Žarko Paić

Tri sveska Sfera Petera Sloterdijka u prijevodu Kirila Miladinova objavljena su na hrvatskome u izdanju Mizantropa iz Zagreba 2018-2019. Moje petoknjižje Tehnosfera objavljeno je također istih godina i kod istog izdavača. Razlike u pristupu su očigledne i objašnjavao sam ih već nekoliko puta. Najkraće, tehnosfera je postmetafizičko mišljenje-djelovanje umjetne inteligencije s kojom se autopoietički stvara umjetni život kao sinteza računanja, planiranja i konstrukcije. Time se metafizika stapa s kibernetikom u imanentnoj transcendenciji i smjera u prostor-vijeme beskonačnoga stvaranja novoga izvan dosadašnjeg razlikovanja bitka i bića, subjekta i objekta. Mišljenje više nije noezis, a svijet nije noema. Umjesto toga mišljenje kao autogeneza virtualnih svjetova samo sebe proizvodi tako što stvara umjetni život u mnoštvu kontingentnih događaja. INCIPIT VITA NUOVA! Koliko god je moguće sažeto u nastavku ću prikazati osnovne postavke Sloterdijka u njegovoj objavljenoj trilogiji koja, ponavljam, nije bila poticaj za pisanje petoknjižja Tehnosfera, a to je jasno vidljivo u načinu promišljanja i izvođenja u svakoj od pet knjiga. Samo još ovo. U četvrtoj knjizi Sklop i petlja – što je preostalo od arhitejkture? ponajviše se bavim Sloterdijkovim uvidima o prostoru i njegovom shvaćanju suvremene arhitekture. Toliko za sada. Krenimo u prikaz i komentar njegove trilogije.

Dok se u okvirima sferologije Sloterdijk intenzivno bavi na mikro-razini intimnošću ljudske egzistencije, na makro-razini učincima globaliziranja, u polisferičnome ustroju izričito se, pak, ispituje medijska konstrukcija stvarnosti. Sve to upućuje na obrat u razumijevanju čovjeka. Nije riječ više o kantovski postavljenome subjektu transcendentalne svijesti koji prostor uspostavlja iz kategorija i pojmova vremenski konstituiranoga opažaja objekata u-prostoru. Obrat je što se ljudska egzistencija u antropotehničkome prostoru izvodi kao rezultat primarne neodređenosti slobode. A to samo znači da čovjek nije niti rob prostora, a niti njegov povlašteni tvorac, premda je bitna odrednica slobode u intimnosti i sraslosti s onim što se može nazvati u analogiji s Heideggerovim pojmom tubitka (Dasein) kao brige za sebe svagda „mojim“ prostorom. 

Jezik koji Sloterdijk izabire još od 1980-ih godina kada piše o Nietzscheu i materijalizmu, o tjelesnosti izvan tradicionalne fenomenologijske perspektive razumijevanja ljudskoga bitka, odgovara prijelazu iz metafizike u kibernetiku. Taj jezik ima izričite značajke stvaralačkoga hibrida. Njime se želi dohvatiti „stvarnost“ koja je u posthumanome stanju preinačena zahvaljujući tehnogenetskim aplikacijama. Time biološka jezgra ljudskoga poprima nove tehničke kodove. Nakanu prvog sveska Sfera sam je Sloterdijk razložio u knjizi na sljedeći način:

