Žarko Paić

1.

U djelu La Grande Étrangère (Velika strankinja), zbirci Foucaultovih predavanja i radijskih emisija o književnosti, Markiz de Sade zauzima središnje mjesto kao figura koja označava radikalni prijelom u zapadnoj misli. Foucault analizira Sadea kroz nekoliko ključnih postavki koje ćemo ovdje sažeto iznijeti da bismo u nastavku prešli na analizu njegovih temeljnih pojmova kojim pristupa de Sadeovom subverzivno-transgresivnome shvaćanju književnosti.

• Književnost kao destrukcija: de Sadeov rad on vidi kao “destruktivnu silu” koja negira povijest zamjenjujući njezine linearne početke i završetke beskonačnim ponavljanjem žudnje i nasilja.
• Utemeljitelj moderne književnosti: Iako de Sade kronološki pripada 18. stoljeću, Foucault ga smatra ocem moderne književnosti jer njegovo pisanje postaje prostor transgresije—mjesto gdje se jezik sukobljava s važećim društvenim i moralnim diskursima.
• Sveza pisanja i zločina: U predavanjima iz 1970. u Buffalu, Foucault istražuje kako de Sade povezuje čin pisanja sa zločinom i žudnjom. Ovo razmatranje služi kao uvertira za njegove kasnije analize moći i znanja u djelima poput Nadziranja i kažnjavanja.
• Negacija i istina: Foucault detaljno analizira “kompleksnu seriju negacija” u de Sadeovu pismu, tvrdeći da on koristi maštu kako bi potkopao samu prirodu istine i znanja. 

Sade je za Foucaulta utjelovljenje “velike strankinje”—književnosti koja odbija biti definirana ili ukroćena, ostajući trajno izvan dosega tradicionalnoga razuma.

2.

U napomeni niz urednika ove knjige sažeto se naznačava kako je Foucault u svoja dva predavanja na Sveučilištu u Buffalu ožujka 1970. godine posvetio pozornost analizi de Sadeova romana Nova Justine i to stoga što je „roman u cijelosti ispisan u znaku istine.“ (str. 169) Kao i u slučaju predavanja 1964. godine o „Književnosti i jeziku“ koji smo protumačili u jučerašnjem blogu, i ovdje je predavanje o de Sadeu održano u dva dijela. Prvi je usmjeren na odnose istine i žudnje u de Sadeovim tekstovima, dok je drugi dio onaj koji pretkazuje sklopove problema iznijete u knjizi Poredak diskursa s naglaskom na kritici kriterija prihvatljivosti i identifikacije onog što se u svakome razdoblju shvaća kao „kategorizacija i opća organizacija znanja. (str. 170) Naravno, to je razdoblje 1960-1970ih godina kad je strukturalizam i poststrukturalizam ne samo nova epistemologija i metodologija u razvitku društvenih i humanističkih znanosti. S njima se povezuje iskustvo drugačijeg čitanja povijesno ozakonjenih tekstova moderne tradicije osporavanja i revolta spram konzervativizma i patrijarhalnosti, te se upravo figura de Sadea pojavljuje u djelima Klossowskoga, Bataillea, Lacana kao i Foucaulta onim prekretnim mjestom rastemeljenja metafizike uma s pomoću jedne radikalne „libidinalne ekonomije“. Ono što de Sade predstavlja za novo teorijsko mišljenje u Francuskoj jest ponajprije simbol „protumoderniteta“, a Foucault će ga „pretvoriti u narednika seksa, promotora disciplinskog erotizma koji prati širenje instrumentalne racionalnosti.“ (str. 170)

