Žarko Paić

1.

Zbirka studija Davora Rodina emeritusa i uglednoga profesora filozofije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, naslovljena naizgled začudno, Predznaci postmoderne, u hrvatskoj je filozofijsko-politologijskoj recentnoj literaturi rijedak primjer pokušaja da se misaoni sklop postmoderne radikalno preuzme za otvorenost političkog mišljenja „nove situacije“. Rijedak je i slučaj da filozof poput Rodina emfatički pozitivno koristi pojam postmoderne u trenutku dok se gotovo svi „postmodernisti“ u nas, a i u svijetu, odriču tog fluidnoga pojma koji je od 1979. godine kad je Jean-Francois Lyotard objavio znamenitu raspravu La condition postmoderne (Postmoderno stanje) bio oznaka za sve proturječne pokušaje prevladavanja epohalnoga projekta – moderne. Želimo li biti precizni, Rodinova uporaba pojma postmoderna ima filozofijski mnogo više dodira s njemačkim preuzimanjem sklopa mišljenja (studije Wolfganga Welscha su paradigmatske u tom pogledu), negoli s unutarnjom i izvanjskom „poviješću“ jednog spornog pojma – riječi – kulturalnog i političkoga programa.

Naslov zbirke rasprava Davora Rodina razotkriva težnju da se fenomeni tzv. postmodernoga obrata u konstituciji novoga povijesnog svijeta na krhotinama moderne fenomenologijski opišu i da ih se protumači s pomoću primjerenoga teorijskog govora. Ono što je „pred“ u znacima nečeg što se događa „sada“ i „ovdje“ kao postmoderna avantura bitka i čovjeka nije tek nagovještaj ili iskrsavanje latentne mogućnosti kao potencijalne zbilje, nego upravo ono što se u predznacima očituje. Pred-znaci upućuju na povijesno-filozofijsko otvaranje nečeg „novoga“. Posrijedi je semiotički i hermeneutički krug mišljenja u vremenu. A to je posve drukčije i iz temelja različito konstituiranje zbilje povijesnoga svijeta u globalno doba.

2.

Već u predgovoru Rodin izričito ograničava svoju nakanu da postmodernu razumije kao otvorenost političkog mišljenja nesvodiva na pravne, ekonomske, povijesne i socijalne fenomene. Rastavljanje označava pokušaj oslobađanja onog političkog od bilo koje druge njemu supripadne sfere redukcije. Mišljenje političkoga u „predznacima postmoderne“ u krajnjoj je konzekvenciji vraćanje dostojanstva političkome. Rodinov zahtjev za autonomijom političkog mišljenja pokazuje se kao raskid s metafizičkom tradicijom zapadnjačke povijesti. Ponajprije, riječ je o rastavljanju od kauzalne i teleologijske veze s drugim područjima. Oslobađanje onog političkog od uzroka/posljedice, sredstva/svrhe, pretpostavlja otvorenost političkog mišljenja uopće. Političko je djelovanje nesvodivo na bilo što drugo osim na vlastitost samo-određenja. Isto vrijedi za sve druga područja – od religije do umjetnosti. Za razliku od političke filozofije i političke teorije, mišljenje politike u doba postmoderne ima svoje uporište u pred-logičkome i pred-znanstvenome djelovanju. Politička filozofija od Aristotela do Hegela političko je djelovanje objašnjavala logički i znanstveno racionalno, dok se moderna politička teorija orijentirala na ideju konstrukcije racionalne političke zajednice umnih bića.

          Za Davora Rodina ne postavlja se kao problem analiza vjerodostojnosti različitih suvremenih teorija o postmoderni kao: 1) „novoj kulturalnoj paradigmi“ (britanski i američki „cultural studies“); 2) književnome i umjetničkome stilu nakon razdoblja povijesne avangarde (Peter Bürger); 3) razdoblju dekonstrukcije modernih identiteta (kulturalna antropologija, sociologija postmodernizma); 4) stanju postindustrijskih društava Zapada u kojima liberalno-demokratska ideologija i razvitak informacijskih tehnologija određuje cjelokupni svijet sustava i svijet života (Manuel Castells). Temeljno je pitanje knjige Predznaci postmodernemože li se iz iskustva postmoderne kao temporaliziranja sadašnjosti otvoriti jedan posve drukčiji horizont za političko mišljenje i djelovanje. Pozitivno prisvajanje onog što postmoderna obuhvaća ne znači stoga pad u anarhiju i relativizam. Naprotiv, riječ je o uvidu da se tek s postmodernom može razumjeti izvornost političkog fenomena. On više ne može biti ni kauzalno ni teleologijski utemeljen. Naposljetku, globalizam i procesi globalizacije ne mogu se, prema Rodinu, sagledati iz horizonta novovjekovne moderne od Kanta do Hegela.

