Žarko Paić

1.

Francuska poststrukturalistička teoretičarka Julija Kristeva u knjizi koja je u nas prevedena kao Moći užasa: Ogled o zazornosti, (Naprijed, Zagreb, 1989. S francuskoga prevela Divina Marion)pojam zazornost određuje kao odnos na ljudsku reakciju (užas, povraćanje) na prijeteći slom značenja uzrokovan gubitkom razlike između subjekta i objekta ili između sebe i drugoga. Glavni primjer za ono što uzrokuje takvu reakciju je leš (koji nas traumatično podsjeća na našu vlastitu materijalnost); međutim, i drugi predmeti mogu izazvati istu reakciju: otvorena rana, izmet, kanalizacija, čak i koža koja se formira na površini toploga mlijeka. Kristevino razumijevanje “abjekcije” ili zazornosti daje nam koristan termin za suprotnost Lacanovu “objektu želje” ili “objet petit a“. Dok objet petit a omogućuje subjektu da koordinira svoje želje, dopuštajući tako da simbolički poredak značenja i intersubjektivna zajednica opstanu, zazornik “je radikalno isključen i”, kako Kristeva objašnjava, “odvlači me prema mjestu gdje se značenje urušava”. Nije ni objekt ni subjekt.

Abjekt se, radije, nalazi na mjestu prije nego što smo ušli u simbolički poredak. Kako Kristeva kaže, “zazornost čuva ono što je postojalo u arhaizmu pred-objektivnoga odnosa, u nezapamćenom nasilju kojim se tijelo odvaja od drugog tijela da bi uopće bilo”.

Abjekt označava ono što Kristeva naziva “primarnom represijom”, onom koja prethodi uspostavljanju odnosa subjekta prema njegovim objektima želje i reprezentacije, čak i prije uspostavljanja opozicije, svjesno/nesvjesno. Kristeva se, umjesto toga, referira na trenutak u našem psiho-seksualnome razvoju kada smo uspostavili granicu ili odvojenost između čovjeka i životinje, između kulture i onoga što joj je prethodilo. Na razini arhaičnoga pamćenja, Kristeva se pritom referira na primitivni napor da se odvojimo od životinje: „Putem zazornosti, primitivna društva su označila precizno područje svoje kulture kako bi ga uklonila iz prijetećega svijeta životinja ili animalizma, koje su zamišljane kao predstavnici seksa i ubojstva“.

Na razini, pak, našeg individualnog psihoseksualnog razvoja, abjekt označava trenutak kada smo se odvojili od majke, kada smo počeli prepoznavati granicu između „mene“ i drugog, između „mene“ i „(majke) drugog“. Abjekt tako istovremeno predstavlja prijetnju da se značenje raspada i predstavlja našu reakciju na takav slom: ponovno uspostavljanje naše „primarne represije“. Odbojno se odnosi na „ono što remeti identitet, sustav, red. Ono što ne poštuje granice, položaje, pravila“ i stoga može uključivati ​​i zločine poput Auschwitza. Takvi zločini su odbojni upravo zato što skreću pozornost na „krhkost zakona“. Točnije, Kristeva povezuje odbojno s erupcijom Realnog u naše živote. Konkretno, ona povezuje takav odgovor s našim odbacivanjem uporne materijalnosti smrti. Naša reakcija na takav odbojni materijal ponovno dovodi do onoga što je u biti predjezični odgovor.

Kristeva je, dakle, očito poprilično oprezna u razlikovanju znanja o smrti ili značenju smrti (oboje može postojati unutar simboličkoga poretka) od traumatičnog iskustva stvarnog suočavanja s vrstom materijalnosti koja nam traumatski pokazuje vlastitu smrt.

2.

Evo, tako ukratko Kristeva u svojoj najznačajnijoj knjizi sveze psihoanalize i antropologije dolazi do pitanja o granici koja se uspostavlja između simboličkoga poretka i onog Realnoga, da to kažemo Lacanovim pojmovljem, a sve se to pojavljuje u odnosu između jezika kao artikulacije nesvjesnoga i zbiljskoga stanja čovjeka u njegovoj društvenoj situaciji koja je uvijek rezultat objektivnih okolnosti i subjektivnoga pokušaja da se ono što pripada traumatskim arhetipima prošlosti otkloni iz svijesti, da barem postane neka vrsta podnošljivoga „horora“ samog života.

