Žarko Paić

1.

Uz Hannah Arendt u suvremenoj je filozofiji o ljubavi uistinu nadahnjujuće pisao još i Ortega y Gasset. No, dok je za Arendt pitanje ljubavi u svoja dva načina pojavljivanja (eros i caritas) mjerodavni svjedok mišljenja u zapadnjačkoj metafizici bio sv. Aurelije Augustin, za španjolskoga je vodećeg mislioca u 20. stoljeću ljubav bila odlučujući moment životnoga razuma (vital razon) kojemu je podrijetlo ne u dvojstvu tijela i duše, već u ekstatičkoj moći onoga što proizlazi iz biti poezije kao proizvođenja novoga svijeta. Taj svijet više nije određen materijalnošću i osjetilnošću u smislu kartezijanske protežnosti (rex extensa), već produhovljenom svezom poezije i duše. No, ovo nije samo izveo Ortega y Gasset. Na njegovim tragovima jednu od vrhunskih filozofijskih analiza ovog „problema“ u kojem jezik zanijemi, slike nisu dovoljno ukazive, a glazba treperi najčišćim zvukovima neizrecivoga i neprikazivoga podarila je njegova učenica, španjolska filozofkinja, esejistica i književnica María Zambrano u svojem ogledu „O spoznaji duše“, koji će uskoro biti objavljen u jubilarnome tridesetome broju časopisa Europski glasnik. Evo, kako određuje stanje i ugođaj u kojem se duša otvara svijetu da bi se uopće moglo misliti i kazivati o ljubavi bez koje nema ni poezije ni filozofije.

„Da bi se vratilo tišini, trebalo bi uroniti u ritam. Ukratko, trebalo bi upiti sve ono što je, čini se, riječ u svome logičnom obliku ostavila iza sebe. Jer izgleda da ona može obnoviti svoju izgubljenu nevinost i biti čista akcija, stvaralačka riječ, samo onda ako je istovremeno misao, slika, ritam i tišina.“ (str. 597.)

Tko je María Zambrano?

2.

          María Zambrano rođena je u Vélez-Málagi 22. travnja 1904. Bila je republikanka, sudjelovala je u građanskom ratu i bila je u egzilu više od 45 godina. Trenutno je prepoznata kao jedan od najznačajnijih rubnih glasova u filozofiji 20. stoljeća kad je riječ o promišljanju biti umjetnosti osobito poezije. Školovana u okviru mišljenja Ortege y Gasseta, nije joj trebalo dugo da počne oblikovati vlastiti filozofski put tumačeći Ortegin vitalni razum kao „znanje duše“, odnosno, slijedeći Empedokla, kao filozofiju koja je sposobna širiti logos unutar mračnih područja osjećaja. Jedna je od najistaknutijih španjolskih intelektualki 20. stoljeća. Predavala je na Sveučilištu u Madridu 1930-ih i pridružila se republikanskoj dijaspori u egzilu, živeći u Meksiku, Kubi, Portoriku, Parizu, Rimu i Ženevi do povratka u Španjolsku 1984. godine.

Kao heterodoksna filozofkinja koja je svoju ulogu shvatila kao poticanje etičkih promjena, nastojala je pomiriti filozofiju i poeziju te je pisala ne samo eseje o filozofiji, već i drame, poeziju, književne i umjetničke recenzije te memoare. Nakon relativne nepoznatosti njezina života u egzilu, njezin genij počeo se prepoznavati u desetljeću prije njezine smrti (1991.), ali izvan španjolskog govornoga područja ostaje malo poznata. Zbog toga je veliki temat posvećen njezinu djelu u Europskome glasniku, br. 30/2025. s prijevodima ključnih ogleda pravi poticaj za čitanje i upoznavanje s ovim navlastito suptilnim poetsko-filozofijskim pristupom svijetu kakav se rijetko događa u suvremenoj kulturi.

Njezine ideje pripadaju područjima koja su filozofskim istraživanjem jedva istražena, poput snova, „ženskog znanja“ i poezije. Pojam „pjesničkoga razuma“ koji iznosi ne označava samo recipročnu korelaciju filozofije i poezije, već ukazuje na „alkemijsku“ filozofiju, sposobnu izvući svjetlo misli iz skromnoga, svakodnevnog materijala. Kritika dualističkog racionalizma postaje za Zambrano radikalna refleksija koja dovodi u pitanje razum s pozicije onoga što razum isključuje i smatra nečistim, iz njegova „pakla“. U tom smislu, filozofija María Zambrano je bliska Nietzscheovoj, s kojim dijeli i druge poveznice: odbacivanje historicizma, osudu ideologije napretka kao „sarkazma pobjednika“ i uvjerenje da prošlost posjeduje vlastite revolucionarne potencijale kao izvor osvjetljavanja sadašnjosti.

