Žarko Paić

1.

          Samo da se uvjerimo u neviđeno bogatstvo mnoštva sinonima koji se spominju uz današnju vrlo popularnu riječ i još cjenjenije zanimanje kao što je to biti propagandist. Evo ih, divota ih je čuti.

Agitator-ideolog-aparatčik-plaćenik-batinaš-huškač-cenzor- obavještajac-poslušnik-konvertit-propagator-poltron-apologet-administrativac-politikant-denuncijant-dupelizac-demagog-isljednik-slugan-špijun-provokator-karijerist-dušebrižnik-cinkaroš.

U svojoj knjizi Totalitarizam? ekstenzivno sam se bavio analizom pojma ideologije kao totalne kontrole, kojom apsolutna moć tehnosfere u službi autokratske politike postaje bitnija od bilo koje svedivosti na svijest kao zrcalnu sliku tzv. objektivne stvarnosti. Pritom sam „oživio“ iz arhiva zaborava teoriju ideologije kao propagande njemačkoga društvenog teoretičara bliskog Frankfurtskoj kritičkoj teoriji, Siegfrieda Kracauera, znamenitoga filmskog kritičara i publicista, ali nedvojbeno jednog od začetnika filozofijskog pristupa teoriji filma, autora vrhunskih knjiga kao što su Teorija filma: Iskupljenje fizičke stvarnosti (1960.) i Masovnoga ornamenta: Weimarski eseji (1963.), ali pritom valja posebno izdvojiti njegovu studiju Od Caligarija do Hitlera: Psihološka povijest njemačkoga filma (1947.) Razlog zbog čega smatram da je za suvremeni pojam obrata u biti pojma ideologije nužno uključiti genealogiju djelovanja vizualne semiotike novih medija s filmom kao paradigmom jest taj što je čitavo 20. stoljeće u znaku preobrazbe onog imaginarnoga s jezikom kao temeljnom strukturom u ono simboličko sa slikom kao uvjetom mogućnosti vladavine transparentnoga začaravanja stvarnosti kroz njezino opsjenarsko raščaravanje. Mistika vjere u „pseudo-istine“, posvemašnju predanost proizvodnji „fake-news“, nastanak tzv. post-istine, sve su to zorni dokazi kako se ono što je samorazumljivo i stoga „objektivno“ u svojem postojanju na pervertirani način preoblikuje u hiperrealizam kao golu ne-istinu same stvarnosti u njezinoj konstrukciji.

2.

Nije mi ni na kraj pameti da bih uzvišenu riječ kao što je opsjenarstvo pripisivao čudovišnoj djelatnosti moderne i postmoderne ideologije. Ono što Deleuze i Guattari u Anti-Edipu imenuju “najmračnijom organizacijom onkraj svekolike ideologije” odnosi se na posve drukčiji način proizvodnje svijesti ne samo o predmetu kapitalizma u formi fetišizma robe, nego ponajprije o formi transformacije svijesti u sam predmet refleksije. Otuda proizlazi da se ideologijom više ne može dohvatiti razvitak tehnologija moći kojim se neoliberalni kapitalizam služi u svojem trijumfu nad svim drugim oblicima društvene organizacije. Uostalom, o tome zorno svjedoče Deleuze i Guattari u jednom tekstu iz 1973. godine:

“Ideologija nema ovdje nikakve važnosti: ono o čemu se ovdje radi nije ideologija i nije čak niti distinkcija ‘ekonomsko/ideologijsko’ ili obratno; ono što je ovdje na djelu jest organizacija moći. Budući da organizacija moći, tj. načina na koji se želja pojavljuje gotovo u onome ekonomskome, načina na koji libido investira ekonomski, progoni ekonomsko i oblikuje političke forme represije.” (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Desert Islands and Other Texts: 1953-1974.(ur. David Lapoujade), Semiotext(e), New York, 2004. str. 263. Preveo s francuskoga Michael Taormina. Vidi o tome: Benoît Dillet, “Deleuze’s Transformation ofthe Ideology-Critique Project: Noology Critique”, http://opus.bath.ac.uk/56124/1/Deleuze_s_Transformation_of_the_Ideology_Critique_Project_Noology_Critique.)

