Pet teških komada

Roman kao čin mišljenja

March 12, 2024
Marcel Proust
Marcel Proust

Evo Vam moje top-liste pet najboljih romana 20. stoljeća. Vidjet ćete, poštovani gospodine Uredniče, koliko li je samo ekstremno eurocentrična, usto i maskulinistička, da ne kažem anti-feministička, a ono što je najgore ne ostavlja prostora bilo kakvoj raspravi zašto u nju nisam ugurao neke druge autore koji bi, prema svim tzv. književno-teorijskim kriterijima, ovdje pripadali, a moja dva ‘lieblinga’ s mjesta 4. i 5. bi mnogi bez po muke izbacili, iako ih smatraju alternativnim velikanima majstorstva proznoga pripovijedanja, doduše ovog s broja 5. koji je jedini među njima još živ i nadasve čak i narcističko-voajerski živahan seksualno, alkoholno i nikotinski do te mjere da ga čak i Instagram obožava, a neki smatraju izdajom intelektualca i čak netalentiranim piscem, a onaj s broja 4. bio je i kandidat za Nobelovca, ali to nije postao i danas čak i znalci književnosti jedva da znaju nešto više o njemu osim da je napisao tetralogiju naslovljenu po jednom slavnom egipatskome gradu koji nosi ime po najvećem svjetskom osvajaču u antičko doba. Pitate se, poštovani gospodine Uredniče, zašto moji argumenti ne dopuštaju nikakvu jalovu raspravu, što je skandalozno za onoga tko sebi utvara da je filozof i piše još takve hermetične i u najmanju ruku refleksivno složene knjige, da stvar bude gora? Odgovor je jednostavno u tome što su sva petorica napisala djela u kojima na paradigmatski način književnost ima status mišljenja, a romanopisci postaju mislioci alkemije, tvorbe i destrukcije jezika kao kozmopolitskoga i entropijskoga obitavališta čovjeka na kraju metafizički odigrane povijesti ideja. Nisu to, dakle, pripovijedanja tek o nečem izvanjskome što je navodno obilježilo 20. stoljeće kao doba znanosti, tehnologije, revolucija, ratova, kapitalizma potrošnje i društava spektakla, već estetsko iskustvo razvitka same ideje proze o kojoj u svojoj knjizi Giorgio Agamben kaže da od Danteova Novoga života napušta uzvišenost stiha i otpočinje s profaniranjem svijeta kao slučaja. (v. Giorgio Agamben, Ideja proze, AGM, Zagreb, 2004., str. 21-23. S talijanskoga preveo Ivan Molek) Odmah da Vas dovedem u napast. Ovo što navodno kaže Agamben morat ćete sami provjeriti. Je li to njegov stav ili sam ja kroz njegove postavke prokrijumčario svoje refleksije, uskoro ćete se uvjeriti. Uglavnom, razlog zašto moj tzv. književni izbor ‘pet teških komada’ ne otvara nikakvu pseudo-raspravu leži u tome što je 20. stoljeće u svojoj furioznosti estetike iščeznuća, kako bi to rekao Paul Virilio, realizacija metafizičke strukture povijesti koja je od Anaksimandra imala svoj arché ili početak-začetak, a s Heideggerom svoj eschaton ili svršetak kao ono posljednje, ali ne i spasonosno. Roman je u svojoj modernoj, postmodernoj i suvremenoj formi tijekom 20. stoljeća prošao krug svojih samoodređenja, svoje auto-referencijalnosti, svoje totalizacije mišljenja kao sklopa fragmenata i kao svojevrsne postmetafizičke fuge i pseudo-traktata.

Yannick Haenel u izvrsnome tekstu naslovljenom ‘Književnost u epohi planetarnog nihilizma’, kao da mi je pokrao misli koje iznosim već više od dvadeset godina, o sudbini romana ‘danas’ kaže sljedeće.

ʺKnjiževnost nije, nikad nije bila, područje nesretne svijesti. Bilo u imenu Jamesa Joycea, ili Marcela Prousta, Hermanna Brocha, Carla Emila Gadde, Thomasa Pynchona, ona nikad nije bila na strani očajavanja ili pukog moralnog načela. Književnost je čin mišljenja. Poetski čin koji, u svakoj epohi, detektira nutarnju strukturu zla: i istodobno otkriva blago moguće slobode.ʺ (Yannick Haenel, ʺKnjiževnost u epohi planetarnog nihilizma’, u: Dražen Katunarić, prir. O romanu – zbornik tekstova, Litteris, Zagreb, 2019., str. 122-123. S francuskoga preveo Danijel Bučan)

