Žarko Paić

1.

„Ništa ne ispada kao što zamislimo. Nikad ne bih povjerovala da ću je tako potpuno prihvatiti — čelik i guma čine se tako neobičnim saveznicima ljudskom mesu. Ali ruka se pokazala čak sposobnijom od običnog izdanka od krvi i mesa! Moći su joj zapravo tako opscene da me pomalo plaši. Mogu se prihvatiti najfinijih poslova, čak okretati stranice knjige, kao i grubljih. Ali najvažnije od svega — ah, Darley, drhtim dok pišem ove riječi — ONA umije slikati! Prešla sam granicu i zavladala svojim carstvom, zahvaljujući Ruci. Ništa u svemu tome nije bilo predviđeno. Jednog dana uzela je kist i hop! Rođene su slike doista zabrinjavajuće izvornosti i autoriteta. Imah ih pet do sada. Promatram ih u čudu puna poštovanja. Odakle su došle? Ali znala sam da je to Rukino maslo. I ovaj novi rukopis je jedan od njezinih izuma, visok, promišljen i nježan. Nemoj misliti da se pravim važna. Govorim krajnje objektivno, jer znam da za to nisam zaslužna. Sama je Ruka pronašla način da me provuče kroz prepreke u društvo Istinskih kako je Purswarden govorio. Ipak, pomalo me plaši: otmjena baršunasta rukavica savršeno čuva svoju tajnu. Nosim li obje rukavice, čuva se savršena anonimnost! Gledam u čudu i s određenim nepovjerenjem kao što se gleda opasni kućni ljubimac, recimo pantera. Nema toga što ona ne može učiniti impresivnije i bolje od mene. To objašnjava moju šutnju i nadam se ispričava. Potpuno me obuzeo taj novi jezik ruke i nutarnja potreba koju je proizvela. Svi su mi se putovi otvorili, sve mi se sad po prvi put čini mogućim.“

LAWRENCE DURRELL, Clea

S ovim citatom iz posljednjega, četvrtog romana naslovljenog „Clea“, tetralogije Aleksandrijski kvartet, otpočinje moja knjiga Vizualne komunikacije: uvod (Cvs, Zagreb, 2008.) koja se bavi inicijalno razmatranjem transestetske zbilje u svijetu kojim vlada logika tehnosfere kao autopoiesisa. Knjiga je najava promišljanja obuhvatne „ontologije digitalnoga doba“ koju sam izveo u petoknjižju Tehnosfera. Treba li još jednom nevjernim Tomama podsjetnik na to da je od svih suvremenih pisaca upravo Lawrence Durrell bio nama filozofima istinski svjetionik duha koji gleda u nadolazeću budućnost polazeći od stapanja s neusmrtivom prošlošću svih svjetskih religija i filozofija, misticizma i ezoterije, predoskratskoga izvornoga mišljenja prije nastanka metafizike i postmodernoga sinkretizma i hibridnosti sustava znanosti i intuicije kad je riječ o uvidu u „ono“ što se naziva od Grka spojem dvaju temeljnih pojmova: téchne i sphaira. Nigdje, koliko mi je poznato, u suvremenoj književnosti nije na tako dojmljiv način „prikazana“ i „predstavljena“ estetska genealogija tehnosfere kao pohvale treće ruke.

Ponajprije, slikarica Clea je paradigmatski lik Durrellova Aleksandrijskoga kvarteta, ona koja svoju vidovitost, intuiciju, znanje o mističnome i uzvišenome kroz slikanje ljudskoga lika u njegovoj divnoj tjelesnosti uspostavlja kroz ljubavne odnose i snatrenja o idealnoj ljubavi, jer bez platonizma sve je u životu osuđeno na puko trajanje i naposljetku gubitak sjećanja na ono što se jednom dogodilo kao prasak svjetlosti i nastanak neobjašnjiva smisla svekolika postojanja.

