Žarko Paić

„U knjizi nastaloj iz panel diskusije u okviru kolokvija „O performansu“ o Marcel Duchampu na sveučilištu u Milwaukeeju 1976. godine filozof Jean-François Lyotard već na početku kaže da kao i mnogi drugi ima problema s razumijevanjem riječi performer. Zato predlaže njezinu zamjenu s razumljivijom – transformer. (J.-F.Lyotard, Duchamp’s TRANS/formers, The Lapis Press, Venice, California, 1990., str. 31.) Obrazloženje pronalazi u Duchampovim radovima iz 1914. o fabrikaciji naslovljenim Standard Stoppages. U njima se, naime, radi o nastanku nove figure zahvaljujući učincima fotografske projekcije. Aparat transformacije figure proizlazi iz kinematičke energije.

U svojem kretanju svjetlost zaustavlja figuru u pogledu promatrača posve izmijenjenoga identiteta. Bez aparata, dakle, ne postoji mogućnost promjene svijeta života i umjetnosti. Aparat valja shvatiti dvoznačno: (1) kao sklop tehničkih uvjeta koji proizvode novu sliku predmeta i objekata (analogna i digitalna fotografija) i (2) kao životno-egzistencijalni sklop raznolikih djelatnosti unaprijed konstituiranih djelovanjem povijesnih diskursa u formi jezika i performativnih tjelesnih praksi.“ (Žarko Paić, Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 54.)

Evo, tako stoji stvar s problemom određenja ne samo performativne umjetnosti u 20. stoljeću, već i s pojmovljem performativa u svim preklapajućim područjima u društveno-humanističkim znanostima. Ako ono što Lyotard naziva aparatom, a Foucault dispozitivom, otklonimo i kažemo da je to samo konceptualna artikulacija pojavljivanja nečeg što ima status „imanentne transcendencije“ i proizlazi iz tjelesne obuzetosti dinamikom promjene kretanja duše-i-duha upisanih u tijelo, onda ćemo nužno morati dospjeti do krajnjih mogućnosti pojma umjetnosti kao ljudsko-neljudske forme stvaranja novoga u svijetu. Naime, Lyotard je u analizi Duchampovih „transformativa“ jasno razabrao svezu tijela i tehnologije. Umjetnost tjelesne izvedbe u ovom slučaju pretpostavlja promjenu stanja u liku umjetnika-kao-slike zahvaljujući fotografskoj iluziji stvaranja realiteta.

Ako, dakle, otklonimo i aparat i dispozitiv kao popularne konceptualne hvataljke suvremenosti, a često ih sinonimno rabe u svojim prilozima razni povjesničari umjetnosti i kustosi bez dubljeg shvaćanja razlike između, primjerice Foucaulta i Agambena kad je posrijedi uvid u bit aparata i dispozitiva, onda nam preostaje nešto mnogo moćnije i misaono probitačnije, a usto i pragmatičnije. Transformans kao medijsko-performativni događaj u suvremenoj umjetnosti nije moguć od kraja 20. stoljeća bez izravnoga udjela tehnosfere. Nije to bilo kakva nova promjena u formi pojavljivanja tehnologije reprodukcije koja „snima“ tijelo u njegovim preobrazbama na sceni života kao takvoga, već promjena-nad-promjenama, gotovo meta-transformacija dosadašnjeg svijeta kakvog samo nastanjivali i u njemu uživali u umjetnosti povijesnih epoha „kad je željeti još pomagalo“, kako to nostalgično pjeva Peter Handke u poemi Živjeti bez poezije. Zbog toga tijelo više nema moć spontanosti i eksperimentalnosti bez njegove slobode kao događaja kojim se u svojim ekstravagantnim izvedbama pojavljuje u kontingentnoj otvorenosti tehnosfere.

Nije ovdje riječ o tijelu koje izvodi projekt transformacije pred web-kamerama i u realnome vremenu poput Stelarca koji kirurški intervenira u-svojem-tijelu i na njegovoj površini implantiranjem organa i spajanjem-konekcijom s internetom. Ne, tijelo koje tehnosfera oslobađa biološke okovanosti kodovima organizma i organologije, u artoovsko-delezovskome smislu, ne pati zato da bi doseglo vrhunce mistične metafizike i stopilo se s Božjom supstancijom u akciji „umjetnoga uskrsnuća“. Tehnosfera otvara mogućnost da se sam događaj performansa kao transformansa odvija kroz sintezu živoga i umjetnoga, jer je njezina bit u samomodulaciji i samoprojekciji baš onoga što Lyotard, Foucault i Agamben misle s pojmovljem aparata i dispozitiva, a pritom se više ne radi o bilo čemu tehničko-tehnološkome.

Andrew Pickering je u analizi kibernetike i odnosa spram ljudske okoline na jednom mjestu uporabio pojam performativnosti misleći pritom na know-how programske otvorenosti mislećega stroja. Budući da je biološko tijelo spram umjetnoga nadmoćno u njegovoj gipkosti i glatkosti, pokretljivosti i autonomnosti, jer kako Spinoza kaže da mi ni ne znamo što tijelo uistinu može, onda se susrećemo s nužnim redukcijama u pojmu robotizacije života. Sveza biološkoga tijela i tehnosfere jest preklapanje onog organskoga i onog neuro-kognitivnog kao transformacije samog svijeta tjelesne interakcije između bilja, životinja, ljudi i strojeva.

          Pitanje o transformativno-performativnome događaju tehnosfere nadilazi granice umjetnosti onog trenutka kad stroj mišljenja u svojoj kibernetičkoj formi postaje sam izvoditelj svojih umjetno-životnih postajanja kojim se u stalnim preobrazbama stanja uspostavlja kao ono fluidno i ono hiperplastično ONO. No, to ONO nije ONO kao stvar-stvor ili tehnička forma mrtvoga objekta mehanosfere. Ovo ONO postaje u tendenciji transformans vlastite izvedbene mogućnosti postajanja samosviješću koja sebe zna kao ONO što misaono živi u neljudskoj formi egzistencije i na što se više ne može primijeniti Freudova glasovita formula psihoanalize Gdje je bilo ono, mora dospjeti Ja (Wo Es war, soll Ich werden). Jer sebstvo, onaj slavni kartezijanski ego cogito, me cogitare, u razvitku i napretku tehnosfere radikalno mijenja pojam tijela-bez-organa i iz temelja transformira pojam subjekta kao supstancije bitka uopće.

Što je, dakle, posljednji smisao ove aporije o transformansu kao performansu ako ne radikalno-fundamentalna promjena u samoj biti umjetnosti. Ona više nije samo ljudsko-neljudska igra stvaranja novoga u svijetu, već stvaralački patos ekstaze onog što više nije ni ljudsko niti neljudsko. A to je ONO što proizlazi iz čudovišne „naravi“ tehnosfere koja i znanost i umjetnost i tehnologiju i estetiku i dizajn i sve što uopće „jest“ autopoietički transformira i iznova rekonstruira polazeći od biti tehnogeneze.

S Duchampom smo dospjeli do kraja tijela kao takvoga a da to još uvijek mnogi art-korporatolozi ne vide i ne žele priznati, jer za takvu spoznaju nužno je misliti ONO što više nije ONO, već ONO što više nije JA. Onkraj psihoanalize, fenomenologije, onkraj svega što je misaono svedeno na intencionalnost svijesti potrebno je samo jednostavno prijeći preko ove magične granice tzv. realnoga svijeta i otići u beskraj bez osvrtanja iza sebe.