Žarko Paić

1.

          U prvome svesku Tehnosfere, koja ima naziv „Žrtvovanje i dosada: Životinja-Čovjek-Stroj“ (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.), bavio sam se pitanjem o nemogućnosti i suvišnosti svih prošlih, sadašnjih i budućih antropologija od filozofijske, kulturalne, strukturalne do kibernetičke. Sve je već postavljeno u naslovu. Žrtvovati sebe i Drugoga u ime totema politeističkih bogova ili monoteističkoga Boga od civilizacija poput Maya do slučaja Abrahama u Starome Zavjetu koji biva nagovoren od moćnoga Jahve da svojem sinu Izaku prereže vratne žile zbog tzv. etičko-religiozne kušnje Čovjeka u pokornosti višnjem Zakonu Božje providnosti, a o čemu je Kierkegaard u svojem najboljem „ontologijskome“ djelu Ili-Ili izveo pokušaj religiozne transcendencije koja tek omogućuje etičku svijest i estetičko djelovanje u svijetu, predstavlja na krajnje čudovišan način (Unheimlich) početak tzv. civilizacije jer se prolijevanjem krvi uspostavlja savez s „Velikim Drugim“.

Žrtvovanje je čin volje za moć nad Drugime, koji naravno postaje u samožrtvovanju trenutak bezuvjetnoga podarivanja sebstva Drugome zbog bezrazložnosti ili suosjećajnosti kojim se spašava zajednica od navlastite propasti. Otuda žrtva ima kultno-okultno značenje sveze čovjeka s prirodom („krv i tlo“) i oblikuje imperativ postojanja svetosti same zajednice koju ne određuje ni materijalno zbrinjavanje niti simbolička razmjena dobara s Drugim (plemenskim zajednicama u okrilju tzv. Ur-Staata). Divno je to izveo Georges Bataille u svojim antropologijskim tekstovima, osobito Erotizmu i smrti i krajnje „subverzivno“, a zapravo dosljedno „primitivno“ sukladno ideji suverenosti predmoderne ekonomije korporalnosti, iskonstruirao alternativu modernome kapitalizmu koja se pronalazi u povratku politeizmu vrijednosti i heterologiji bitka. (v. Žarko Paić, „Spirale transgresije: Georges Bataille i sveta profanost tijela“, u: Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.)

Dosada je stanje utonulosti i obarmlosti osjećaja nagonske žudnje živoga bića za djelovanjem prouzročena ponajprije stanjem sitosti. Životinja koja predstavlja vrh tzv. hranidbenoga lanca u animalizmu poput lava ili krokodila, čovjekolikoga majmuna također, što je vidljivo u filmu-ideja Stanleya Kubricka 2001. Odiseja u svemiru iz 1968. godine gotovo da je u stanju „hibernacije“ i svojevrsne tuposti jer su joj privremeno oduzeti instinkti borbe i osvajanja prostora likvidacijom Drugoga kao plijena i smetnje u osjećaju prirodne nadmoći vrhovnoga grabežljivca. Mnogi će suvremeni etolozi, ponajprije oni na tragu Konrada Lorenza, ovo stanje prepoznati kao intermezzo prije ponovne agresije koja pripada području otimanja i osvajanja prostora-kao-habitata moći unutar zemlje kao prebivališta i staništa životinjskoga opstanka. To, pak, znači da je u političkome smislu, kako to svjedoče Hobbesov Levijatan i Schmittov Pojam političkoga, čitava civilizacijska misija čovjeka od razdoblja njegova nastanka do mogućeg iščeznuća u nadolazeće doba apsolutne moći tehnosfere i katastrofizma prirode zapravo svojevrsna psiho-politička onto-etologija koja poznaje samo permanetno ratovanje i usputno mirovanje, razdoblje stalnoga žrtvovanja i povremene dosade.