3.

          Imam svoj primjerak knjige Julije Kristeve na hrvatskom jeziku odmah nakon što je objavljena 1989. godine kao i cijelu izvrsnu biblioteku „Psiha“ koju je uređivao Gvozden Flego. Osim Freuda i Lacana, objavljene su i iznimno utjecajne knjige Richarda Senetta i Christophera Lascha o suvremenome raspadu psiho-socijalne ravnoteže između onog nesvjesnoga i racionalizacije, između subjekta i represivne desublimacije. No, kad sam čitao Kristevu, priznajem, najviše me je mučila ta riječ na hrvatskome koja nije bila baš govorno uobičajena. Što je, dakle, zazornost?

Jezikoslovno su njezini sinonimi odvratnost, ogavnost, odurnost, degutantnost, stidnost, nelagodnost, skaradnost. Budući da za psihoanalizu kao i za strukturalizam jezik ima funkciju Označitelja jer je ujedno prenosnik skrivenih i otvorenih značenja i tvorbeni čimbenik nastanka baš onoga što pripada „zazoru“ od nečega kao izvora svekolike odvratne gnusobe poput leša ili raspadajućeg tijela onoga tko je čovjeku najbliži (v. slučaj smrada lešine mrtvaca kao što je to svetac, Otac Zosima u romanu Fjodora M. Dostojevskoga, Braća Karamazovi). Nije li upravo „bit“ zazornosti u tome što je mogućnost ove ontologijske abjekcije u objekciji živoga tijela kao fluidnoga totaliteta neurokognitivnih procesa stvaranja svijeta kao horizonta smisla? Drugim riječima, nije li tajna abjekcije u sublimnome objektu X koji nije ništa zauvijek univerzalno i postojano, već je proizvod i rezultat krhkoga i fluidnoga Označitelja koji se povijesno oblikovao kao Kultura/Civilizacija kroz procese institucionaliziranja morala kao zabrane izricanja onog uzvišenoga kao neizrecivoga (primjerice, YHWH u židovskome monoteizmu Staroga Zavjeta)?

          Zazorno, dakle, nije ništa objektivno postojeće kao nužno ogavno i čudovišno abjektivno što nas mora dovoditi do „povraćanja“ i „gnusobe“. Ono se uspostavlja tek kad je simbolički poredak Oca/Zakona dospio do tabua i kazne za one koji prelaze granice. No, Julija Kristeva nije Georges Bataille i ne izvodi konzekvencije temeljnoga pojma suvremene umjetnosti i samoga života u svijetu bez vidljivih granica jezika i slike uvodeći pojam prijestupa (transgresije). Kad se susrećemo „danas“ s onim što ima značajke posvemašnje zazornosti ona valja imati na umu nešto krajnje ne-zazorno kao uvjet mogućnosti svekolike gnusobe.

Nije izvor abjekcije u onome što je tjelesno živo kao smrtno i razorno i tako ljepotu nekog objekta dovodi u stanje razorenosti i uništenosti. Ne, ono zazorno ima svoje podrijetlo u stanju onkraj smrti kao posljednjem smislu uzvišenost koja proizlazi iz same tajne neljudskoga. Jedini slučaj u suvremenom filmu koji mi pada na pamet kao ilustracija ove postavke jest čudovišni SF-horor Alien kao svojevrsni užas besmrtnosti jer je ujedno tehnološko zastrašujuće „biće“ i utjelovljenje ideje Zla kroz svoju neljudsku gnusobu kao takvu koja, gle apsurda, postaje sve više i više rekao bi Nietzsche ljudska, suviše ljudska.

Nije zazorno „govno“ ili „pišalina“, već stanje ljudske kolektivne egzistencije koje čovjeka pretvara u objekta posvemašnjeg sustava zazornosti u sveopćem kalu i kalištu rasčovječenosti. Suprotnost Alienu kao utjelovljenju tehno-korporalne zazornosti nije ništa više tek ljudsko-kao-animalno, već ono što je ostavljeno na volju pustošenja svijeta koji je postao kao u genijalnome filmu Andreja Tarkovskoga Stalker neljudsko stanje gnusobe same uništene zemlje kojom prolaze još samo zombiji i crni pas lutalica kroz odurnu kanalizaciju bez kraja i konca.