Ako je, dakle, postalo već u suvremenoj teoriji kraja modernoga društva dolaskom doba tehnosfere jasno da se mora preinačiti razumijevanje odnosa između bitka i svijesti, kapitala i ideologije, znanosti i stvarnosti, onda je u slučaju hipoteze o vladavini „noologije“ otvoreno područje preklapanja između pojmova konstrukcije stvarnosti i njezine pseudo-sinteze u novim diskurzivnim praksama ideološke mistifikacije svijeta. Nije stoga nimalo iznenađujuće da su pojmovi izvorno nastali kao psiho-političke strategije i taktike „zavaravanja“ kupaca na kapitalističkome tržištu u 20. stoljeću preneseni iz sfere ekonomije u sferu kulture. Njihova je medijacija, naravno, sprega liberalno-demokratske politike po formi, a po sadržaju autokratsko-totalitarnoga djelovanja na objekta X koji se nastoji neutralizirati i suspendirati svim sredstvima propagande kao eliminacije racionalnoga odgovora ili onoga što pripada području responzivnosti.

Od objekta se propagandnoga djelovanja ne očekuje ništa drugo negoli konačno priznanje njegova pristajanja da postane „stvar“ strukturalne represije/depresije. Politička propaganda nije, dakle, nikakav izum niti specifičnost liberalizma u ekonomiji i demokratskoga pluralizma mita o slobodnome tržištu. Ona je ono što Freud naziva Superegom koji nadilazi granice „onog“ i „subjekta“ jer uvjetuje mogućnosti svekolike političke organizacije života na pretpostavkama razaranja Drugoga kao neprijatelja. Od nacističke propagande s Goebbelsovim potpisom do današnje propagande Putinovih „apologeta i huškača, poltrona i demagoga“ na državnoj ruskoj televiziji i njihovih ovdašnjih klonova svih profila i svjetonazornih boja sivoga crnila razlika je u tome što je u doba tehnosfere ili političke noologije stvar personalizirana i estetizirana kroz logiku globalnoga društva spektakla. Zločini i genocidna politika hiperrealnoga događaja se najavljuju kroz prijetnje državnih propagandista u ozračju televizijske talk-show apokaliptike bez svojstava. Ne postoji više nikakvo imaginarno zavaravanje. Simbolička moć propagande kao noologije počiva na prijenosu medijske apsolutne Moći čija je bit u vladavini tehno-političkoga Behemota-Levijatana-Moloha koji proždire i svoju i tuđu djecu. A u tome ima vizualnu podršku plebiscitarno ustrojenoga „naroda“ koji mu daje legitimitet.

3.

          Tko je pravi „subjekt“ ove tehnološke medijske tvornice istine kao sustava fake-news i post-istina? Ne, to nisu odabrani i navodno dogmatski zadrti propagandisti čija je „vjera“ u moć Vođe i njegova dispozitiva vladavine bezgranična. Sve to odlikuje sprega onoga što je Louis Althusser izvrsno nazvao u jednom glasovitome eseju ideološkim aparatima države i vlastita beskičmenjaštva kao poželjne psiho-socijalne značajke nove autoritarne osobnosti bez svojstava osim želje za realizacijom vlastita narcističkoga sebstva u mržnji spram Drugih i njihova tretiranja kao „smrada“, „otpada“, „ološa“, „svinja“, „retarda“ i sličnih izraza koje svakodnevno pune interaktivnu kloaku digitalnih medija svojim jezičnim gubitkom svih kriterija normalnosti i građanske smjernosti. Ako to nisu oni koji novinarstvo kao častan posao u službi istine, slobode, jednakosti i pravednosti u suvremenim poretcima barem kržljave demokracije uzdižu na razinu visoke kulture javne komunikacije, pa tko je, zaboga, onda taj famozni „subjekt“ čitavog ovog spektakularnoga zatiranja smisla života u ime tirana, despota i diktatora naših dana? Odgovor je, naravno, transparentno paradoksalan.

