Žarko Paić

Deleuzeovo tumačenje Prousta u njegovoj knjizi Proust i znakovi osim što je, naravno, jedinstveno i filozofijski najsmjelije uopće, u ‘Zaključku’ je i krajnje ‘ludo’ izvedeno. Zar to ne svjedoče ove postavke?

ʺLogos je velika Životinja čiji se dijelovi skupljaju u cjelinu i sjedinjuju u načelo ili ideju kao putokaz; ali patos je biljka sačinjena od pregradnih dijelova koji se odnose samo neizravno u jednom dijelu koje je ostavljeno po strani, u beskraju, tako da nikakva totalizacija, nikakva unifikacija, ne mogu sjediniti taj svijet čijim posljednjim dijelovima ne nedostaje ništa. To je shizoidni univerzum zatvorenih kutija, pregradnih dijelova, gdje je i sama dodirljivost neki razmak: svijet seksa.“ (Gilles Deleuze, Proust et le signes,  PUF, Pariz, 1964. 2. izd. 1998., str. 210.)

Ako netko misli da je time Proustovo Traganje za izgubljenim vremenom skrivena tajna nekog misterioznoga života u kojem ‘svijet seksa’ daje ključ za razumijevanje razloga zašto mirisi mogu pobuditi rijeku sjećanja u tekstu, grdno se vara. Deleuzeu je potreban čitav niz anti-konceptualnih iskaza, čistih negacija u sklopovima koji se povezuju poput blokova od šupljikave cigle da bi tzv. cjelina romana bila protumačena izvan tradicionalne metafizičke strukture kazivanja. Zato je ‘Zaključak’ Deleuzove knjige o semiotici Traganja čista misaona anarhoidnost bez premca u suvremenoj teoriji. Anti-logos zahtijeva mišljenje koje nužno bježi od bilo kakvog totaliziranja. Dijelovi teksta su autonomne ‘cjeline’ koje ne dobivaju svoju zakonomjernost izvan sebe, u nekoj mesijansko-eshatologijskoj svrhovitosti. No, ipak, zar je taj čudovišni i neobjašnjivi ‘svijet seksa’ uistinu predmet Proustove anti-kozmogonije moderne subjektivnosti? To je Deleuzeova knjiga koja je krajnje ‘sumnjiva’ po zaključcima, ali je bremenita pojmovljem koje je postalo ključno za njegovu ontologiju postajanja i mišljenje transverzalnosti koje više ništa dijalektički ne dokida-prevladava, već ostavlja u binarnoj logici djelovanja koja se perpetuira u svemu što postaje, a ne u svemu što jest. Zanimljivo je pritom da je Deleuze nakon što je već 1970ih objavio s Guattarijem Anti-Edipa i kasnije 1980ih Tisuću platoa dospio na drugu obalu u shvaćanju književnosti kao ‘kritike i klinike’. Naime, više ono francusko kao prustovsko nasljeđe pripovijedanja o unutarnjem iskustvu doživljenoga vremena nije bila nikakva alternativa moćnome Logosu povijesti i njegovih različitih verzija totaliteta od historijskoga do Bildungsromana. Umjesto toga, mogao je slobodno pronaći istinski ‘transcendentalni empirizam’ u anglosaksonskoj, dominantno američkoj književnosti. (v. Gilles Deleuze, Critique et clinique, Minuit, Pariz, 1993.) Iako je primarna stvar ovog ‘obrata’ u tome da se vidi kako se u jeziku očituje fenomen psihoze odnosno kako jezik suvremene književnosti sam postaje anti-logos i obuzima ono meta-jezično kao takvo, moja je postavka da je smjer interesa spram literature tzv. pragmatičkoga mišljenja ili slike-kao-akcije rezultat Deleuzeova razumijevanja filma kroz dva koncepta slike, pokreta i vremena. Zbog toga postaje bjelodano da moderna književnost nastala na nasljeđu prustovskoga modela jezika više ne može biti ‘suvremenom’. Taj platonizam čistih predmeta intuitivne svijesti o vremenu ostaje zatvoren u ‘paukovu ludilu’ i ne može više pružiti izglede dohvaćanja stvarnosti koja se kao ‘svijet seksa’ zbiva u sklopovima ubrzanja slike-pokreta i slike-vremena. Nije Deleuzeova ‘obuzetost’ anglosaksonskom, odnosno američkom književnošću ništa neobično, već posve uobičajeno i udomaćeno u horizontu onoga što određuje njegov krug interesa u suvremenoj umjetnosti. Francuski novi val u filmu je bio istodobno kritika holivudskoga komercijalizma i njegovo strastveno obožavanje. Filmovi Godarda i Truffaulta dovoljno o tome svjedoče, a naposljetku jasno je kako je Deleuze u svojem Filmu 1-2 doveo u svezu performativnost Tijela i konceptualnost Mozga polazeći ponajprije od iskustva filmskoga mišljenja Stanleya Kubricka. Knjiga Proust i znakovi bio je pokušaj da se s pomoću semiologije ili semiotike rastemelji transcendentalni horizont vladavine jezika kao Logosa. Umjesto intencionalne svijesti koja se u jeziku pojavljuje kao gramatički obrat mišljenja i u književnosti Prousta i Joycea poprima strukturu trajanja i implozije vremena, znakovi kao hijeroglifi nisu tajni kodovi misterija jezika, već ‘paukovo ludilo’, ono što ne stoji iza znaka, već je u njemu kao materijalizacija i imanencija samoga života. Zato je za čitanje Deleuzeove tzv. teorije književnosti ključan njegov pojam postajanja-životinjom, postajanja-strojem, jer čovjek je ionako bez biti i njegova je ‘istina’ u preobrazbama stanja koje se ontologijski određuje odnosom razlike i ponavljanja. Najbolja filozofijska knjiga o Kafki je, naravno, Deleuze i Guattarijeva studija iz jednostavnog razloga što je Deleuze Kafku u potpunosti kinematizirao i pokazao da je posrijedi književnost koja nije ni psihoanalitički ‘dolje’ u nesvjesnome, niti fenomenologijski ‘izvan’ u pojavnome svijetu predmetnosti, a ‘gore’ kao promašaj tzv. transcedentalne iluzije ionako je već prije njega vrlo precizno u svojem čitanju Kafke izveo Walter Benjamin. (v. o tome Žarko Paić, prir., Kafka danas – mistika Zakona i labirint slobode, Litteris, Zagreb, 2022.)

