Žarko Paić

Uvod

Franz Neumann (1900-1954), bio je njemačko-židovski politički teoretičar, jedan od utemeljitelja Studentskog socijalističkoga udruženja u Frankfurtu. U Wrocławu, Leipzigu, Rostocku i Frankfurtu studirao je pravo, a tijekom Weimarske Republike bio je angažiran kao pravni savjetnik Socijaldemokratske stranke. Bio je zacijelo jedan od prvih istaknutih intelektualaca u Njemačkoj kojeg su nacisti utamničili u travnju 1933. godine. Nakon mjesec dana provedenih u zatvoru, prebjegao je u Veliku Britaniju i ondje je obranio doktorat iz političkih znanosti. Na preporuku svojeg mentora Harolda Laskog 1936. godine se pridružio Frankfurtskome institutu za društvena istraživanja koji je djelovao u SAD-u kao svojevrsnome egzilu za kritičke intelektualce iz Europe. U okviru djelatnosti ovog znamenitoga Instituta bavio se kritičko-teorijskom analizom fašizma i njemačkog nacionalsocijalizma. Tako je nastala glasovita knjiga Behemot: Struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933-1944. Uz knjigu Hanne Arendt Izvori totalitarizma ovo se Neumannovo djelo smatra najznačnijim u korpusu klasične literature o totalitarizmu uopće. Nema nikakve dvojbe da je posrijedi ključan politički teoretičar 20. stoljeća i jedan od utemeljitelja politologije kao društvene znanosti u svijetu.

Od Levijatana do Behemota

Franz Neumann u knjizi Behemot: Struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933-1945. ustvrđuje da Treći Reich ne iskazuje konkretnu ideologiju, a niti posjeduje koherentnu strukturu vladavine. Poput Behemota u židovskoj eshatologiji i Hobbesovim spisima o kaosu i anarhiji političkoga bezakonja, radi se o čudovištu koji simbolizira bespravlje i nestanak temeljnih civilizacijskih odredbi na kojima počivaju ljudska društva. Pritom su odlučna četiri preklapajuća, ali i odvojena središta moći: (1) nacistička stranka; (2) državna birokracija; (3) vojska i (4) zaapovjedna ekonomija državnoga monopolnoga kapitalizma. Ono što povezuje sva ta četiri strukturna središta moći zajedno jest ideologija i teror njemačke ekspanzije i osvajanja svijeta. Neumannova je studija nakon poraza nacizma i pobjede saveznika u 2. svjetskome ratu bila paradigmatska za američku politiku 4 D: (1) denacifikacije; (2) demokratizacije njemačkoga društva; (3) demilitarizacije i (4) dekartelizacije ekonomije. (Franz Neumann, Behemoth: The Structure and Practice of National Socialism 1933-1944. Ivan R.Dee, Chicago, 2009.)

Ono što čini bit totalitarne vladavine u nacizmu za Neumanna jest to da totalna država kao ne-država kaosa i bezakonja počiva na logici izvanrednoga stanja. Prema tome, način totalitarne vladavine ne ostvaruje autonomiju politike pred ekonomijom i kulturom, kako je to u svojim spisima tvrdio Carl Schmitt. Riječ je o apsolutizaciji politike kao nove tehnologije moći u svrhu izgradnje imperija. Raspad nacionalne države i imperijalizam, za Arendt i Neumanna, predstavljaju posljedicu raspada ideje političke modernosti. Na mjesto liberalnoga shvaćanja države ne dolazi, dakle, autoritarna već totalna država. Ona nema težnju vladati unutar tradicionalnoga prostora suverenosti nacijedržave. Mobilizacijska funkcija totalnosti označava kretanje u smjeru osvajanja drugih prostora. Ali pojam totalnoga mobiliziranja, koji potječe iz mišljenja Ernsta Jüngera, ne pripada tek ideji totalne države. To je bit tehnički ustrojenoga svijeta na temelju bitka kao samouspostavljenosti subjekta. Bez totalnoga mobiliziranja ne postoji mogućnost tehničke bezuvjetne vladavine. (Martin Heidegger, Zu Ernst Jünger, GA, sv. 90, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2004.) U tome su fašizam, nacizam, boljševizam i amerikanizam svjetsko-povijesni sustavi vladavine bez bitne razlike. Geopolitika se uz ideologiju i permanentni teror pojavljuje doktrinom osvajanja svijeta na temelju ideje o vladavini sudbinski određenog naroda/rase i kulture. Oboje, i Arendt i Neumann, jasno pokazuju da antisemitizam nije bio nikakav „model kulture“ tzv. običnog Nijemca, kako to tvrdi Daniel Goldhagen u svojoj studiji o holokaustu. (Daniel Goldhagen, Hitler’s Willing Executioners: Ordinary Germans and the Holocaust, Vintage, New York, 1997.)

