Palimpsest prve ruke

O romanu GUBILIŠTE Mirka Kovača

Iz knjige, MONTAIGNEOV REZ, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004.

January 29, 2024
Mirko Kovač
Mirko Kovač

Žudnja za prekoračenjem vlastita teksta iz doba mladenaštva, ili kako bi rekao Jakob Grimm «kad je željeti još pomagalo», nikad ne mora biti istoznačna s onom mandarinskom gestom Borgesa koji se odricao svojih «ranih radova» tako da im je ispisivao melankolične predgovore u novim izdanjima. Savršenstvo one jedne, jedine Knjige – u biblijskome ili mallarméovskome smislu – iziskuje od pisca skrušenoga čuvara baštine. Tek tako moguće je uvijek iznova prepravljati, dopisivati, pročišćavati, oslobađati tekst mana vremena i podarivati mu sklad. Za Mirka Kovača takav je postupak bitno stvaralačke naravi i ne svodi se na puko tehničko umijeće. Rastresen život više nije isto što i Uvod u drugi život, premda je posrijedi kontinuum u formalnome i semantičkome smislu. Kad je, pak, riječ o romanu Gubilište, prvotno tiskanom 1962. godine, a sada u novome izdanju «pročišćenom» i kompozicijski dorađenom ne tek stoga što je njegova konačna verzija ispisana na hrvatskome jeziku, onda se osim naizgled strukturalnih problema autorskoga palimpsesta javlja i još jedna nelagoda za čitatelja. (Mirko Kovač, Gubilište, Ceres, Zagreb. 2003.) Kovač je u Uvodnoj obavijesti za Rastresen život izravno spomenuo sv. Augustina i njegove Ispovijesti kao uzor svih pripovjedačkih preinaka što se svode na uronjenost u struju rastresenoga vremena. Možda bi upravo augustinovski misaoni paradoks o biti unutarnje spoznaje vremena vrijedio za ono što na razini otvorenosti smisla Gubilište izazivlje nelagodu. Naime, uvijek kad se govori o fabularnoj jednostavnosti romana s kojim je Kovač stupio u književnost, ne može se izbjeći spor o tomu je li bio posrijedi alegorijski, simbolički ili metaforički roman nesuspregnuta političkog naboja.

          Tako, dakle, kad sv. Augustin, hoteći iskazati bit vremena pada u kušnju mističke nesuvislosti, on kaže: si nemo ex me querat, scio; si quaerenti explicare velim, nescio. Parafrazirajući potonju postavku mogao bih kazati: ako šutim o Gubilištu, znam, ali kad to trebam izraziti, više ne znam. Eto u čemu je jedna od nelagoda s romanom koji je Kovaču donio književnu gorku slavu i označio put njegove životne drame. Izraziti prosudbu o izazovnosti djela koje je uzbudilo švedsku književnu kritiku i publiku čak i više od Kristalnihrešetki da su mnogi bili ponukani izjaviti kako je to paradigma – dakako, u književnome i metafizičkome smislu – balkanske okrutnosti i ključ za razumijevanje krvavog raspada Jugoslavije, znači pokušati podastrijeti drukčiji pristup višeznačnosti djela. To, međutim, znači otkloniti se opasnosti svođenja simboličke razine diskursa romana na prizemne parabole o kafkijanstvu za mase. Kovačeva se rana proza kojoj uz Rane Luke Meštrevića, Životopis Malvine Trifković pripada i roman Gubilište kao fragmenti istog tematskoga kruga – obiteljske sudbine na raskrižju svjetova smještene u imaginarni i realni prostor Hercegovine – odlikuje začudnim spojem simboličke iskazivosti i pokušaja da se jezikom na granici neiskazivosti metaforički dopre do granica razumijevanja razdrtoga svijeta. Tako je kompozicijski složeno tkanje njegovih ranih proza uvijek određeno fatalnošću svijeta u kojem obitelj proživljava svoju nesreću zbog unutarnjih i izvanjskih kobnih okolnosti. Kreativno prisvajajući postupke, književne mitologeme i strategiju proznoga teksta iz riznice moderne svjetske književnosti u rasponu od Faulknera, Borgesa, Schulza, Manna i Singera, Mirko Kovač u ranim prozama otvara cijeli horizont novih svjetova smisla. Za razliku od Danila Kiša ili Borislava Pekića, primjerice, kao i Filipa Davida s kojima dijeli životnu i idejnu srodnost u kontekstu srpske književnosti 60-ih godina 20. stoljeća, njegova je pozicija paradoksalni izbor tradicionalne forme pripovijedanja i postmodernoga relativizma pripovjedača iz perspektive neprestane mijene. Subjekt je pripovijedanja pisac s onu stranu stvarnosti kao objektivne zadanosti predmeta. Imaginarna, simbolička i realna struktura života kao teksta u Kovačevim se pripovijetkama i romanima (de)konstruira u vremenu. Stoga je mallarméovska ideja Knjige/Teksta kao univerzalne forme svijeta posredovana iskustvom pisca koji napreduje u vlastitom preinačavanju starih tekstova, nastojeći ih svagda iznova mijenjati tako da ono prvotno svijetli u budućem.  