          Uvodna studija „Pioniri postmoderne“ postavlja problem razloga oproštaja od stare novovjekovne metodologije. Postmoderno političko mišljenje za Rodina je uvođenje nove metateorije znanosti koja je strogo antikauzalna i antiteleologijska. Ljudsko djelovanje, sukladno tome, pa tako i eminentno političko djelovanje, nema svoj uzrok i svrhu u transcendentalizmu i apsolutnome duhu. Ono je autopoetičko, nesvodivo na posljednje uzroke i nadodređujuće strukture. Najznačajnije dostignuće postmoderne teorije znanosti, kako ističe autor, jest da znanosti ne otkrivaju zakone prirode, nego pokušavaju objasniti prirodna djelovanja na taj način što su priroda i društvo za znanosti izvanznanstveni okoliš. Promjena paradigme otpočela je u XX. stoljeću s Husserlom, heideggerom i Wittgensteinom. Nasuprot filozofiji svijesti, intersubjektivnost u Husserlovoj fenomenologiji, neraspoloživi bitak koji se otvara u događaju (Ereignis), što je Heideggerovo otkriće, te Wittgensteinov gramatički obrat, uvode u postmodernu. To su temeljni predznaci nove konstelacije odnosa svijeta, društva, prirode i čovjeka.

3.

Davor Rodin otuda postavlja lucidnu dijagnozu postmoderne. Naime, svaki oproštaj od moderne metateorije znanosti nije samo promjena paradigme, nego i tvorba novoga projekta. Nikakvog povratka nekom početku, iskonu ili izvornome otkrivanju bitka nije moguć. Problem početka ili iskona iskazuje se radikalno na sljedeći način: „Izvornost je novost koje nikada prije u svijetu nije bilo, a ne prastari početak kojemu se možemo vratiti, stoga ona ugrožava svaku paradigmu. U tome je sva razlika između staroga metafizičkog i postmodernog razumijevanja svijeta.“ (str. 22.) To je ključno za uvid o sudbini političkog mišljenja postmoderne. Kritika logocentrizma i scijentifizma cjelokupne metafizičke tradicije kakvu su poduzeli spomenuti mislioci, a u političkoj teoriji Carl Schmitt, sociologiji Niklas Luhmann, i u filozofiji Jacques Derrida kao istinski predstavnik postmoderne, znači da kozmopolis u globalno doba ne može biti politički projekt postmoderne. Moralistički pacifizam i kozmopolitizam ne mogu biti rješenje problema odnosa između nacije-države i globalnoga poretka na zasadama univerzalnog projekta prosvjetiteljstva.

          Rodin pokazuje da Kantova i uopće moderna konstrukcija kozmopolitskoga poretka kao vladavine univerzalnog uma nad prirodnim poretkom „isključenih“ nije više uopće moguća alternativa kaotičnome stanju svjetskog poretka. Ta je postavka suproststavljena teorijama globalizacije kao nastavka projekta moderne drugim sredstvima (Martin Albrow, Ulrich Beck, Anthony Giddens). U nerepresivnome svijetu multikulturalne, postmoderne nesvodivosti različitih povijesnih i kulturnih svjetova, političko djelovanje ne može biti svedeno na ispunjenje zahtjeva racionalne i univerzalne iluzije nekog jedinstvenog uma povijesti zato što svjedočimo postojanje mnoštva različitih svjetova. Oni ne mogu biti objašnjeni iz kauzalno-teleologijske sheme europskog/zapadnjačkog logocentrizma. Stoga je u postmodernome stanju diferencije, dekonstelacija i raspada univerzalnog subjekta povijesti potrebno utvrditi nova pravila igre. Za Davora Rodina otuda razumijevanje političkog liberalizma Johna Rawlsa i teorije preklapajućih konsenzusa svih političkih subjekata zajednice predstavlja primjereni opis zbilje kulturno, povijesno i hermeneutički različitih sudionika komunikacije.

