Žarko Paić

Grad i psi

Vargas Lllosu sam zavolio kao pisca još u prvim danima gimnazijskoga školovanja kad sam pročitao njegov mladenački roman Grad i psi iz 1963. godine. Taj briljantan kontrapunkt između vojske kao užasa drilla koji guši slobodu u čovjeku u ime sumnjivih ideja i ideala od političkih revolucija do religioznoga mesijanstva i neukrotive anarhoidne težnje čovjeka da mu nitko izvan njega samoga ne određuje što će u životu činiti pa makar ubrzo doživio fijasko i gorko razočaranje Lllosa je maestralno opisao. Roman je to o odrastanju u ozračju internata u vojnoj gimnaziji u kojoj zakon jačega uništava sve krhko i suptilno, pa se osobe nakon drilla osjećaju poniženim do srži. Od strasti mladosti do gnjeva i ressentimenta, u romanu sve smjera ovom brutalnome nasilju. Internat je to koji Lllossa opisuje ništa drugo negoli onaj stvarni koji je pisac pohađao u Limi, prijestolnici Perua. Sukob između predvodnika ovog nasilja učenika četvrtog razreda nad novopridošlim „gušterima“, dječaka Jaguara i onog tko to jedini ne odobrava, Ricarda Arana, predstavlja simbolički sukob između psiho-portreta beskrupuloznoga i mahnitog Vođe i Pjesnika, kako glasi nadimak Ricarda.

Da ne prepričavam dalje radnju ovog sjajnoga romana. Mario Vargas Llossa je od samoga početka gotovo dualistički stvorio obrazac koji je toliko jednostavan i toliko složen. Odnos između poklonika diktatura i onih koji zagovaraju ideale individualne slobode u liberalnome shvaćanju politike svagda je odnos tzv. brutalnoga realizma i plemenitog idealizma. U kušnji sam stoga da Llossu ne pridružujem latinoameričkim književnicima poput Gabriela Garcie Márqueza, kolumbijskoga genija pripovijedanja, i razvikanome pojmu magijskog realizma. On je iznimka, i takav je bio u svojim žestokim osporavanjima i kritikama upravo Marqueza kao intelektualnoga apologeta Fidelove socijalističke diktature na Kubi. Velika polemika između njih bila je na globalnoj razini književno razračunavanje između ideologija „komunizma“ i „liberalizma“, ljevice i desnice, i njezina je recepcija uglavnom bila posve promašena. Nije Márquez bio nikakav zagriženi latinoamerički komunist fidelovac, kao što Llossa nije bio u funkciji kontraša nalik onima u Nikaragvi koji su skršili sandinističku revoluciju i diktaturu. Uživao sam u njihovoj polemici, jer je to bila svetkovina književnih, filozofskih i političkih argumenata, strasti i velikih očekivanja od čarobnjaka pripovijedanja. Na kraju, Llossa je ostao i danas politički i politologijski izazovan, nedvojbeno poticajan autor, koji je uspio spojiti književni i politički diskurs na iznimno produktivan način. Znamo njegovu neuspjelu kandidaturu za predsjednika Perua 1990. godine. Tada ga je pobijedio Alberto Fujimori, a Lllossu je podržavala koalicija desnoga centra.

Populizam kao virusna epidemija

No, ono što je ovdje od posebnog zanimanja jest njegov lucidni uvid u bit populističke vladavine u 21. stoljeću. O političkome fenomenu ove post-ideologije s redukcijom demokracije na vladavinu „naroda“ koji ne predstavlja svekoliku populaciju nacije-države, već uvijek one koje populisti smatraju „pravim“ npr. Peruancima, a ne globalistima i pseudo-multikulturalistima, dakle neprijateljima, Lllossa je napisao jednu od najimpresivnijih kritičkih analiza. I usto, definirao ga je kao virusnu epidemiju plemenskoga duha u formalno demokratskome prostoru javnog govora. Ništa nije preciznije od toga rečeno. Populisti najgoreg kova danas upravo su njegovi junaci iz romana Grad i psi, nemilosrdni i lukavi Jaguar, nasilnik i brutalni vođa koji se adaptirao u novome društvu i postao od ubojice i kriminalca ugledni građanin. Populizam je truljenje demokracije, da pojačam intenzitet onog iskaza koji rani Habermas još 1979. postavlja kad govori o „kržljanju“ istog pojma u kontekstu kasnokapitalističke neoliberalne aksiomatike i njegovim tzv. strukturnim reformama. No, budući da populizam ima mnoštvo lica, ne samo desničarskoga i ljevičarskog obraza, pravi je problem Llossine analize u tome što ni demokracija ni populizam nisu više razumljivi apriorno, esencijalistički, transcendentalno.