Mržnja prema Židovima tvori bit ideologije koja je postala zločinačkom osnovom istrebljenja Židova samo zato što je postala političkim sredstvom totalne vladavine. Razlika je u tome što Arendt permanentni teror nacizma ne smatra sredstvom totalne vladavine kao forme monopolnoga kapitalizma poput Neumanna. Za nju su teror i logori artikulacija političko-ideologijske brutalnosti nacizma i staljinizma, s tom razlikom što nacizam svoju ideologiju ne konstruira iz ideje i doktrine slobode, jednakosti i pravednosti budućega svijeta rada kao kraja povijesti, već iz djelovanja Vođe i postavljanja „prirode“ kao   nužnosti odstranjenja Drugih (Židova, Roma, Slavena, homoseksualaca, marginalnih skupina). Totalna država izgrađena je u nacizmu na temeljima totalne konzervativne revolucije. Problem Neumannove analize jest u tome što tvrdi da nije postojala nikakva ideologijska osnova za upravljanje državom.  Bezakonje i logika izvanrednoga stanja, doduše, pretpostavlja primat politike nad ekonomijom. No, kada se država organizira kao pokret koji kontrolira  Vođa i njegova ideologija s pomoću partije, vojske i zapovjedne ekonomije monopolnoga kapitalizma, tada više nije riječ o suverenosti i slobodi kao legitimnosti države koja vlada nad društvom. Golo nasilje vlada svakodnevicom, a strah se uvlači u kožu. Više nitko nije siguran. Teror postaje nadomjesnom logikom izvanrednoga stanja, a logori eksperimentom nastajanja nove forme vladavine. Ona počiva na neljudskome kao takvome (biologizam i eugenika). Totalna država u nacional-socijalizmu za Neumanna se određuje kao depolitiziranje državnosti i kao birokratska forma organizacije. (Peter Intelmann, „Franz Neumann: Weimar, Nationalsozialismus – und was dann?“, u: SamuelSalzborn (ur.), Kritische Theorie des Staates: Staat und Recht bei Franz L. Neumann, Nomos, Baden-Baden, 2009., str. 57-75. i Lars Resmann, „Der totale Staat als Un-Staat: Hannah Arenndt und Franz Neumanns politische Theorien totalitärer Herrschaft“, str. 161-193.)

Za razliku od takvoga ne-državnoga stanja, društvo u totalitarnoj vladavini nacizma jest dualno kao sprega spontanosti novonastalih institucija „građanske“ poslušnosti i kao mobilizacijska struktura organiziranja odozdo. Upravo je to glavni problem totalitarizma. Razaranje društva ne znači tek stvaranje podanika. Ima još nešto gore. A to je preobrazba u masovnog deindividuliziranoga „običnoga“ građanina, kako u nacizmu tako i u staljinizmu. Govor o „posve običnome Nijemcu“, o onome što književno-povijesno obilježava duh malograđanskoga mentalnoga sklopa Srednje Europe, jest govor o poslušnosti i pokornosti poretku totalne države. U ogledu „Građanska neposlušnost“ upravo je Hannah Arendt uočila koliko je za razvitak javne slobode bitna građanska hrabrost. (Hannah Arendt, „Građanska neposlušnost“, u: Politički eseji, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1996. str. 223-262. S engleskoga preveo Žarko Puhovski) Čin građanske neposlušnosti (civil disobedience) postaje nemogućom gestom otpora u totalitarnome poretku vladavine. Sve ono što vrijedi za liberalnu demokraciju nestaje u totalitarizmu. Biti pojedincem sa savješću čini se više od etičke obveze. To znači biti na putu povratka ljudskoga dostojanstva u događaju suprotstavljanja sustavnome zločinu. Karl Jaspers zbog toga je i odredio bit totalitarne vladavine NS-države kao zločinačku politiku terora. (Karl Jaspers, Wohin treibt die Bundesrepublik? Tatsachen – Gefahren – Chancen, R. Pipper & Co. Verlag, München, 1966.) Ona nije bila eksces, već unutarnja nužnost za nacizam kao i bezuvjetna dužnost poslušnosti ideji s onu stranu razuma i uma. U tome je čudovišna novost totalitarizma. S njime se događa kraj svega onoga što je krasilo metafizičke obrise ideje čovjeka i njegovih prava na Zemlji. Nečuvene su masovno-psihološke posljedice baš u tome što se neustrašivost pojedinca pred stvarnom moći diktature ideologijsko-politički kažnjava njegovim sramoćenjem i konačnom likvidacijom.

