Žarko Paić

1.

          U tekstu objavljenom 21. siječnja 2021. godine nakon što su Trumpovi fanatični bojovnici potaknuti njegovim huškačkim govorom nasrnuli na temelje američkoga Ustava i upali razulareno na Capitol Hill u zgradu kongresa SAD-a, francuski filozof Jacques Rancière objavio je svoj politički esej, koji sam preveo s engleskoga s web stranice izdavačke kuće Verso iz Londona-New Yorka, a bit će objavljen u jubilarnome 30. broju časopisa Europski glasnik u okviru tematske cjeline o sumraku američke demokracije. Naslovljen je znakovito „Budale i mudraci“. Već na početku eseja Rancière kaže sljedeće:

„Zapravo, ako ljudi odbacuju ono što je očito, to nije zato što su glupi, već zato što pokazuju da su inteligentni. Znak perverzije upisane u samu strukturu našeg razuma. Lako je ismijavati Donald Trumpove ludosti i ogorčavati se zbog nasilja njegovih fanatika. Ali oslobađanje najčišće iracionalnosti u srcu izbornoga procesa, u zemlji koja je najbolje postavljena za upravljanje izmjenama u predstavničkome sustavu, također postavlja pitanja o svijetu koji s njim dijelimo: svijetu za koji smo mislili da je svijet racionalne misli i mirne demokracije.“

Prvo što upada u oči jest perverzni obrat. Glupost u drukčijem sustavu tzv. vrijednosti postaje sušta inteligencija i na taj način svjedočimo nečemu čudovišnome što naše na prosvjetiteljske mitove o vječnoj vladavini kantovskoga uma u njegovoj formi čistoga, praktičkog i onog moći suđenja (Urteilskraft) usmjerene postavke o svijetu izbacuje iz takta. I doista, „znak perverzije“ upisuje se u matricu razuma kao nešto krajnje ekscentrično i bizarno, ali s težnjom normalizacije ovog pervertiranoga stanja. Sve se to događa ne u režimu tlačiteljskoga odnosa spram ljudske slobode kao što su totalitarni sustavi fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma, već u poretku visoko razvijene liberalne demokracije koju je najznačajniji politički filozof druge polovine 20. stoljeća John Rawls opisao kao poredak preklapajućega konsenzusa u stvarima javnoga razuma u svojoj knjizi Politički liberalizam (Political Liberalism, Columbia University Press, New York, 1993.).

Ovaj obrat, nadalje, očito izaziva u javnosti, koja „vjeruje“ u postulate demokracije polazeći od „vjere“ u razum kao temelj onog što Hegel u svojoj spekulativnoj dijalektici naziva „um“ (Vernunft), šok, nevjericu i zgražanje. Razlog nije ni u kakvome „nelegitimnome“ posezanju za političkim nasiljem izvan prostora djelovanja institucija u demokratskoj borbi za vlast koja ne prestaje izbornim ishodom. Uostalom, čitava je povijest SAD-a u znaku revolucija i ratova (za nezavisnost od kolonijalne Velike Britanije, potom građanskoga rata Sjevera i Juga, te dugovjeke borbe za građanska prava Afroamerikanca), protesta i građanske neposlušnosti o kojoj je Hannah Arendt pisala u svojim političkim esejima. (v. „Civil Disobedience“, u: Crises of the Republic, Harcourt Brace & Comp., New York, 1972.) Pravi je razlog u tome što nije moguće ni zamisliti da bi „normalizirani“ diskurs o politici počivao na laži kao istini, ili onome što se odnedavno naziva „post-istinom“, odnosno nevjerovanjem u očiglednosti koje uobičajeno nazivamo činjenicama. Usput, pojam pervertiranoga obrata ili posvemašnje izokrenutosti uma kao ideologije koristi i Marx u svojim kritičkim prilozima o pojmu ideološke proizvodnje svijesti u sustavu kapitalizma i njegove dijalektike proizvodnih snaga i odnosa u proizvodnji. (v. Karl Marx i Friedrich Engels, Die Deutsche Ideologie, u: MEW, sv. 3, Dietz, Berlin, 1990.)

