Žarko Paić

1. Kulturkampf kao izvanredno stanje

Naše doba rezultat je čudovišne povijesno-logičke aporije. Ono nema jednoznačno određenje ni u pojmovnome niti u govoru fenomena jer je sprega vladavine tehnosfere i obnove svega što se već dogodilo u zlatno doba modernosti, ali tek sada postaje realizacija njegovih ambivalentnih potencijala i to kao pseudo-sinteza. (Izraz potječe od Vanje Sutlića iz njegove knjige Praksa rada kao znanstvena povijest, Izdanje časopisa „Kulturni radnik“, Zagreb, 1974.)

To se može razabrati u svim temeljnim pojmovima društvenih odnosa od ekonomije, politike do kulture. Zato imamo svojevrsnu inflaciju svih vrsta „povrataka“ kao, primjerice, ljepote u estetici, figuracije u slikarstvu, klasične naracije u književnosti, te totalitarizma u politici. U mojoj knjizi Totalitarizam? objavljenoj 2015. godine u izdanju Meandarmedia, a 2022. na engleskome jeziku pod naslovom The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, u izdanju Palgrave Macmillana, koje je prošireno s dodanim zadnjim poglavljem koje se bavi konkretnim slučajem vladavine Putinova despotskoga autokratizma i predstavlja jedan od paradigmatskih modela post-totalitarne vladavine u 21. stoljeću, ustvrdio sam da je izraz zapravo nevjerodostojan i praktički nedjelotvoran. (Vidi: Žarko Paić, Totalitarizam? Meandarmedia, Zagreb, 2015. i The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022.)

Zašto? Zbog toga što je nakon 1. Svjetskoga rata pojam totalitarizma koji je nastao u Italiji i pokrivao sve ideje koje je uspostavio Mussolinijev fašizam od korporativne ekonomije do diktature kao izvanrednoga stanja koje ruši temelje liberalne demokracije i posvemašnjeg pretvaranja ćelija društva u organiziranu formu fašističkoga Kulturkampfa ono što u 21. stoljeću poprima posve druge forme i diskurzivnu moć neutraliziranja i suspendiranja demokratskih protokola života. To je slučaj, primjerice, s biopolitikom koja zamjenjuje pojam sigurnosti, potom s institucijom izbjegličkoga prihvatilišta koja zamjenjuje koncentracijski logor, te prokazivanje Drugoga kao ilegalnoga migranta i neprijatelja države umjesto njegova preventivnoga uništenja kao u fašističkim i nacističkim koncentracijskim logorima u 20. stoljeću. U suvremenoj teoriji političkoga i politike od Schmitta do Agambena stoga rabimo izraz izvanredno stanje (Ausnahmezustand). Fašizam je u svojem izvornome i post-obliku u 21. stoljeću neprestana inscenacija događaja koji upućuju na logiku krize i kraja djelotvornosti demokratskoga poretka.

Pojam iznimnog ili izvanrednoga stanja, na engleskom jeziku state of exception, kako smo to prethodno kazali teorijski je razvio Giorgio Agamben na tragu decizionizma Carla Schmitta. No, Agamben je ovaj politički pojam par excellence proširio s biopolitičkim shvaćanjem u koje ulazi pitanje ljudskoga tijela, života i smrti unutar novih granica globalnoga poretka koji se pojavljuje u znaku vladavine neoliberalizma, neokolonijalizma i neoimperijalizma. Na taj se način svi događaji s prizvukom kontingencije i rizika, poput nastanka globalne pandemije COVIDA-19, teroristički napadi islamista na simbolička mjesta zapadnjačke kulture kao i različite tehnoznanstvene inovacije s umjetnom inteligencijom (A-Intelligence) mogu razmatrati kao događaji koji produljuju vrijeme trajanja iznimke ili izvanrednoga stanja u nedogled. (Vidi: Giorgio Agamben, State of Exception, Chicago University Press, Chicago, 2005. )

Nacizam je bez dvojbe paradigmatski model totalitarizma, a ne talijanski fašizam, i to ne zato što bi potonji u 21. stoljeću sebe u sveopćoj jezičnoj politici čišćenja od stravičnih posljedica njegovih učinaka protiv Židova i formalno demokratskoga i antifašističkoga Zapada nastojao „izbaviti“ od užasa uništenja svih vrijednosti humanizma. Razlog leži u tome što nacizam nadilazi granice koncepta nacije-države i teži izgraditi imperij proširenog geopolitičkoga ustrojstva „krvi i tla“, te naposljetku uspostavlja poredak vladavine koji počiva na permanentnome teroru države i društva spram Drugoga. Ne, nije fašizam nastavak nacizma drugim sredstvima, manje čudovišnim u izvedbi jer je njemački sustav zatiranja Židova u Holokaustu upravo njihova differentia specifica nasuprot svih drugih sustava organiziranog nasilja i permanentnoga terora, što znači da su je drugi satelitski režimi (kao ustaški s konclogorima Jasenovac i Stara Gradiška) slijedili i oponašali do posljednjih granica performativnoga zatiranja Drugoga.

Međutim, jednoznačnost nacizma nije, da paradoks bude potpun, nimalo univerzalna. Zato već nakon kraja 2. Svjetskoga rata Europa nema svoje utemeljenje na antinacističkim vrijednostima, već antifašističkim. Razlog zbog čega nacizam nema ovu rastezljivu narav „postmodernoga kontekstualizma“ jest upravo taj što je fašizam posve desupstancijaliziran i kad se nekoga napadne u diskurzivnim borbama tzv. Kulturkampfa da je fašist, to nema više izravne sveze s genealogijom ovog ideologijsko-političkoga pojma i nastankom u doba 1920ih godina s idejama Vođe (Ducea), diktature i obnove Rimskoga carstva. Naprotiv, biti-fašist nakon kraja 2. Svjetskoga rata, a tako je i „danas“ znači biti sve-u-jednome. Najbolje je to pokazao u svojem znamenitome ogledu Umberto Eco. Ogled nosi naziv „Pra-fašizam“ i objavljen je 1995. godine u New York Review of Books. Eco u zaključku ovog uistinu pronicljivog i proročanskoga ogleda nabraja sljedeće bitne značajke svake obnove fašizma u postmodernome novom ruhu. To su: (1) kult tradicije, (2) odbacivanje modernizma, (3) iracionalizam i kult akcije, (4) prezir analitičke kritike, (5) prirodni strah od razlika, (6) individualna ili društvena frustracija, (7) paranoični strah od međunarodne zavjere protiv kulta vlastite nacije, (8) Drugi kao neprijatelj, (9) apologija vječne borbe za teritorij, (10) zagovor narodnoga elitizma, (11) herojstvo kao najviša vrijednost života, (12) mačizam i tretman žene kao majke, ljubavnice i kućanice, (13) selektivni populizam i (14) novogovor ili metajezik ograničen na performativne iskaze i mržnju svake racionalne složenosti. (Umberto Eco, „Ur-Fascism“, The New York Review of Books, 1995. https://theanarchistlibrary.org/library/umberto-eco-ur-fascism )