Nova totalitarna kultura

Dok u postsovjetskome poretku nakon 1950-ih i smrti Staljina postoje disidenti kao „unutarnji neprijatelji“ komunizma, nemoguće je čak i pretpostaviti postojanje subverzivne kritike fašističkoga poretka vladavine. Nakon što je pojedinac izgubio status subjekta u „novome društvu“ nestaje bilo kakva mogućnost radikalnoga otpora. To ujedno znači da nestaje i povijesno sjećanje. Ono se briše i uništava u ime Gleichschaltunga nove totalitarne kulture. Društvo više nema uopće mehanizme sjećanja. U sustavu logora nacizam stoga nema unutarnjih neprijatelja poretka. Učinak totalne države u njezinom pravnome kaosu i bezakonju izvanrednoga stanja jest nestanak suverenosti nacije-države u korist nastanka naddržavne strukture upravljanja s pomoću permanentnogaterora. Između Hannah Arendt i Franza Neumanna u analizi nastanka nacizma postoji podosta suglasnosti. Ponajprije se to odnosi na razlikovanje onoga što pripada uvjetno rečeno bitku kao moći i biću kao vladavini. Totalna država predstavlja nečuvenu organizaciju moći koja djeluje u izvanrednome stanju. Bespravlje rezultira bezakonjem, a pravna država (Rechtstaat) suspendiranjem građanskih prava uspostavlja svoju vlast kao totalitarna diktatura uz pomoć ideologije antisemitizma, terora i koncentracijskih logora. I Arendt i Neumann polaze od pretpostavke da se raspad europske suverenosti u pojmu nacije-države izvodi nakon kraja 1. svjetskoga rata, No, problem nastaje otuda što se teror kao jedan od glavnih načina ostvarenja vladavine totalne države ne može objasniti nikakvih uzročno-posljedičnim razlozima raspada „racionalnoga“ poretka prava. Znamo da je dvadesetih godina 20. stoljeća na predavanju u Barceloni Carl Schmitt pojmom depolitiziranja i neutraliziranja političkoga odredio liberalnu ideju tržišne regulacije suverenosti nacija-država u europskom Ius Publicum-u. (Vidi o tome: Thomas Vesting, „Erosionen staatlicher Herrschaft: Zum Begriff des Politischen bei Carl Schmitt“, Aör, br. 117/1992., str. 9.)

Država, nasuprot tome, svojevrsno je repolitiziranje prava uz pomoć nepravnih sredstava. Ono što, pak, Neumann smatra odlučujućim za totalitarnu vladavinu nije nikakvo pravno niti ideologijsko legitimiranje nacizma, nego upravo suprotno – čisti i brutalni teror s krajnjom nakanom

razaranja kako građanskoga društva tako i liberalne konstrukcije države.

U interpretaciji Neumannove teorije totalne vladavine nacizma Lars Rensmann izvodi postavku o polikraciji nasilja, a pod time podrazumijeva totalnu državu kao pluralističku ne-državu. Još jednom smo suočeni s paradoksalnim samorazumijevanjem onoga što nema analogije u povijesti. I baš stoga nastaju poteškoće. Kada bi totalna država nacizma, korporativizam fašizma i partijska država staljinizma bile samo i jedino razaranje liberalno-demokratskoga nasljeđa moderne, sve bi bilo posve jasno. Problem nastaje otuda što je čitav sustav ekonomije, politike i kulture izveden ujedno totalno racionalno i tehnički besprijekorno. Utoliko se opravdano može govoriti o organiziranome kaosu države koja se ne zasniva na ideologiji zločina, nego je zločinačka sama država u tom pogledu što organizira cjelokupni život svojih državljana ne kao građana, nego kao depolitiziranih podanika u birokratskome stroju upravljanja. Ta i takva totalna država može jedino počivati na golom nasilju i na ideologiji koja to i nije jer ne djeluje kao u staljinizmu predstavljanjem iluzije  stvarnosti za pravu stvarnost. Krajnji cinizam hitlerizma proizlazi iz programa sustavnoga uništenja Židova u Europi svim sredstvima. Brutalnost terora nad građanima totalne države ne-njemačkoga podrijetla postaje sredstvo/svrha poretka bez ideologije ili ideologije bez poretka. U oba slučaja radi se, prema Neumannu, o autoritetu jedne moći koja više nema nikoga iznad sebe. To je bitna razlika od utemeljenja ustavne države. Totalna država nema legitimnost ni u sebi samoj, već jedino u općenitoj volji naroda/rase neposredno iskazane voljom za moć diktatora ili Vođe. Vratimo se još za trenutak problemu određenja antisemitizma kao ideologije nacističkoga pokreta. Ako totalna država, prema mišljenju Neumanna, zapravo ne vrši funkcije države zato što počiva na bespravlju i bezakonju kao načelu vođenja politike, tada ni ideologija mržnje prema Židovima ne odgovara shvaćanju ideologije od Marxa do suvremenih teoretičara. Kako opravdati ovu tvrdnju?