Gubilište je neprijeporno roman posvemašnje nelagode, tjeskobe, zla u različitim obličjima. Ono što Baudrillard u posve drugom, postmodernome kontekstu nazivlje «prozirnošću zla», ovdje se susreće kao umjetnički transponirana zbilja bez ikakve mogućnosti čak i tlapnje o bijegu izvan užarene zemlje, gdje «iza» nema ništa osim zmijarnika i kaznionica. Njime je Kovač otvorio sve svoje kasnije teme, isprepletene likove, sklonost opscenome i uzvišenome, brigu za jezik i čistoću forme, modernu fragmentarnu povijest rasapa obitelji na raspuću svjetova, svoju mitsku i zbiljsku Hercegovinu… Zato se i sam pisac nipošto ne osvrće na svoje «mladenačko djelo» kao na neobuzdano poniranje u srce tame, gdje sve upućuje na tragove smrti, ništavila, uzaludnosti slobode. Ako je Gubilište zatvorena struktura jezične i ljudske nemoći pred zlom, onda je njezina prikazivost i izrecivost s onu stranu jeftinih političkih alegorija. Upravo zato roman ne samo što je svojom ljepotom o otmjenošću stila nadživio smrt «političke metafore», već se pokazuje u novome svjetlu kao živo strukturiran oblik nekog dubokoga pesimizma, gotovo «ispod kože»: – Svako je naše saznanje nastalo u bijegu i panici. A naša mirnoća, ako je imamo, u proganjanju. Naše bolesti i sve drugo u neiskazanoj i nesaopćivoj tamnici ovoga svijeta kazuje pripovjedač u poglavlju o zmiji.

U osnovi razvedene fabule to je roman začudnoga spoja ritmizirana putovanja vlakom iz Bileće do nekog hercegovačkog mjesta na koji junak/zatočenik dolazi kako bi prisustvovao pokopu oca. Sporost i sablasnost vlaka koji zastaje u bespuću, bez ikakva vidljiva razloga, pisac minuciozno dovodi do iskaza, kao i njegove putnike, figure što se svojom nakaznošću, međusobnim prezirom i apatijom suočavaju s ponižavanjima konduktera kao utjelovljenja bezličnosti jednog apsurdnog svijeta nadzora i kažnjavanja duše. Smrt oca/proroka povod je okupljanju rodbine i stanovnika. Kovač je izabrao upravo jednu klasičnu figuru «herezijarha» poznatu iz Schulzovih fantazmagoričnih Dućana cimetne bojeda bi u izokrenutoj perspektivi sveca i heretika progovorio o progonstvu. Sin je obilježen očevom sudbinom. U smrti i bizarnome obredu pogreba, kažnjenik intuitivno nazire budućnost svoje nesreće. Mitološka funkcija zmije kao simbola zla, mudrosti i iskonskoga grijeha u Gubilištu zadobiva gotovo više od svoje zbiljske moći. Ako su Grassove Pasje godine na semantičkoj razini sugerirale nekovrsni razračun s ropskim mentalitetom, smještajući se u njegovo granično područje Danziga/Gdanjska, onda su Kovačeve zmijske godineu ovom romanu prodorna analiza jednog izokrenuta svijeta kao tamnice i smrti u kojem opakost proizlazi iz njegove čudovišne biti. Ispričati fabulu istodobno je jednostavno i nemoguće. Ritmizacija je radnje svodiva na beskrajna ponavljanja. Jedino je ona zmija koja junaku najavljuje «gubilište» strahotni znak propasti i gotovo poput neke mistične ikone neotklonjiva iz svijesti. U simboličkome imaginariju kršćanskih, kao i pretkršćanskih kultova, pas je odani čuvar (etimologijski utkan u oznaku dominikanskoga reda), zmija, pak, iskonska opakost i mudrost što se iz ofitskih predaja očuvala u kolektivno nesvjesnome svih naroda. Prepast pred zmijom ne razrješava se mitskom slikom/ikonom Sveti Georgije i napast. Ona je misterij zla. Kao što je sunce koje iz stranice u stranicu nemilosrdno kipti i poput užasne užarene kugle mori žeđu sva zemna bića pustog hercegovačkoga krajolika misterij životodajnoga izvora, ali opakog i prijetećega za čovjeka.

