Žarko Paić

Franz Werfel, židovsko-njemački pisac rođen u Pragu 1890. godine, a umro u Los Angelesu u egzilu ili novoj domovini, kako Vam drago, na koncu 2. svjetskoga rata 1945. godine, u knjizi Između gore i dolje najavljuje nevjerojatnom preciznošću zloguka proroka ‘naše’ doba tako što kritički razara Zeitgeist svojega vremena s fašizmom i staljinizmom kao temeljnim ne samo političkim sustavima vladavine.

ʺ’Normirani’ mozak trijumfira. Prijeti nam militarizacija nazora i života prema kojoj je stara pruska vojarna bila pravi zabavni park. Budućnost pripada kaplarima na svim područjima, i to ne samo stranačkim kaplarima, već i onim književnim.ʺ (Franz Werfel, Između gore i dolje, Moderna vremena, Zagreb, 1999., str. 24. S njemačkoga prevela Daniela Tkalec)

‘Normiranost’ i ‘militarizacija’, sprega Zakona i Rata u djelovanju države u trećoj dekadi 21. stoljeća, postalo je ozračje u kojem život protječe kao intermezzo između dvije apokalipse. Od Covida-19 i zatvorenoga društva do rata u Ukrajini i onoga što se možda već uvelike sprema između Amerike i Kine, između Izraela i Irana, između ‘gore’ i ‘dolje’. Nije, međutim, problem u tome što je Werfel uvidio još prije gotovo stotinu godina da je neizbježno kako će nam tzv. duhovni život biti određen posvemašnjim padom u bezdan barbarstva kojim će vladati kaplari. Problem je u tome što je spram ovog smjera linearnosti i homogenosti nihilizma u znaku kaplarstva kao alternativu izabrao Boga i umjetnost. Naravno njegova ‘umjetnička religija’ kao praškoga Židova bila je kao i za Kafku već bitno drukčija od one koju su u 19. stoljeću uzalud pokušavali realizirati Schelling, Wagner i Nietzsche. Njegov Bog kao židovsko-kršćanski objavitelj Zakona i Ljubavi spram bližnjega nije bio misaono rođen iz nove mitologije iskona, već iz potrebe za mesijanskim djelovanjem ovdje i sada u bijegu pred Vrhovnim Kaplarom i njegovom mašinerijom genocida. Bog i umjetnost čini se da je ono što je mučilo i mnoge neoavangardiste koji su poput Josepha Beuysa tragali za novim referencijalnim okvirom slobode kao života u istini.

No, sve je to ostalo bez moći da utemelji novo mišljenje izvan granica onog što je Werfel nepogrešivo ocrtao kao trijumf normiranoga mozga. Zašto? Iz jednostavnoga razloga što je bit novovjekovne epohe s kojim je sve to krenulo u smjer apsolutne racionalizacije i apsolutnog raščovječenja u smrti Boga kako je to za kraj metafizike odredio Nietzsche. Umjetnost je nakon toga, nakon kraja mita i religije, ostala bez Oca/Zakona, prognana u bespuće estetizacije i u njemu je sagradila fascinantne spomenike ljudske kreativnosti. No, ovo je bespuće ono što kibernetičari nazivaju entropijom, a Nietzsche metaforom o pustinji koja raste.

Umjetnost i za duh kaplarstva ima posebno mjesto uz uzglavlje normiranja nove metafizike militarizma i naravno da u njoj nema mjesta za uzvišenu katarzu istine, već samo za fascinaciju s Ničime. Kad je pustinja koja raste jedini preostali dom za suvremenu umjetnost, onda postaje jasno da se spram trijumfa estetskoga militarizma ne može više u beskraj opetovati staro rješenje koje, unatoč velikoga stila pisca fragmentarnosti i alegorija, u razlici spram Kafkinoga proboja rizomatske mreže tehnosfere, u svojoj tragičnosti zahtijeva naposljetku upravo ono što je Hermann Broch suprotstavio ‘veseloj apokalipsi’ estetskih vrijednosti ‒ etiku kao posljednji poziv obrata svijeta.

Ne zaboravimo da je nova mitologija Kunstreligion imala u vidu oživljavanje grčke tragedije u novome ruhu njemačke romantike. U doba vladavine kaplara svih mogućih profila posezanje za etičkim horizontom umjetnosti nije moglo drukčije okončati negoli kao simbolički hod spram traganja za trećom zemljom koje za čovjeka nema, kako je to napisao Kafka u svojim dnevnicima.

Umjetnost, dakle, ne samo da je izgubila svoje pribježište uz bogove, Boga i ljudski svijet tragedije koja je uvijek katarza staha i sućuti, baš kako je to Aristotel promislio u svojoj Poetici. Umjetnost u doba trijumfa normiranog mozga može pronaći svoj jedini put spasa ako svojem vremenu bezuvjetno otkaže poslušnost i povjerenje. Cijena koju za to plaća je tragična.

Znao je to uistinu i sam Werfel kad je zapisao u svojoj Theoloumeni – Anđeoskome mostu za agnostike i ovo.

ʺMoj život! Stalno dolazim u neki nepoznati grad gdje sam stranac. I u onostranom ću svijetu biti samo pridošlica i izbjeglica!ʺ (str. 154)

Eto, ovo je ishod normiranog i militariziranoga uma kako onda, tako sada i ubuduće.