Od blizine do šupljine

O evoluciji zapadnjačkoga slikarstva

Fragmenti kaosa (LXXXI)

April 28, 2026
José Ortega y Gasset

1.

Filozofijski uvid u bit povijesti zapadnjačke metafizike najobuhvatnije je podario Martin Heidegger u svojim djelima (predavanjima, raspravama i studijama). U tom je uvidu umjetnost već od sredine 1930ih godina imala gotovo povlašteno mjesto, navlastito pjesništvo i slikarstvo (riječ i slika). Razlog je naravno u tome što se ono što se događa sa sudbinom mišljenja neizbježno pojavljuje i u načinu kojim se ove umjetnosti suočavaju s pitanjem o tehničkome udesu svijeta uopće nastankom moderne tehnologije reprodukcije s kojom i sam život čovjeka poprima karakter obezličenja i dehumaniziranja njegova prostora i vremena obitavanja u svijetu izgrađenome na novim platformama od struna.

Njegov autentični španjolski učenik José Ortega y Gasset na svoj je način jedinstvenom formom spoja filozofijske rasprave i književnoga eseja razvio naizgled istovjetne postavke koje su doživjele svoj vrhunac u analizama književne figure Don Quijotea i slikarstva Diega Velázqueza. No, u ranim njegovim tekstovima koji prethode slavnoj knjižici O dehumanizaciji umjetnosti iz 1925. godine, osobito u onome koji je naslovljen „O gledištima u umjetnostima“, koji će se pojaviti u novome dvobroju časopisa Tvrđa, br. 1-2/2026. u tematu o Ortega y Gassetu i estetici u izvrsnome prijevodu Nikole Pezića sa španjolskoga, nalazimo ovo objašnjenje tzv. evolucijskoga razvitka zapadnjačkoga slikarstva.

„Tijekom povijesti europske umjetnosti, gledište slikara mijenjalo se od pogleda u blizinu do pogleda u daljinu, a usporedno s time slikarstvo, koje s Giottom započinje kao slikarstvo volumena, postaje slikarstvo šupljine. To znači da slikareva pažnja prati nimalo proizvoljan itinerar premještanja. Prvo se usredotočuje na tijelo ili volumen predmeta, a zatim na ono što postoji između tijela i oka, dakle na šupljinu. A kako se ona nalazi između tijela, ispada da itinerar slikarskoga pogleda čini uzmak od dalekoga – iako bliskoga – prema onome što je tik pred okom. Prema tome, evolucija zapadnoga slikarstva sastoji se u povlačenju od predmeta prema slikarskome subjektu.“

Iako Ortega y Gasset ne pripada fenomenologijskome smjeru u filozofiji 20. stoljeća, njegove su analize često gotovo posve bliske onome što je na upečatljiv način oblikovao svojim pojmovljem Maurice Merleau-Ponty, francuski filozof egzistencije i autor znamenite knjige Fenomenologija percepcije, u esejima o vidljivosti i slikarstvu u slučaju Paula Cézannea. Ipak, španjolski mislilac posvećuje najveću moguću pozornost svojem nacionalnome blagu, velikome španjolskome slikarstvu od El Greca preko Velázqueza do Goye. Ono što u navedenom citatu valja naglasiti jest to da je tzv. evolucija kao kontinuitet razvitka u umjetnosti slikanja na Zapadu zapravo početak dohvaćanja pogleda u blizinu koji otpočinje s Giottom.

Rekli bismo filmskim rječnikom, početak je u znaku kadriranja „primitivnoga“ stanja oka slikara koji slika plošno i „nerazvijeno“ ono što tromo oko vidi „oko sebe“ iako ne slika realistički prizore iz zbiljskoga svijeta prirode, već mu je referencijalni okvir kršćanskoga svjetonazora i Knjige kao što je Biblija s Novim Zavjetom uvjet mogućnosti otvorenosti svijeta. Od slikarstva volumena kakvo bijaše predrenesansno slikarstvo gotovo ukočeno kao kadrovi tzv. nijemoga filma s licem Bustera Keatona kao mrtvoga/živoga heroja-mučenika-spasitelja do slikarstva onog što nazivamo modernim obratom u samoj biti metafizike pogleda-u-sliku, a ne u izvanjski svijet neposredno, što Ortega y Gasset savršeno precizno naziva iskustvom slikanja „šupljine“ kao uvjeta mogućnosti iskustva daljine ili nastajanja horizonta kao krajnje točke nove perspektive.