Ne zaboravimo „povod“ koji je bio ključnim pokretačem masovnoga nasrta na uzvišenu i fundamentalnu instituciju slavne američke demokracije. Nakon poraza na predsjedničkim izborima protiv demokrata Joea Bidena, republikanski kandidat i bivši predsjednik Donald Trump (u prvome mandatu), nije htio ni pod koju cijenu priznati rezultate izbora i proglasio ih je prevarom, namještenim ishodom, izbornom farsom unatoč svih podastrijetih objektivnih činjenica i dokaza iz mnoštva neovisnih izvora. Njegova je odgovornost bila u tome što je izvaninstitucionalni marš na Kongres nalik „pseudo-revoluciji“ ili „događanju naroda“ u maniri ekstremnoga desnog populizma ne samo podržao, već je zapaljivim govorom protiv „izdaje antiameričkoga establišmenta“ heterogenu masu svojih pristaša izravno usmjeravao na prolom opasnoga nasilja, od kojeg je u konačnici nekoliko ljudi iz službe osiguranja poginulo herojski čuvajući Kongres od nasilnika i ubojica.

2.

U razmatranju problema odnosa tzv. post-istine i suvremene politike koja je postala dolaskom tehnosfere ono što na tragu talijanskoga politologa Giovannija Sartorija nazivam videopolitikom, a to znači spregom korporacijskoga marketinga i propagande u službi osoba koje narcistički teže postati Vođama „naroda“ u borbi protiv „elita“ reprezentativne demokracije, u tekstu Jacquesa Rancière postoji ipak jedna poteškoća. To je da u post-istinu ili političku fikciju i iluziju kao „istinu“ ne vjeruju svi, katkad ni mnogi, već neki koji sebe u okviru političke organizacije vladavine u postmodernome sustavu upravljanja državom i društvom nazivaju „narodom“, a sve druge koji ne dijele njihove stavove proglašavaju „neprijateljima“ ili „nedomoljubima“. Ovaj obrat u biti tradicionalnoga shvaćanja ideologije pretpostavlja situaciju koja ima izvanjske značajke „građanskoga rata“ kroz permanentne kulturalne ratove (culture wars, Kulturkampf) između desnice i ljevice, zagovornika autokracije i radikalne demokracije. No, bilo bi posve pogrešno oštricu tzv. pervertirane svijesti okrenuti samo na jednu stranu ideološkoga spektra boja. Stvari su mnogo složenije od ovog klasičnog političkoga suprotstavljanja. Rancière kaže i ovo:

„Ako ljudi odbacuju očito, to nije zato što su glupi, već da bi pokazali da su inteligentni. A inteligencija, kao što je dobro poznato, sastoji se u oprezu prema činjenicama i propitivanju svrhe ogromne mase informacija koje nam se svakodnevno zasipaju. Na što je odgovor, sasvim prirodno, da je to obmanjivanje ljudi, jer ono što je izloženo na očigled općenito je tu da prikrije istinu, koju moramo biti u stanju otkriti – skrivenu pod lažnim izgledom predstavljenih činjenica. Snaga ovog odgovora je u tome što istovremeno zadovoljava i najfanatičnije i najskeptičnije. Jedna od izvanrednih značajki nove krajnje desnice je mjesto koje zauzimaju teorije zavjere i negacije. Ove teorije imaju aspekte zablude, poput teorije velike međunarodne pedofilske zavjere. Ali ovaj delirij je u konačnici samo ekstremni oblik vrste racionalnosti koja se općenito cijeni u našim društvima: ona koja zahtijeva da svaku pojedinačnu činjenicu vidimo kao posljedicu globalnoga poretka, smještajući je u sveukupnu vezu koja je objašnjava i pokazuje da je u konačnici vrlo drugačija od onoga što se u početku činilo.“

Ono što izaziva podozrenje jest postavka kako je „rat protiv činjenica“ drukčiji oblik iskazivanja inteligencije ili javnoga razuma. Nije uopće posrijedi pitanje višeg ili nižega IQ-a u političkim sukobima stranaka i aktera, jer bi to bilo naprosto besmisleno, budući da politika nije nastavak znanstvenih teorija o svijetu drugim sredstvima niti šahovska igra s ulogom najviših razina racionalnoga planiranja rješavanja sukoba u stvarnosti. Politika je agonalna i polemička borba za samopriznanje u sukobu s Drugim neovisno je li riječ o ustavnoj demokraciji ili diktaturi. Rancièreov uvid u rasap suglasnosti o vladavini razuma u povijesti kao prostoru političke izvedbe slobode, jednakosti i pravednosti pogađa u bit stvari kad spominje kako krajnja desnica konstruira stvarnost u negativnoj projekciji velike teorije zavjere. Jedan od najupečatljivijih Trumpovih sljedbenika u zloglasnome maršu na Kapitol pripada onim članovima MAGA-pokreta koji ne govore, doduše, o pedofilskoj zavjeri ljevice i njihovih „morona“ protiv domoljubnih i bogobojaznih Amerikanaca. QAnon-šaman smatra čak da je tzv. duboka država (deep state) uzrok nastajanja ljudi-guštera. Temeljno uvjerenje ovog pokreta „okultnih fundamentalista“ jest da kabala kanibalističkih zlostavljača i ritualnih žrtvovatelja djece upravlja globalnim lancem za spolnu trgovinu djecom, i da upravo Donald Trump potajno vodi borbu protiv njih. QAnon se opisuje kao ukorijenjen u antisemitizmu poput opsjednutosti židovskim financijerom Sorosom, te ima značajke novoga kulta Sudnjega dana na zemlji.

