Žarko Paić

Šetnje i šetači mogu se podijeliti na one peripatetičke još iz iskona grčke filozofije kad je mišljenje bilo u bliskoj svezi s hodom jer je govorenje dijalog s Drugime ili samim sobom, te na one propedeutičke koje počinju s Rousseauom i njegovim Sanjarijama usamljenog šetača u kojima kaže da upravo hodanje potiče i oživljava ideje. Utoliko je šetnja u moderno doba priprema za drugi i drukčiji život, onaj za stolom, u kojem pisanje postaje modus vivendi apsolutne subjektivnosti. Grci su šetali u društvu s Drugim čovjekom ili psom, a Mi, moderni i suvremeni, šetamo sami i zato od ove discipline tjelesnoga ustrojstva duha pravimo spektakl ‘zdravoga života’. Šetnja se za Platona zbiva u zajednici, polisu, dok republikanski nastrojeni Rousseau šeta uz ženevsko jezero sam da mu netko ne bi pokvario tijek meditacija.

Doista, moderna opsesija šetnjom otvorenim prostorom nastaje samo zbog toga što je svijet postao zatvoren u misaone okvire i matrice konceptualnoga mišljenja, a ono što je nepovratno nestalo već s kršćanstvom jest smisao zajednice i zajedništva. Rousseau piše Ispovijesti kao što to prije njega čini duhovni otac kršćanstva sv. Augustin. Zašto? Jednostavno zbog toga što je čovjek ispražnjen od smisla, pa to nadomješta tzv. traganjem za sobom kao traganjem za izgubljenim vremenom, kako bi to rekao Proust.

          Šetnja je bijeg od sebe, a ne traganje za sobom. Ona pretpostavlja provjetavanje misli jer u zatvorenom prostoru, navodno, misli poput uzgojenoga cvijeća u plastičnim teglama usahnjuju, pa im je potreban svjež zrak. Koje li besmislice! Mišljenje se događa u svim prostorima bili oni zagađeni kao iz distopijskoga filma Tarkovskoga, Stalker ili ventilacijski čisti kao iz morbidne apoteke u Grazu u kojem sam jednom kupovao sedative i promatrao dosadne bijele pločice od pločnika do stropa kako smiruju više od bilo kakve farmakološke terapije. Šetati, doduše, znači kretati se u krugu i spiralama vječite težnje za besmrtnošću. Kad između peripatetike i usamljenoga šetača iz Rousseauvih meditacija nema više bitne razlike, jer smo u 21. stoljeću zahvaljujući vladavini virtualne aktualizacije, kako bi to rekao Deleuze u Razlici i ponavljanju, postali nastavak mislećeg stroja drugim sredstvima te nam iz uha vire senzori, a šetalištima uz rijeke narcističke gomile pristižu sa svojim psećim pratiteljima i doslovno urlaju a da ne drže slušalicu mobitela na ušima, onda od misaone šetnje preostaje samo bijeg u zatvoreni prostor, bilo gdje rekao bi Baudelaire u Spleenu Pariza, samo da je izvan ovoga svijeta. Moje su šetnje stoga anti-rusoovske i anti-grčke. Nije mi do provjetavanja ‘misli’, jer su lutanja ne nužno i tzv. realna lutanja onim što još uvijek po navici metafizički nazivamo svijetom.

Ali svijet nije ništa fiksno i nepromjenljivo, ne nalazi se negdje izvan niti u prostoru, već je govoreći s Wittgensteinom čista konstrukcija slučaja, događaj jezika koji više gotovo da ne može ništa protiv sveopće vladavine slike i broja. Moje su šetnje konceptualno lutanje u svim smjerovima. Knjige koje pišem i koje čitam nemaju problema s prvim početkom i posljednjim krajem, dakle s eshatologijom i teleologijom. Sve je to odavno riješeno u mišljenju s Deleuzeom i u književnosti s Joyceom. Gdje god da kreneš, uvijek si u mreži kontingentnih događaja. Sve je međusobno povezano kao u borgesijanskim detektivskim pričama u kojima se svijet prostire od Teokritova slavuja do argentinske milonge u sumračju Buenos Airesa.

          Ponekad treba izaći iz ovog savršenoga svijeta teksta i susresti tzv. život u njegovu dramatskome pulsiranju na ulicama, u kavanama, noćnim klubovima i samotnim klupama u gradskome perivoju. No, nije nužno od toga praviti pseudo-metafiziku i utvarati da ćemo susresti na trgu novog Sokrata ili nabasati na rusoovski raspoloženoga tvorca sanjarija dok srče kavu iz automata i mjeri svaki korak svojom digitalnom štopericom. Usput, prema rječnicima francuskoga jezika, riječ sanjariti znači misliti odnosno duboko meditirati, pa je ta riječ, dakle rêverie, bliska književnoj vrsti  koja je od Descartesa procvala kao esej, meditacija i moralistička rasprava. Šetnje potiču sanjarije, a ove možda stvaraju plodno tlo za mišljenje koje se još uvijek uzda u izvanjski poticaj za uvid u bit stvari tzv. svijeta. Ništa od svega toga nije ono što me nagoni da pišem svoju Knjigu lutanja.

Šetnja danas izgleda kao izlazak iz satelizacije duše, kako je to lucidno zapisao još Baudrillard u eseju Ekstaza komunikacije, najavljujući doba interaktivne samoće. Kad svijet od otvorenosti prvih šetača do zatvorenosti onih koji su još sanjarili postane mrežom događaja, univerzalnim matrixom, najbolje je izaći na balkon i gledati prazno nebo na kojem bijele rupe na horizontu ostavljaju trag jedne drukčije vječnosti, one koja nema svojeg traga ni u formulama astrofizike niti u proračunima vjerojatnosti sutrašnjeg vremena meteorologije.

To je trag koji ostavlja mišljenje kao rastjelovljenje svih prijašnjih i budućih sanjarija dok s užitkom promatra šetače i šetnje s kojima svijet možda još ima smisla, jer hodati znači disati i udisati zemlju i zrak do posljednjeg daha.