“.Na gnostički inspirirano pitanje: Gdje smo kad smo u svijetu? moguć je kompetentan suvremen odgovor. U nekom smo vani koje nosi unutrašnje svjetove. S tezom o prvenstvu onoga vani pred očima ne moramo više provoditi nikakva naivna dodatna istraživanja o položaju čovjeka u kozmosu. Prekasno je da se u snovima vraćamo na neko mjesto među nebeskim sferama u čijoj bi unutrašnjosti bili dopušteni osjećaji za kućni red. Za one koji znaju razorena je zaštićenost u najvećem krugu, a s njom sam stari kućevni, imunizirajući kozmos. Tko bi i dalje htio gledati van i gore dospijevao bi u prazninu od ljudi i udaljenost od Zemlje za koje nema relevantne granice. I u onome materijalno najmanjem razotkrile su se kompleksnosti kod kojih smo mi oni isključeni, udaljeni. Zato je pitanje o našem gdje smislenije nego ikad, jer ono je usmjereno na mjesto koje ljudi proizvode da bi imali u čemu se mogu pojavljivati kao oni koji oni jesu. To mjesto ovdje, u spomen na drevnu predaju, nosi ime sfera. Sfera je ono unutarnje, dokučeno, dijeljeno okruglo koje ljudi nastanjuju ukoliko im uspijeva da postanu ljudi. Budući da stanovanje uvijek već znači formiranje sfera, kako u malom tako i u velikom, ljudi su bića koja postavljaju okrugle svjetove i gledaju prema horizontima. Živjeti u sferama znači proizvoditi dimenziju u kojoj mogu biti sadržani ljudi. Sfere su imunosistemski djelotvorne prostorne tvorevine za ekstatična bića na kojima radi ono vani^{“. 
(str. 10-11)}

Sloterdijk u SFERAMA sv. I tvrdi da je njegova teorija prostornosti nastavak Heideggerovih analiza iz Bitka i vremena, te Plessnerove filozofijske antropologije. No, Sloterdijk s pojmom „sfere“ ne misli na prostor u teritorijalnome, već u relacijskome smislu, onako kako je to prvi razvio u novovjekovnoj metafizici Leibniz u razlici spram Newtona. Kada ono „topologijsko“ zamjenjuje „transcendentalno“ nastaje posve nova slika svijeta, zahvaljujući ne samo realizaciji metafizike u načinu mišljenja, već i zbog znanstveno-tehničkoga obrata svijeta u smjeru njegove planetarizacije i globalizacije. U cjelini, prvi svezak Sloterdijkovih SFERA daje presjek njegove uistinu sinkretičke i hibridne „ontologije prostora“ u kojem na estetski virtuozan način spaja nespoiivo, što je krasilo njegovo mišljenje od samoga početka u dva sveska znamenite Kritike ciničkoga uma. Ovo „topologijsko mišljenje“, koje rabi slikovne metafore za novu pojmovno-kategorijalnu artikulaciju svijeta u načelu opetuje metafizički sustav od Platona do Hegela, ali, naravno, s jasnom dekonstrukcijskom nakanom, pa su tri temeljna „pojma“ njegove mikro-sferologije „mjehuri“, „globusi“ i „pjene“. Sve to pokazuje kako se koncept novovjekovnoga prostora i njemu pripadnoga pojma subjekta preusmjerava u posve novome okružju kada mišljenje nastoji biti povezano s događajima rasprostiranja čovjeka kao egzistencijalnog bića s Drugime. Zato je prvi svezak SFERA otvorenost perspektiva, nastojanje da se umjesto „spacijalizacije“ Zemlje u doba antropocena pokušaju pronaći skriveni-neskriveni izlazi iz ove povijesno-metafizički određene prostorne rešetke koja čovjeka ograničava i razgraničava u njegovim planovima i projekcijama.

Sloterdijkov prvi svezak Sfera zaslužuje poseban respekt stoga što razotkriva kako je od svih filozofijskih disciplina stare i nove metafizike upravo estetika najplodonosnija za mišljenje prostornosti i prostornoga obrata. Ova prosudba iziskuje analizu čitave moderne i postmoderne epistemologije, interpretaciju Heideggera i mnogih drugih mislilaca, ali i način kako se arhitektura i dizajn mogu čitati polazeći od antropogeneze koja više nema u vidu tek „čovjeka“ kakav je bio, već „čovjeka“ kao bića antropo-tehničke konstrukcije novih svjetova. Sve navedeno pokazuje da je riječ o mišljenju suvremenosti izvan standarda, a usto i estetski zavodljivim i primjerenim iskustvu ovog doba koje je sam Sloterdijk u jednoj svojoj studiji nazvao dobom „kopernikanske mobilizacije i ptolomejskoga razoružanja“. U znaku ovog paradoksa i aporije prvi svezak Sfera iziskuje produhovljeno čitateljstvo i kritički dijalog.

