Žarko Paić

1.

…neće nimalo biti istovjetno već viđenome, onome što je jednom već bilo u dalekoj ili bližoj prošlosti. Ono što će doći, kako to promišlja Jean-Luc Nancy u predavanju naslovljenom „Dolazak bez prošlosti ili budućnosti“, koje je održao ožujka 2019. na Oxfordu u okviru konferencije posvećene njegovu mišljenju („Thinking with Jean-Luc Nancy“), bit će drukčije od već uvijek opstojeće zamišljene i zacrtane „budućnosti“ (futur), jer je ono nadolazeće (l’avenir), kako to Nancy u suglasju s kasnim Derridom uspostavlja u produktivnome dijalogu, onkraj „teleologije koju je Nietzsche već sumnjičavo demaskirao i njezine pukotine povijesti. Ipak, mi ne znamo kako misliti ove pukotine…“ (Jean-Luc Nancy, „A Coming Without Past or Future“, u: Doing, Seagull Books, London-New York-Calcutta, 2020, str. 96). Zar stvarno? Zar je mišljenje ovih pukotina uistinu nemislivo ili se to samo još uvijek čini kad smo u kušnji kazati da je napuštanje metafizičkoga pojmovno-kategorijalnoga sustava ponajprije misaono iskustvo svojevrsne napuštenosti čovjeka od bitka.

Ali nije li i to iskustvo „napuštenosti“ isto tako „pukotina“ u nečemu što više nema svoju „bit“, pa je unutrašnjost stvari isto tako prazna kao i njihova izvanjskost? Nadalje, nije li misliti „ove pukotine“ možda moguće kad se posve usmjerimo spram čudovišne opasnosti jedne militarno-tehno-sferične, a ne više tek metafizičko-tehno-logičke povijesti koja nam je u nasljeđe ostavila mnoštvo iluzija zbilje, pa je i sam misaoni život onaj koji još uvijek određuju svakovrsni neo-pozitivizmi i post-misticizmi, prvi s „vjerom u apsolutno znanje“, a drugi s „vjerom u neiskazivost i neprikazivost Boga“? Iako Nancy nastoji u promišljanju onoga što će doći ostati na putu hajdegerovsko-derridijanske manire pronalaženja skrivenih mogućnosti neiskazivoga u našem razlomljenom i punim pukotinama napuštenome jeziku „novoga podrijetla“, njegova je kritička usmjerenost posebno zanimljiva stoga što pokušava vidjeti nešto krajnje upitno i gotovo dogmatski postavljeno. Naime, riječ je o svakidašnje i svekoliko proširenome pojmu antropocena. I u pravu je: pojam postaje nadomjestak za vladavinu čovjeka kao sklopa prirodnih snaga, a još k tome kao da se predmnijeva da je „Čovjek“ kroz novovjekovno i moderno razdoblje opće povijesti unutar društvenoga sustava kapitalizma na globalnoj razini dosegao razmjere „autokratske zvijeri“.

2.

Ono što me ovdje osobito intrigira jest Nancyjevo shvaćanje pojma „svijeta“ u doba tzv. antropocena. Kad on u ovom predavanju kao posljednjem poglavlju svoje knjige izvorno na francuskome objavljene kao Que faire?, Galilé, Pariz, 2016., tvrdi da je svijet nastajanje, onda ovaj fundamentalni obris emergencije valja razumjeti, doduše, drukčije od Deleuzeova pojma postajanja (devenir), iako ne možemo poreći da je bliskost između njihova značenja posve razvidna. (str. 98) U nastajanju nečeg takvoga kao što je svijet istodobno se pronalazi odjek i nasljeđe mrtve metafizike kao sveze eshatologije-soteriologije, jer svako nastajanje pretpostavlja „početak i kraj“, ali i odlaženje u ono što će tek doći nakon što je proces nastajanja dovršen u formi i supstancijalnome jedinstvu mišljenja i bitka.

Neću ovdje komentirati poprilično složene i etimologijski katkad nepronične Nancyjeve pojmove kojima se služi, poput fizikalnoga iz diskursa Einsteina i teorije relativnosti prostor-vrijeme, jer je očito da mu je to preuzimanje u funkciji jedne „pluralne ontologije“ za koju i sam pojam nastajanja zahtijeva raskid s prethodnim metafizičkim spekulacijama od Aristotela do Hegela o formi, materiji, supstanciji. Jasno je, naime, da ono što nastaje tako što nadilazi granice prostora-vremena u smislu formalno-materijalne egzistencije same Stvari nastaje tako da mu je tradicionalno kazano dimenzija ili ekstaza nadolazećega (budućnosti) uvjet mogućnosti samoga nastanka. Što to drugo znači negoli da je apsolutna ili nesvodiva „novost“ ono što kao

„pukotina uključuje naposljetku u formalnoj analogiji eklipsu i šok…Ono što ovdje nazivam formalnim je uistinu poredak afekta, preokreta, traume. (…) U tom smislu, ne postoji prošlost, nema tradicije koja bi mogla biti oživljena bez tradicije samoga bitka u pukotini.“ (str. 100-101)

