Žarko Paić

1.

‒ …Bilo je to prije petnaestak godina, lijepo rano proljeće, vrapci su već rano cvrkutali na balkonu, a radnici lokalne čistoće na ulici svoje su ode suncu nazdravljali iznimno sočnim psovkama, koje ne bih ovdje ponavljao, uz mali pomno odabrani repertoar groznih narodnjačkih hitova sedme vrste s top-slušane Radio Banovine. Poštar sa žutom kacigom na žutom mopedu s oznakom HP ubacio je u kaslić, kako mi se učinilo gledajući s prozora, dvije omotnice knjiga ili časopisa, pa sam nestrpljivo sišao u dvorište da odmah preuzmem poštu. Otvorio sam prvu omotnicu s novim brojem časopisa Politička misao, a i drugu u kojoj je bio dvobroj Književne republike. Odmah mi je s naslovnice zapeo za oko naslov – Josip Sever, pjesme iz Ostavštine s uvodnom bilješkom Branka Maleša. Otišao sam nakon toga u obližnji dućan po namirnice i nakon toga sjeo u kafić zvan Alibi tik uz zgradu općinskoga suda. Prelistavajući novine uz kavu, samo sam sricao duhovite naslove iz Večernjeg, Jutarnjeg i Novog lista. Bilo je to ovako. ʺSvećenik ulovljen sa spuštenim gaćama u ispovjedaonici. Je li to nova žrtva poznatog pedofila?ʺ, ʺŽupnik i bankarica pobjegli iz zemlje s velikom količinom devizaʺ, ʺPremlatio časnu sestru, a ona mu čuva leđa i identitet. Šuška se da je riječ o poznatom pateru iz samostana sv. Franjeʺ… Odustao sam od daljnjeg jutarnjega informiranja i otvorio s najvećom mogućom znatiželjom i radošću onako od oka taj dvobroj Književne republike. Istog trenutka ukazala mi se pjesma velikog „diktatora Riječi“, Jože Severa, iz zapisa krajem 1970ih godina. Ništa više nisam prelistavao tog dana. Bilo je to posve dovoljno i bit će i danas, kao legendarni sedmi pečat avangardnoga pjesništva. Što sam to pročitao na nasumce otvorenoj stranici sa stihovima iz Severove Ostavštine? Ovo.

          …bludni katolici marširaju!

2.

          ‒ … Obrad Savić, filozof i utemeljitelj znamenitoga Beogradskog kruga, skupine velikih srpskih intelektualaca 1990ih koji su prosvjedovali protiv Slobodana Miloševića i njegove zločinačke politike genocida u ratovima protiv Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, među kojima valja izdvojiti i Radomira Konstantinovića, Filipa Davida, Milorada Belančića, dovodio je u Beograd najznačajnije svjetske mislioce i pisce poput Jacquesa Derride, Jeana-Luc Nancyja i Jeana Baudrillarda. Nakon njihovih predavanja i intervjua za opozicijske medije, odvodio ih je na neka opskurna mjesta poput sajmova u provinciji na kojima se peku odojci, a pravoslavni popovi nazdravljaju s bocom klekovače nekom kumu i mladoj u bijelome. Ovu montipajtonovsku bizarnost uvida u tzv. lakanovsko traumatsko Realno mislilac simulakruma i simulacije Baudrillard vrlo je brzo pristojno otklonio s molbom da odu s tog mjesta čim prije. Obrad je živopisno pripovijedao kako je baš u tom trenutku, dok su odlazili sa sajma, nastao totalni kaos i popovi su se međusobno pomlatili nabacujući se komadima pečene prasetine i bocama mineralne vode „Knjaz Miloš“. Ne znam jedino što je Baudrillard nakon ovog suočenja s krajem svake reprezentacije u poretku simulakruma mogao još vidjeti osim da se Bog naselio u piksele jer mu je to još jedino preostalo u bijegu od svijeta u kojem je religija uistinu postala razaralački opijum za narod. U nekoliko video-klipova sa svadbi i derneka iz tzv. Republike srpske, oko Zvornika, postavljenih na Youtube kanal, mogu se vidjeti još upečatljivije scene mlaćenja popova, povlačenja noževa i revolvera, umazanih mantija od pečenja i prolivene šljivovice, ali na tim snimkama nema Baudrillarda, pa ne možemo kazati da je povijest na Balkanu deja-vue. Ona je nešto i gore od toga.

3.