Ovaj oblik pervertirane svijesti počiva na jednom od najočitijih fenomena post-povijesti u 21. stoljeću nakon napada al-Qaede na Ameriku 11. rujna 2001. godine kao što je politička paranoja sjedinjena s uzvratnim udarom na prijetnje terorom zahtjevom za unutarnjim protuterorom spram predstavnika „duboke države“. Je li onda ovaj protupokret „okultnoga fundamentalizma“ kao najdrastičniji primjer pervertirane svijesti u prostoru javnoga razuma dokaz za tezu Rancièrea da je umjesto tradicionalno shvaćene „mudrosti“ prosvjetiteljski shvaćene politike na djelu novi oblik zloduha antiintelektualizma kao inteligencije zla? No, zar nije začudno što ovaj višak organiziranoga nasilja na temelju bijesa fundamentalizma američkih „političkih religija“ ne samo da podsjeća na oživljavanje klasičnoga ideološkoga obrasca fašizma i nacizma koji nužno mora imati figuru „grešnoga i žrtvenoga jarca“, kako to u svojoj izvrsnoj knjizi spominje njemački politolog Reinhard Kühnl (v. Formen bürgerlicher Herrschaft: Liberalismus – Faschismus, Rowohlt, Hamburg, 1971.) Prije je u klasičnome modelu fašizma tome služio zloglasni spis Protokoli Sionskih mudraca, a sad je nova zavjera proširena ne samo na židovske biznismene i političare u SAD-u i svijetu, već i na čitav korpus „pedofilske kabale“. Koje li ironije? Trump se upravo svim sredstvima tzv. duboke države i njezinih mehanizama represije nastoji razračunati s medijskim optužbama da je sam sudjelovao u skandalu s međunarodnim lancem pedofilije u slučaju Jeffreya Epsteina.

Iako se u svojem tekstu, posve očekivano i samorazumljivo, Rancière ne bavi, bjelodano je da se „razaranje uma“ odvija posve u skladu sa scenarijem onog što nazivam postmodernim kontekstualnim fašizmom. Njegov hibridni karakter je nužno prožet neprestanim insceniranjem „opsadnoga stanja“ (Ausnahmezustand) u kojem se mediji nastoje pokoriti da bi postali ubojita sredstva one vrste nove propagande koja trenutačno i u realnome vremenu falsificira stvarnost i izokrenuto je predstavlja kao virtualni Kulturkampf. Naravno, temeljno je pitanje ipak ovo: kako je moguće da se vjera u „politički okultizam“ pojavljuje kao pokretački okvir mržnje i bijesa akumuliranoga za prokazivanje ljevice i liberalizma, demokracije kao vladavine „elite“ protiv „naroda“, čitave tzv. woke-kulture do krajnjih granica nesuvislosti koja poprima crte gotovo nalik mržnji spram avangardne umjetnosti u doba nacizma nakon Goebbelsove „izložbe“ 1937-1938. godine u Münchenu poznate pod nazivom izopačena umjetnost (Entartete Kunst)?

3.

Odgovor nije u binarnoj opreci naziva Rancièreova eseja. Ni „budale“ ni „mudraci“ nisu bit stvari u ovoj opasnoj igri razaranja temelja demokracije. Nije stvar samo u konsenzusu oko tzv. javnoga razuma koji se pokazuje u ustavnim postulatima i fakticitetu američkoga Ustava, već ponajprije u onome što je još Rousseau u svojem Društvenome ugovoru nazivao „civilnom religijom“ slobode bez koje Republika postaje praznom pričom okupljanja naroda oko totema i tabua ideje države-nacije. Naime, problem koji izranja iz povijesti američke demokracije kao svjetionika slobode za čitav „napredni“ i „razvijeni“ svijet jest što se u ime slobode i demokracije čitav pokret MAGA i svi njegovi ciljevi pretvaraju u lov na one koji su označeni „grešnim i žrtvenim jarcima“, a uz to se aktivira i razaranje jednog od temeljnoga načela Francuske revolucije koja je bila uzor i za Američku revoluciju te se upravo pojam jednakosti pojavljuje od samoga početka ključnim za uspon i pad ideje Amerike uopće.