Ovaj „novi sociobiologizam“ vrlo je opasan u svojim konzekvencijama, jer pojmove „duha“ i „slobode“ svodi na neutralizirane i suspendirane bio-animalne nagone koji se ponajbolje mogu opisati modelom/shemom „ontologije postajanja“ Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, koji u knjigama Anti-Edip: Kapitalizam i shizofrenija 1 te u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 uvode zamjenu za dijalektičku strukturu mišljenja Hegela i Marxa, te govore o procesu deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja. Sve postaje odnos nerecipročne razmjene u simboličkome i materijalnome smislu. A to znači da je svako kretanje u okvirima zemlje ono što evolucijsko napredovanje životinje postajanjem čovjeka dovodi nužnim slučajem, to će reći apsolutno kontingentno, do najviše razine apstrakcije kojom priroda postaje Ono što nazivam „Velikim Trećim“. Nije to više politeističko-monoteistički shvaćeni bog/Bog, a niti naturalističko sekulariziranje iste matrice vjerovanja u humanizam tzv. Čovjeka kao umnoga bića moralnih kvaliteta usavršavanja ljudskosti kao suosjećajnosti spram Drugoga.

Umjesto svih tih povijesno-metafizičkih „fikcija“ susrećemo se s arheologijom moći kao znanja u formi mašine/stroja. Zato Deleuze i Guattari i govore o „strojevima žudnje“, da bi frojdovski eros i sublimaciju libidinalnosti neutralizirali i suspendirali „višom razinom“ djelovanja mehanosfere. Sve postaje mehaničko i ustrojeno u trenutku nastanka modernoga kapitalizma kao aksiomatike procesa deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja i posve je očekivano da će posljednji moment ove „ontologije postajanja“ dospjeti do autopoietičkoga načina stvaranja „novoga“ koji više nije ni životinja ni čovjek, već sam apsolut digitalne konstrukcije svjetova.

Problem u takvoj „socio-tehno-(onto)genezi“ koja nužno mora završiti s teorijskim opisom globalnoga „društva kontrole“ i raspadom individuuma u doba umjetne inteligencije jest što više ne možemo govoriti o logici ili-ili: ili žrtvovanje ili dosada, pa bi prema tome sve u tzv. virtualnim svjetovima bilo samo nastavak onog Realnoga drugim sredstvima, te bi naposljetku taj ničeanski „stroj postajanja“ umjesto Hegelove i Marxove dijalektike povijesti mogao biti dostatan razlog za promišljanje nadolazeće budućnosti iz polazišta kozmo-bio-evolucije. No, umjesto „vječnoga kaosa“ stvaranja „novoga“, čovjek je takvo inertno biće koje potrebuje smiraj i opuštenost, koje doslovno umjesto žrtve za Drugoga teži utonuću u beskrajnu dosadu ponavljanja ne više onog Istoga (bitka), već Razlike (događaja).

2.

U strukturi knjige najznačajnijeg mediologa 20. stoljeća, kanadskoga teoretičara komunikacije Marshalla McLuhana, Razumijevanje medija: Mediji kao čovjekovi produžeci iz 1964. godine jedno od najlucidnijih mjesta njegove antropologijske analize povijesti čovjeka od prapovijesti do postindustrijske civilizacije mislećih strojeva skriva se u paru pojmova: narkoza osjetila i nadomjestak medija. Najjednostavnije: da bi dolazak novoga medija poput primjerice radija bio uspostavljen sa što je manje moguće problema za korisnike jer je time komunikacija postala ubrzana i knjiga kao pismo je tendencijski postala već „mrtvim spomenikom“ metafizičkoga humanizma, bilo je potrebno učiniti nešto kirurški operativno za ljudska osjetila posredovanja svijeta kao sustava poruka. Bilo je potrebno čovjeku oduzeti osjetilo obuzetosti neposrednošću odnosa čovjeka i prirode, jer je čitanje i pisanje upravo u formi zapisa olovkom na papiru čisto rukotvorstvo, magija grafema u tekstualnome labirintu svijeta. Iako je tekst kao pismo dolaskom pisaćega stroja krajem 19. stoljeća već postao meta-medijem i izlaskom iz inertnosti djevičanske prirode „pisaljke“ koju obožavamo jer nas zbližava s predmetom ocrtavanja formi iz okolnoga svijeta (Umwelt), tek će zapravo glasovno posredovanje na daljinu (tele-fonija) biti korak do prelaska iz taktilnosti u vizualnu neposrednost s pomoću medija slike kao što je to ponajprije bila tele-vizija i njezin imaginarij sprege filma, fotografije i zvukopisa. Narkoza osjetila je, dakle, prema McLuhanu, uvjet mogućnosti normaliziranja ulaska novoga medija u svijet ljudske komunikacije. Svaka oduzetost staroga osjetila istodobno je obuzetost novim osjetilom. Vidljivo je, naime, da je McLuhanova antropologija medija nova transdisciplinarna estetika. No, umjesto tradicionalnih pojmova ljepote i uzvišenosti, mjere i suglasja, izraza i sadržaja, forme i ukusa, novi pojmovno-kategorijalni sustav ove „mediologije“ sada postaje profani poredak kibernetike, pa se taj sustav ponajbolje kad je riječ o novoj kompjutorskoj umjetnosti može objasniti pojmovima koje je Max Bense u svojoj Estetici inaugurirao: od redundancije do signala, od informacije, povratne sprege do kontrole i komunikacije.