„Subjekt“ globalnoga društva spektakla noologije kao totalne kontrole čudovišne Moći razaranja biti slobode u doba tehnosfere jest sama ideja propagande koja spaja neoliberalnu ekonomiju, populističku politiku i fundamentalističku kulturu. Još jednom ćemo uzeti Freudov pojam Superega i kazati da su svi propagandisti novoga kova ništa drugo negoli trbuhozborci neskrivene „istine“ ovog sustava konstrukcije stvarnosti koju je Guy Debord u svojem Društvu spektakla iz 1967. godine nazvao integriranim spektaklom. U njemu se zbiva pseudo-sinteza totalitarne i demokratske potrebe za stalnim uvjeravanjem „naroda“ da je ono što vidi zapravo opsjenarstvo i iluzija i da je jedina prava stvarnost ona koju vidi tek onda kad mu to što vidi tumači Superego ili nad-režim korporativno ustrojene države kao Carstva vječne post-istine. No, i taj je „subjekt“ desubjektiviran jer je čovjek kao „karakterna maska“ sustava globalnoga kapitalizma i njemu inherentnih političkih poredaka autokratske demokracije postao posve suvišan i nadomjestiv.

Opsjenarstvo se uvijek pojavljuje u svoja dva lika. Jedno je estetsko, a drugo političko; prvo je umjetnost stvaranja privida, a drugo je ideološka konstrukcija života. Biti opsjenarom znači živjeti svagda na rubu između ove dvije tendencije koje suvremeni život u doba tehnosfere određuju kao procese estetizacije života i kao procese politizacije onog što je još preostalo od kulture.

Ipak, nije li propaganda kao bit nove ideologije kao noologije u doba tehnosfere gotovo isto tako mistična kao i postavka okultnih populista o „dubokoj državi“? Naravno da jest. Već je Guy Debord u svojim analizama društva spektakla govorio o uvjetima mogućnosti djelovanja ovog novog pojma koji sjedinjuje ideologiju i kapitalističku robnu strukturu kao fetišizam robe. Čitav je proces psihologije spektakla u proizvodnji laži bez mogućnosti odgovora. Usto, spektakl u svojoj „imanentnoj transcendenciji“ djeluje tako da stvara paranoični „odgovor“ kao „pitanje“ svakog sudionika događaja: tko stoji iza događaja vladavine, zar stvarno neki vidljivi „subjekti“ ili je možda posrijedi zavjera s kozmo-političkim akterima koji nikad ne mogu biti razotkriveni jer su poput grčkih tragičnih likova iz mitova i drama uvijek iza one fascinantne maske?

Utemeljitelj moderne propagande, Edward Bernays u svojem djelu Propaganda iz 1928. godine stoga kaže sljedeće:

„Ovdje su nevidljivi vladari koji kontroliraju sudbine milijuna. Općenito se ne shvaća u kojoj mjeri riječi i djela naših najutjecajnijih javnih osoba diktiraju lukave osobe koje djeluju iza kulisa. Niti, što je još važnije, u kojoj mjeri vlasti modificiraju naše misli i navike. (…) Nevidljiva vlada obično je koncentrirana u rukama nekolicine zbog troškova manipuliranja društvenim strojem koji kontrolira mišljenja i navike masa. Oglašavanje u mjerilu koje će dosegnuti pedeset milijuna ljudi je skupo. Dosezanje i uvjeravanje vođa skupina koji diktiraju misli i djela javnosti također je skupo. Iz tog razloga postoji sve veća tendencija koncentriranja funkcija propagande u rukama stručnjaka za propagandu. Ovaj stručnjak sve više preuzima posebno mjesto i funkciju u našem nacionalnome životu. (…) Propaganda nikada neće izumrijeti. Inteligentni ljudi moraju shvatiti da je propaganda moderni instrument kojim se mogu boriti za produktivne ciljeve i pomoći u uspostavljanju reda iz kaosa.“ (http://www.historyisaweapon.org/defcon1/bernprop.html

Bernays je stvarno vjerovao u mesijansko-eshatologijsko poslanstvo propagande u stvaranju svijeta po mjeri korporativno-kapitalističkoga brainstorminga. Razlika spram njegovih „utopijskih“ ideja danas je u tome što je sprega autokracije i demokracije postala novi kaosmos protiv kojeg nema drugog rješenja osim isključiti iz vlastitoga „mozga“ sve te silne umrežene nasrtaje

agitatora-ideologa-aparatčika-plaćenika-batinaša-huškača-cenzora-obavještajaca-poslušniak-konvertita-propagatora-poltrona-apologeta-administrativaca-politikanata-denuncijanata-dupelizaca-demagoga-isljednika-slugana-špijuna-provokatora-karijerista-dušebrižnika-cinkaroša.