2.

Fenomenologijski opis ovog paradoksalnoga iskustva koji se dogodio u povijesti zapadnjačkoga pogleda-u-sliku, a ne u stvarni objekt svijeta, jer svijet nije ništa ni objektno ni subjektno, već horizont unutar kojeg se pojavljuje bitak u otvorenosti smisla i bića kao predmeti osvjetljenja i tame svijeta, posebno je zanimljiv. Naime, Ortega y Gasset pokazuje da je ova „šupljina“ nešto što je nastalo razvitkom „drugoga oka“, kojim se neposredno viđenje preobražava u tehničke mogućnosti koje podaruje razvitak pogleda omogućen dispozitivom znanstvenih uređaja kojim se ono blisko pojavljuje kao daleko u pozadini. No, ova perceptivna igra zbližavanja-udaljavanja u slici, koju je na sličan način protumačio i Walter Benjamin u svojoj analizi gubitka aure umjetničkoga djela u znamenitoj raspravi Umjetničko djelo u doba njegove tehničke reproduktivnosti iz 1936. godine, stvara nešto Unheimlich.

Nije to nikakva jeza ili čudovišnost kojim se uobičajeno u kantovskoj estetici nastojalo dospjeti do pojma uzvišenosti kao ljepote koja se iskazuje prikazivom neprikazivošću samoga predmeta umjetničkoga predstavljanja. Umjesto toga, posrijedi je iskustvo onog posredujućega između zbližavanja-udaljavanja koje može nastati jedino tako što sada sliku ne određuje izvorni pogled neposrednoga iskustva ljudske opažajnosti svijeta. Sve se u udaljavanju događa kao zbivanje same „šupljine“ koja proizlazi otuda što umjesto objekta ili predmeta slikarskoga zamjećivanja zbilje nastaje prostor u kojem pojam subjekta određuje granice našeg opažajnoga svijeta. Gotovo sam u napasti kazati povodom ovog ortegijanskoga uvida u „bit šupljine“ u slikarstvu Zapada kao evolucije samoga pogleda-u-sliku kako je naš sudbinski događaj umjetničkoga osamostaljenja od ljepote i uzvišenosti Boga u referencijalnome okviru religije (od El Greca do Velázqueza) ništa drugo negoli parafraza slavne Wittgensteinove izreke koja sada glasi ovako: Granice su slikovnoga pokazivanja svijeta ujedno i granice našeg svijeta.  

Stoga ovo stanje „šupljine“ nije nigdje objektno u svijetu kao horizontu pojavljivanja stvari i predmeta, već u obratu iz objektnosti u subjektnost koja nikad ne bi bila moguća bez obrata u biti metafizičkoga mišljenja uopće. Ono je, pak, rezultat onoga što je ovdje u Orteginom eseju tako divno gotovo književno opisano, a podsjeća na temeljne ideje Heideggera iz njegove rasprave koja je obilježila našu suvremenost više od svih drugih filozofijskih uvida. Riječ je o raspravi s programatskom nakanom kojom je uspostavljen drukčiji horizont u promišljanju ne samo filozofije i znanosti, već i umjetnosti i religije. To je rasprava iz 1938. godine Doba slike svijeta. Ono što sam na tom tragu i sam pokušao radikalizirati u svojim promišljanjima odnosa metafizike i svijeta, kraja povijesti i kraja umjetnosti, jest izvedeno u programatskoj knjizi onkraj svake disciplinarne razdiobe estetike i suvremene umjetnosti naslovljenoj Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti iz 2006. godine.