‒…Ovo sam prigodom predstavljanja moje knjige Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017. na Sajmu knjiga u Puli ispričao u kavani „James Joyce“ Andreju Nikolaidisu i Tončiju Valentiću. Ponajprije, kratak uvod. Smatrao sam Aleksandra Solženjicina jednim od najvećih ruskih pisaca 20. stoljeća, ne samo zbog najvažnije knjige o iskustvu logora u doba staljinističkoga totalitarizma, Arhipelag Gulaga, već i zbog romana Odjel za rak i zbirke pripovijesti Jedan dan u životu Ivana Denisoviča. Kad se vratio iz disidentskoga dugotrajnog i privremenog boravka na Zapadu početkom 1990ih godina u Rusiju, sve što sam o njemu mislio pozitivno u umjetničkome i političkome smislu kao intelektualcu, palo je u muljevitu vodu. Pisac-prorok s onom bradom poput mistika Rasputina, postao je odurni i zadojeni ruski šovinist i nacionalistička vucibatina, koji bi danas da je živ bio prva ideologijska ikona-i-sjekira Putinova brutalnoga rata protiv Ukrajine i Ukrajinaca. Narodna bi mudrost za njegov duhovni put rekla: zlatom piše, govnom pečati. Toliko za uvod. Sada slijedi ono naprosto savršeno i neponovljivo kao finale ovog zapisa. Dobio sam od nekoga već jednu večer link na ruski subverzivno-anarhistički portal nalik splitskome Feralu iz njihova zlatnoga doba. Recimo da je to svojevrsna foto-novela u sedam magičnih prizora visoke rezolucije. Danima sam to pregledavao i urlao od smijeha i govorio da više nakon toga nemamo što suvislo kazati o ovoj temi. Koja je to tema? Pa, zar Vam nije još jasno. To je tema o onome što Derrida i Vattimo u svojem zborniku simpozija s Caprija 1994. godine nazivaju posve uobičajenim nazivom Povratak religije, a sam Derrida na svoj dekonstrukcijski način vodi priču od Kanta preko Hegela do kraja komunizma u svijetu 1989. godine i nastanka religiozno-političkih fundamentalizama koji u ime Boga provode najgori oblik terora, nasilja i gušenja sloboda u tzv. post-liberalnome društvu. Ovo su, dakle, ti prizori iz foto-novele u žanru hiper-dokumentarizma s websajta tog ruskog briljantnoga portala.

1. Vidimo kako zajedno s mnoštvom ljudi u rano jutro podzemnom željeznicom u Moskvu stiže i neki bradati pravoslavni monah, relativno podebeo, s velikim srebrnim križem na prsima, ulaštenim čizmama, sam sebi važan i gotovo ozarena lica. Čim izađe iz vlaka pali cigaretu za cigaretom i užurbano kreće žustrim korakom put svoje misije. Prva mu je postaja kavana, gdje mazne dvije-tri vodke s nogu, ode na zahod, plati što je popio i izlazi na ulicu.
2. Vidimo kako uskoro dolazi na drugu križnu postaju. Pogledava uznevjereno uokolo poput uhodanog paranoika bez mane, nalik jutarnjim fuckerima iz visokog društva, i odlazi u neki prostor osvijetljen prigušenim lampama od abažura. Na ulazu mu neka visoka i suhonjava žena daje ključ, on njoj snop rubalja, te se naš baćuška, sveti otac Zosima II, uspinje na prvi kat. Nakon sat vremena, već je zakucalo deset sati, monah se sav zacrvenio u podbuhlim obrazima spušta odozgo i izlazeći iz ovog bordela za obzirnu rusku gospodu, oficire i kako bi rekli Srbi sveštena lica, izvadi iz mantije malu bocu vodke ‘Russian Standard Platinum Gold’, nategne pošteno, obriše usta rukavom mantije i svečano ode dalje na svojem eshatološko-mesijanskome putu Moskvom.
3. Vidimo Zosimu II kako na trećoj kružno-križnoj postaji igra fliper u nekom lokalu, potom se hrva s automatom Jednoruki Jack i naposljetku već sav ojađen i ljut baca kopjejke po podu i stavlja žetone na improviziranome zelenom kazinu-stolu. Naravno, mala pljoska vodke je pri kraju i njegov je pogled poprilično na rubu očaja. Odlazi.
4. Vidimo našeg pravoslavnoga monaha kako se gega ulicom i ulazi u restoran, gdje vjerojatno redovito navraća, jer ga konobari s vedrim licima umiljato servilno dočekuju i serviraju mu obilati ručak: biftek, birane salate, pogače, uz obligatnu bocu vodke i nekoliko krigli crnoga piva. To traje. Već polako pada moskovski rani sumrak, a baćuška uz pomoć servilnih konobara izlazi iz restorana teturajući. Četvrta je križna postaja savladana. Slijedi peta.
5. Vidimo kako se Zosima II klati Moskvom i odjednom na putu prema gradskome parku tresne bradom i mantijom na pločnik. Dvojica ga ne-sveštenih lica, jesu li to zaštitari ili policajci Rasputin će znati, odvode pod ruke do prve klupe. Već je pala noć. Pale se moskovska neonska svjetla, a monah sav u bljuvotinama i razdrljene mantije hrče dok uokolo pijani beskućnici tumaraju i prolazeći uz njega nešto mrmljaju, tko zna, možda je to neka molitva ili možda prezirna psovka. Sigurno je ovo prvo. I tako okončava i ova postaja iznimno teškoga putovanja kroz ovostrano vrijeme povijesti.
6. Vidimo konačno kako vlak napušta Moskvu i naš se umorni misionar vraća podzemnom željeznicom poput Warriorsa iz filma Waltera Hilla iz 1979. godine svojem domu, slatkome domu ruskoga pravoslavlja. Eto, i to je sretno okončalo.
7. Vidimo na kraju crni kvadrat poput Maljevičeva suprematističkog remek-djela na bijeloj podlozi s tekstom: JEDAN DAN U ŽIVOTU IVANA DENISOVIČA.

Zaključni komentar.

Nema ga.