Žarko Paić

1.

Stalno se Isto događa i neprestano se ponavlja samo ono Isto. Ta postavka znači da je bitak u svojoj bitosti uvijek postojano i nepromjenljivo ono isto što je istovjetno sa samim sobom. A=A u logici označava stav identiteta. Otuda ono Isto ne može biti različito, već se razlika pokazuje svagda kao ono što je drukčije od Istoga. Biće se pojavljuje u klasičnoj ontologiji kao individuacija bitka. Ono Isto se udvaja u sebi i dijeli sa sobom tako da nastaje novo kao singularnost posebnoga i općeg. U logici je stoga proces ponavljanja istoga logičkog zaključka različitim jezičnim iskazima tautologija. Ona se također označava kao zamjena za dokazivanje u smislu idem per idem, circulus, orbis in definiendo. Tautologijsko je mišljenje otuda iskaz u kojem subjekt i predikat izražavaju istovjetni pojam. Grčki izraz tautologia jest ponavljanje, ono što je iznova rečeno.

          Pojam se često kritički sagledava kao retorika onog ispraznoga govora koji ne dokazuje svoje tvrdnje, već paradira različitim sredstvima kvazipoetskoga govora, s mnoštvom metafora i prispodoba. Ali, što ako je tautologija nužnost djelovanja ontologije kao metafizike i što ako se nikako drukčije ne može izaći iz ovog začaranoga kruga logike i kazivanja osim ponavljanjem Istoga s pomoću Drugoga? Bitak je bitak, biće je biće, bit čovjeka je bit čovjeka. Ali što je smisao bitka, što je značenje bića i što čini bit čovjeka, sve su to artikulacije mišljenja kao kazivanja koje nadilaze granice ontologije i postavljaju u pitanje logiku kao ponavljanje Istoga kao onog zbiljskoga u mišljenju. Sjetimo se slavnoga početka Hegelove Znanosti logike da su bitak i Ništa isto. Ovdje nije riječ o logičkoj tautologiji, već o onoj ontologijskoj, jer Isto kao Isto vodi do negacije bitka u Ničemu i negacije Ničega u bitku.

          Ontologijska tautologija proizlazi iz istosti bitka i mišljenja kao Istine u dva svoja spoznajno-teorijska modusa, klasičnome grčkome i klasičnome skolastičkome ‒ aletheia i adeqatio intellectus ad rem. Prvi slučaj govori o tautologiji bitka kao mišljenja, a drugi o tautologiji mišljenja kao bitka. Prvi je izvorni ‘realizam’ bitka u mišljenju, a drugi derivativni ‘idealizam’ mišljenja u bitku. Od Aristotela do Hegela metafizika se pojavljuje uvijek kao ontologija koja polazi od stava identiteta, zakona kauzaliteta i načela teleologije. Ne može biti dva identiteta, jer se Drugi izvodi iz Prvoga i nema moć utemeljenja bitka. Iznimka zato samo potvrđuje pravilo. Nema mnoštva uzroka i mnoštva svrha u postojanosti bitka, već se ono Jedno i Isto samo drukčije i različito izražava. Ali to ne znači da je ova ontologijska tautologija nastavak pseudo-retorike dugim sredstvima.

2.

          Sv. Toma Akvinski nije drugi Aristotel, već njegov srednjovjekovni teologijski obrat u biti metafizike, kao što Schopenhauer nije novi Platon ili kao što Kant ne ponavlja u svojim kategorijama modaliteta Aristotelovu tablicu kategorija. Povijest metafizike, kako je to ponajbolje pokazao Heidegger, označava povijest ontologije u povijesnoj artikulaciji smisla bitka. Zato svaka velika filozofija jest ogledalo svojeg doba i njegov autentični način mišljenja bitka, a ne tek puko ponavljanje Istoga drugim sredstvima. Sve do Heideggera i Deleuzea ova ontologijska tautologija zbiva se kao linearni tijek razvitka onog Istoga u razlikama. S njima nastupa „destrukcija tradicionalne ontologije“ i nastanak „ontologije postajanja“.

          Prva tautologija ili tautologija Jednoga kao bit tradicionalne metafizike koja je mislila ono Isto kao četvorstvo bitka-boga-svijeta-čovjeka prestaje biti mjerodavna onda kad u igru ulazi tehničko rastemeljenje prirode i kad kibernetika postaje uvjet mogućnosti posvemašnjeg tehnologiziranja jezika. Heidegger stoga „bježi“ u mitopoetizaciju bitka, a Deleuze „bježi“ u digitalni konstruktivizam. Prvi svetkuje pjesništvo i slikarstvo, a drugi glorificira filmsko stvaralaštvo. Oboje na tragovima Nietzschea filozofijski uzvisuju drugu tautologiju ili tautologiju Drugoga, ali na posve različite načine. Za Heideggera je posrijedi „drugi početak“ i dolazak događaja s mogućnošću dolaska ‘posljednjega boga’ da bi povijest u prebolijevanju metafizike kao kibernetike iznova krenula u ono nadolazeće, ali s drukčijim izvornijim smjerom od „prvoga početka“.

          Deleuze ne vjeruje ni u kakav dolazak ‘drugoga boga’, pa metafiziku kao tautologiju bitka preusmjerava u ono Drugo kao mnoštvo i razliku. Zato je ova tautologija Drugoga ujedno i posve drukčija tautologija razlike i ponavljanja. Kad čitamo njihove tekstove, vidimo kružno-spiralna ponavljanja, vidimo kako se povijest odvija kao putovanje „šumskim putovima“ (Holzwege) i kao lutanje zvjezdanim prostranstvima bez početka i kraja. Konačnost i beskonačnost su samo tautologije bitka i vremena i razlike i ponavljanja. Budimo krajnje instruktivni. Heidegger je tautologija događaja kao otvorenosti smisla bitka u izvornome vremenu koje dolazi iz budućnosti, a Deleuze je tautologija događaja kao otvorenosti procesa transformacije života u beskrajnome postajanju Drugoga. Novo je za Heideggera tautologija iskona, a za Deleuzea je novo tautologija virtualne aktualizacije koja je stalno ono što dolazi iz budućnosti.

3.

Treća tautologija ili tautologija Velikoga Trećeg proizlazi iz onog što više nije ni bitak ni postajanje, već kontingentan događaj autopoiesisa. Zato više nemamo ponavljanja Istoga ili Drugoga, već Trećeg, što znači da je ovo ponavljanje kibernetičko stvaranje događaja umjetne inteligencije. Što to ona ponavlja ako ne svoju vlastitu kontingenciju u mnoštvu formi individuacije. Tehnosfera je, dakle, najviši oblik ove „najnovije tautologije koja se ireverzibilno vrti u beskonačnost kao apsolutna brzina tehnološke singularnosti. Njezina je logika transklasična, a njezin je smjer u budućnosti kao otvorenome prostoru-vremenu singularnosti umjetnoga života. Zato su svi pojmovi tehnosfere sinteza racionalne intuicije i kibernetičkoga digitalnog konstruktivizma. Jer tako mora biti.