Ovo posljednje gledište dijeli i s Ernstom Blochom i Walterom Benjaminom. Konačno, vrijedi napomenuti i da se zora/osvit više puta koristi kao metafora u cijelom njezinom djelu, što pokazuje njezinu usmjerenost prema obnovljenom i svakodnevnom ponovnom rođenju ljudskih bića. Njezina misao ima poseban interes za oblike transformacije koji ne niječu, već pretpostavljaju pripadnost i stoga slobodu zamišljaju kao praksu, kao vježbu transcendencije koja se mora provoditi u našem svakodnevnome životu u suživotu s drugim ljudskim bićima s kojima smo povezani pripadnošću svemiru. Najznačajnije su joj knjige l pensamiento vivo de Séneca (1944), La agonía de Europa (1945), Hacia un saber del alma (1950), España, sueño y realidad (1965), El sueño creador (1965), La tumba de Antígona (1967), Obras reunidas (1971) and Claros del bosque (1977).

3.

Vratimo se ogledu Maríe Zambrano „O spoznaji duše“. Već sam pojam duše (gr. psyché) upućuje na ono drevno i iskonsko. Za Aristotela je u spisu „O duši“ (Peri psychés) duša na neki način sve, dakle, bitak u njegovoj obuhvatnosti, što ne znači da možemo kazati kako, primjerice, i kamen ima dušu, osim metaforički. Duša je označena tradicionalno slikom zrcala, jer se kroz njezinu unvierzalnu pojedinačnost ogleda čitav svemir. No, problem nastaje kad se duša reducira na područje koje u modernoj razdiobi znanosti na prirodno-tehničke i društveno-humanističke zauzima psihologija i osobito Freudova i Lacanova psihoanaliza. Tada se čini da ono „duševno“, koje stoji između duha i tijela i pripada osjećajnosti i osjetilnosti kroz afekte, temperament i karakter osobe koja u ljudskoj egzistenciji biva određena pojmom subjekta (jastva-sebstva-egoiteta), gubi svoju izvornu nesvodivost na logiku i racionalnost i na fiziologijsku uvjetovanost ljudskoga tijela u kretanju.

Ovaj gubitak jest redukcija duše na znanstveno-racionalnu konstrukciju jezika kojim će upravo Lacan odrediti ono nesvjesno kao arhetipski slučaj događanja onoga što su i drevni narodi nazivali „dušom svijeta“ (anima mundi). Zambrano u dosluhu sa svojim velikim učiteljem vitalnoga razuma pokazuje da je život u svojoj životnosti neodredljivo polje na kojem duševnost nije moguće reducirati na znanstveni psihologizam. Umjesto toga, duša zahtijeva drukčiji način spoznaje koji se oblikuje i kroz Diltheyevu filozofiju života i kroz Nietzscheovu psihologiju življenja koje umjetnost podaruje upravo tom kontingentnome životu kao stimulans. No, odakle podrijetlo duše koja se ponajbolje iskazuje u tišini kroz misao i ritam riječi?

„U ljudskom je životu vrijeme nešto odlučujuće. Štoviše, čini se da je razdoblje u kojemu živimo rezultat neke odluke. Odatle potječe neodoljiva želja rođena iz nostalgije za izgubljenim vremenom koje se, ako se to uopće događa, odražava u nekoj umjetnosti odnosno u poeziji. Izgleda da ona nastoji uskrsnuti unutar ovoga dekadentnog vremena. Poezija je ono prvo što nam je dano da upoznamo u svetom jeziku, odnosno vlastitom jeziku iz svetog razdoblja koje je prethodilo povijesti, onoga istinske pretpovijesti. Svete riječi koje danas još uvijek čujemo u definicijama vjere ili one namijenjene vjernicima nisu poezija već tajnovita istina. Sveta je riječ djelotvorna.“ (str. 595.)

Poezija u izvornome smislu kao poiesis nadilazi obzorje svake ovako ili onako shvaćene poetske fantazije. Riječ kao svetost nije pritom povlaštena stvar religioznoga događaja, već se pojavljuje upravo na zagonetan način. Zambrano gotovo da helderlinovski otvara pitanje o arhajskome i onome što pripada vremenu nakon „utemeljenja“ svijeta. Jer ako je poezija moguća tek kad se čovjek zbližava s jezikom kao biti njegove otvorenosti spram nadolazećega vremena koje prethodi sadašnjosti, onda je pra-vrijeme svagda u znaku nečega što je istodobno trenutak rađanja filozofije iz duha poezije da to kažemo ničeanski. „Nostalgija za izgubljenim vremenom“, to je proustovski intonirano kazivanje o svijetu koji je u jeziku poezije već uvijek svjedočenje epohalne zakašnjelosti.