Suspregnuti silinu te prijeteće nakupine zla, što se najavljuje svakim krikom ptičurine ili tutnjem parnjače nije moguće bez prijenosa «rastresena vremena». Takvo se pripovijedanje navraća između rođenja, prvih ljubavnih kušnji i razvrata, prijestupa moralnih granica i žudnje za slobodom, sve do furioznoga puta u zatvorenome krugu od očeva pogreba do kaznionice – smrti. Sve je toliko prikazivo-neprikazivo. Sve je toliko apsurdno i predvidivo da se čak i prizori kao iz filmova Tarkovskoga, kad Badema stoji pred slikom Zmije čuvaju Georgija, čini zaustavljenim trenutkom varljiva spokojstva iza kojeg slijedi apokaliptički trag. Mirko Kovač je u zgnusnutom tkanju svoje jasne i precizne rečenice na granici snoviđenja i zbilje. Zato Gubilištenije nikakva politička alegorija, premda je u doba svojeg nastanka i optužbi za «nihilizam» i dekadentni stil izravno ugrozio idiličnu sliku socijalističke Jugoslavije. Opstoji samo jedna eksplicitna scena koja bi dala naslutiti ironiziranje Vođe, kad kroz Bileću projure automobili i ne zaustave se pred špalirom pripremljenih pionira i građana u ekstazi iščekivanja «najdražeg gosta» i iza svega ostane teški smrad isparavanja benzina i prašina s ceste. No, sve je drugo univerzalno i toliko nadrealno da nadilazi puki trenutak vremena.

Kovačevu ranu prozu stoga valja razumjeti analizom simboličke iskazivosti koju je moguće prispodobiti iz filozofijskih analiza Hansa Blumenberga o biti metafore. (Hans Blumenberg, Paradigmen zur einer Metaphorologie,Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1960.) Blumenberg, naime, izrijekom ustvrđuje da se granica između iskazivosti i neiskazivosti samo manjkavo može razumjeti razlikovanjem između «rudimentarne» i «apsolutne» metaforike. Neiskazivo se može iskusiti svojim pokazivanjem, pa stoga metaforika ne odražava samo «nepriliku» pojma, nego nadilazi tragove onog iskustva koje se otimlje logičkome, realnom legitimiranju. To granično iskustvo jest zapravo iskustvo mističnoga.

Cijelo je Gubilište mistična epopeja prokazanih i moralno izopćenih figura (Otac-Sin) do svojega kraja. Ponavljanje je sudbine uvijek vječna novost. Kovačeva je «izvornost» u preuzimanju biblijsko-neognostičke misaone sheme. Ona se tako umjetnički snažno preoblikovala u religijskome iskustvu Dostojevskog i njegovu nihilizmu u tomu što svu težinu tog iskustva prenosi u pripovjedačev diskurs. Tako roman istodobno lebdi u različitim vremenima – evokaciji djetinjstva (prošlost), putovanju sporim vlaskom kroz bespuće (sadašnjost) i bijegu pred zmijom i smrću (budućnost). Izabirući formu tradicionalnog pripovijedanja i moderne eksperimentalne forme Mirko Kovač je u Gubilištuzacrtao okvir vlastita pripovjedačkog labirinta u kojem se prijelazi između mističnoga, opscenog i uzvišenoga, možda najuzornije provedeno u Ruganju s dušom, zbivaju bez nasilnoga reza, poput snovita putovanja kroz umnožena zrcala.          

Stvorivši savršeni krug zla, toliko opčinjujućega u svojoj grozoti/ljepoti, snu svakog neoromantika i dekadenta od Wildea do modernih epigona, Mirko Kovač je Gubilištem otvorio prostor za estetsku nelagodu prvoga reda. To je roman koji zrači začudnom energijom, metaforikom i mistikom. Može li zlo posjedovati mističnu moć, čak i kad znamo da je umjetnost oduvijek crpila svoju snagu iz opsjednutosti propašću? U vremenu «univerzalnoga sumraka!, kako bi rekao Ortega y Gasset, samo je mistična i pesimistička umjetnost kadra probuditi smisao za istinu s onu stranu dobra i zla. I kao što pripovjedač u Predgovoru, baveći se vječnom idejom dvojnika Tvorca i djela, piše: «…sada je novo Gubilište pred nama!» – ima  li razloga sumnjati u vjerodostojnost jednog mladenačkoga djela kojemu novost ne jamči samo jedan i ne tako melankolični «predgovor»?

Similar Posts

Grube veličine

Paul Valéry u znamenitome ogledu ‘Kriza duha’ iz 1919. godine govori o problemu koji je inače u svojim filozofijskim promišljanjima od 1930ih do smrti 1976. godine najvjerodostojnije tumačio Martin Heidegger. RIječ je, naime, o kvantifikaciji i pragmatizaciji mišljenja koje postaje svjetsko-povijesnom sudbinom kraja metafizike u kibernetici. No, Valéry je pjesnik i filozofijski esejist, pa njegove […]

June 24, 2024

Fiziognomika?

Adornov izraz fiziognomikaiz njegove knjige o Gustavu Mahleru možda bi valjalo shvatiti kao moć mitopoetske ‘re-inkarnacije’ čovjeka, ne, dakako, u budističkome smislu. Mi opažamo Drugoga ponajprije polazeći od njegove singularne tjelesnosti i to kao prikazivost lica s očima, čelom, ustima, nosom, ušima, vratom, potom rukama i nogama, trupom, stražnjicom. Tijelo uistinu ima ono što su […]

June 23, 2024