Žarko Paić

Prikazujući povijest otkrića u fizici od Galileja i Newtona do teorije relativnosti Albert Einstein i Leopold Infeld govore o tome kako nastaju novi pojmovi u fizici.

„Fizikalni pojmovi su slobodne kreacije ljudskoga uma, a nisu, koliko god se to činilo samorazumljivim, nipošto određeni izvanjskim svijetom. U našem nastojanju razumijevanja zbilje ponekad se ponašamo poput čovjeka koji se trsi shvatiti mehanizam zatvorenoga sata. On vidi staklo i pokretne kazaljke, čak čuje i otkucavanje, ali ne može dohvatiti tajnu sata. Ako je dovitljiv može nacrtati sliku mehanizma koja bi bila modelom za sve stvari koje promatramo. No, nikad neće biti dostatno uvjeren da je njegova slika jedina koja objašnjava njegova promatranja. Nikad doista neće biti u stanju usporediti svoju sliku sa zbiljskim mehanizmom i neće moći čak niti zamisliti mogućnost ili značenje takve usporedbe. Ipak, on uistinu vjeruje da kao što znanje napreduje tako će i njegova slika o znanju biti sve više i više jednostavnija i sve bolje će moći objasniti njegove dojmove. On može, dakle, vjerovati u postojanje idealne granice znanja koje uspostavlja ljudski um. Tu idealnu granicu nazivamo objektivnom istinom.”

Idealna granica kao ‘objektivna istina’, nije li taj iskaz metafizičko-platonistički i više govori o dobrim željama znanosti negoli o stvarnoj moći dolaska do nje? Einstein i Infeld neskriveno su dali do znanja da fizika koju danas nazivamo astrofizikom ima težnju da bude apsolutna znanost o svemiru odnosno kozmosu i zato se često između nje i kozmologije ne mogu izvesti bitne razlike. I doista, kakva bi to bila znanost koja bi postulirala skepticizam i umjesto te famozne ‘idealne granice’ tražila samo da dosegne u spoznaji svijeta do mogućnosti njezina opisa? Složit ćemo se svi, znanost je u biti mišljenja o svijetu nužno ona duhovna moć koja smjera spoznaji prvih uzroka i posljednje svrhe svemira uopće. Dakle, ne da teži spoznati kako u fizikalnome smislu funkcionira prostor-vrijeme Jednoga-Svega, kozmosa kao takvoga, nego i što mu je smisao, svrha i značenje. U tom pogledu, svaki astrofizičar unatoč moguće ‘averzije’ prema filozofiji i to osobito Heideggera mora priznati da je razlog što želi znati tajnu o biti postojanja bitka, onaj isti koji u Heideggerovu djelu Bitak i vrijeme pripada čovjeku ili tubitku, njemački Dasein, kao smislu njegove egzistencije. Kao što filozofija otpočinje s čuđenjem da bitak jest, tako i znanost o prirodi ili fizika otpočinje s težnjom za spoznajom uvjeta mogućnosti egzistencije čovjeka uopće, a to je pitanje o nastanku svemira i njegovu mogućem nestanku. Pitanje je stoga ne samo filozofijska ‘stvar’ egzistencije čovjeka, već i ujedno znanstveno određenje smisla istraživanja svemira. Bez pitanja o biti bitka i biti čovjeka ne može biti čovjeka uopće, a to znači i filozofije i znanosti. No, problem je u tome što su putovi njihova istraživanja odnosno pitanja o biti bitka naizgled različiti. Filozofija pita o ‘štostvu’ bitka bića, latinski quiddittas, a znanost o ‘kakovosti’ bitka bića, latinski quoddittas. Prvo označava pitanje o razlogu ili svrsi postojanja nečeg kao nečeg, primjerice atoma u svemiru, a drugo je pitanje o nastanku i oblikovanju tog istog atoma i njegovim kategorijalnim značajkama, kvantitet, kvalitet, mjera i slično. Zato filozofija kao i teologija nisu ‘od ovoga svijeta’, a znanosti poput fizike jesu. Naime, kad se apriorno polazi od telosa nekog bića, onda je njegova faktičnost već izvedena iz njegove mogućnosti, a obratno pripada empirizmu koji je uvijek već pozicija znanstvenoga proučavanja biti bitka.