Truljenje demokracije jest inherentan proces nemogućnosti razvitka slobode kao kontingentne forme življenja u hibridnim političkim poretcima neoliberalnoga kapitalizma. Zašto? Iz jednostavnog razloga što populizam polazi od psihopatološke forme narcizma kojemu politika podaruje u 21. stoljeću najveću moguću šansu za realizaciju. Talijanski politolog Giovanni Sartori ovaj je fenomen ispravno nazvao videopolitikom, a današnji silni front svih mogućih televizijskih i interaktivnih događaja na društvenim mrežama favorizira upravo one osobe koji „kreativno“ proizvode gomilu fake news poput Donalda Trumpa, kralja svih tele-populista svijeta, i usto državu smatraju proširenom privatnom korporacijom za vlastiti lukrativni biznis. Sinteza ovog zloglasnoga dvojstva idealan je medij za proces totalnog truljenja demokracije. Sve što Lllossa navodi u onom uvodnome citatu, ksenofobiju, domoljublje i neznanje, samo je pogonsko gorivo za vođenje politike kao brutalnoga nasilja uz medijski blagoslov državno-korporacijske propagande. Nećemo više ovdje nizati primjere, jer ih ima odviše i svi su točno takvi kako ih je znameniti Nobelovac, autor romana Grad i psi, opisao besprijekorno. U jednoj svojoj studiji o medijima i populizmu za motto sam uzeo ove Llossine misli. Bolje nećete nigdje pročitati.

ʺPopulizam nije ideologija, već virusna epidemija – u najtoksičnijem smislu riječi – koja napada i razvijene i zaostale zemlje, prilagođavajući različite maske za svaki slučaj… poziva na najjače instinkte u ljudskim bićima, plemenski duh, nepovjerenje i strah od drugog, odnosno druge rase, jezika ili vjere, ksenofobiju, domoljublje, neznanje.ʺ

Rat na kraju svijeta

Uobičajeno se roman Rat na kraju svijeta iz 1981. godine smatra njegovim najznačajnijim književnim djelom. Kao što je poznato, peruanski pisac, intelektualac i liberalni politički mislilac i političar dobio je Nobelovu nagradu za književnost 2010. godine i taj je roman nesumnjivo uz niz drugih, poput Razgovora u katedrali iz 1969. godine, bio odlučujućim čimbenikom u odluci da se majstoru pripovjedne proze i eseja dodijeli najprestižnije odličje za književnost uopće. Evo, o čemu je riječ u ovom romanu gotovo političko-apokaliptičkoga naslova i tematskoga okvira. Duboko u zabačenoj zabiti Brazila devetnaestog stoljeća nalazi se Canudos, dom svih prokletih na zemlji: prostitutki, razbojnika, prosjaka i svih vrsta otpadnika. To je mjesto gdje su povijest i civilizacija izbrisane. Nema novca, nema oporezivanja, nema braka, nema popisa stanovništva. Canudos predstavlja kotao revolucionarnog duha u njegovom najčišćem obliku, država sa svim potencijalom za pravi, libertarijanski raj ꟷ i država koju je brazilska vlada odlučna slomiti pod svaku cijenu.

U svojem, zacijelo i možda najambicioznijem i najtragičnijem romanu, Mario Vargas Llosa priča vlastitu verziju stvarne priče o Canudosu, naseljavajući likove s obje strane velike, kataklizmične bitke između društva i vladinih trupa. Roman koji je nastao simbolički je sažetak latinoameričke revolucionarne povijesti, nezaboravna priča o strasti, nasilju i razaranju koje proizlazi iz fanatizma. Vargas Llosa pripovijeda ovu veliku priču i pretvara je u vrhunski ep. Lik Antônia Conselheira – luđak ili prorok? – nevjerojatno je moćan, ali nije jedini lik koji plijeni pozornost čitatelja. Kao i uvijek kad je riječ o njegovim proznim djelima, susrećemo se i s drugom perspektivom i, kao i uvijek, istina nije uvijek jasna. Rekli bismo da nema ni nedužnoga pogleda na svijet niti istine u radikalnome mesijanizmu pobjednika. Patnje siromašnih i iskorištavanih te brutalnost rata na obje strane dovode naposljetku do pitanja o smislenosti povijesti koja više ne donosi nikakav trijumf slobode,  već gorčinu svih moralnih i ljudskih poraza u praznini ljudskoga ravnodušja.