No, nostalgija je plemenita sjeta, a ne tuga za izgubljenom prošlošću kao što to pogađa bit melankolije koja se pojavljuje tek u trenucima kad je moderni svijet u potpunosti postao raščarani prostor i vrijeme bezuvjetnoga napretka i razvitka onoga što su Grci nazivali téchne. Sveza između poezije i duše nije ni u kakvome sentimentalizmu koji bi osjećajima u doba racionalizirane znanstveno-tehničke civilizacije htio vratiti izgubljeno dostojanstvo. Zambrano stoga mora pretpostaviti da postoji neki iskonski jezik prije njegova zatvaranja u sve oblike duhovnoga bitka kao različita kazivanja (mit-religija-umjetnost-filozofija-znanost). Ako je poezija „već tajnovita istina“, onda nije stvar u tome da bi njezinu tajnu valjalo razotkriti nekim posebnim uvidom koji bi se uzdigao umom iznad poetskoga smisla življenja. Uostalom, Zambrano nastoji misliti i kazivati jednostavno i slikovito baš kao i Ortega y Gasset kad pristupa biti umjetnosti iz sjedinjenja života kao razuma u njegovoj ne-racionalnoj otvorenosti i ne-svodivosti na bilo što izvan okrilja i okružja duše (psyché).

Još jednom naglasimo da u ovom ogledu riječ „nostalgija“ ima ključnu ulogu premošćivanja dva vremena: iskonskoga i sadašnjega koji se samo produljuje u budućnost iako je poezija kao događaj sveze svetoga i ekstatičkoga svagda ono što ljudski bitak nadahnjuje i osvještava na posve drukčiji način čak i od filozofije kao metafizike u njegovu stavu spram spoznaje svijeta. Nije slučajno u moderno doba stoga ova nostalgija urodila obratom u samoj biti metafizike u Nietzschea, a okret spram izvornih Grka (predsokratskoga smjera mišljenja i kazivanja) postao je smjerom kritike svekolike modernosti „bez duše“. Je li, dakle, nostalgija ona koja povezuje vrijeme i istovjetnu nostalgiju za autentičnim prostorom ljudske i prirodne harmonije koji se sve više znanstveno-tehnički porobljuje i na taj način sužava i stješnjuje ne tek fizički, već ponajprije psihički i prelazi u stanje otuđenosti i tjeskobe?

María Zambrano spominje u tom smislu i Rimbauda kao pjesnika koji predstavlja modernu nostalgiju za riječju kao svetom čistoćom „u službi stvaralaštva“. (str. 596) Kad, nadalje, u jednoj fusnoti navodi i riječi Jeana Cockteaua kako je Arthur Rimbaud imao sudbinu da dovede u svijet svoj impulzivni „sveti nered“, onda je to ponajprije postavka da s njime nastaje istodobno i ono što je poeziji imanentno, ali i bitno izvan njezine čistoće i supstancijalnoga djevičanstva. Riječ je o nužnosti epike koja je već u Homera poeziju pretvorila u sveti instrument zbivanja samoga bitka u smislu mitske tvorbe zbilje koja je uvijek istodobno i fantazija i san, ali onkraj ovog čistoga izvora koji je zauvijek ostao u prajeziku jedne odavno minule epohe. Duša pritom nije tek sjedište ljudske osjećajnosti koju imaju i životinje. Riječ duša je istovjetna s mitopoetskom spoznajom svijeta jer joj tajna postojanja dolazi iz intuicije kao sveze mašte i neposrednoga uvida u bit svega što jest.

Ovako misliti mogu samo Španjolci, narod u kojem se kroz mistično slikarstvo probija tragična ljubavna poezija svijeta i to ne kao epike, već kao drame postojanja. U jednom je ogledu o Don Quijoteu sam Ortega y Gasset kazao da ako Nijemci prema Nietzscheu „filozofiraju čekićem“ čistoga uma, onda su Španjolci izručeni milosti i nemilosti svoje poetske iracionalnosti i fantazije koju je, eto, Zambrano dovela do osvjetljenja kroz odnos poezije i duše.

4.