Znači li sve ovo što je Eco nabrojao u četrnaest teza da je biti-fašist ono što povezuje taj famozni „pra-fašizam“ s ovim postmodernim kojeg proizvodnja novoga konteksta čini ne samo uporabno rastezljivim, već i krajnje nedjelotvornim? Naime, problem je što svaki „fašist“ za sebe može reći tautologijski u smislu kritike ideologije: Ja sam radikalni domoljub koji je spreman poginuti za čast obrane svoje domovine, a svi koji misle i govore drugo su njezini izdajnici i neprijatelji. Time ne želim reći ništa protiv Eca, već samo upozoriti, kao što sam to i učinio u „kontekstu“ svojeg razmatranja demona i fatuma post-fašizma u 21. stoljeću da je problem ne u tome da svi fašisti nisu u svojoj različitosti metoda i ciljeva isti, nego da je „fašizam“ nemoguće desupstancijalizirati i tretirati ga strogo „kulturalno“ izvan granica uporabe pojma posttotalitarizma. On je mixtum compositum ideologije kao Ur-Staata plemenske zajednice u globalnome kontekstu „suverenizma“ i totalne kontrole koja pripada novome tipu vladavine kao artikulacije Moći onog poretka koji je u svojoj nečistoći naprosto nastavak dikature drugim sredstvima. Otuda nije začudno da se tiranija koristi za objašnjenje tzv. europsko-zapadnjačke forme vladavine u 20. i 21. stoljeću, a despotizam se usmjerava na poretke u Rusiji, Kini, Sjevernoj Koreji. (Vidi: John Keane, The New Despotism, Harvard University Press, 2020. )

Da ponovim ono što sam iskazao u uvodnim postavkama Totalitarizma? Naše doba određuje težnja za totalnim nadomještanjem onog što je izgubilo svoju supstancijalnost i subjektivnost, pa se mahnito nastoji „renovirati“ u kontekstu postmodernoga fašizma-nacizma sredstvima ubojitoga Kulturkampfa. Budući da onog „trećega“ što je određivalo povijest totalitarizma u 20. stoljeću više nema ili je objektivno na izdisaju još od 1989. godine i kraja vladavine realnoga socijalizma, a to je komunizam kao ideologija totalitarnoga zatiranja liberalne demokracije i ljudskih prava pojedinca u svijetu, postoje samo njegovi nadomjesci u različitim sinkretičkim, eklektičkim i hibridnim sustavima vladavine i upravljanja svijetom kao geopolitičkim Gro§raumom. To su despotsko-autokratski poretci vladavine u post-totalitarnome sustavu života, a odnose se na Rusiju i Kinu te njezine satelite (Kubu i Sjevernu Koreju).

Iz toga slijedi da je za vladavinu nužno uspostaviti ideologiju kao medijsku propagandu ili kulturnu industriju svijesti u doba tehnosfere, permanentni teror nacije-države i njezinih ideologijskih aparata moći te ono što je rezultat biti tehnosfere ꟷ totalnu kontrolu nad društvom, kulturom i svijetom života onoga „subjekta“ kojeg Gilles Deleuze u ogledu Postskript o društvima kontrole iz 1990. godine naziva dividuuom, odnosno deindividualiziranim objektom preobrazbe čovjeka u posthumano biće apsolutnoga nadzora nad njegovim životom kroz kontrolu mozga i tijela u virtualnoj stvarnosti.(Vidi: Gilles Deleuze, „Postscript on the Societies of Control“, October, Vol. 59,  br. 2/1992. (zima), str. 3-7. )

 I sada slijedi nešto „čudovišno“. Kako danas na sva zvona govore oni koji toleriraju uspon neofašizma u institucije države i društva poput predsjednika Sabora RH, primjerice, a koji naizgled ležerno tvrdi da je ustaški pozdrav „Za dom spremni“ pitanje konteksta a da  ne zna da je ta tvrdnja u svojoj pseudo-verziji iskaza nalik glavnim postavkama semiotike Rolanda Barthesa i francuske „velike teorije“ postmodernoga mišljenja, onda je „bit“ povratka ideja radikalnoga zla u naše doba ništa drugo negoli uspon postmodernog kontekstualnoga fašizma (PKF).

Da, mi smo zatočenici ovog kaosa koji proizvodi svagda nove kontekste i u njih ubacuje stari sadržaj pod novom izlikom „demokratske euforije tolerancije“, ali ne više Drugoga u svim aspektima njegove drugosti, nego onoga što je u posve drukčijem kontekstu američke borbe za priznanje Drugih (crnaca, LGBT zajednica i iseljeništva) otvorio kao problem filozof kontrakulture Herbert Marcuse u jednoj diskusiji s pojmom represivne tolerancije.(Vidi: Herbert Marcuse, „Repressive Tolerance“, u: Robert Paul Wolff, Barrington Moore, Jr., and Herbert Marcuse,A Critique of Pure Tolerance, Beacon Press, Boston, 1969.,  str.. 95-137.)

 Kad se, dakle, ovaj „novi fašizam“ koji nije ni strogo onaj talijanskoga tipa vladavine, a nije ni nacizam njemačke provenijencije, pojavljuje obavijen koprenom postmodernoga kontekstualizma, onda je sve dopušteno (anything goes).  Sve je, naravno, otpočelo još 1970ih godina kad je smišljena ključna riječ ovog insceniranja izvanrednoga stanja u kritici neomarksizma s ideologijom metapolitičke nove desnice u Francuskoj. Pod skupnim nazivom GRECE (Groupement de Recherche et d’Études pour la Civilization Européenn)intelektualci poput Alaina de Benoista su inaugurirali koncept permanentne kulturalne borbe protiv ljevičarstva, marksizma, ideja revolucije i univerzalizma zapadnjačke filozofije tako što su počeli na tragu Hobbesa i Carla Schmitta poglavito, a isto tako i na tragovima njemačke „konzervativne revolucije“ dovoditi u pitanje smisao Europe kao multikulturalne zajednice imigrantskih naroda Afrike, Azije i Bliskoga Istoka i zagovarati ideje geopolitike, tzv. etnopluralizma, odnosno zidova između „naše“ i „njihove“ kulture, te Europu misliti kao projekciju obnovljene predmoderne ideje Carstva u kojem nacija-država predstavlja alternativu nadirućoj američkoj globalizaciji. Ovaj je „neo-suverenizam“ imao neskrivene simpatije za uskrsnuće fašizma, ali upravo u novome kontekstu ove postmoderne „represivne tolerancije“. (Vidi: Alain de Benoist, La Nouvelle Droite au XXIe siècle : Orientations face aux années décisives,, La Nouvelle Librairie, Pariz, 2023.)

