Žarko Paić

        U uistinu pronicljivoj knjizi francuskoga filozofa Jean-Luc Nancyja, Doing, Seagall Books, Calcutta, India, 2020., u „Uvodu“, str. 5, autor tvrdi da je „realizacija postala problematična“, a to znači s njome i pojmovi realiteta i Realnoga. Djelovanje i činjenje, ono što iz grčke filozofije politike u Aristotela pada u nadležnost pojmova prakse i pragmatike, s jedne strane ljudskoga etičko-političkog odnosa spram bitka kao takvoga, a s druge strane u zbrinjavanju čovjeka u ekonomsko-materijalnome području zajedničkih interesa, kao da su u svojoj bitnoj razlici i dvoznačnosti u naše doba vladavine neoliberalne aksiomatike kapitalizma 21. stoljeća postali ono nerazlikovno. Djelovanje kao činjenje izgubilo je dimenziju otvorenosti perspektiva i srozalo se na puko pragmatičko upravljaštvo stvarima u globaliziranoj ekonomiji bez obzira na političke razlike vladavine od demokracija do autokracija i totalitarnih diktatura. Nancy pokušava stoga spasiti ovu dimenziju djelovanja koja se krajem 20. stoljeća u postfundacionalizmu Agambena, Badioua, Ranciѐrea, Lyotarda i njega samoga pokazuje u razlikovanju pojmova političkoga i politike.

         O tome sam pisao u svojim filozofijsko-politologijskim knjigama poput Slobode bez moći, Totalitarizmu?, Dobu oligarhije i Nemezisu. No, problem je nedvojbeno onaj koji nadilazi granice etičko-političkoga obrata u biti metafizike danas i ima ontologijske konzekvencije za određenje ljudske egzistencije u zajednici koja spaja polis, republiku, kozmopolitski poredak i globalni postimperijalni prostor onog što kasni Carl Schmitt ponajbolje definira kao Groβraum. Djelovanje kao da pretpostavlja otklon od pragmatičkoga činjenja, odnosno kao da teži očuvati autonomiju autentične političke dimenzije ljudskoga bitka nesvodiva na ekonomizam interesa i kapitalističke logike profita. Štoviše, djelovanje u smislu prakse kao da idealistički i utopijski smatra da je još uopće moguće probiti taj fatalni neprobojni zid redukcije života na tehno-tanato-biopolitiku koja se ubrzano kreće u apokaliptičkim spiralama bezuvjetne kozmičko-prirodno-ljudske propasti.

            Nancy mi je kao i u njegovim estetskim prilozima i postfenomenologijskim uvidima u bit umjetnosti nakon kraja metafizike naprosto referentan mislilac kao i Agamben i Vattimo. Vjerojatno je to stoga što lucidno promišlja suvremenost na tragu Heideggera i Derridae, ali još više pokušavajući očuvati razmak filozofije spram pada u svjetonazorno politiziranje fenomena kao što je u ovom slučaju upravo pojam djelovanja vs. činjenja. Da, problem je u tome što je realizacija filozofije kao metafizike, kako bi to rekao Vanja Sutlić u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti dospjela do pseudosinteze metafizike, kibernetike i politike postulirane kozmopolitsko-globalne zajednice. Kad se, naime, realizacija u imanentnoj transcendenciji bitka i mišljenja svodi na logiku totalne mobilizacije kapitala kao realiteta vladavine tehnosfere u onome što nazivamo svjetskom poviješću na njezinome kraju, onda je takav „realitet“ uistinu nalik najsloženijem Lacanovu pojmu, onom Realnoga. Kao što je poznato, Realno je pukotina između imaginarnoga i zbiljskoga. Kao pukotina, ponor, bezdan između želja i realizacije u stroju simboličkoga posredovanja, sve se događa kao traumatski pokušaj dospijeća u ono autentično kroz niz sinteza ideje i zbilje, pojma i ideje, govoreći hegelovski, a sve te sinteze završavaju kao gubitak realnoga tla pod nogama. Drugim riječima, realizacija metafizike završava kao realni gubitak smisla života ili kao ulazak u sivu zonu između želje i njezina sublimnoga objekta.

           Umjesto realiteta kao sveze mišljenja i bitka kao apsoluta, ono što imamo u doba tehnosfere, apokalipse i Groβrauma jest traumatsko Realno u znakovima dehumaniziranja, pustošenja zemlje, raskorjenjivanja identiteta i tragičnoga nomadizma rijeke ljudi iz svojih domovina u kretanju spram privremenoga cilja u drugoj zoni nerazlikovnosti. Ono što imamo jest relacijska struktura pojmova Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija iz Anti-Edipa i Tisuću platoa kao što su to deteritorijalizacija/reteritorijalizacija. Pogledajmo što se zapravo ontologijski događa s tim suženim ili gotovo do ništavnosti reduciranim pojmom djelovanja u svijetu tehnosfere i politike koja se guši u trijadi fundamentalizma, populizma i neoliberalizma posvuda u svijetu. Dakako, Nancy pokušava onome što je od Lenjina poznato kao pitanje što činiti? dati smislenu dimenziju učinka u doba koje se više, kako sam to izvodio u svojim pokušajima analize političkoga i politike danas, ne može razumjeti iz horizonta „revolucija“ i „prevrata“ u građansko-liberalnome i socijalističko-komunističkome smislu. Čak su i tzv. nacionalne revolucije nakon 1989. godine i ulaska u Groβraum ostale bez svojeg subjekta i supstancije kao što je to jednoznačni pojam „naroda“ i „države“ u tradicionalnome politologijskome značenju aparata provedbe sile u svrhu očuvanja teritorijalne suverenosti.