Nakanu drugog sveska Sfera sam je Sloterdijk razložio u knjizi na sljedeći način:

Kad bi jednom jedinom riječju trebalo izreći vladajući motiv europskog mišljenja u njegovu metafizičkom razdoblju, on može glasiti samo: globalizacija. U znaku geometrijski dovršene okrugle forme, koju do danas s Grcima zovemo sfera, no još više s Rimljanima globus, razvija se i iscrpljuje avantura zapadnog uma sa cjelinom svijeta. Rani su europski metafizičari, matematičari, kozmolozi bili oni koji su smrtnicima nametnuli svoju novu sudbinsku definiciju: da su oni životinje koje stvaraju i nastanjuju kugle. Globalizacija počinje kao geometrizacija neizmjernoga.
Kroz taj proces, koji predstavlja srž grčke theoría, pitanje o položaju čovjeka u prirodi dobiva radikalno tehničko značenje. Ljudi se, naime, i samo oni, utoliko što koncipiraju lik kugle dovode u inteligibilan, formalan i konstruktivan odnos spram cjeline svijeta. Sada, nakon susreta bitka i kruga, imati mjesto u prirodi znači zauzimati neko mjesto u velikoj kugli – bilo centralno ili periferno. S predodžbom kugle ujedno započinje i proizvodnja kugle; zbog nje počinje grafička i tehnička igra s totalitetom i njegovom slikom, kakvom geometrijski iluminirani Europljani bave od visokog starog vijeka. “Naime nijedna životinja”, reći će Nikola Kuzanski u svojem traktatu o metafizici okrugloga de ludo globi, “ne proizvodi kuglu”, a pogotovo se nijedna životinja kuglama ne može igrati ni ciljati. Globalizacija ili sferopojeza u najvećem mjerilu temeljni je događaj europskog mišljenja, koji već dvije i pol tisuće godina ne prestaje provocirati prevrate u misaonim i životnim okolnostima ljudi. Ono što danas kao puka geopolitička činjenica ulazi u fazu višeg zgušnjavanja (i nervoznijeg tumačenja) na početku je bilo misaona figura koja je obvezivala samo filozofe i kozmologe. Matematička globalizacija više od dvije tisuće godina prethodi zemaljskoj.

U cjelini, drugi svezak Sfera uzbudljivo je putovanje kroz prostor koji se policentrično otvara u svim smjerovima. Stoga pojmovi više nisu transcendentalne opsjene, već kako je to dobro znao Nietzsche, prispodobe i metafore za novo razumijevanje svijeta kao “pjene”. Za takvu je post-metafizičku avanturu potrebno mišljenje osloboditi velikih zahtjeva metafizike i još većih naloga kozmologije u savezu sa tehno-znanostima današnjice. Sloterdijk stoga svoj projekt uistinu može izvesti samo tako što će iz duha estetskoga mišljenja krenuti u promišljanje onog što je vjekovno bilo funkcijom vremena, a ne primarnim ljudskim egzistencijalnim odnosom. Prostornost nije otuda za Sloterdijka samo stvar čovjeka. To je pitanje o drukčijem načinu antropotehničke i biopoetičke “sudbine” svijeta uopće. Drugi se svezak Sfera bavi, dakle, globalizacijom u ontologijskome i antropologijskome smislu, u matematičkom i fizikalnom, ali isto tako podaruje jednu novu teoriju interplanetarne komunikacije kao načina odvijanja tele-kinetičkih zbivanja u procesima kojima kognitivni kapitalizam prelazi sve dosadašnje granice vidljivoga i nevidljivoga.