2. Oživljavanje fašizma

No, što je to zapravo postmoderni kontekstualni fašizam (PFK)? Evo, krajnje sažeto. Postmoderni kontekstualni fašizam odnosi se na prilagodbu i ponovno pojavljivanje fašističkih ideja i estetike unutar postmodernističkog konteksta, često karakteriziranog odbacivanjem tradicionalnih shvaćanja povijesti, istine i morala, uz naglasak na kulturne narative i estetski spektakl. To uključuje reinterpretaciju fašističke ideologije kroz postmodernističku prizmu, koristeći strategije poput “palingenetskog stvaranja mitova” i pozivajući se na osjećaj nacionalne obnove, uz često umanjivanje ili poricanje povijesnoga nasilja povezanog s tradicionalnim fašizmom. Jedan od iznimno značajnih suvremenih teoretičara ovog fenomena, talijanski politolog, sociolog i povjesničar ideja, Enzo Traverso, u jednom svojem novijem prilogu „Post-fašizam: Fašizam kao transpovijesno shvaćanje“ kaže:

„Riječ priziva mračan međuratni krajolik nasilja, diktature i genocida. Takve slike spontano nam se vraćaju u misli dok ponovno vidimo uspon radikalne desnice na globalnoj razini, od Europe do SAD-a i Brazila. Pa ipak, fašizam je promijenio lice. On demonstrativno pokazuje tipične fašističke značajke – autoritarno i karizmatično vodstvo, mržnju prema demokraciji, prezir prema zakonu, ismijavanje ljudskih prava, otvoreni rasizam (posebno protiv crnaca, Latinoamerikanaca i muslimana), mizoginizam, homofobiju – ali stara fašistička retorika je napuštena: postfašistički pokreti prikazuju se kao branitelji nacionalnih identiteta kojima prijeti globalizacija, masovna imigracija i islamski fundamentalizam. Kao hibridni fenomen, ovaj „postfašizam“ nije ni reprodukcija starog fašizma ni nešto potpuno novo; ostaje u suspenziji između nepoznate budućnosti i proganjajuće prošlosti.“(Enzo Traverso, „Post-Fascism: Fascism as Trans- Historical Concept“ https://www.crisiscritique.org/storage/app/media/2024-07-16/enzo-traverso.pdf)

Suglasan sam s Traversom. U Totalitarizmu? sam izričito pokazao kako je problem s određenjem starih pojmova političke teorije u novome njihovu „oživljavanju“ upravo u tom famoznome kontekstualizmu. Čak i jedan prominentni filozof neomarksizma kao što je to Alain Badiou u razmatranjima o pojmu „naroda“ u okviru političkoga pokreta populizma, bio on desničarski i ekstremistički lli, pak, ublaženoga djelovanja na lijevome spektru ideja, ne može drukčije odrediti pojam naroda (Volk, people, populus) negoli gubitkom esencijalnih značajki. Što će, dakle, biti s populizmom, koje će to ideje zagovarati nije zapisano u „Svetome pismu“, već je pitanje prilagodbe okolnostima odnosno kontekstu. No, kontekst je u okviru semiotike i poststrukturalizma neodređen. Bolje reći, određuje ga i to kao „slabi označitelj“ pojam kulture. To ne znači, dakako, da su moguće preobrazbe iz figurativno kazano Ducea i Führera u ljevičarskoga populističkoga Vođu ili kao u skečevima Monty Pythona da fašizam poprimi lice ideologije borbe za ljudska prava i čist okoliš.

Daleko od toga. Posrijedi je njegovo „insceniranje“ i „estetiziranje“, što je prvi uočio još 1935/1936. godine Walter Benjamin baveći se gubitkom aure umjetničkoga djela u doba filma kad je fašizam odredio pojmom estetiziranja politike, a staljinistički komunizam pojmom politizacije umjetnosti. Ipak, i „insceniranje“ i „estetiziranje“ koje promiče postmoderni kontekstualni fašizam u svojim akcijama u trećem desetljeću 21. stoljeća nije ništa drugo negoli drukčija verzija neokomunističke politizacije umjetnosti. Koncert Thompsona na zagrebačkome Hipodromu ovog ljetapred navodno 504.000 gledatelja gotovo da idealno zrcali sve ono što Eco i Traverso govore o ovoj „kulturalnoj borbi“ drugim sredstvima protiv „neprijatelja“, „komunizma“, „pseudo-liberalizma“, „multikulturalizma“. Metastaziranje „fašizma“ u sablasti metapolitike koje su danas posve određene vladavinom kulture kao nove ideologije rezultat su dugotrajnoga procesa „pacifikacije“ prosvjetiteljskoga nasljeđa europskog i zapadnjačkog sustava vrijednosti. Ništa se, dakle, ne zbiva trenutačno iako se to naizgled pričinja sudionicama događaja. Sve je kako bi to rekli francuski povjesničari zvani „novi analisti“ na tragu velikoga Fernanda Braudela određeno procesima „dugoga trajanja“. (Vidi: Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.)