Nije nimalo začudno da je to za političkoga filozofa kao što je Jacques Rancière odlučujuće mjesto zabrinutosti liberalno-demokratskoga svijeta za ono što se ubrzano događa s američkim korakom u autokratizam. Jednakost je od Platona i grčkoga shvaćanja dobre vladavine nužna točka razlikovanja spram orijentalnih despocija i njihove statične društvene strukture koja se oblikovala u Perziji. Sjetimo se da čak u holivudskim filmovima Aleksandar Veliki u borbi protiv Darijeve despocije slavi izvornu helensku jednakost svojih sudrugova u ratnome pohodu Malom Azijom i ističe da je ideja građanina kao subjekta veličajne grčke demokracije najviša svetost koja nikad ne smije postati tiranijom Jednoga. Rancière u slučaju Trumpova prezira ovog načela u njegovu izvornome i modernome smislu kaže i ovo:

„Nema ništa tajanstveno u strasti na koju se Trump poziva, to je strast za nejednakošću, strast koja omogućuje i bogatima i siromašnima da pronađu mnoštvo inferiornih nad kojima moraju pod svaku cijenu održati svoju superiornost. Doista, uvijek postoji superiornost u kojoj možete sudjelovati: superiornost muškaraca nad ženama, bjelkinja nad ženama drugih rasa, radnika nad nezaposlenima, onih koji rade u zanimanjima budućnosti nad drugima, onih s dobrim osiguranjem nad onima koji ovise o javnoj potpori, domaćeg stanovništva nad migrantima, državljana nad strancima i građana matične zemlje demokracije nad ostatkom čovječanstva.“

Biti-nadmoćnim znači vjerovati da je „nejednakost“ urođena čovjeku i da mu upravo njegova strast i želja za uspostavljanjem vlastita interesa omogućuje nepisano pravo na uzurpaciju moći nad Drugime. Jednakost je temeljna politička kategorija zapadnjačke civilizacije. Bez nje nema ispunjenja ideala slobode za sve bez razlike čovjeka po boji kože, spolu, etničkoj pripadnosti, moralnim i religioznim uvjerenjima. Naravno, nije to pervertirana jednakost kao u totalitarnim sustavima komunizma koji se nakon 1989. godine oživljuju u hibridnim despocijama i autokracijama kao vladavina nekih protiv mnogih, političke elite vlasti protiv „naroda“ kao mase. Ovaj „supremacizam“ zloguko je nasljeđe američkoga rasizma još u doba prije, za i poslije građanskoga rata u 19. stoljeću i ne prestaje biti tamnom mrljom američke politike i kulture ni danas. Štoviše, Trumpov režim nastavlja s ovim modelom nejednakosti kroz čitav niz simboličkih i stvarnih akcija „kulturalnoga rasizma“ uklanjajući spomenike i nazive sportskih klubova izvornih Amerikanaca, tzv. native-Indijanaca u ime proklamirane borbe protiv „ludosti woke kulture“.

Ako je nemoguće ipak poreći da je pervertirano stanje svijesti trumpovske Amerike na strani svih zasada i simbola rastućega antiintelektualizma kao što to tvrde brojni politolozi i sociolozi, antropolozi i povjesničari, znači li to da je tzv. javni razum doveden u pitanje kao onaj Rawlsov „preklapajući konsenzus“ koji je snagom institucija ustavne države i razvijenoga civilnoga društva imao svojevrsnu auru nalik spomeniku Kipa slobode na ulazu u New York? Čini se da bi sustezanje od pozitivnoga odgovora još uvijek značilo da „ima nade“ da sve neće potonuti u bezdan i da zahtjev Raphaëla Glucksmanna za povratkom Kipa slobode, člana Europskoga parlamenta, francuskoga zakonodavca, popraćen riječima: „Poklonili smo vam ga, ali očito ga prezirete. Dakle, bit će sasvim u redu ovdje kod nas“, ostaje samo razočaranje u ovaj Trumpov režim, ali ne i u ideju Amerike jučer i u nadolazećoj budućnosti.