          Postavka da je Bog postmoderne komunikacija proizlazi iz uočenoga, da se poslužim nadopunom Derridaine sheme, gramatologijskoga obrata. Istine i procedure u medijskome svijetu transparentnosti nisu transcendentalno zajamčene. One su komunikacijski svagda promjenjive, zamjenjive i otvorene različitim tumačenjima. U tom kaotičnome i uistinu krajnje neizvjesnome projektu globalizma kao eskteritorijalnosti i ekstemporalnosti Rodin političko djelovanje u smjeru stvaranja nekog novog globalnog reda na starim temeljima moderne logičko-znanstvene transparentnosti ne smatra održivim. Nema više priče o starom vinu u novim bocama. Postmoderna jest otvranje novoga projekta kao epohalnosti svijeta ili nije ništa. Tako bismo mogli apodiktički izvesti postavku na tragu Rodinovih promišljanja. Ona je za njega emfatička „novost“ posve drukčijeg tipa od svakovrsnih novotarija u doba moderne.

4.

Najprovokativnija politička postavka knjige Predznaci postmodernezacijelo je stav da u doba globalizma, koji nije ideologija, nego hermeneutičko stanje svijeta uopće, projekt globalne demokracije i kozmopolisa znači gubitak vjerodostojnosti smisla demokracije i legitimnosti njezina projekta. Zanimljivo je da Rodin poriče globalizmu ideologičnost, premda se u mjerodavnim radovima o toj temi, primjerice kod Ulricha Becka osobito, globalizam izričito određuje kao ideologija neoliberalizma u stvaranju „novog svjetskog poretka“. Globalizam je ideologija globalizacije za Becka, a ne ništa pozitivno, neutralno, epohalno novo. Rodin nije precizno izveo terminologijski što podrazumijeva pod globalizacijom, a što pod globalizmom, pa su nesporazumi jednostavno pretpostavljeni. Navedena postavka u kontekstu Rodinova zalaganja za autentičnost postmodernoga političkog mišljenja jest iznimno poticajna. Naime, za postdemokratsku, multikulturalnu zbilju suvremenoga svijeta ne vrijede više ista mjerila kao i za moderni koncept nacije-države. Stoga je pravo pitanje može li kozmopolitska demokracija kao globalni poredak slobode biti još uvijek demokratski u izvornome smislu. Rodin oprezno dovodi u sumnju linearnost napretka iz Hegelova i Marxova shvaćanja povijesti i vremena. U gotovo svim teorijama o globalizaciji i novim postmodernim identitetima čini se da je metafizički horizont vremenitosti povijesti (Hegel – Marx) neprekoračiv, odnosno on se i ne nastoji dekonstruirati/destruirati u ime primarne otvorenosti novoga sklopa. Za Davida Helda, primjerice, kozmopolitska demokracija je povijesno nužni slijed razvitka od demosa – polisa do globalne zajednice kozmopolitskih građana. Gdje je problem? Upravo u nužnosti i pojmu razvitka. Stoga Rodinov opravdani prigovor o kraju kauzalnosti i teleologičnosti povijesti.

          U cjelini iz knjige Davora Rodina postavlja se neizbježno pitanje, koje je po svojoj naravi, paradoksalno. To je moja temeljna primjedba ovoj iznimno vrijednoj knjizi. Ako, naime, više nema nikakvih transcendentalnih izvora, vječnih istina, univerzalnoga uma koji su određivali sudbinu zapadnjačkoga čovjeka i njegov fiksni identitet, kako je moguće zapravo govoriti o izvornosti političkog mišljenja postmoderne? U doba komunikacije i pragmatičke konsenzualnosti priča o „izvornosti“ čini se sama u sebi neodrživom. Jesu li pojmovi identiteta i izvornosti još uopće primjereni za objašnjenje onoga što predznaci postmoderne ne označuju, nego otvaraju mjesta nenadanim očitovanjima?

Može li postmoderno političko mišljenje premostiti razlike kulturno pluralnih svjetova a da istodobno ne reducira smisao političkog na puki Lyotardov „privremeni ugovor“ ili konsenzualnu praksu nesvodivih subjekata politike? Rodinov put mišljenja oslobađanja onog političkog za vlastitost odlučivanja i vjerodostojnost djelovanja otvara mnoga pitanja i ne podaruje jednoznačne odgovore. To je dovoljno za mogućnost kritičkoga dijaloga.