Još nešto valja ovdje posebno istaknuti. Riječ kontekst je vjerojatno jedna od najčešćih poštapalica metajezika onih koji se mogu pronaći u fenomenologijskom kritičkome pojmovniku pra-fašizma Umberta Eca. Razlog leži u tome što je to riječ koja zamjenjuje vladavinu tzv. objektivnih čimbenika i podaruje mogućnost sveopće relativizacije spoznaje i djelovanja. Jednostavno rečeno, kontekst se odnosi na okolnosti, pozadinu ili okruženje koje okružuje događaj, izjavu ili ideju, pomažući objasniti njezino značenje ili značaj. To je informacija koja određenoj riječi, rečenici ili situaciji daje puno značenje, sprječavajući pogrešna tumačenja i poboljšavajući razumijevanje. No, u semiotici, kontekst se odnosi na okolnosti komunikacijskoga događaja, pružajući okvir za tumačenje značenja. Ne samo fizičko okruženje, već i društveni, kulturni i povijesni čimbenici utječu na to kako se znakovi razumiju. Kontekst je ključan jer oblikuje način na koji se znak (riječ, slika, objekt itd.) tumači i podaruje mu značenje. Roland Barthes je kontekst promatrao kao širi okvir, koji obuhvaća kulturne, povijesne i društvene elemente, a koji oblikuje način na koji se znakovi tumače. Istraživao je kako znakovi mogu imati i denotativna (doslovna) i konotativna (povezana) značenja te kako na ta značenja utječe kontekst u kojem se pojavljuju. Barthes je također uveo koncept “mita”, gdje naizgled neutralni znakovi postaju prožeti kulturnim i ideologijskim značenjima unutar specifičnih konteksta.(Vidi. Roland Barthes, Image, Music, Texts, Fontana Press, London, 1977. )

Uvijek se može pronaći dodatni niz razloga zašto fašizam nije univerzalno i esencijalno ozbiljenje aposlutnoga i radikalnog zla u povijesti kako su ga teorijski secirali teoretičari totalitarizma Hannah Arendt i Franz Neumann. Problem s tzv. kontekstualnim određenjem bilo kojeg složenijeg političkoga fenomena jest da je on razmjestiv i tako se gubi njegova postojanost. Kad više ne funkcionira značenjski okvir neke kulture koja je pojmu podarivala univerzalno značenje, tada nastaje doba kaosa ne samo u shvaćanju onoga što se dešava „ovdje“ i „sada“, već što uopće s razmještanjem jezičnoga polja značenja u novome kontekstu. U slučaju fašizma, dakle, uvijek postoji mogućnost da se jednostavno krene od logike povijesnoga kauzalnog determinizma: tko je prvi počeo i čega je što reakcija, fašizam na komunizam ili obratno? Znamo da je to tvrdio i jedan od zagovornika povijesnoga revizionizma kao što je istraživač fašizma Ernst Nolte. (Ernst Nolte, Der Faschismus in seiner Epoche: Action française – italienischer Faschismus – Nationalsozialismus, Duncker & Humblot, Berlin, 2025. nepromijenjeno izd.)

Ova postavka je baš zato skovana da baci „ljagu“ na neprijatelja kao što je svjetski komunizam i da fašizmu podari svojevrsnu reaktivnu legitimnost. Srž je svakog povijesnoga revizionizma upravo u toj negativnoj projekciji prošlosti kao kauzalnoga determinizma koji oslobađa fašizam od univerzalne krivnje i odgovornosti za genocid i totalni rat protiv slobode i ljudskoga dostojanstva pojedinaca i naroda. No, nije problem samo u ovoj akciji kulturalne legitimnosti koja priznaje, naravno do određene granice užasavajuće ratne zločine i stravičnu diktaturu Vođe. Ali ne i više od toga. Zato je danas završena „velika priča“ o povijesnome revizionizmu. Umjesto nje, sve postaje marš povijesnoga negacionizma koji tvrdi da je komunizam univerzalno i apsolutno zlo, a nasljeđe se fašizma u postmodernome kontekstualizmu obrane nacionalnih vrijednosti i kulta domoljublja može preusmjeriti u obranu ideje autentične Europe koja se mora zasnivati na „kršćanskim vrijednostima i tradiciji nacije-države“.

Povijesni negacionizam, također poznat kao povijesni poricatelj, jest iskrivljavanje ili krivotvorenje povijesnih zapisa. Razlikuje se od povijesnoga revizionizma, koji uključuje akademsko reinterpretiranje povijesti na temelju novih dokaza ili zaključivanja. Negacionizam često koristi taktike poput manipuliranja dokazima, falsificiranja dokumenata ili pogrešnog tumačenja izvora kako bi podupro određeno stajalište i poricao utvrđene povijesne činjenice. Hoćemo li pojednostaviti ovaj nadasve puzajuće-vladajući trend u tumačenju povijesti Europe 20. stoljeća, posebno od 1933. -1945. u razdoblju totalne vladavine fašizma i nacizma, te od 1945-1989. godine u razdoblju vladavine komunizma u Istočnoj Europi onda je to izvedeno u tzv. Crnoj knjizi komunizma kao paradigmatskoj “lektiri” za svako buduće tumačenje po kojem su „pobjednici“ ništa drugo negoli „zločinci“, a „poraženi“ od statusa mučeništva postaju uzvišeni „pobjednici“ i izvoditelji politike ressentimenta u okružju posve fragmentirane Europe koja nema više nikakve veze s nasljeđem antifašizma i univerzalnoga nauka prosvjetiteljstva, već s anti-prosvjetiteljstvom kojemu pečat danas udaraju negacionistički narativi koji spajaju metapolitičku „novu desnicu“ Zapada s Istokom na kojem „caruje“ Putinov „Staatsphilosoph“ sa svojom euroazijskom geopolitikom, Aleksandar Dugin.

3. Estetizacija politike

Koliko li je ova logika nadomještanja sveprisutna u suvremenosti svjedoči zamjena figure Drugoga kao objekta projektirane mržnje. Naravno, riječ je o ideologiji antisemitizma koja se danas tumači svagda „kontekstualno“, jer ono što je u slučaju vladavine novogovora ili metajezika prafašizma u 21. stoljeću bjelodano jest samo drukčije kanaliziranje osjećaja srdžbe i mržnje. Nije stoga slučajno da je svaka djelatnost estetizacije politike samo napredak i razvitak drugim sredstvima onog što je postalo samorazumljivo. Nije tek polemos sukladno Schmittovoj teoriji političkoga i politike uvjet mogućnosti ratničkoga i militarnog diskursa u sukobu izeđu protivnika u političkoj areni. To je ponajprije osjećaj suprotan ljubavi kao elementarna mržnja i nakupljeni bijes kao način normalizirane interakcije u javnome prostoru, koji je proširen utoliko što je javnost postala virtualni prostor globalno-planetarnoga umrežavanja subjekata/aktera ovog zlokobnog teatra prokazivanja, neutraliziranja i suspendiranja Drugoga. Enzo Traverso u već navednoj raspravi o tome kaže i sljedeće:

„Fašizam je bio snažno antisemitski. Antisemitizam je oblikovao cjelokupnu svjetonazor njemačkoga nacionalsocijalizma i duboko je utjecao na vrste francuskih radikalnih nacionalizama; uveden je u zakone talijanskog fašističkog režima 1938. godine, pa čak i u Španjolskoj, odakle su Židovi protjerani krajem petnaestoga stoljeća, Francova propaganda ih je identificirala s crvenima kao neprijateljima nacionalnoga katolicizma. Naravno, u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća antisemitizam je bio raširen gotovo svugdje, od aristokratskih i građanskih slojeva – gdje je uspostavljao simbolične granice – do inteligencije: mnogi od najčitanijih pisaca 1930-ih nisu skrivali svoju mržnju prema Židovima. Danas su, međutim, muslimanski imigranti zamijenili Židove u rasističkome diskursu. Rasizam – znanstvena doktrina utemeljena na biološkim teorijama – zamijenjen je kulturalnom predrasudom koja naglašava nesvodljivu razliku između „židovsko-kršćanske“ Europe i islamskoga svijeta. Tradicionalni antisemitizam, koji je oblikovao sve europske nacionalizme više od stoljeća, nije nestao – periodični neonacistički napadi na sinagoge i židovske škole u Europi i Sjedinjenim Državama dokazuju njegovu postojanost – ali je postao rezidualni fenomen.“ (Enzo Traverso, https://www.crisiscritique.org/storage/app/media/2024-07-16/enzo-traverso.pdf)

Nadomještanje jednog „označitelja“ s „drugim“, onog izvornoga s onim aktualnim, nije nikakva novost koja se u 21. stoljeću pojavljuje s onime što nazivam postmodernim kontekstualnim fašizmom (PFK). Temeljni politički mislilac 20. stoljeća bio je Carl Schmitt, onaj koji je uistinu bio nacistički simpatizer kao i Heidegger, i koji je srušio sav patos zapadnjačke metafizike s idejom prosvjetiteljstva time što je otvorio prostor ideji političkoga kao permanentne borbe za “životni prostor“ i nacionalnu politiku pretvorio u nužnost geopolitike „velikoga prostora“ (Gro§raum) u posljednjoj velikoj „političkoj ontologiji“ uopće, djelu Nomos zemlje iz 1947. godine, tvorac je shvaćanja da je europska/zapadnjačka politika rezultat prevođenja sakralnih aspekata skolastičke teologije u prostor-vrijeme moderne političke teologije koja u profanome svijetu interesa i strasti nužno postaje sukob između modernih ideologija i njihovih zagovornika.(Vidi: Carl Schmitt,  Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker & Humblot, Berlin, 2011. 5. izd.)

          Mogli bismo stoga jednostavno primijeniti ovu logiku transsupstancijacije i kazati da je moderni fašizam u svojoj monstruoznosti izvedbe apsolutnoga genocida i težnje nadilaženja granica nacije-države kultom mitske obnove Carstva (u Italiji Rimskoga, a u Njemačkoj izgradnji III. Reicha) „autentičan“ fenomen razaranja univerzalnosti slobode i ljudskih prava, dok je ovaj „novi fašizam“ 21. stoljeća njegova pseudo-sinteza drugim (kulturalnim) sredstvima. (Vidi: Žarko Paić, Nemezis: Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Što to u konzekvenciji znači ne više za pragmatičnu uporabu ovog semantički čudovišnoga pojma koji ikonografski uvijek spaja izvornike s lokalnim znamenjima, ali svastika pritom ostaje „vječna“ i samo se prilagođava novim društvenim i političkim uvjetima, već za mogućnost razumijevanja onog što iz ove hibridne strukture psihološkoga djelovanja na mase „emanira“ njegova idejno-ideologijska homogenost? Iznenadit ćemo se, uistinu, a neki će naprosto biti i zapanjeni. Evo, ovako to izgleda u sadašnjem trenutku sukoba s Donaldom Trumpom i njegovim MAGA-pokretom u Americi.

„Utjecajni filozof Jason Stanley, do sada profesor na Yaleu, napustit će – zajedno s poznatim europskim povjesničarima Timothyjem Snyderom i Marci Shore – to elitno američko sveučilište i otići u kanadsku Munk školu Sveučilišta u Torontu. To, kaže Stanley, prosvjeduje protiv Trumpa, koji uznemirava sveučilišta optužbama za antisemitizam i prisiljava ih financijskim prijetnjama. Na pitanje bi li o današnjem SAD-u govorio u smislu „fašističkih uvjeta“, Stanleyjev odgovor bio je jednako sažet i odlučan: „Da, naravno.“ Ne vidi drugi, prikladniji koncept: „Trump je fašist. Njegov pokret je fašistički.“Ali stvari nisu baš tako jasne, kao što pokazuje svjedočanstvo jednog od vodećih istraživača fašizma. Robert Paxton, profesor na Sveučilištu Columbia i desetljećima poznat po komparativno-povijesnim istraživanjima, naglašava da Trump, za razliku od povijesnih fašista, ne želi ni snažnu socijalnu državu niti zapovijeda uniformiranim paravojnim snagama: „Ovo nije stil Amerikanaca.“ Većina njemačkih povjesničara slaže se. Nisu baš vidljivi u komparativnim fašističkim studijama, budući da se prije svega pozivaju na nacizam i često uspoređuju sadašnjost s Hitlerovom diktaturom. Nije iznenađujuće da ova metoda otkriva više razlika nego sličnosti. Protiveći se takvoj nacionalnoj fiksaciji, David Remnick, glavni urednik New Yorkera, rekao je s neusporedivom oštrinom: „Hitler je uništio fašizam.“ (Sven Reichardt, „What Is Post-Fascism?“ https://www.jhiblog.org/2025/06/04/what-is-post-fascism )

Eto zašto sam skeptičan spram jednoznačne osude onog što ima značajke tzv. postfašizma kao „fašističkoga mentalnog sklopa“. Eco i Traverso su, nedvojbeno, uvelike pridonijeli svojim semiotičkim i povijesno-sintetičkim analizama fenomena obnove fašizma u post-totalitarnim uvjetima na globalnoj razini njegova utjecaja na buduće pravce društvenih kretanja. No, vidimo da je analitička vjerodostojnost koncepta fašizma u uvjetima postmodernoga kontekstualizma prijepornoga dosega. Naravno, to ne znači nipošto da se ne može smatrati post-fašizam latentnom opasnošću raspada tradicionalne liberalne demokracije kad stranke dosadašnjeg ekstremno-desnoga usmjerenja počnu diktirati svoja programska načela vođama mainstream populizma koji se u Europi već više od desetljeća pretvara u reality-show spektakl u kojem post-fašisti u stanovitome složenom kontekstu postaju nalik pseudo-liberalnim tribunima nacionalnoga konsenzusa (slučaj Italije i Giorgie Meloni ovdje je gotovo uzoran). Sve je to već vidio među prvima Carl Schmitt, a onda i Ernst Nolte, ako već nisu imali pretkazujuće sposobnosti uvida u obrambene i ujedno napadačke mogućnosti samoga pojma fašizma koji će se daleko bolje prilagoditi post-situaciji 21. stoljeća od svih velikih ljevičarskih utopija i distopija, univerzalizma i kozmopolitske fikcije o životu globalnoga građanstva. Ne mogu se poraziti ni desničarski populizam niti postmoderni kontekstualni fašizam (PKF) ako se ne otklone uzroci i posljedice onog što ih uopće omogućuje u njihovoj djelotvornoj i trijumfalnoj retorici normalizacije fašizma kao kulta nacije-države, agresivnoga domoljublja i zagovora neliberalne demokracije.