Misliti „ove pukotine“ za Nancyja znači poći od pretpostavke mišljenja koje postavlja u pitanje doslovno daljnji opstanak pojma „svijeta“ kakav je bio razvijen u povijesti metafizike kao ono što nazivamo Zapadom i to u svim aspektima, od „kapitalizma, napretka, tehnologije, demokracije, ateizma, jouissance, dominacije itd.“ (str. 101) Ovdje ćemo se zaustaviti i reći samo da je način ovog promišljanja bez daljnjeg nastavak „drugim sredstvima“ onoga što su razvili i Heidegger i Derrida u svojim tekstovima u blizini i razlici. Problem, dakle, nije nipošto u tome da je krajem ili smrću metafizike nastao bezuvjetno „oslobođeni“ put do vladavine svjetsko-povijesnoga kaosa i entropije, Umjesto toga, problem je u tome što tzv. promišljanje „ovih pukotina“ kroz pojam nastajanja onoga što će doći ima neskriveno (post)eshatologijsko-(post)soteriologijske značajke jednog mišljenja koje samorazumljivosti i „dogmatizmu“ pojma antropocena ne pronalazi alternativu u onome što je istinska „bit“ ove antropocentričko-hegemonijalne paradigme vladanja suvremenim „svijetom“. Drugim riječima, Nancy nije mislilac koji u ideji i konceptu autopoietičkoga razvitka tehnosfere vidi ono što je već došlo i što stoga više neće doći u nadolazećoj budućnosti kao spasonosni događaj odrješenja od „napuštenosti od bitka“, već je sklop permanentnoga događanja onog što povezuje nastajanje-i-postajanje „novoga“ iz transklasične logike tehnogeneze kao takve.

3.

          Što činiti? Gdje? U mišljenju ili u zbilji? No, što ako je to što bijaše razdvojeno u povijesti metafizike zauvijek takvo, pa još uvijek traju sporovi što zapravo kazuje Parmenid u onoj svojoj zagonetnoj kaži/izreci o bitku i mišljenju, je li to jedno te isto ili različito, a ako je različito, što je onda prvo, bitak ili mišljenje? Možda je najbolje svu tu spoznajno-ontologijsku temu razviti ne počevši od predsokratovskoga mišljenja, već od Hegelova pojma apsoluta koji u sebi sintetizira i moć refleksije i vladavinu nužnosti u modalnome pojmu zbilje kojemu mišljenje podaruje najviše i najmoćnije mogućnosti. Znamo, ipak, da je Nancy post-fundacionalist poput Derride, Agambena, Badioua, Deleuzea. To znači da mu je Hegel „smrtni neprijatelj“ u mišljenju jer je sagradio tvrđavu od pojma apsoluta u kojem se pomiruje sve što je ikad bilo u povijesti metafizike: i subjektivni i objektivni duh, i umjetnost, i religija i filozofija i ono što ga u njegovoj Moći određuje jest ne više potraga za mudrošću, već težnja za znanstvenim likom istine polazeći od baš tog pojma apsoluta kao sinteze bitka i Ništa. Što, dakle, činiti u mišljenju ne više nakon Hegela, nego nakon što je postalo samorazumljivo da je upravo realizirano doba antropocena posvemašnja iluzija i ideologija „kraja svijeta“, jer baš taj krajnje subjektivistički sročeni pojam razdoblja vladavine Čovjeka je naprosto „fake“ i nema nikakve heurističke vrijednosti za mišljenje onoga što će doći.

Razlog je jednostavan. Čovjek nije nikakav subjekt-supstancija ovog razdoblja vladavine tehnosfere, već je to ono neljudsko u formi homo kybernetesa koji je u svojim prvim i posljednjim mogućnostima ništa drugo negoli vladavina mislećega stroja samoga života kao sveze informacije-gena-koda iz kojeg sve što „jest“ postaje-nastaje sklopom autopoietičkih čistih kontingencija. Suglasan sam s Nancyjem samo u tome što drugo i drukčije mišljenje ne dolazi više ni kao „budućnost“ u smislu očekivane logike tehnoznanstvenih konstrukcija života kao umjetne stvarnosti, ali ne dolazi niti kao neočekivano došašće nečega nesvodivo „novoga“ koje bi imalo snagu i moć prevladavanja realizirane metafizike Zapada i njegova neumitnoga kraja koje, da paradoks bude potpun, samo nastavljaju sredstvima iste tehnosferične apokalipse oni koji su tijekom povijesti Zapada bili na rubu njegovih koncentričnih krugova Moći. Naravno, to su samo i jedino Kinezi, ne i Indijci. Njihova je logika djelovanja, onoga što činiti u mišljenju apsolutna moć pragmatike znanja i ništa više. Tome se ne može više nitko suprotstaviti jer mišljenje kao bitak i bitak kao mišljenje u realizirano doba tehnosfere postaje jedino i samo ono neljudsko kao takvo onkraj svakoga šoka ili traume.

Misliti znači činiti misli koje misle ono što je bilo, jest i što će doći kroz mišljenje kao događaj nastajanja-i-postajanja „novoga“ bez ikakva patosa nade ili očekivanja u „bolje sutra“. Ono što će doći dolazi iz mišljenja kao apsoluta bez tajne, eksperimenta bez ushita, fascinacije bez opsjednutosti „novim“.

Ono što će doći…neće više biti ni isto ni različito od već viđenoga i dogođenoga naprosto zato što je u svojoj „biti“ otvoreno za svaki rizik i neizvjesnost samoga događaja nadolazeće budućnosti.