Žarko Paić

Već sam nekoliko puta objašnjavao kako i zašto pisanje u mojem mišljenju biti tehnosfere nije nikakva ‘skribomanija’, već jedini način kazivanja u ovom dobu vladavine spiritualnih strojeva na daljinu, da se poslužim izrazom Raya Kurzweila, glavnog vizionara i mislioca tehnološke singularnosti. Pisati znači biti-umrežen s idejama koje postoje u konceptualnome labirintu totalne vizualizacije, ali budući da slika ne može u potpunosti postati vidljiva Riječ i tako nadomjestiti smisao bitka čistom pragmatikom značenja oslikovljenosti svijeta, nužno je mišljenje otvoriti beskonačnome nizu tekstova kao vrtoglavome prolomu informacija za one koji tek dolaze iz budućnosti, poput Kubrickova Zvjezdanoga djeteta iz njegova kultnoga filma 2001: Odiseja u svemiru. Heidegger i Derrida objavili su svaki po stotinu svojih knjiga sabranih djela, a upravo je Antonin Artaud u umobolnici zadnjih godina života ispisao svojim glosalijama i črčkarijama, svojim subjekilima i objektilima 406 numeriranih bilježnica. Ako mu je u anamnezi njegova shizo-slučaja to uračunato kao skripto-manijakalnost ostavljanja traga u tekstu, onda mi je upravo zbog toga bliži od svih filozofa i umjetnika zajedno.

Jer pisanje kao mišljenje je ova spiritualna mahnitost koja potrebuje svoj trag u pijesku, na kori drveta, u koži ljudskoj i neljudskome prostoru virtualnosti samo zato što mišljenje nije božanska onijemjelost i samodostatnost u govoru. Pišemo za Druge i Treće u sebi koji nas opsjedaju i žele dospjeti do onih Drugih koji još nisu postali ravnodušni na istinsku komunikaciju s tekstom nesvodivim na bilo što prethodeće, iako u svim svojim knjigama ne skrivam nikad tragove koji su me doveli do mojeg puta u ovome lutanju bez kraja.

Knjiga o Antoninu Artaudu dovršetak je onog što sam otpočeo s analizom u Zaokretu iz 2009. i Posthumanome stanju iz 2011. godine. Riječ je o pokušaju da se njegovo mišljenje kao pisanje shvati iz metafizičke realizacije čiste izvedbe samoga života, a ne iz tekstualne rešetke smisla. Dvije su forme pisanja koje je na svojem shizo-križnome putu pronašao kao jedino mjerodavne za njegov način kazivanja. To su pisma Drugima i glosalije. Dok je prvo još odavno pronađeno sredstvo komunikacije i ima svoje podrijetlo s mišljenjem Platona u Sedmome pismu u kojem opisuje nesretno iskustvo s preodgajanjem tiranina Dionizija II u Sirakuzi, ali procvat duguje kršćanskoj kulturi ispovijedanja i govorenja najintimnije tajne Drugima i Bogu od sv. Augustina do Kierkegaarda, glosalije su kako to lijepo obrazlaže Maxime Philippe u tekstu o Artaudu naslovljenom „L’Esprit Créateur“, nasljedovanje katarske hereze u kojoj gnostici pogubljeni od papinskih oružnika na području današnjeg Avignona u Provansi iskazuju svoje temeljno duhovno-egzistencijalno iskustvo pobune protiv ukaljanosti života institucionalnim pogonom cezaropapizma.

Artaud o tome piše 1943. godine Jeanu Paulhanu o iskustvu Kabale i naslovljava to pismo ‘heretički’ KABHAR ENIS – KATHAR ESTI. Glosaliju je izmislio Artaud kao novi govor pobunjenoga čovjeka kojim se ono najduhovnije i tajnovito uopće, ono korporalno kao spiritualno, uznosi do čitatelja kao Drugoga koji se mora uživjeti u patnje i pročišćenje samoga jezika kojim se pisac obraća svijetu. Iako je ova tajnovitost protkana shizologijom paranoje i bijesa usmjerenoga na psihoanalizu i psihijatriju kao moderno iskustvo zatiranja i nadziranja Drugoga, ono je komplementarno s pisanjem pisama. Tekst je u doba tehnosfere, ili Artaudovim jezikom kazano, duhovne mašinerije gubitka istinske metafizike istodobno pust i prazan od značenja samoga života. Zato mu se mora udahnuti moć uživljavanja, one izvorne katarze koja spaja etičko s estetskim iskustvom bezuvjetne ljubavi spram Drugoga.

Znamo da se Artaud uspoređivao s misticima poput sv. Tereze Avilske, sv. Ivana od Križa i Majstorom Eckhartom i da je već u doba svoje nadrealističke ‘misije’ do 1926. godine parirao Bretonovu shvaćanju ovog avangardnoga pokreta koji je htio spojiti Marxa i Freuda, što je samome Artaudu bilo odiozno. Za njega je iskustvo nadrealizma uvijek bilo samo ono koje donosi misticizam i njegove ‘iluminacije’. Otuda pisanje nije kazivanje u stilu političkoga pamfleta ili manifestacija nesvjesnoga, nego proživljena mistična tjelesnost koja se u samome pismu kao glosaliji urezuje u materiju kože, papira, drva, metala. Ovaj mistični spiritualizam istom je opsesivnom snagom zagovarao i u ideji filma kao okultnoga događaja spoja moderne tehnologije vizualizacije života i reakcije publike na magiju osvjetljenja.

Zato nije mogao biti na strani onih koji su u montaži vidjeli bit filma, jer je život iskonske magme događaja tražio začaravanje i pročišćenje u samoj izvedbi, a ne repetitivnosti života. Zašto, dakle, Artauda valja uz Kafku i Pessou smatrati najznačajnijim misliocima-umjetnicima kao prethodnicima doba tehnosfere? Zato što su vidjeli kako ono tehničko nije tek nihilizam otuđenja i raščovječenja, već i mogućnost, štoviše izgled za spasonosni preobražaj čovjeka nadilaženjem svih granica njegove ukorijenjenosti u fizičko tijelo. Kafka je izmislio parabolu kao metafizički žanr svojeg simbolizma pobune protiv mračne mašinerije neljudskoga u društvu i politici, kulturi i tehnologiji proizvodnje života.

Pessoa je izmislio svoje heteronime i dao im fiktivno-stvarne životopise, način mišljenja i kazivanja, traume i opsesije, duhovnu moć i nemoć, a da nije bio shizofrenik poput Artauda, već filozofijom nadahnuti pjesnik apsolutne heteronomije života. Sva su trojica imali ‘vjeru’ u jezik i pisanje kao svoj credo quia absurdum.

Nije li to dovoljan dokaz da sve ovo što činim u Knjizi lutanja i Kaosu ima smisla i da nije narcističko osvajanje vlastite praznine s pomoću svagda novoga teksta, nego nešto mnogo, mnogo važnije i više. Što?

Sv. Augustin je na pitanje o vremenu rekao i ovo. Kad me se pita ne znam, a kad me se ne pita znam.

Eto, neka to bude odgovor na pitanje i o što i o zašto ovog što ovdje piše baš tako kako piše.