Teror, logori i propaganda

Ne čini li se Neumannova analiza, kao i Pollackova i Fraenkelova o dualnoj vladavini, istodobno pronicljivima i neoperabilnima? To posebno vrijedi za postavku o ne-državnome i ne-ideologijskome načinu djelovanja NS-države. Antisemitski diskurs u svakodnevnome govoru i prije uspostave nacizma kao vladavine jedne stranke i Vođe suspendiranjem parlamentarne demokracije posredovan Protokolima sionskih mudraca kao neautentičnom i neskriveno propagandnom literaturom koja je trebala dokazati zavjeru „svjetskoga židovstva“ protiv ne samo Nijemaca već i čitavoga kulturnoga svijeta, određuje doktrinu i praksu totalitaranoga pokreta političke moderne. U tom pogledu radi se o nečemu što prethodi Auschwitzu, ali nipošto u uzročno-posljedičnome nizu genetskoga determinizma. Totalitarna forma vladavine odlučujuća je za pokretanje onoga što predstavlja nečuveni užas radikalnoga zla. Bez terora i logora sve ovo ostaje na razini diskursa i nasilja u tzv. svijetu života, iako se provlači i kroz aparate države i društva kao latentna struktura masovne svijesti. Razlog što Neumann odriče samostojnost ideologije u konstrukciji totalne države nacizma leži u tome što antisemitizam ne može biti dovoljan razlog diskurzivno-političke moći djelovanja ideologije kao takve. Utoliko je politička moć sadržana u iracionalnoj racionalnosti permanentnoga terora i logora mnogo važnije sredstvo/svrha djelovanja od bilo kakve manipulacije sviješću. Rasno načelo u nacizmu i progon razvlaštene  građanske klase i bivših pripadnika vrhuške komunističke partije u staljinizmu pokazuju se bitnim točkama onoga na što moderna ideologija masovnoga društva usmjerava pozornost. To može biti samo konstrukcija Drugoga kao neprijatelja. Za totalitarnu vladavinu Drug može postojati samo kao mrtav Drugi ili kao neprijatelj kojeg treba uništiti svim sredstvima.

U razumijevanju totalne vladavine koja čin bit totalitarizma kao političkoga poretka neograničene moćitradicionalni pristupi filozofije politike nisu više mjerodavni. Umjesto toga mišljenje političkoga kakvo zastupaju Hannah Arendt, Franz Neumann i Carl J. Friedrich podastire nove pojmove. Ishodište se nalazi u sudaru sa zbiljom novog političkoga fenomena. Ono je bez analogije u povijesti političkih ideja. Teleologija politike ustupa pred bezobzirnom moći političkoga događaja konzervativnoga prevrata i socijalističke revolucije. Kako nastaje totalitarizam? Ponajprije, „tihom revolucijom“ u rušenju liberalizma demokratskim sredstvima. Takav je bio slučaj uspona fašizma i nacizma u Europi. Komunizam pretpostavlja nasilno svrgavanje autokratske monarhije kao u slučaju lenjinizma/staljinizma. No, pravi je problem u tome što način određenja politike u totalitarnome shvaćanju države ima elemente nasilja, terora i radikalnoga zla u logici izvanrednoga stanja. Ako se politika više ne može odrediti iz apriornih kategorija uma, tada nastaje problem. Sjetimo se da se Hannah Arendt uvijek izjašnjavala da nije filozofkinja politike, već politička teoretičarka. Isto vrijedi i za Carla Schmitta. Usto, on je vezan uz tradicionalno određenje ustavnoga pravnika. Ovo stanje-između prošlosti (filozofije politike) i sadašnjosti (političke znanosti) potvrđuje nešto iznimno važno u shvaćanju politike na ishodu moderne. Više se ništa ne može unaprijed utemeljiti i svrhovito zajamčiti. Objasniti fenomen radikalnoga zla u suvremeno doba na osnovu Kantove metafizike ćudorednosti osuđeno je na neuspjeh. Razlog leži u tome što etika više nema vlastiti prostor-vrijeme ozbiljenja u kozmopolitskoj zajednici uma. Nestanak suverenosti u politici totalitarizma odgovara kraju etike u prosvjetiteljskome razumijevanju povijesti.