        Imperijalnost „svijeta“ bila je, doduše, značajka i modernoga doba s paradigmom vladavine nacije-države od Bodina do Hegela. No, mi se više ne susrećemo s imperijalizmom kao koloniziranjem satelitskih nacija-država kako je to vulgarno i brutalno kazao Putin povodom ruske ratne invazije na Ukrajinu. Posve suprotno, bit ovog postimperijalnoga događaja želje za vladanjem svijetom kao teritorijalnim prostorom na kojem obitavaju slabe nacije-države proizlazi iz težnje za pretvaranjem političkoga u politiku, a koloniziranoga naroda u vazalnoga satelita dominantne nacije kroz sustav upravljaštva, (fr. gouvernementalité), kako to izvodi kasni Michel Foucault u predavanjima na Collѐge de France. Na taj način dolazi do logike umrežavanja imperija i njihovih satelita kroz demokratsku ili autokratsko-totalitarnu distribuciju moći na globalnoj razini. Sadašnja trijada ekonomsko-političke razdiobe moći u okolnostima tzv. proxy-rata u Ukrajini koju provode Rusija, Kina i Sjeverna Koreja čini Nancyjevo „romantično“ promišljanje autentičnoga djelovanja na promjeni ne samo politike već i egzistencijalne odlučnosti novih mogućih mreža subjekata-aktera krajnje ne-realnim, najblaže rečeno.

         U doba tehno-tanato-biopolitike imperija u uvjetima Groβrauma svaki je tzv. anarho-ljevičarski otpor logici militarnoga činjenja naprosto nemoguć bez radikalno-fundamentalne promjene onog što je završilo kao pseudosinteza realizacije metafizike u opskurnome i brutalnome realitetu Realnoga. Sve su tzv. ontologije realnosti koje proglašavaju tehnoznanosti i njihovi sateliti filozofi znanosti poperovskova tipa promašene jer je bit tehnosfere u digitalnome konstruktivizmu, a ne pukom zrcaljenju tzv. objektivne realnosti izvan granica ljudske svijesti. Nancy, dakako, nije na tragu Poppera i masivnih političkih ontologija realiteta. Njegove su posljednje nakane da otvori mogućnost posve drukčijeg djelovanja od tradicionalne razlike prakse i pragmatike, svrhe i sredstva ljudske smislene egzistencije. No, kad je sredstvo u metafizičkoj logici kauzaliteta i teleologije posve u sebe „usisalo“ svrhu, kad je pragmatičko činjenje progutalo praktično djelovanje u smjeru otpora militarno-autokratsko-totalitarnoga sustava izvršenja Moći u mreži imperijalnih tvorbi današnjice, što onda uopće „činiti“, kako istinski „djelovati“?

        Realizacija metafizike u kibernetici i transhumanizmu ‘današnjice’ nije samo pseudo-sinteza ideje i zbilje, već je po svim značajkama realitet Realnoga kao apsolutni nihilizam. Nije stvar filozofije kao nekog „herojskoga“ djelovanja subjekta mišljenja kao pisanja da postane buduća predvodnica aktivnoga događaja onkraj ničeanski kazano aktivno-pasivnoga nihilizma. Čitajući sve tzv. relevantne ljevičarske alternative Imperiju od Hardta i Negrija do Lazzaratta i Aliéza, od Badioua do Žižeka i dalje, mogu samo reći da su svi ti neomarksistički uvidi u bit Realnoga nerealni misaoni putevi koji ne vide naprosto da je djelovanje na obratu u biti realizacije metafizike „činjenje“ onog što više nije stvar čovjeka u okružju djelovanja-činjenja tehnosfere kao sveze AI i realnoga svijeta. Ovo što kažem uistinu ima prizvuk hajdegerijanskoga suočenja s biti planetarnoga nihilizma, ali ne iz biti pjesništva kao kazivanja, već iz biti onoga što dovodi u svezu tehnosferu i buduće mišljenje. Ne možemo utvarati da nešto „možemo“ učiniti tzv. praktičnim djelovanjem na etičko-političkome obratu svijeta ogrezlog u užasu apsolutne militarne Moći ako ne uspijemo stvoriti novo mišljenje onkraj realizacije metafizike i onkraj realiteta kao Realnoga u znakovima traume i nihilizma. Zato je sve ovo što Nancy, doduše pronicljivo i refleksivno nadahnjujuće misli i piše, kafkijanski hod u mjestu.

        To je ona parabola o čovjeku koji ukopan stoji na cesti i ne može više ni naprijed ni natrag. Baš tako. Da bismo mogli nešto uistinu bitno „činiti“, morali bismo misaono djelovati tako da pronađemo istinski izlaz iz trijade političke Moći realizirane metafizike kao realiteta Realnoga u fundamentalizmu, populizmu i neoliberalizmu. Inače ćemo imati svagda iste „radikalno-aktivističke“ nebuloze tipa zauzimanja javnih prostora i blokade državnih institucija, ratne ekonomije, pacifizma i tolerancije, anti-terora i zelenih transformacija, tzv. ekonomije odrasta i svega i svačega u svrhu bolje budućnosti koja dolazi u znakovima ništavila. Kršćani više ne iščekuju drugi dolazak Isusa Krista, mesijanizmi su odreda postali šuplje priče, a revolucije su proigrane lijevim skretanjima u diktature. Sve što preostaje jest misliti bit tehnosfere kao otvorenost kontingentnoga događaja s kojim svijet postaje svjetovnost mišljenja kao događanja slobode, jednakosti i pravednosti onkraj svih pseudosinteza metafizike i njezina pada u goli i ništavni realitet praznoga Realnoga. Toliko o tome.