3.

Šupljina“ je među-stanje između onog neposrednoga i onoga posrednoga, objektnoga i subjektnoga u pogledu-u-sliku iz koje nastaje veličajni misterij i događaj zapadnjačke metafizike kao što je to povijest slikarstva. Budimo ovdje posve izričito europocentrični. O kojem to iskustvu govore o istome problemu rasprave i djela Heideggera, Merleau-Pontyja i Ortege y Gasseta ako ne o europskome/zapadnjačkome slikarstvu koje je kao i veličajna poetska umjetnost od Grka do Hölderlina i Celana vodila naše iskustvo ljepote i uzvišenosti do njegova „evolucijskoga kraja“ u onome što sam označio pojmom-sintagmom-slikom mišljenja ꟷ slike bez svijeta? Heidegger se na kraju svojeg misaonoga života bavi Cézanneom i Kleom, Merleau-Ponty sa Cézanneom, a Ortega y Gasset s tri genijalna španjolska slikara i još nekima koji su obilježili nacionalnu povijest ovog naroda na rubu europskoga Zapada.

Dakle, iskustvo je izričito određeno prostorom i vremenom onoga što je u slikarstvu otpočelo s predrenesansnim stilom plošnoga slikanja blizine, da bi se kroz renesansu i barok sve do modernosti i avangarde uspostavilo kao vladavina kraljevstva moćne subjektnosti i negova iskustva „daljine“ kroz tehničko ustrojstvo „šupljine“. Sve što je bilo usmjereno u nebo posvemašnje uzvišenosti imalo je arhajsku crtu blizine s božanskom prisutnošću i stoga je bilo grubo i plošno i primitivno i rustikalno i bez ikakve mističnosti. Promjena je uslijedila nakon renesansnoga izuma geometrijske perspektive s kojom zapadnjačko slikarstvo postaje tehnički superiorno prikazivanje i predstavljanje upravo mističnoga događaja nestanka božanskoga iz slike u času njegova sakraliziranja, da bi „šupljina“ zavladala od baroka i modernizma u znaku rastemeljenja cjelokupne ikonografije svetoga u slici na čije mjesto stupa obezbožena „mrtva priroda“ i čovjek u svojoj golosti, nesavršenstvu oblika, u svojem već uspostavljenom stanju apsolutne dehumanizacije.

Čitati Ortegine tekstove o umjetnosti slikarstva znači premjestiti se iz ove tehnološki neutralizirane i suspendirane „šupljine“ jednog artificijelnoga svijeta u onaj s kojim smo još mogli biti u povjerenju, na distanciji s njegovim blizinama i daljinama. A to smo mogli biti samo zato što smo još vjerovali u to da evolucija našeg pogleda-u-sliku nikad neće završiti onako kako završava u svojoj svečanoj agoniji ne više slike bez svijeta, već vizualizacijom događaja u svojoj apsolutnoj „šupljini“.

Recent Posts

Téhne kao forma života

1. O autotehničnosti svijeta Možemo li uopće misliti ono što pripada prostoru između bitka i događaja bez ideje prvoga i posljednjega (uzroka i svrhe)? Metafizika nas je do današnjih dana ostavila okovane mišljenjem nužnih linearnih odnosa. Sve je bezuvjetno moralo imati svoj logički poredak od uzroka do posljedice. Ništa se nije moglo dešavati autonomno bez […]

May 20, 2026

Ljepota nadilazi mimesis

1. Vjerujte mi na riječ, a kako drugo, kad pročitate esej španjolskoga filozofa José Ortege y Gasseta naslovljen LA GIOCONDA iz 1911. godine za njegova boravka na sveučilištu u Marburgu, bit ćete ushićeni i moći ćete samo reći ovo: „Ljepota nadilazi mimesis.“ U časopisu koji uređujem, naime u Tvrđi, br. 1-2/2026. godine izaći će uskoro […]

May 19, 2026