Žarko Paić

O čemu mislimo kad danas kažemo ‘priroda’? Je li to isto kao i ono divlje u iskustvu boravka u prašumi ili možda nomadskome putovanju kroz pustinju do prve oaze i napuštenoga grada sazidanoga od pruća i skorenoga blata? Ili bi trebalo kazati da slika prirode ne odgovara srednjovjekovnim univerzalijama koje iz Božjega uma ulaze u ljudsko mišljenje i imaju moć stvaranja onog općega koje u sebi sabire sve posebno i pojedinačno? Nećemo li uistinu reći da želimo očuvati prirodu netaknutom a pritom zanemariti da je suvremena civilizacija antropocena sastavljena od megalopolisa industrijalizma posvuda u svijetu, od američkih gradova do azijskih, afričkih distopija užasa poput Lagosa, do brazilske metropole s katastrofalnim uvjetima života u favelama, do totalno zagađenoga Pekinga i Šangaja, da se ne govori o Mumbaiju i ekološkim močvarama smrada i kala, o meksičkim piramidama smeća u prostoru gdje obitavaju milijuni ljudi itd.? Priroda, je li to ono još uvijek djevičanski čisto na ovoj planeti poput smaragdne boje rijeka i azurno plavih mora, poput cvrkuta slavuja u vrtu s magnolijom i beskrajne tišine noći utonule u sjaju mjesečine nad planinskim jezerima? Znamo, o da, kako je grčki physis odavno iščezao iz našega iskustva mišljenja, pa ipak, zar nas ne oduševljava mogućnost da unatoč svekolikom procesu isušivanja smisla u ovom globalno-planetarnome nihilizmu odjednom pred sobom nemamo tek Hölderlinove himne o Rajni ili grčkome Panu, već i doživljaj stvarne prirode, koju američki mislilac tzv. transcendentalizma i animizma Ralph Waldo Emerson naziva animalnim magnetizmom?

ʺProblem ponovnog uspostavljanja praiskonske i vječne ljepote svijeta može se riješiti izbavljenjem duše. Ruine ili pustoš koju vidimo promatrajući prirodu, u našim su vlastitim očima.ʺ (Ralph Waldo Emerson, O prirodi, Litteris, Zagreb, 2013., str. 86. S engleskoga preveo i priredio Vojo Šindolić.)

Ovaj produhovljeni pristup prirodi u 19. stoljeću nadahnuo je i najvećeg američkoga pjesnika Walta Whitmana da u svojoj zbirci Vlati trave slavi vječnost ljepote prirode i novi duh univerzalne demokracije na tlu Amerike. No, što imamo danas od toga ako ne eko-fundamentalizam tzv. deep ecology s Johnom Zerzanom i eko-turizmom koji od tzv. čiste prirode kapitalizmu održivoga razvitka poklanja velike profite i podaruje brand zelene tranzicije kao novu strategiju lažnog iskupljenja. Priroda je, dakle, problem naše misaone percepcije i uvjerenja da možemo izbaviti dušu vikendom u brdima i gorama, hodočašćem na putu sv. Jakova do Santiaga de Campostele ili odlukom da ćemo od sutra postati pustinjaci i poput mistika u Kapadokiji u podzemnim šupljikavim stijenama i samostanima čekati Posljednji sud. Emerson je bio dijete američke romantike i zato je tako veličajno obuzet duhom mistike prirode. Ni moj divni prijatelj, veliki američki pjesnik i esejist Sydney Lea, kojemu posvećujem ovaj zapis, zacijelo na svojim lutanjima dubokim šumama Vermonta ne bi nikad zaboravio na ovu misaonu tradiciju bez koje smo lišeni misli o mogućnostima ponovnoga povratka ‘praiskonske i vječne ljepote svijeta.’

U njegovoj poemi Stotinu Himalaja Sydney pjeva ovako.

…’svemogući Bog je dozvao svijet’.
Kako nisam svemoguć, onda ću se obratiti
stvarima koje jesu, recimo vremenu, smrti i ljubavi.
Iznad svega ljubavi. Kod obližnjeg panja, u guštari
krije se nešto sjajno: savršeni dragulj od kvarca –
grimizan, trajan, oblika koji nekako podjeća na srce.
Taj je dan ispunjen do danas. Jednostavni kamen…
Osvojio sam sve male Evereste jednog po jednog.
(Sydney Lea, ʺSablasna bolʺ, Tvrđa, br. 1-2/2005., str. 355. S engleskoga preveo Miloš Đurđević)

Obratiti se prirodi znači poput Sydneya oživjeti onaj pravi animalni magnetizam bez ikakve druge svrhe osim užitka u životu kao poeziji hodanja kroz krajolik divljine, kroz našu kristalno čistu samoću, kroz svjetlo i tminu svakodnevice kakva već oduvijek jest.