Međutim, ono što Einstein i Infeld žele pokazati iznimno je važno za odnos filozofije i znanosti danas. Ponajprije, nije više odlučujuće je li neki pristup znanstvenome istraživanju deduktivan ili induktivan, već je stvar u tome koliko se pojmovno-kategorijalno može približiti spoznaji objekta X s pomoću eksperimentalne metode istraživanja, primjerice, tajne crnih rupa u svemiru. Jezik je znanosti kao što vidimo iz citata gotovo nalik Wittgensteinovu objašnjenju jezičnih igara, Sprachspiele. To znači da je takav jezik svagda u znaku konstrukcije ili onog što mišljenje stvara u nuždi kazivanja o svijetu s pomoću slika, figura, simbola, metafora, dijagrama i slično. Suvremene tehnoznanstvene analize nastanka nekog novoga fenomena u znaku su pojmova modeliranja i vizualiziranja, ali ne onog što bi bio taj fantomski objekt X, već prije kao djelatnost simulacije stvarnoga događaja s pomoću dva ključna znanstvena postupka koja su istodobno i spoznajno-teorijski instrumenti. To su kvantifikacija i probabilizam. Prvo proizlazi iz onog što Max Planck pripisuje shvaćanju bitka, naime da je kriterij njegove istine u tome da ga je moguće brojčano odrediti, a drugo je povezano s kategorijom modalnosti u smislu važenja potencijalnosti u stanju zbiljske nužnosti stanja nekog fenomena. Jezik je, dakle, pokušaj da se iz mogućnosti ljudskoga mišljenja stvore pojmovi kojima će relativno najprimjerenije biti objašnjeno ono što znanost poput teorijske fizike iskazuje matematičkim formulama. Još jednom se uvjeravamo da je slika u funkciji broja u pojmu tehnosfere te da je broj metafizičko jedinstvo prostora-vremena kojim se vizualizacija događaja ne prikazuje niti predstavlja, već čini kvantitativno vjerojatnim. Apsolutna spoznaja ne treba posredovanja i ona je istoznačna s jezikom mistika i vidovnjaka, a predstavlja sintezu intuicije i stavka razloga.

Početni citat Einsteina i Infelda nalazi se u knjizi znakovita naziva, naime Evolucija fizike. Kao što je poznato, pojam evolucije u biologiji označava upravo za razliku od one famozne ‘idealne granice’ završetak procesa ili kraj razvitka. S čovjekom okončava biološki razvitak vrsta. No, ne završava i evolucija koju neki nazivaju post-biološkom, a odnosi se na tehnološki razvitak čovječanstva koji nije moguć bez razvitka znanosti. Ipak, čini se da je najznamenitiji fizičar u svjetskoj povijesti, autor formule kojom se objašnjava teorija relativnosti E=mc2,  uvjeren da se približavamo toj postavljenoj ‘idealnoj granici’ te da znanost o prvim uzrocima i posljednjim svrhama svemira svjedoči kako se Bog ne kocka. Ostavimo sada tog ‘boga’ i njegovu ulogu u fizici i jeziku. Kako god bilo, još je Kant u antinomijama uma pokazao da se božja egzistencija ne može ontologijski dokazati, ali ga se može regulativno postaviti kao jamstvo za metafizičko-etičke razloge smisla postojanja bitka, bića i biti čovjeka uopće. Dakle, sada se pokazuje da u doba tehnosfere pitanje o smislu i svrsi svemira kao filozofijsko ili metafizičko pitanje zahtijeva i pitanje o bogu-Bogu i stvaranju svijeta u korelaciji i simultanosti s pitanjem fizike kao znanosti o načinu kako je svijet nastao Velikim praskom ili, što je druga teorija o svemiru, da nije uopće nastao, već postoji oduvijek i postojat će zauvijek. Einstein je bio naklonjen filozofiji kao i mnogi zagovornici kvantne teorije. Problem je samo u tome što približavanje spoznaji objekta X možda nadilazi ne samo granice našeg jezika, već i granice svekolike vizualizacije i naposljetku granice same matematike koja stoji u temelju fizike uopće.

Sjećam se jednog seminara iz Aristotelove Metafizike na početku studija na Fakultetu političkih znanosti koji je držala pok. Branka Brujić. Nakon njezinih iscrpnih i važnih komentara uz tekst i objašnjenja kako Aristotel shvaća pojam boga kao nepokretnog pokretača, jedan zdvojni student koji se jako mučio s pokušajem da sebi približi kakav je to, pobogu, filozofijski bog drevnih Grka, zavapio je da mu profesorica nacrta lik tog fantoma iz jedne užasno nerazumljive knjige. I onda je slijedio pedagoški obziran put pokazivanja da se dotični stvaratelj svijeta u Grka ne može nacrtati jer nije lik iz mitologije s dugom kovrčavom bradom poput Zeusa, već misaoni utemeljitelj svekolike prirode i kozmosa. Uglavnom, filozofija je očito od iskona u znaku nemogućnosti vizualizacije, a znanosti bez slike ne mogu, jer je i broj apstraktna slika u krajnoj konzekvenciji. Što ćemo, dakle, s idealnom granicom kao  objektom X? Ništa, osim što je pojam takav da ga se može pomicati u beskonačnost i kazati da je kao i broj ireverzibilan i da put spram njegova dosega nikad ne može okončati baš kao i u slučaju evolucije koja, doduše, postulira tehnološku singularnost, ali njezine su granice u načelu bezgranične. Baš kao i u slučaju ovog bloga-knjige KAOS što se možda približava kraju (?), ali tako da nikad ne dosegne svoj ‘kraj’ koji kao ni ‘početak’ nije trenutak u vremenu, već u onome što Walter Benjamin naziva Jeztzeit, a što ćemo prevesti predivnom grčkom riječju kairos, sretnim trenutkom u vječnosti. Baš tako.