          Nije li krajnje neobično u najmanju ruku da Foucault u de Sadeovoj književnosti kao i u duhu vremena 18. stoljeća vidi temeljni problem diskurzivnoga razotkrivanja istine. Naime, ovdje se isprepliću pojmovi istine i stvarnosti onog što uobičajeno nazivamo „pravim životom“. No, ako je „načelo vjerodostojnosti“ ono što krasi romane 18. stoljeća, kako odrediti postupak književnoga artikuliranja istine ukoliko je taj „pravi život“ njezina ishodišna točka promatranja i razmatranja? Jasno je da je to razdoblje koje su s pravom naziva epohom racionalizma ono koje slijedi logiku prirodnih znanosti i novovjekovne tehnike i to se razabire u nastanku filozofijske estetike kao i nastanka prosvjetiteljskoga mišljenja koje ima u vidu radikalnu kritiku religije i monarhijskoga poretka države s idejom teritorijalne suverenosti. Za razliku od klasicizma, prosvjetiteljstvo je nužno usmjereno na oslobođenje istine iz same jezgre stvarnosti polazeći od raskrinkavanja svih opsjena nastalih iz ideologijske krinke ideja Boga, besmrtnosti duše i vječne prirode, o čemu svjedoče djela Voltairea, Diderota i D’Alemberta. No, ono što je pravo pitanje jest kakva je to istina koju Foucault pronalazi kao ključnu riječ/pojam de Sadeovih romana?

„E pa, istina o kojoj govori de Sade ꟷ i mislim da su stvari ovdje još uvijek jednostavne ꟷ zapravo nije istina onoga o čemu pripovijeda, nego istina njegovih razmišljanja. Problem je romanopisca 18. stoljeća kako u formi vjerodostojnog uobličiti fikciju koja je u stanju ganuti, dok je de Sadeov problem kako pokazati istinu ꟷ pokazati istinu kao filozof, a ne pokazati istinu koja bi apsolutno bila vezana za ostvarenje žudnje. U romanu Justine riječ je o tome da se kroz upražnjavanje žudnje, kroz upražnjavanje dominacije, divljaštva i ubojstva, pokaže nešto što bi bila istina, pa ono što likovi govore dok sve to čine, ili nakon toga, ili prije toga, kako bi to objasnili ili se opravdali, to je ono što mora biti istinito. Drugim riječima, ono što mora biti istinito jest promišljanje, ona vrsta racionalnosti koju promovira to upražnjavanje žudnje…“ (str. 177-178)

Istina, dakle, nije u onoj tzv. pravoj stvarnosti koju romanopisac poput de Sadea onda „prepisuje“ iz sklopa prirode i društva, dodajući tome svojim pisanjem samo ono što je književnim sredstvima metafore i simbola blisko iskustvu posebne vrste estetičkoga užitka. Ne, istina o kojoj govori Foucault proizlazi iz biti pisanja koje za de Sadea nije značilo tek pisanje romana i pripovjedaka, traktata i rasprava o transgresiji principa žudnje. Umjesto toga, značilo mu je pisanje ono što možemo nazvati fantazmagorijom apsolutne žudnje ali ne za tzv. životom u njegovoj „goloj stvarnosti“, već za ozbiljenjem razuma u samoj biti ove žudnje. To proizlazi iz paradoksa koji je iznimno važan za razumijevanje onoga što određuje bit racionalizma u književnosti i filozofiji 18. stoljeća. U čemu je taj paradoks? Foucault minuciozno pokazuje čitanjem Justine da kazna koja podnosi i koja joj dolazi u njezinoj kreposti nije kazna zbog neke pogreške u rasuđivanju. Njezina joj kazna dolazi nenadano, začudnim slučajem. „Uvijek intervenira slučaj, kaznu nikad ne determinira logična posljedica djela.“ (str. 181)