          Umjesto deteritorijalizacije/reteritorijalizacije kao nadomjeska i novoga sustava stvaranja odnosa nastalih procesom permanentnoga postajanja životinje-čovjeka-stroja u ireverzibilnome gibanju s uzgonom „beskonačne brzine“ metamorfoza materije-energije-informacije, nije li mjerodavno da uvedemo korelacijsku logiku i-i, koja nam pokazuje da je svaki odnos proizvodnja sklopova i konstelacija stanja samoga događaja. Zato u okviru jezika kojim i nadalje govorimo sprega/sklop obuzetosti/oduzetosti ponajbolje karakterizira ono što spaja organsko i anorgansko, biološko i tehnološko, mit i znanost. Obuzetost nagonskom strukturom genetskoga koda „divljine“ i „divljaštva“ pretpostavlja agresiju i sublimaciju onog što pripada „biti“ grabežljive zvijeri. No, svaka je takva primordijalna obuzetost istovremeno i oduzetost onoga što se skriva u post-biološkome procesu neutraliziranja i suspendiranja nagona u živome biću. Nije riječ samo o elementarnoj „razdražljivosti“ koja nužno određuje takvo svagda gladno-Drugoga biće koje uspostavlja svoju Moć u okrilju prirodnoga okružja tako što vlastiti „okolni svijet“ osvaja za sebe-samoga i ne dopušta Drugome pristup vlastitome „sebeljublju“. Obuzetost nagonom je samo-određenje biološkoga bića nužnošću koju ne može drukčije nadzirati osim žrtvovanjem Drugoga, a u rijetkim slučajevima i samoga sebe. Iako će rani Heidegger uskratiti životinjstvu i životinji postojanje „svijeta“, koje pripada samo čovjeku kao egzistencijalna otvorenost njegove predbježne usmjerenosti spram budućnosti, taj je pristup ontologiji životinje u suvremenoj etologiji odbačen kao relikt svojevrsnoga „metafizičkoga humanizma“, što je najveći paradoks uopće za Heideggerovo mišljenje koje je od samoga početka radikalna kritika svakog „humanizma“ i „subjektivizma“.