Clea, zajedno s Darleyem, odlazi na piknik: lagodnost odmora i kupanje uokolo aleksandrijskih zabačenih plaža. Nesretnim slučajem za vrijeme ronjenja jedna od bovi u maloj luci odsječe joj ruku i jedva preživi od silnoga krvarenja. Liječnici u bolnici joj vrhunskim umijećem spase život i nakon operacije ugrade joj umjetnu, „treću ruku“. Shrvana i uništena, razmišlja o samoubojstvu jer bez umjetničkoga stvaranja, bez svojeg slikarskoga Weltanschauunga, svijet joj nema nikakva smisla. Ipak, s vremenom, trudom i stalnim pokušajima da se svikne na strano tijelo u mehaničkim kretanjima tijela kao protetičkoga organa, Clea odjednom postaje svjesna da iznova može slikati. Durrell je to opisao na upečatljiv način koji sam stavio kao motto svoje „mediologijsko-komunikologijske“ knjige da bih istaknuo upravo taj mistični odnos između organskoga, kognitivnog i artificijelnog, da bih pokazao kako je tehnosfera ne samo stvar primijenjene kompjutorske tehnologije, već ponajprije misaone energije neljudskoga u njegovim stvaralačkim mogućnostima koje su, kako to Clea piše svojem Darleyu takve „da su mi se svi putevi otvorili, sve mi se sad po prvi put čini mogućim.“

2.

Kad god nastojim približiti Durrellovu ideju postojanja njegovih idejnih likova iz ciklusa romana o Aleksandriji i Avignonu (4 + 5), a svaki roman kao djelo naslovljen je po muškim i ženskim imenima, od kojih je u slučaju Avignonskoga kvinteta naslov romana Monsieur izravna sveza s neognostičkim, drevnim znanjem katarske sljedbe o Bogu kao Gospodinu/Gospodaru, tada rabim tri ključne riječi/pojma: sinkretizam, eklektičnost i hibridnost. Svi vuku svoje podrijetlo iz filozofije helenizma koja po prvi put ima u vidu ideju križanja i spajanja onog različitoga i suprotnog, Istoka sa Zapadom, religije s filozofijom, umjetnosti sa znanošću. Usto, na djelu je razdoblje u svjetskoj povijesti ideja koje se odlikuje gubitkom originalnosti, viškom citatnosti, sklonošću spram bujne narativnosti, opsesijom s dušom kao mračnim stanjem svijesti (psyché). Nadalje, budući da svijet kao otvorenost smisla bitka više nije iskonska kaža koja sjedinjuje logos i mythos, sve nužno postaje posredovanje i miješanje različitih supstancija, čin jedne ontologijske alkemije vrhunskih majstora bez kojih ništa više ne može biti samorazumljivo.

Ideja umjetnika nije više oponašanje Božjega stvaranja, već nastanak demijurga kao nositelja tajnih moći i umijeća koje dobro upotrijebljene stvaraju učinak najljepše iluzije svijeta koji sam o-sebi nema nikakvog smisla, već mu ga otvaraju upravo ovi opsjenari i iluzionisti, koji u svojem apsolutnome znanju smjeraju nadilaženju granica i prirode i ljudskoga duha. Zato je helenizam i Aleksandrija sinonim za eklektičnost mnoštva različitih duhovnih svjetonazora od kojih se upravo gnosticizam pojavljuje kao vrhunska hereza i mistično otajstvo drukčijeg svijeta ljudskoga zajedništva. Bog u svojoj okrutnosti nije stvorio najbolji od sviju svjetova, već zrcalno djelo neprestanog umnažanja gnusobe i kala koji se može prevladati samo činom estetskoga ili umjetničkoga opravdanja života. Nije slučajno zašto je Lawrence Durrell pisac predgovora jedne savršene knjige kao što je to ona francuskoga religiologa i povjesničara kulture Jacquesa Lacarrièrea, Gnostici. Iz svega iskazanoga, postaje bjelodano da je treća ključna riječ za ovaj „postmoderni kozmologizam“ koji spaja i Einsteina i Freuda, i indijske mistike i katarske kultove, i D.H. Lawrenceovu Apokalipsu i Millerovoga Kolosa iz Maroussija, ništa drugo negoli hibridnost. I doista, sve je u znaku vladavine „Treće ruke“ koja spaja organsko i tehnološko i postaje nešto posve „novo“ nadilazeći sve binarne opreke muško-žensko, crno-bijelo, nebo-zemlju, besmrtnike-smrtnike.