Eto, u tome je stvar: singularnost događaja proizlazi iz kontingencije, a ne iz nužnosti. Kad se upustimo u analizu prosvjetiteljstva i racionalizma iz horizonta temeljnih kategorija suvremene tehnoznanstvene slike svijeta, a Foucault i čitav poststrukturalizam je u tome bio uzorno dosljedno istraživanje ovog paradoksa „vladavine principa razuma“, vidimo da iza toga stoji posvemašnji sustav ludila, zločina, tehnološke apokalipse, rastrojstva osjetila, nastanak biopolitike, rođenje moderne seksualnosti iz duha apsolutnoga društva nadzora nad ljudskom slobodom individuuma. Idemo li korak dalje, pa čak i izvan konteksta Foucaultove analize de Sadea, vidjet ćemo još nešto iznimno značajno za razvitak moderne književnosti i posebno tzv. romana ideja. Ako je razotkriće kontingencije u srcu racionalizma i književnosti 18. stoljeća, a to je i doba pred-revolucionarne ekstaze u kojoj se stapaju pobunjeni um i imanencija žudnje u samome tijelu radikalne subverzije religiozno ustrojenoga sustava društvenih pravila života, naprosto neotklonjiva činjenica, onda je još nešto karakteristično za pisanje i književnost posebno francuskoga romana ovog doba.

Riječ je o pojmu konstrukcije, koji se pojavljuje i u spekulativnome mišljenju dijalektike njemačkoga idealizma (Kant, Fichte, Hegel i Schelling), ali i u francuskome racionalizmu s razotkrićem materijalnosti samoga tijela koje više ne potrebuje nikakvog transcendentalnoga Označitelja. Ono što je u filozofiji njemačkoga racionalizma bilo privilegijem pojma spekulativnosti i refleksije (uma), u francuskome se „slučaju“ pojavljuje kao teritorij oslobađanja apsolutne žudnje tijela. To je ono što će programatski odrediti svojim razmatranjem Jacques Lacan: Kant avec Sade. Eto, kontingencija (istine) i konstrukcija žudnje (za stvarnosti) proizvode književnost koja nije svediva na prijepis „Knjige prirode“, nego na „konstrukciju slučaja“ u kojem diskurzivni tekst sastavljen od traktata i eseja kao uvoda u „veliku priču“ i kao pratnje samih događaja iz logike njihova razumijevanja stvarnosti dovodi do pisanja kao fantazmagorije apsolutne žudnje.

          Foucault se posebno u svojoj analizi de Sadea zadržava na odlomku iz teksta Les Idées sur le roman da bi suprotstavio maštu i prirodu. Što to znači? Ništa drugo negoli da su njegove „konstrukcije“ kad je riječ o samoj biti stvaranja priče romana Justine ono što dovodi do viška „seksualne fantazmagorije“. Pisanje nije sredstvo za postizanje užitka koji nužno ima formu muške ili ženske masturbacije, već onaj način drukčijega, alternativnog života same mašte bez koje čovjek ne može biti duhovno biće stvaralaštva novih svjetova.

„Pisanje jest načelo ponovljene ljudske naslade; pisanje je ono što (se) naslađuje iznova ili omogućuje da se ponovi. Hedonizam pisanja, pisanje kao ponovljena naslada na taj su način istaknuti, a za sve ono što je tradicionalno, u klasičnoj književnoj teoriji 18. stoljeća, bilo obilježje načela rastućeg zanimanja za pisanje, činjenice da se uvijek htjelo pripovijedati na način da se zanimanje stalno održava živim, de Sade pruža najradikalnije i najbesramnije seksualno načelo i korijen, a to je pisanje kao načelo stalnog ponavljanja spolne naslade.“ (str. 191)

Sve to, kako dobro uviđa Foucault, nije, međutim, jedino ponavljanje u funkciji stalnoga oživljavanja užitka kao žudnje koja žudi sve više i sve manje se zadovoljava pukom dosadom ponavljanja istoga. Umjesto takve inercije, stvar mora smjerati sve većim i sve opasnijim probojem granica onog što se odvajkada smatralo nužnom granicom između zakona prirode i ljudske žudnje kao zločina protiv te i takve prirode koja u svojoj proizvodnoj stvaralačkoj mimezi donosi uvijek jedno te isto i to u liku „nedužnosti“ i „djevičanskoga izvora“. No, stvar je posve suprotna takvoj mistifikaciji iskona i nedužnosti. Markiz de Sade u svakom svojem djelu uspostavlja pisanje kao vrhunac produktivne žudnje za sublimnim objektom onkraj svih ljudskih granica koje postavlja razum.