Što ih to drugo omogućuje ako ne kolebljiva i oportuna neoliberalna ekonomija korporativnoga kapitalizma u znaku psihopatologije narcizma i vrijednosne matrice upravo onog što je Eco nazvao fenomenom „pra-fašizma“ te radikalni fundamentalizam iza kojeg stoje pobornici vladavine političkih religija. Znači li to da su neoliberalizam i fundamentalizam po definiciji korak do uspostavljanja različitih novih formi fašizma? To bi, naravno, bilo besmisleno tvrditi. Ponovno je stvar u tom famoznome pojmu semiotičke teorije. Da, kontekst je uvjet mogućnosti nastanka nečega što se transformira u svojoj „biti“ tako da ostaje uvijek ono Isto u razlikama. Svaki je post-fašizam stoga fašizam u stanju svojeg čudovišnoga buđenja. Možemo li uopće nadati se da je moguće nekom novom post-prosvjetiteljskom kritikom bezumlja i mitomanije ovog doba posvemašnjeg nadomještanja i hibridnosti zlokobnih ideologija „upokojiti vampira“, da se poslužimo izvrsnim izrazom iz romana srpskoga književnika Borislava Pekića?

Odgovor koji podarujem jest umjereno pesimistički. Da, ali samo pod uvjetom da se kontrolira proizvodnja nove kontekstualne situacije koja dovodi do uspona fašizma kao stanja u kojem kao u filmu Bernarda Bertoluccija Konformist iz 1971. godine glavni lik kojeg igra Jean-Louis Trintignant iz želje za normalizacijom i pokornošću poretku postaje talijanski fašist i naručeni ubojica antifašista i svojeg negdašnjeg mentora iz filozofije u izgnanstvu u Parizu, a ne zbog svojih uvjerenja koja su ionako „stvar konteksta“: jučer jesu, danas nisu.(Vidi: Žarko Paić, O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.) Prava je istina ovog stanja obrat poznate formule Freudove pishonalize: Wo Ich war, soll Es werden. (Gdje sam bio Ja, treba doći Ono.) Ovo je naposljetku anti-formula radikalnog raspada svekolike univerzalnosti, smislenosti i svrhovitosti jednog svijeta koji je još vjerovao u kult logosa, a ne u zlokobne verzije mythosa.

Svaka teologijska kritika „post-fašizma“ zato je nužno kritika organizirane blasfemije kojom kršćanstvo postaje promicatelj diskurzivnoga i stvarnog nasilja nad manjinama i njihovim subjektima/akterima. Budući da post-fašizam ne može bez pozivanja na prastanje ukorijenjenosti naroda u povijest, tada mu je pozivanje na božansku narav njegove metafizički i politički „opravdane“ borbe za čast i dostojanstvo povratka kulta tradicije nužno usmjereno na najgore oblike politiziranosti religije (kršćanstva, islama, židovstva). Nema nište gore od ove strukturne perverzije objavljene religije u svrhe organizirane mržnje spram Drugoga. (Vidi: Natasha Lennard, Being Numerous: Essays on Non-Fascist Life, Verso Books, New York, 2019. )

Usput, kad je Orbán učvrstio vladavinu svojeg FIDESZA u Mađarskoj, dvije su usporedne pojave bile pokazatelj nastanka novoga stanja u kojem je mađarski povijesni revizionizam došao do vrhunca. Prvo je marširanje mađarskih „post-fašista“ selom nastanjenim Romima s prijetećom noćnom bakljadom i zastrašujućim povicima da se „Cigani počiste iz Mađarske“, a drugo je reakcija dijela intelektualne javnosti na dodjelu Nobelove nagrade za književnost svojem „zemljaku“ Imré Kerteszu, židovskoga podrijetla. Reakcija je bila očekivano nikakva. To, ionako, nije bio njihov izbor i to ionako za „njih“ nije pravi Mađar, pa i najveća svjetska nagrada je ionako stvar „židovske urote“ protiv istinskih „europskih vrijednosti“.

4. “Lijevi fašizam“

Postoji očigledna problematičnost u nasljeđu koje određuje ono što je Jürgen Habermas u njegovu djelu Filozofski diskurs moderne odredio kao francuski postmodernizam spočitavajući mu koketiranje s mistikom protuliberalizma. Tako je čak Derridu, Foucaulta, Deleuzea i Bataillea nazvao „kulturnim novim konzervativcima“. (Jürgen Habermas, Filozofski diskurs moderne, Globus, Zagreb, 1988. S njemačkoga preveo Igor Bošnjak.) Pokazivao sam mnogo puta u svojim knjigama i tekstovima koliko je ta prosudba pogrešna i koliko je izazvala kontroverzi. Uostalom, svi su navedeni mislioci, s iznimkom ranoga Bataillea, pripadali na ovaj ili onaj način političkim idejama „nove ljevice“ i u javnome diskursu u bitnim pitanjima branili nasljeđe europskoga prosvjetiteljstva, unatoč tome što ga je ponajviše Foucault na tragovima Nietzschea i Heideggera doveo u pitanje za razumijevanje suvremenoga svijeta totalnoga nadzora i kontrole s pomoću novih tehnologija u službi korporativnoga kapitalizma. No, jedno se ipak ne može izostaviti i prijeći preko toga. To je slučaj ranoga Georgesa Bataillea. (Vidi ponešto o tome i u mojem prilogu o Batailleu „Spirale transgresije: Georges Bataille i sveta profanost tijela“, u: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011., str. 429-471.)