„Filozofija se brzo razdvojila od Poezije. Kakva vrtoglava brzina protjecanja Vremena u razdoblju od Parmenidove glasovite pjesme do Aristotelove anti-poetske proze! Ali, kćer Poezije, Filozofija, u svojem je razdoblju zrelosti, u punini svoga postojanja, stvorila oblik u kojem se ponovno pojavljuje stara, Premda na prvi pogled neprepoznatljiva, pjesma. (…) Nakon duge evolucije, Pjesnički dah jednog Parmenida oživio je dijamantnu prozirnost u Spinozinoj Etici i proročkonadahnućeEmpedoklomu mnogimstrastvenimi »nadahnutim“ stranicamanjemačkogidealizma.Sustavje u modernojzapadnjačkojkulturi bio čisti oblik filozofije; to je također i poezija. Ta je veza značajnija i uvjerljivija u knjigama poput Spinozine Etike, oslobođene bilo kakve sumnje o književnom samozadovoljstvu.“ (str. 599. i 600.) 

Što nam to kani reći María Zambrano: da je poezija unutarnja „bit“ sustavne filozofije koja odjekuje u Spinozinu imanentizmu Božje supstancije? Jedno od iznimnih tumačenja Spinoze u suvremenoj je filozofiji ono Deleuzea koji je isto tako uz Heideggera jedan od najinventivnijih tumača Nietzschea. No, nisam siguran da bi potpisao ovu prosudbu Zambrano bez kritičkoga komentara. Ako se, naime, duh poetskoga kazivanja igdje osjeti tako snažno i nadahnjujuće u filozofiji onda to nije u sustavu njemačkoga idealizma, već u silaznoj putanji njemačke romantike koju je unatoč kritičkih prigovora nasljedovao upravo Nietzsche u svojoj analizi pojma dekadencije, a onaj tko je poeziju kao Dichten uveo u samu bit nemetafizičkoga mišljenja suvremenosti bio je Martin Heidegger, jedan od ključnih autoriteta i za filozofijske refleksije samoga Ortege y Gasseta. No, to ne znači da Zambrano u svojem promišljanju odnosa poezije i filozofije nije otvorila bitna pitanja korelacije i zaborava onog primarnoga utjecaja koje je poezija kao „majka humanistike“ imala u filozofiji života nakon Diltheya ne samo u njemačkome duhovnome krugu, već navlastito u španjolskome.

Naravno, razumijevanje poezije koje izvodi Zambrano nema nikakve znanstveno-teorijske sveze s novijim književnim pristupima od hermeneutike, strukturalizma do poststrukturalizma. Njezina je nit vodilja težnja uspostavljanja novog iskustva  onog što je Empedoklo jasno uvidio kad je estetsku razinu tjelesnosti povezao s iskustvom umjetničkoga proživljavanja drame ljudske egzistencije i što je tijekom povijesti zapadnjačkoga mišljenja bilo zapostavljeno ili, pak, dijelom oživljeno u različitim, naizgled krajnje disparatnim područjima duhovnoga bitka. Možemo isto tako kazati da je čak i kazivanje Ludwiga Wittgensteina u Tractatusu logico-philosophicusu u svojim bitnim momentima neiskazivosti najveći doseg stapanja poezije, mistike i logike uopće. To ne znači, dakako, da bi filozofiju nakon njezine realizacije u kibernetici iznova trebalo „mito-poetizirati“. Ali da je iskustvo poezije fundamentalni vitalni razum ljudske egzistencije, to je neporecivo.

Evo, za kraj ovog mojeg ogleda o poeziji i duši još jedan citat iz teksta Maríe Zambrano koji vrijedi „suhoga zlata“.

„Čovjek ne živi samo od kruha, odnosno samo od znanosti i tehnike. Moglo bi se također reći da ne živi ni samo od filozofije, ali takva tvrdnja kad se radi o metaforama nema smisla. Filozofija je čišća ako se razotkriva na području koje su utabale metafora, vizija i jasna svjetlost.“ (str. 601.)

Kao da kroz ove riječi vidimo lice mistike španjolske „duše“ od sv. Tereze Avilske do filozofa i pjesnika „tragičnoga osjećanja života“ Miguela de Unamuna. Sve je rečeno upravo kvintesencija jednog misaonoga susreta poezije i filozofije onkraj granica njihova dijaloga, jer i „metafora i vizija i jasna svjetlost“ dosežu i obzorje iskustva božanskoga i onoga što pripada svetosti same Riječi od Parmenida do Pindara kao i našoj nostalgiji za tom svjetlošću koja nas vodi kroz ovaj život i njegove tamne sjene,

zauvijek.