No, nije stvar u tome da bi iz posthumanističke perspektive sada „obuzetoj“ životinji trebalo vratiti dostojanstvo njezine singularnosti opstanka time što ćemo joj podariti pravo na njezin autentični „životinjski svijet“. Stvar je u tome što postoje samo različiti svjetovi vrsta u biološkome smislu, i još različitiji i radikalno drukčiji svjetovi životinje i čovjeka. Duh u formi filozofije, umjetnosti i znanosti ne može biti i „svijet životinje“ čak i kad čovjekoliki majmuni imaju bržu perceptivnu sposobnost prepoznavanja predmeta na projekcijskoj ploči od čovjeka. Nitko to bolje nije zagonetno iskazao od Wittgensteina koji je na jednom mjestu svojeg djela iz kasne faze naslovljeno Filozofijska istraživanja zapisao: „Kad bi lav mogao govoriti mi ga ne bismo razumjeli.“

Unatoč posvemašnje razlike između „svjetova“ životinje i čovjeka, postoji i ono što nas neporecivo povezuje kao naš „zajednički“ su-svijet (Mit-Welt), ali to nije ništa ni biološki niti duhovno, a niti se pronalazi u „biti“ tehnosfere. To što dijelimo kao zajedništvo jest kozmo-planetarni habitat osjetilne suosjećajnosti spram Drugoga koji nadilazi svaku razliku i drugost i postaje nova vrst hiper-kozmopolitske solidarnosti, rekao bi Tin Ujević, pobratimstva lica u svemiru. No, ta „lica“ nisu bezličnost kolektivne singularnosti života, već drama singularizacije onog što od Nietzschea nazivamo „principom individuacije“.

3.

Obuzetost/oduzetost ipak je nešto što pripada „Onome“, što nije sebstvo niti bilo kakva svijest o vlastitosti bez koje ne postoji mogućnost življenja na Zemlji i, rekao bi Kant, ova nužnost mora moći krasiti sve moguće svjetove u svemiru jer su im isti i zajednički pojmovi zakon kauzaliteta i načelo teleologije (uzroka i svrhe). Ako smo nečime obuzeti, kao što je to nagon za seksualnim razmnožavanjem koji pripada kao zona erosa svim živim bićima, onda smo ujedno i oduzeti ne u smislu nedostatka nekog organa i s njime povezane osjetilnosti. Otuda je sublimacija svagda pokušaj nadomještanja ili zamjene onog što je biću oduzeto od organa do osjećaja ili kognitivne moći percepcije svijeta s onime što ga nadilazi. Svaka je „imanetna transcendencija“ istodobno nadilaženje granice svjetova jezika i nastanak novoga svijeta vizualizacije polazeći od preobrazbe svih ljudskih osjetila, a imamo ih pet, u ono integralno, šesto.

Nakon mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti na djelu je spajanje svih duhovnih formi mišljenja u ono što nadilazi neposrednost oka koje gleda u prirodno okružje kao husserlovska noesis u svoju noemu. Zato tehnosfera sintetizira svih pet osjetila i nadilazi granice svjetova obuzetosti/oduzetosti novom sinestetičkom „transklasičnom logikom“ metamorfoza stanja u događaje novoga koji predstavljaju ne više ono „više“ naspram „nižega“ u evolucijsko-dijalektičkome smislu. Umjesto toga, na djelu je transverzalna onto-etologija događaja kojim se ono sinestetičko pokazuje kao hegelovska posredovana neposrednost „trećega poretka kibernetike“, kao autopoietička mreža svih mreža s kojom „hvatamo“ novu virtualnu aktualizaciju života kao jezik onog lava koji govori drukčije od čovjeka, ali ne i od onoga što omogućuje zajednički habitat svih bića uopće mogućih i zamislivih.

Kada više nismo obuzeti/oduzeti, već usmjereni svom svojom misaonom energijom na ono nadolazeće kao „najviše na uvidu“, kako bi to kazao Aristotel, onda je ova vrsta posthumanoga mesijanstva ne samo „logično“ preusmjeravanje iz metafizike žrtvovanja i dosade u ono što pripada kao nesvodivi ostatak svim oblicima „duhovnoga bitka“ ljudske egzistencije u povijesti, već i druga riječ za ono što pripada snoviđenju i viziji svijeta izvan svih već odigranih tragedija/komedija bitka i njegova smisla koji počiva u jeziku kao poprištu i otvorenosti onog što su Grci od Platona nazivali idejom dobra,

Zar nisu baš Kantove posljednje riječi bile ove:

Dobro je. (Es gut.)