Žarko Paić

Kad bih trebao jednom riječju pokazati u čemu je razlika između Deleuzea i Agambena, onda bih rekao da je to u shvaćanju imanencije. Nema nikakve dvojbe da Deleuze polazi od univoknosti bitka od Dunsa Škota preko Spinoze do Nietzschea. To znači da je bitak ono isto u svojem monizmu samo ako je istodobno i quiddittas i quoddittas. Bog za Deleuzea nema razloga opstojnosti, pa to ujedno pretpostavlja da se sve zbiva samo i jedino kao imanencija. Život je autopoietički način neosobnoga tijeka u kojem mreže življenja postaju umreženi prostor odvijanja procesa nastajanja novoga. Imanencija nije više suprotnost transcendenciji, već se kako sam Agamben kaže, Deleuzeova „vrtoglavica imenencije“ može razumjeti kao ničeansko bivanje i kazivanja DA životu u svojoj afirmativnoj pozitivnosti i kao spinozistička tjelesnost koja autonomno djeluje tako da mi i ne znamo što sve tijelo može.

Agamben, dakako, nije mislilac imanencije, već niza profanacija. Njegovo je postmetafizičko mišljenje spoj Heideggera i Benjamina, Deborda i Schmitta, pa je na stanovit način posve razumljivo da Bog mora u njegovu mišljenju imati ulogu praznog mjesta moći, jer je sve što se događa u modernome svijetu samo proces nadomještanja transcendencije i svetoga drugim sredstvima. Mogli bismo stoga kazati da je u Agambena posrijedi „labirint profanacije“ u kojem se bitak, bića i bit čovjeka neprestano neutraliziraju i suspendiraju. To se zbiva zato što više nije mjerodavno Hegelovo dijalektičko mišljenje dokidanja-prevladavanja, (njemački Aufhebung), već samo ono što pripada slabome mesijanizmu. Ako je talijanska škola postmoderne s Giannijem Vattimom kao glavnim predstavnikom bila po samorazumijevanju znamenovana „slabim mišljenjem“, (talijanski il pensiero debole), onda bi Agambena mogli s pravom odrediti kao zagovornika ‘slaboga mesijanizma’ među koje bih svrstao svakako Benjamina i Derridu. Pogledajte samo njegove tekstove o Kafki, pa ćete vidjeti bitnu razliku u tumačenju Kafkinog tehno-zoo-polisa i svijeta totalnoga otuđenja i raščovječenja između njega i Deleuzove i Guattarijeve knjige o autoru Procesa, Dvorca i Amerike.

          Čitav problem „agambenizma“ naspram delezijanstva, a to je danas itekako evidentno u tzv. vrtoglavici tumačenja posvuda u svijetu, svodi se na to što je „slabi mesijanizam“ naspram „digitalnoga konstruktivizma“ ono što se ne može održati kao mišljenje koje prodire duboko u ‘bit’ tehnosfere. Štoviše, Agamben unatoč izvrsnih filozofijsko-političkih analiza homo sacera, globalnog izvanrednoga stanja, biopolitike, tanatopolitike, filma, umjetnosti i jezika, ne može radikalno napustiti nasljeđe metafizike, kao što je to učinio Deleuze. Zato s Agambenom možemo biti na distanci kad suptilno čita filozofijsko-teologijsko-književne tekstove tradicije i suvremenosti jer je uvijek riječ o svojevrsnoj „novoj“ i „navlastitoj“ hermeneutici i dekonstrukciji iskona i teksta kao mreže značenja.

Ali, ne možemo biti suglasni s njegovim postavkama o vladavini ne-sustavne metode „slaboga mesijanizma“ kad je riječ o pokušaju napuštanja Hegela i Marxa da bi se doprlo do ‘biti’ suvremenoga svijeta realiziranoga apsoluta u tehnologičkome kapitalizmu kao univerzalnoj religiji Zapada i svijeta kao takvog. Pogledajmo što Agamben čini sa svojim „slabim mesijanizmom“ kad je riječ o ushićenju s pronalaskom političke teologije sv. Pavla. Ništa drugo negoli i zagovornici „jakog mesijanizma“ s dijalektičkim materijalizmom Badioua i neolakanovskim marksizmom Žižeka + Hegel za suvremeno doba. To nikad ne bi ni palo na pamet Deleuzeu, ni u ludilu ni u pijanstvu ni u snu. Zašto? Pa, baš zato što je on mislilac „vrtoglavice imanencije“ koji ne polazi od mogućnosti nikakvog metafizičkoga obrata i ne uzima politiku kao temelj ontologije poput Badioua i Žižeka, iako posve ‘mistično’ tvrdi da su i Anti-Edip i Tisuću platoa djela nove političke filozofije. ‘Imanentna vrtoglavica’ samoga života koji sjedinjuje quiddittas i qouddittas univoknosti bitka daleko je poticajnija za shvaćanje onog što pripada ‘biti’ suvremenosti od slabog ili jakog mesijanizma.

          Što je za Deleuzea događaj, a što za slabi ili jaki mesijanizam? Za Deleuzea je to mišljenje kao „vrtoglavica imanencije“, a za neomarksizam Agambena, Badioua i Žižeka politička odluka o obratu metafizičkoga mišljenja koja se nalazi u nadolazećoj budućnosti. Zato je posve jasno zašto s Deleuzeom budućnost ima „ontologijsku“ značajku postajanja-drukčijim onog što se događa kao virtualna aktualizacija, a za Agambena, Badioua i Žižeka budućnost je svagda slaba ili jaka mesijanska iluzija. Bog se ne može neutralizirati i suspendirati nikakvim produžetkom transcendencije drugim sredstvima, već samo imanentnom transcendencijom i to bez ikakvog nadomještanja praznog središta moći. Uostalom, u doba tehnosfere takvo je mjesto posve razmješteno i nema ironičnije postavke od one Jeana Baudrillada da se Bog nakon smrti metafizike preselio u piksele. Ali, to ionako nema nikakvog utjecaja na vrtoglavo ubrzanje života kao imanencije koja sama sebi podaruje razlog za življenje i osmišljavanje vlastita djelovanja.