Poučen proučavanjem povijesti i etnografije, Bataille je predložio estetiku nasilnoga spektakla; njegovo zadržavanje na (i slavljenje) degradacije, perverzije, patnje i uništenja označava ga kao preteču postmodernističkih poststrukturalista koji namjeravaju destabilizirati društvo utemeljeno na samozadovoljnome materijalizmu. Seksualni libertinizam (očit u njegovom erotskome romanu Priča o oku, kao i u njegovim teorijskim spisima) revolucionaran je jer vraća seksu sakramentalnu funkciju koja se nalazi u poganskim društvima nedavne povijesti i pretpovijesti.

Kult primitivizma alternativa je zabludi racionalizma koja oslabljuje i denaturira čovjeka. Kršenje utilitarističkog zakona dovest će do uspostavljanja iracionalnih zakona predprosvjetiteljske kulture, religiozne u biti. Napredovanje poganstva, žrtvovanja (uključujući i ljudsko žrtvovanje), suvereniteta mističnog vođe i zajedničkog povezivanja kroz promatranje i sudjelovanje u velikom spektaklu, sve to udaljava Bataillea podjednako od prosvjetiteljskog razuma i socijalističkoga materijalizma. Richard Wolin, američki marksist blizak Frankfurskoj kritičkoj teoriji društva, smješta Bataillea (i njegove suradnike na Fakultetu za sociologiju i kvazi-poganskome bratstvu Acéphale) u skupinu lijevoga fašizma.(Vidi: Richard Wollin, „Left Fascism: Georges Bataille and the German Ideology“, Constellations, Vol. 2, br. 3/1996.)

Lijevi fašizam, kako ga Wolin opisuje, odbacivanje je liberalizma, demokracije i prosvjetiteljskoga razmišljanja te usvajanje fašističkih metoda za napredak ljevice. Mnogi Batailleovi suradnici iz 1930-ih i 1940-ih smatrali su ga prikrivenim fašistom i mislili su da je njegova predanost ljevičarstvu paravan za zaljubljenost u fašizam. Konačni prekid između Bataillea i nadrealista Andréa Bretona bio je manifest koji je uključivao pohvalu Hitlera. Bataille je kao potpisnike uključio Bretona i druge nadrealiste bez konzultacija s njima.

          Kako god bilo, ova epizoda iz tzv. lijevoga fašizma nije poput slučaja kad pripadnici ovdašnjeg SDP-a u deliriju pijanstva i euforiji odanosti naciji kad je posrijedi nogomet i kult hrvatske reprezentacije uglas pjevaju refrene pjesama čovjeka s Hipodroma, ali je nezaobilazna pouka za svako mistagogijsko glorificiranje kulta okultne tradicije. Ono što je, međutim, jedini zapravo Bataille otvorio kao ključan problem određenja „psihološke strukture fašizma“ za nadolazeću budućnost, još kasnih 1930ih godina u jednom svojem tekstu, bilo je stajalište da je nemoguće weberovski u cijelosti modernost dovesti do stanja raščaravanja (Entzauberung). To je fatalna stvar arhetipske prošlosti koja čovjeka može toliko dovesti do zasljepljenja uvida u „racionalnu mahnitost“ našega doba da previdi kako se ono što zavodi svojom mitskom prirodom sveze i odnosa s pojmom naroda i nacije naprosto ovjekovječuje u post-fašizmu kao bezuvjetni totem i tabu samoga života.

Bataille analizira fašizam kroz prizmu homogenosti i heterogenosti, tvrdeći da fašizam stječe moć iskorištavanjem “heterogenih” energija masa, a istovremeno ih pokušava obuzdati i kontrolirati putem autoritarnih struktura. On sugerira da fašizam iskorištava razorne, transgresivne i često nasilne sile unutar društva, koje naziva “heterogenošću”, kako bi osporio uspostavljeni poredak (homogenost), ali zatim te energije usmjerava u rigidni, hijerarhijski i u konačnici represivni sustav.(Vidi: Georges Bataille, „The Psychological Structure of Fascism“, The New German Critique, br. 16/1979. (zima), str. 64-87,)

Zbog toga je postmoderni kontekstualni fašizam (PKF) uvijek u prednosti pred svim drugim ideologijama organskoga kulta nacije, da se ne govori o liberalnome kozmopolitizmu i socijalističkoj „vjeri u čovječanstvo“. Prednost se sastoji u tome što je još od Rousseaua i njegove postavke o „civilinoj religiji“ slobode u poretku Republike domoljublje svojevrsni martirij i svetkovina kao nacionalni kult kojemu nije uspjela odoljeti ni Francuska revolucija s proglašenjem ateističkoga svetišta kojeg je satrla ideja Giljotine. Heroji u „crnoj“ političkoj religiji odanosti Vođi i plemenskome zavjetu krvi uvijek potrebuju spektakularni žrtvopis i mauzoleje trijumfalne povijesti. Sve drugo je osuđeno na tihu agoniju banalnosti dobra u suvremenome svijetu dosadnoga ponavljanja ne više istoga, već različitoga. Dobro su to znali hollywoodski majstori filmskoga spektakla i majstori ciničnoga humora Monty Pythonovci. Obje su strane od fašističke ikonografije stvarali fascinaciju gledatelja onim čudovišno zlokobnim i ujedno pravili neviđeno zabavnu sprdnju poput genijalnoga Johna Cleesa u brojnim skečevima s naci-klikom u kontekstu postmodernoga Londona kojim šeću biznismeni, starci i malodobna djeca i slušaju performativno urlanje Cleesa s brkovima nalik Hitleru i u SA-uniformi na balkonu koje nas beskrajno iritira i dosađuje, ali i nasmijava do suza.

5. Ideologija, teror i totalna kontrola

Ovo su temeljne značajke totalitarizma, koje na tragu Franza Neumanna valja unijeti u suvremenu raspravu o povratku čudovišnoga sustava vladavine u globalnome poretku kaosa i entropije, nezavisno od posebnoga slučaja sličnosti i razlika uistinu krajnje suprotstavljenih ideologija kao što su to fašizam/nacizam i komunizam. 1. Tvorba novoga tipa društva i države kao “zajednice” s onu stranu liberalno-demokratske prakse i njezinih ideja o slobodi osobe i pluralnosti stavova u javnoj deliberativnoj politici određena je iz horizonta nastanka narodne zajednice (Volksgemeinschaft). 2. Teror je u funkciji stvaranja permanentnoga izvanrednoga stanja, i to prema unutra i prema van, uz postojanje institucije koncentracijskoga logora izvan domašaja suverenosti nacije-države. 3. Singularnost se novoga pokreta-poretka sastoji u razaranju društvenih veza s pomoću ustrojstva paravojnih institucija i partijsko-državne organizacije tajne policije koja u načelu izlazi izvan zakona i postaje svemoćnom organizacijom totalne kontrole. (Vidi: Franz Neumann, Behemot : Struktura i praksa nacionalsocijalzma 1933-1944., Disput, Zagreb, 2012. Prijevod: Damjan Lalović.)

