melodrama da, ali prožeta čistoćom riječi koje se ne groze uzvišenosti, ali preziru plitkost i kič! Aritmijanije ljubavna zbirka što zlorabi intenzivnost ljubavnih ispovijedi kojim paradiraju suvremeni književnici kao neoromantični dileri emocijama onog što se kao stvarno događa u tzv. našim životima. Mislim da ni Rešickom ne bi bila strana izjava Jacquesa Derridae u dokumentarnome filmu o njegovu životu i mišljenju. Naime, na pitanje novinarke što bi suvremeni filozof dekonstrukcije imao kazati o ljubavi, koja je, kao vječna tema filozofa i pjesnika, Derrida je odbrusio: „O ljubavi? Što bih imao kazati osim da o tome nemam što kazati. Ljudi se vole, zaljubljuju, između njih nešto struji. I to je sve.“. Ono što jest tema odnosi se na ideju i zbilju ljubavi u neiskazivome kazivanju moderne književnosti. To je ono nešto izvan kazivoga, upravo kao opis uzvišenoga koje pripada ljepoti u značenju onog strašnog. Posljednje je poglavlje doslovno i vjerodostojno. Aritmijanije tek melankolična evokacija lutanja od pradomovine do domovine koja živi u kazivanju pjesnika kao namjesnika obezbožene i prazne zbilje napučene „događajima“ bez smisla. Rešicki se vraća poziciji pjesnika kao autentičnog pripovjedača unutarnjeg iskustva čovjeka koji vjeruje u moć riječi. Bolest nije ovdje patetično mjesto iz telenovela, ni „odjel za rak“ Solženjicinove dijagnoze društvene nelagode iz koje nema izlaza. Bolest je zbiljski događaj. Ona nije ni metafora ni simbol, već upravo jedini događaj koji prekida sa stanjem spokojstva. Bolest je Tijelo/Tekst u koji upisujemo svoj život. Posljednja je poema, baš tako, poema naslovljena Doktore, Oče a završno četvrto poglavlje knjige Alzheimerove pilule. Posljednje riječi opisuju stanje svijesti, bilježe kulturalne činjenice uokolo osobnog iskustva pojedinca, otvaraju obzorje s kojeg više ništa nije ni jednoznačno ni postojano. Kao u kakvom nadrealnom underground filmu, u posljednjoj se poemi razotkriva istina cjeline svijeta kao aritmične zgode povijesti jedne provincijske (ne)sreće. Provincija je mjesto odakle proizlazi mogućnost drukčije perspektive. Pogled izvana uvijek ima u sebi neku gorku i tjeskobnu moć nadilaženja svijeta kao univerzalne bolesti. Negativni prorok preuzima ulogu pjesnika kao aluzivnoga evokatora prošlosti. Rešicki se oprašta od smirenosti i potrage za novim redom u Tijelu/Tekstu.

… i ne moram se klanjati
   zlatnoj teladi budućnosti
   koja spava u stočnome vagonu
   na putu za novu europu
   i njezine stare klaonice
   pretvorene u disco klubove.


/………/
 
   O doktore
   sve je to tako strašno poznato

Apokaliptički ton u pjesništvu Delimira Rešickog više nije ironičan. Strategija svladavanja bola i smrti koja odlikuje cjelokupni utopijski san medicine kao univerzalne algodiceje, kako Sloterdijk određuje tu modernu opsesiju zdravljem i vječnom mladošću kao nadomjestkom za teodicejom, tek je tehničko sredstvo zaborava iskonske povijesti. Pjesništvo je povijesno kazivanje i kad sve poprimi apokaliptički ton. U doba sveopće tiranije sreće i zabave, posljednje riječi Aritmijeprihvaćaju ono jedino što je nužno – smrt. Pripovjedna struktura ove melankolične lirike iz povijesti jedne obitelji, duhovnih srodnika i zemlje zanosnih praskozorja i ledenih grobova zahtijeva ritual one vrste čitanja kao dijaloga mrtvih i živih koji iznova budi smisao u pjesničku riječ. Delimir Rešicki napisao je potresno vjerodostojnu pjesničku knjigu. Vratio se korijenima iscrpljenog mita o veličini i propasti jedne divne utopije od koje su ostali zlatni gradovi, svjetlaci i melankolična književnost. Vratio se u trenutku kad su tu ideju obnove svi napustili. Znao je da pjesništvo živi od iluzija zbilje. Za takvo znanje nije mu trebalo postati idolopoklonikom neke od suvremenih teorija neomoderne. Bilo je dovoljno vidjeti unaprijed ono dolazeće iz mrtvog vremena i dodirnuti ga, makar jednom, bez straha od posljedica.

Similar Posts

Jupiterov poučak

Tumačiti svijet znači vjerovati u njegov smisao. To je poslanstvo Hegelove dijalektike i Gadamerove hermeneutike. Ako svijet ima smisla, onda ga tumačenje uzdiže do pojma ili, pak, nastoji razumjeti kao ono već uvijek prisutno u tekstovima velikih mislioca i umjetnika. Za dijalektiku je filozof stoga razotkrivatelj novoga u ruži u križu, ne tek onaj koji […]

June 14, 2024

O kognitivnim kotačima i Oumuamui

Najinventivnije i najzanimljivije u tekstu analitičkog američkoga neurofilozofa Daniela Denetta, Kognitivni kotači: problem okvira AI, objavljenog u časopisu Europski glasnik, br. 28/2023. jest njegov naslov i u njemu vodeća sintagma-pojam. Kako to plastični um ili samosvijest čovjeka postupa ako ga se nastoji slikovno povezati s kotačima? Kotači se okreću. Njihovi okretaji uvijek se zbivaju u […]

June 13, 2024