Zato je diskurzivni poredak teksta koji objašnjava „veliku priču“ romana kao što je Justine ili drame Filozofija u budoaru uvijek zapravo svojevrsna kritika Kanta i prosvjetiteljstva, univerzalnosti uma i njegovih „transcendentalnih iluzija“ kao što su ideja vječnosti i savršenosti Boga, besmrtnosti duše, nužnosti prirodnoga Zakona i same ideje prirode kao rađanja usmrtivih bića. Sve to je za de Sadea predmet kontingencije i konstrukcije pisanja kao fantazmagorije apsolutne žudnje u njezinoj težnji za istinom. Ništa od ove četiri ideje ne postoji u stvarnosti, već samo fikcije i nevjerodostojnosti iza kojih leži praznina institucionalne laži ljudske povijesti. Zato je istina u onome što rastemeljuje metafiziku iznutra, iz krvi i mesa nesputane tjelesnosti kojoj je potrebna izvanjska granica samo zbog toga što je čovjek biće posvemašnje neprirodnosti zasnovanoj na gorkoj istini onoga što leži izvan biti transgresije. A to je ono što Foucault u svojem predavanju, u drugome dijelu, pokazuje kao sublimnu točku same nemogućnosti da se o biti seksualnosti u de Sadea uopće govori. Da, to je naprosto tako.

U de Sadeovim romanima predmeti njegova diskursa ne dotiču pitanje o biti žudnje i biti seksualnosti, Umjesto toga, sve je u znaku promišljanja o Bogu kao lažnome Označitelju svijeta, o prirodi i zakonima, društvenome ugovoru itd. (str. 203) Razlog je u tome što bi žudnja u svojoj alternaciji, nesvodivoj drugosti od logike instrumentalne racionalnosti bez radikalne kritike postojanja Boga, besmrtnosti duše, Zakona i prirode bila ostavljena da skapa u pastoralnoj simfoniji ravnodušja spram svijeta. I tako bi književnost ostala bez strasti i tjelesnosti koja pokreće čitav mehanizam ponavljanja i stvaranja novoga užitka ne u tekstu kako je to formulirao Roland Barthes, već u pisanju kao fantazmagoriji apsolutne žudnje.

3.

Nije li iz Foucaultova razračunavanja s de Sadeom 1970. godine u ova dva predavanja ipak ono što ostaje za suvremenost razumijevanja književnosti izvan svake redukcije na njezinu funkciju i zadaću u društvu i kulturi nešto neporecivo. Nije to, da paradoks bude potpun, ono što smo u ovim refleksijama posebno analizirali slijedeći putanju Foucaultovih razmišljanja; naime, usmjerenost na književnost kao pisanje same fantazmagorije apsolutne žudnje. Ne, to je nešto posve drukčije od de Sadeovih opsesija sa seksualnošću u tekstu kao istini diskurzivnoga razmišljanja koje preteže nad stvarnim životom tzv. razvrata i zločina. Riječ je o književnosti kao destrukciji i o književnosti kao subverziji i moći. U oba slučaja književnost više nije ni autonomna niti heteronomna. Ona je carstvo jezika koji ruši pred sobom sve naslijeđene metafizičke fikcije i ostavlja na životu samo žudnju za apsolutom bez Boga i prirode bez Zakona.

Ako je tome tako, je li to još uopće književnost koja priča „velike priče“ povijesti ili postajanje nečeg posve drukčijega od onoga što je sam Foucault odredio u predavanju o „Književnosti i jeziku“ 1964. godine sintezom knjige, jezika i djela?