Dostojanstvo književnosti i smrt kulture

Posljednje što sam čitao od Vargasa Llosse bila je njegova briljantna knjiga eseja Bilješke o smrti kulture: Ogledi o spektaklu i društvu na engleskome jeziku u izdanju Farrar, Straus & Giroux, New York, 2015.  godine. Jasno je da me je privukla njegova rekonstrukcija ideja koje su u svojevrsnome kulturpesimističkome smislu u 20. stoljeću izveli Thomas S. Eliot i osobito Guy Debord u njegovu glasovitu djelu Društvo spektakla. Nije nimalo začudno zašto je pisac i javni intelektualac morao dospjeti do pokušaja obrane i posljednjih dana onog što još patetično i gotovo staromodno nazivamo „kulturom“ misleći pod tim pojmom ne više njezinu masovnu logiku homogenosti u žrvnju vladavine prosječnosti i zabave za tzv. narod, već upravo ono što je od razdoblja renesanse uzdignuto do razine uzvišenoga pojma elitnoga duha majstorstva i oblikovanja estetskoga ukusa najvišega ranga iz kojeg su nastale blistave ideje i djela klasičnih obrisa i razmjera od Leonarda i Shakespearea do Goethea i Schopenhauera. No, sve se to survalo u kal vulgarizma i dekadencije onog trenutka kad je logika spektakla kao vladavine narcizma digitalne slike u sebe usisala čitav pogon masovne kulture poput Duchampova ready madea „Sušilo za boce“. Podlegavši ​​onome što je Marshall McLuhan nazvao “prolomom slika”, piše Vargas Llosa, Zapad 21. stoljeća je uveo vrijeme “poslušne podložnosti emocijama i senzacijama izazvanim neobičnim i ponekad vrlo briljantnim bombardiranjem slikama koje zaokupljaju našu pozornost, iako otupljuju našu osjetljivost i inteligenciju zbog svoje primarne i prolazne prirode”.

Zavladala je stoga plitka lakoumnost. Zabava postaje imperativ života u društvu spektakla. Sve to dovodi do toga da i političari sve više postaju klaunovi i dvorske lude, spremni učiniti sve da zaokupe medijsku pozornost. Tisak, čija je sloboda ključna u ideji političkoga liberalizma, više postaje simptom nego neposredni uzrok ove pervertirane pojave. U jednom od najboljih eseja u knjizi, „Kultura, politika i moć“, Vargas Llosa istražuje pad političke sfere. Okaljana i ponekad razotkrivena tabloidnim novinarstvom, politika se procjenjuje kao “osrednja i prljava aktivnost koja odbacuje najpoštenije i najsposobnije ljude i umjesto toga uglavnom regrutira ništarije i lupeže…” Treba li ljudima njihov opijum – ne samo utjeha zagrobnog života, već i iluzija višeg autoriteta da se iznova nametne osjećaj moralne vrijednosti? Čini se da je Vargas Llosa uvjeren u to, iako istodobno priznaje poništavajuću diktaturu koju suvremene vjerske države nastavljaju nametati ideologijom sprege fundamentalizma i populizma i zato je nepopustljiv u zagovoru nužnosti sekularne države i izgubljene javne sfere.

Epilog

U slučaju Maria Vargasa Lllosse svjedočimo o paradigmatskome javnome intelektualcu iz Perua, države koja pripada ne samo latinoameričkome kontinentu patnje, magije i ljepote što ga je upravo on uzdigao svojim spisateljskim umijećem do pitanja obrane istine i slobode u doba pomračenja svih vrijednosti. Krajnje je nemisaono neprestano spominjati kako Borges, Márquez, Cortázar i Lllossa predstavljaju zajednički izvor nečega što pripada samoj biti tzv. latinoamerikanizma. Njihove su poetike posve različite, estetski ukusi još više, a o političkim preferencijama nije potrebno posebno govoriti. Ipak, ima nešto gotovo mistično i ujedno realno što ih povezuje bez obzira na sve navlastitosti i razlike. To je kartografija ljepote i ekstaze, iskonskih velikih civilizacija i očajne bijede izvornih naroda, prostor strahotnoga kolonijalizma i revolucionarne težnje za božanskim nasiljem pravednosti, lutalačke sudbine čovjeka koji poput Pjesnika iz Llossina romana Grad i psi ostaje dostojanstveno i ustrajno svoj i nepokoran, bez kompromisa.

          Zavolio sam Vargasa Lllosu još u gimnazijskim danima i nikad poslije nisam promijenio svoj stav o njegovoj književnosti. Vraćam se iznova samoći i snovima Ricarda Arana u internatu Lime, u sutonskome sjaju jedne odavno prohujale epohe kad je književnost bila više od moralne utjehe i estetske religije slobode.