Sloterdijkov drugi svezak Sfera zaslužuje poseban respekt stoga što razotkriva genezu globalizacije i komunikacije od antičkih vremena do kraja 20. stoljeća. Ovaj svezak je ujedno filozofija povijesti i povijest globalizacije polazeći od ideje imperija koji se razvija s Rimom i doseže kulminaciju u 20. stoljeću s Amerikom. Otkriće kugle, globusa, predstavlja događaj koji sjedinjuje filozofijsku invenciju s znanstveno-tehnologijskim izumom prikaza i predstave Zemlje kao planete koja se više, za razliku od ptolomejske metafizike, ne pojavljuje središtem svemira. Riječ je o izumu ili konstrukciji onog što pretpostavlja kružno kretanje planeta, revoluciju u prostornome smislu s kojom čovjek kao subjekt postaje ujedno sam svoja postavka i uradak u spacijaliziranju bez kraja.

Nakanu trećeg sveska Sfera sam je Sloterdijk razložio u knjizi na sljedeći način:

“Istraživanja trećeg sveska preuzimaju nit na mjestu na kojem rad na žalovanju – bolje rečeno rad na oraspoložavanju – za nemogućom metafizikom obuhvatno-jednoga stiže svome kraju. Njegovo je ishodište pretpostavka da stvar života ni kod predstavnika tradicionalnih religija ni kod metafizičara nije bila u doista dobrim rukama. I jedni i drugi bili su dvojbeni savjetodavci neodlučnog života jer mu naposljetku nikad nisu znali propisati išta drugo nego placebo predavanja nekom nebeskom pojednostavljenju. Ako je to točno, odnos znanja i života mora se još mnogo obuhvatnije iznova misliti nego što je to bilo na umu reformistima 20. stoljeća. Filozofija kao staroeuropski oblik mišljenja i života neporecivo je iscrpljena, biozofija se tek upravo primila svojega posla, teorija atmosfera tek se privremeno konsolidirala, opća teorija imunosistema i komunosistema u svojim je začecima, neka teorija mjesta, situacija, imerzija uhodava se tek uz oklijevanje, zamjena sociologije teorijom mreža akterâ još nije baš prihvaćena hipoteza, razmišljanja o sazivanju nekog realistično sastavljenog kolektiva za donošenje novog ustava za globalno društvo znanja jedva da su pokazala više od obrisa.^”

Kad bih u jednoj rečenici trebao reći što je smisao Sloterdijkova nauma koje je artikulirao u svojoj trilogiji Sfere onda bi to bilo ovako. Estetsko meditiranje o povijesno-epohalnome uzdizanju čovjeka do uronjenosti u prostor-kao-pjenu kozmičkoga događaja zahtijeva novo pluriperspektivno mišljenje koje polazi od jezika kao mreže značenja. I tako je Sloterdijk umjesto metafizike vremena dospio do granica prostornih metamorfoza na kojima se sve iznova pojavljuje kao problem, a mišljenje koje tome biva posvećeno umjesto Latourova ‘parlamenta stvari’ prelazi u carstvo neologizama, u ‘republiku prostora’. Još jednom i izričito. Moje mišljenje tehnosfere nije nikakva ni antropologija antropotehnike, niti apologija kibernetike i na njezinim ‘temeljima’ izvedenih post-i-transhumanističkih vizija nadolazećega. Stvar je jednostavna i svodi se na to da je jezik nadomješten slikom, a slika postaje broj u smislu beskonačnih varijacija onog mišljenja koje više ne misli ni o stvarima niti na stvar samu, već je sintetički hiperplastično u stalnome procesu stvaranja novoga kao pragmatičnoga know-how sklopa onog što je grčka ontologija nazivala pojmovima téchne i poiesis. Sada je ovo ‘novo mišljenje’ sinteza tehnologije i estetskoga oblikovanja umjetnoga života i kao takvo nije mu potrebno ništa izvanjsko da bi bilo učinkovito. Posljednja riječ realizirane metafizike jest autopoiesis. Kad mišljenje sebe samo misli ono i sebe samo proizvodi u beskraj. A sam je Sloterdijk za ovo što mislim i kazujem u pojmu tehnosfere u njegovoj knjizi Mislilac na pozornici – Nietzsche i materijalizam (Der Denker auf der Bühne – Nietzsche und Materialismus, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1986., str. 170.) pronašao divnu metaforu, rekavši kako je riječ o oku kojim Dioniz promatra samoga sebe.

    Da, baš tako.