Ideologija kao propaganda, teror kao politika izvanrednoga stanja i totalna kontrola života građana koju provode tajne policije (Gestapo, NKVD) čine totalitarizam ne samo izvornim fenomenom moderne već i stvarnom prijetnjom obnove vladavine u novoj formi u doba globalnoga kapitalizma. Veličina je misaonoga doprinosa Franza Neumanna u teoriji totalitarizma, što je inače blisko i stajalištima Hanne Arendt, da se ovaj razarajući i čudovišni poredak organiziranoga bezakonja i ideologijsko-političkoga stvaranja permanentnog terora ne može zauvijek potisnuti u crne rupe traumatskoga sjećanja na događaje genocida kao što je to bio zloglasni logor Auschwitz.

Problem je u tome što se uskrsnuće totalitarizma može dogoditi u posve novoj formi političkoga poretka koji u sebi skriva upravo ono što suvremenost danas pokazuje u mnoštvu pojavnih likova. Riječ je o autokratskoj tiraniji koja prijeti posvemašnjem potonuću demokracije i prosvjetiteljstva u bezdan. Doba Behemota nije prošlo svršeno vrijeme i stoga valja ustrajno braniti načela liberalno-demokratskoga svijeta baš onako kako je Neumann kao angažirani intelektualac 20. stoljeća shvatio poslanstvo političke znanosti. Ona ne samo što mora razotkrivati korijene zla i izopačenost u načelima djelovanja političkih elita, nego mora biti aktivno na tragu borbe za nadolazeći svijet po mjeri istinske slobode i pravednosti. Ako se nekome takva zadaća danas čini odveć politiziranom a manje funkcionalnom, na stanovit način u opreci sa zlatnim pravilom Maxa Webera da društvena znanost mora ostati vjerna idealu autonomije znanstvenoga djelovanja, onda mora imati u vidu da politika nije beskonfliktna strast, kao što nije niti hiperracionalno svođenje djelovanja na načela kvantifikacije.

Znao je to dobro Aristotel kad je političku znanost kao težnju za dosezanjem najvišeg dobra u zajednici odredio epitetom kraljevske znanosti. Biti na strani Webera u tom pogledu čini se nužnim da bi znanost ostala neokaljana službom izvanjskim interesima poput službe političkim ideologijama. No, slijediti Neumanna kao zvijezdu vodilju znači imati u vidu da se ideje slobode i pravednosti nikad neće utisnuti u svijest masovnoga društva bez aktivne borbe za njihovo oživotvorenje. Društveni znanstvenik ne mora nužno biti kritički intelektualac, ali u doba vladavine totalitarnoga Behemota svaki je moralni stav protiv angažmana za istinsku politiku načela liberalne demokracije naprosto izdaja intelektualaca i ništa drugo.

6. PKF ili o normalizaciji mržnje i bijesa na Druge

A sada ono što je zapravo jedino bitno i može se formulirati pitanjem: je li fašizam o kojem ovdje govorimo, taj fluidni i hibridni „alien“ zvan tako kompleksno za jezik slomiti postmoderni kontekstualni fašizam (PKF) igdje na vlasti u Europi, Americi, Južnoj Americi, Rusiji, Kini, Aziji, Africi, Japanu? Sada će PKF-ovci likovati i odahnuti: ne, nije nigdje, pa čak ni u Izraelu koji Gazu biopolitički svim zamislivim današnjim sredstvima „novoga genocida“ totalno razara i dehumanizira uz svesrdnu i gromoglasnu tišinu tzv. zapadnoga svijeta i njegovih mahom humanitarnih organizacija. A znate li zašto nije na vlasti, jer ovaj izraz pretpostavlja vladavinu i moć suverenosti državne represije i k tome pokoravanje tzv. civilnoga društva uz pomoć trijade neoliberalizma, fundamentalizma i populizma? Samo zato što je PKF s onu stranu svake današnje razdiobe vlasti i vladavine, moći i upravljaštva (gouvernementalité), da se poslužim izrazom kasnoga Foucaulta u njegovim predavanjima o biopolitici i strukturama nove tehnologije ovladavanja samim životom. To nadalje znači da se PKF pojavljuje (pazite sada ove strukturalne perverzije suvremenosti!) kao demokratski post-totalitarni poredak neoliberalnoga populizma kojemu ideologijski pečat podaruju upravo političke religije i fundamentalizam. Sve je nadomjestivo i sve je „normalizirano“ i zato onaj „ludi izraz“     Davida Remnicka, gl. urednika New Yorkera „kako je Hitler uništio fašizam“ poprima gotovo istoznačnu značenjsku tautologiju kao i skečevi Monty Pythona o gestama i grimasama nacističkih likova u vizualnoj kulturi našeg morbidnoga svijeta tehnosfere i zaborava povijesti.

          To što ovaj PKF formalno uistinu nije na vlasti ne znači, međutim, da ne vlada svim sredstvima digitalno-realnoga umrežavanja raznolikih subjekata/aktera koji zrno po zrno slažu fraktalni mozaik jedne pervertirane stvarnosti, a koja počiva na trijadi onog što stoji u podnaslovu moje knjige o totalitarizmu na engleskome jeziku: ideologija, teror i totalna kontrola. Ima li onda spasonosnoga izgleda da se ovo stanje prevlada? Bilo bi iluzorno i posve naivno onako od oka kazati „ima“, ali bi još više bilo krajnje defetistički kazati da „nema“. Izgledi su stvar konteksta, a kontekste proizvode nova mišljenja, organizirana društvena javnost, ono što Louis Althusser naziva ideologijskim aparatima države (škole, sveučilišta, institucije prava, Crkva, vojska, parapolitički sektor, civilno društvo itd.), plus moć nepokornosti čovjeka koji se realizira u ideji slobode svoje autentične samstvenosti i u zajednici jednakih protiv svake mahnitosti masovne obuzetosti totemom i tabuom svijeta rođenog iz mržnje spram Drugih i bijesa na Druge.

Izgledi prevladavanja su onakvi kakav će kontekst stvoriti oni koji fašizam smatraju radikalnim i apsolutnim zlom u svim vidovima njegove obnove.