Doista, roman ima moć unutarnje katarze i pokrenutosti lavine estetsko-poliitičko-duštvenih događaja od samoga početka, eto s Danteovim Novim životom, iako je uobičajeno govoriti da njegova povijesna faktičnost otpočinje na španjolskome jeziku s Miguelom de Cervantesom i Don Quijoteom, pa sve do suvremenosti u znaku tisuću cvjetova zla i posvemašnje implozije informacija. Kad tvrdim da je mojih pet odabranih vitezova ili prokletnika Riječi u 20. stoljeću rezultat ideje samoga romana, a ne više proze kao njegova diskurzivnoga omotača, onda je razvidno da je posrijedi upravo ono što zen-budistički koan kaže o odnosu ceremonijalnoga mača samuraja i njegove ruke, da, naime, ne vodi ruka mač, već obratno. Što to znači drugo negoli da jezik kao dispozitiv volje za moć progovara kroz njihova djela, iako je ta moć ne-moć riječi da se odupru prolomu zla i nasilja, genezi užasa i raščovječenja što nadire iza staklene kugle ove divne monade koja nema prozore prema van, već prema unutra, i tako je anti-lajbnicovski konstruirana da je svaki poredak sklada nemoguće poslanstvo, osim estetskoga čina iskupljenja pred zahtjevom da umjetnost služi nekom profanome totemu nalik logici kapitala ili mreži političke paranoje, ili možda etičkoj bezuvjetnosti prava Drugoga na vlastitu žrtvu. Ne, roman je savršeni primjer kako ovo estetsko mišljenje o vlastitoj uzaludnosti u doba tehnosfere može nastaviti i dalje, ali to više neće biti epoha ideja, već svjedočanstvo akceleracije svih krhotina onog što je preostalo od romana u formi retro-futurizma.

Evo, dakle, konačno, poštovani gospodine Uredniče, mojih pet imena i njihovih djela. Neću ništa dodatno obrazlagati. Samo ću uz svako ime i djelo sa strane napisati jednu riječ-pojam i ništa više, a Vi možete iz toga sami zaključiti je li to napisano uistinu ispravno ili ne, i hoćete li li ne objaviti u svojoj reviziji epohe i ovaj zapis o svjedocima uspona i propasti Riječi u 20. stoljeću.

  1. James Joyce, Uliks implozija
  2. Marcel Proust, U traganju za izgubljenim vremenom sinestezija
  3. Franz Kafka, Proces mreža
  4. Lawrence Durrell, Aleksandrijski kvartet hibridnost
  5. Michel Houellebecq, Elementarne čestice kloniranje

I što smo dobili, velepoštovani gospodine Uredniče? Pet riječi kao pet fundamentalnih postaja na putu do preobrazbe jezika u sliku kao vizualizaciju događaja, na putu do čistoće autopoiesisa kao biti tehnosfere, zar ne? Ali ja znam da ste Vi sablast i da postojite samo kao ideja umjetne inteligencije koja ovo sve što sam dosad napisao o Vama može samo ravnodušno baciti u bazu podataka i eventualno od toga proizvesti novu informaciju bez odnosa spram tzv. autentičnoga pošiljatelja. Tko će u 21. stoljeću napisati najbolje romane ako ne Vaš ‘porod od svjetline’, da to na kraju kažem tako anti-gundulićevski i tako kako već rekoh.

Vaš

Ž.

James Joyce - Ulysses
Franz Kafka - Proces

Similar Posts

Grube veličine

Paul Valéry u znamenitome ogledu ‘Kriza duha’ iz 1919. godine govori o problemu koji je inače u svojim filozofijskim promišljanjima od 1930ih do smrti 1976. godine najvjerodostojnije tumačio Martin Heidegger. RIječ je, naime, o kvantifikaciji i pragmatizaciji mišljenja koje postaje svjetsko-povijesnom sudbinom kraja metafizike u kibernetici. No, Valéry je pjesnik i filozofijski esejist, pa njegove […]

June 24, 2024

Fiziognomika?

Adornov izraz fiziognomikaiz njegove knjige o Gustavu Mahleru možda bi valjalo shvatiti kao moć mitopoetske ‘re-inkarnacije’ čovjeka, ne, dakako, u budističkome smislu. Mi opažamo Drugoga ponajprije polazeći od njegove singularne tjelesnosti i to kao prikazivost lica s očima, čelom, ustima, nosom, ušima, vratom, potom rukama i nogama, trupom, stražnjicom. Tijelo uistinu ima ono što su […]

June 23, 2024