Ovo su temeljne značajke totalitarizma, koje na tragu Franza Neumanna valja unijeti u suvremenu raspravu o povratku čudovišnoga sustava vladavine u globalnome poretku kaosa i entropije, nezavisno od posebnoga slučaja sličnosti i razlika uistinu krajnje suprotstavljenih ideologija kao što su to fašizam/nacizam i komunizam. 1. Tvorba novoga tipa društva i države kao “zajednice” s onu stranu liberalno-demokratske prakse i njezinih ideja o slobodi osobe i pluralnosti stavova u javnoj deliberativnoj politici određena je iz horizonta nastanka narodne zajednice (Volksgemeinschaft). 2. Teror je u funkciji stvaranja permanentnoga izvanrednoga stanja, i to prema unutra i prema van, uz postojanje institucije koncentracijskoga logora izvan domašaja suverenosti nacije-države. 3. Singularnost se novoga pokreta-poretka sastoji u razaranju društvenih veza s pomoću ustrojstva paravojnih institucija i partijsko-državne organizacije tajne policije koja u načelu izlazi izvan zakona i postaje svemoćnom organizacijom totalne kontrole.

Ideologija kao propaganda, teror kao politika izvanrednoga stanja i totalna kontrola života građana koju provode tajne policije (Gestapo, NKVD) čine totalitarizam ne samo izvornim fenomenom moderne već i stvarnom prijetnjom obnove vladavine u novoj formi u doba globalnoga kapitalizma. Veličina je misaonoga doprinosa Franza Neumanna u teoriji totalitarizma, što je inače blisko i stajalištima Hanne Arendt, da se ovaj razarajući i čudovišni poredak organiziranoga bezakonja i ideologijsko-političkoga stvaranja permanentnog terora ne može zauvijek potisnuti u crne rupe traumatskoga sjećanja na događaje genocida kao što je to bio zloglasni logor Auschwitz. Problem je u tome što se uskrsnuće totalitarizma može dogoditi u posve novoj formi političkoga poretka koji u sebi skriva upravo ono što suvremenost danas pokazuje u mnoštvu pojavnih likova. Riječ je o autokratskoj tiraniji koja prijeti posvemašnjem potonuću demokracije i prosvjetiteljstva u bezdan. Doba Behemota nije prošlo svršeno vrijeme i stoga valja ustrajno braniti načela liberalno-demokratskoga svijeta baš onako kako je Neumann kao angažirani intelektualac 20. stoljeća shvatio poslanstvo političke znanosti. Ona ne samo što mora razotkrivati korijene zla i izopačenost u načelima djelovanja političkih elita, nego mora biti aktivno na tragu borbe za nadolazeći svijet po mjeri istinske slobode i pravednosti. Ako se nekome takva zadaća danas čini odveć politiziranom a manje funkcionalnom, na stanovit način u opreci sa zlatnim pravilom Maxa Webera da društvena znanost mora ostati vjerna idealu autonomije znanstvenoga djelovanja, onda mora imati u vidu da politika nije beskonfliktna strast, kao što nije niti hiperracionalno svođenje djelovanja na načela kvantifikacije.

Znao je to dobro Aristotel kad je političku znanost kao težnju za dosezanjem najvišeg dobra u zajednici odredio epitetom kraljevske znanosti. Biti na strani Webera u tom pogledu čini se nužnim da bi znanost ostala neokaljana službom izvanjskim interesima poput službe političkim ideologijama. No, slijediti Neumanna kao zvijezdu vodilju znači imati u vidu da se ideje slobode i pravednosti nikad neće utisnuti u svijest masovnoga društva bez aktivne borbe za njihovo oživotvorenje. Društveni znanstvenik ne mora nužno biti kritički intelektualac, ali u doba vladavine totalitarnoga Behemota svaki je moralni stav protiv angažmana za istinsku politiku načela liberalne demokracije naprosto izdaja intelektualaca i ništa drugo.