Pogledajmo znakove i tragove na putu ovog puta postajanja-jezikom-kao-slikom.

Proust-Joyce-Kafka-Amerika. Američka je književnost 20. stoljeća kao posljednji i nedovršeni Kafkin roman u znaku vrata koja se neprestano otvaraju i iza njih su uvijek druga vrata. Najznačajniji književnik koji je sinonim za razumijevanje pitanja o kaosu i entropiji u 21. stoljeću uistinu je Kafkin nesvodivi dvojnik. To je Thomas Pynchon, pisac V-a u kojem je ona briljantna rečenica o akceleraciji svijeta i života od parnoga stroja i lokomotive do laserskih gama-zraka i kompjutora.

Književnost suvremenosti kao postajanje-gama zraka pretpostavlja rastjelovljenje jezika i paukovo ludilo, totalni projekt anti-Prousta, ali ne i anti-Joycea. Zašto? Zato što Joyce u imploziji vremena jezik dovodi do ludila koje više nema svoj izvanjski niti unutarnji korelat svijesti i postaje čisti autopoiesis, Finnegans Wake.

Mi još uvijek nismo spremni prihvatiti postavku da je s Joyceom i njegovim eksperimentalnim svođenjem romana na epifanijsko iskustvo jezika u ideji završena povijest književnosti i da je sve nakon njega, delezovski kazano, klinika bez kritike, čista psihoza ‘svijeta seksa’ o kojoj pisati znači kretati se rubovima teksta i vjerovati da se time svijet spašava od vlastite praznine. Koje li divne iluzije!