          Lawrence Durrell je pretkazatelj dolaska AI u ovaj svijet čudesne jednostavnosti i ljepote i to je nemoguće zanijekati. Način na koji se u romanima koji su naslovi imena kao pojmova i simbola (4 + 5) jedne pluralne i heterogene ontologije razlike i mnoštva pojavljuju prostor-vrijeme i način na koji pisac koristi jezik kao svoj jedini duhovni alat mistične spoznaje svijeta nužno mora postati sinkretička eklektičnost hibridnosti onog što je odavno „tu“ i što se transsupstancijacijama kozmičke i ljudske duše uzdiže do prvoga i posljednjeg principa kretanja bitka uopće. „Ono“ što u svojem izvornome hybrisu nadilazi granice ljudskoga-suviše-ljudskog jest sveza téchne i sphaire i ta je sveza omogućena intuitivnom logikom „treće ruke“ koju slikarica Clea tako zanosno opisuje kao nešto primarno „svoje“ iako je beskrajno i neizmjerno „strano“ u svojoj „tuđosti“.

To je sudbina „kraja čovjeka“ u jednom savršeno plošnome i estetiziranome posthumanome stanju kojeg književno „prikazuje“ i „predstavlja“ Durrellova težnja da napiše jedinstvenu strukturu filozofijskoga romana koji se razmješta iz jedne topologije Zemlje u drugu kozmologiju transverzalne žudnje za stapanjem s Jednim onkraj svake monokauzalne ontologije.

3.

Zašto „treća ruka“, a ne „treći pupak“ svijeta? Zašto pohvala tehno-rukotvorstvu? Pa, zar to nije ipak samo nastavak biološko-duhovne sveze čovjeka kao prirode koja radi „čuda“ s onim što samo-od-sebe pokrenuto upravljačkim mehanizmom AI sada obavlja ono isto drugim sredstvima? Svaki instrumentalni način razumijevanja tehnosfere je pucanj u prazno. Zato su unatoč njihove vizionarske genijalnosti i Marx i Penrose, a potonji ne vjeruje da će ikad AI moći samostalno misliti i tako „imitirati“ čovjeka na višoj razini od zadanosti Göddelovim teoremom, „instrumentalisti“, oni koji svrhu ili smisao (telos i teleologiju) djelovanja tehničkoga sustava mišljenja ostavljaju samo u granicama ljudske kreativnosti. Što nam kaže Durrellova slikarica i umjetnica viša od života, Clea, aleksandrijska? Da je „treća ruka“ fantastično sredstvo/svrha stvaralaštva i da stoga ne može biti samo nastavak ljudskoga drugim sredstvima.

Ono, a ne Ona, tako bi bilo ispravno, frojdovski kazano, Wo Es war, soll Super-ego werden, je proces odvijanja same autopoietičke mreže događaja koje pokreće ono neljudsko. A neljudsko nije samo negacija čovjeka, već ponajprije nešto „treće“, tertium datur. Što je to „treće“ drugo negoli najviša sinteza i kvintesencija logosa/duha/tehnosfere u okvirima vladavine nečega što jezik u svojim imaginativnim moćima ne može više doseći. Kad čitamo Durrellove romane (4+5), mi pred očima imamo kristalno jasne slike mišljenja i to je ono što ga uvodi u „društvo Istinskih“ o kojem je tajnovito zborio Pursewarden, najbizarniji i najgenijalniji lik svjetske književnosti druge polovine 20. stoljeća, svojevrsni filozof života i cinični egzistencijalist, službenik engleske diplomacije u Aleksandriji, samoubojica iz razloga hibridne i sinkretičke naravi: složena svjetska politika plus ljubavni jadi. Ali o njemu i svemu što on emanira, u jednom drugome komentaru uz Lawrencea Durrella. Za sada je dovoljno još kazati samo ovo.

Tko je napisao ovaj tekst? Ako nije „treća ruka“, što ili tko onda? Možda mi se Clea javlja u snovima obavijena bijelim povojima oko lica i očiju i na hermetičnome avinjonskome jeziku šapuće o smrti romana koji nije uspio otvoriti tajnu „društva Istinskih“? A možda i ne, jer ako je sve samo zid od sjena, onda ni pitanje o autorstvu više nema nikakva smisla. Autor je netko Treći.