Copyright ©2026 Žarko Paić

 O postkonceptualnome stanju: Umjetnost i tehnosfera

October 27, 2024
 O postkonceptualnome stanju: Umjetnost i tehnosfera
Peter Osborne

„Suvremena umjetnost jest postkonceptualna umjetnost“ – osnovna je postavka filozofa i teoretičara umjetnosti Petera Osbornea u nizu njegovih radova posljednjih godina. Iskaz je to koji je u najmanju ruku apodiktičan, gotovo bez suzdržanosti o stvari samoj koja se ovdje čak više ne smatra upitnom. Radi se, dakako, o suvremenoj umjetnosti (contemporary art) o kojoj postoji uistinu mnoštvo različitih filozofijskih pristupa i značajnih dostignuća. No, unatoč svemu tome, kao da se iznova vraćamo na ishodišta. Neporecivo je da su odlučujuća imena suvremene umjetnosti Maljevič i Duchamp, kao što je još više suglasnosti o tome da su najznačajniji misaoni putovi suvremene filozofije u spisima Heideggera i Wittgensteina. A ono što je isto tako jasno bez obzira na sporenja jest da je posljednja velika teorija estetike u znaku promišljanja umjetnosti moderne i avangarde koju je izveo Theodor W. Adorno u Estetskoj teoriji. Ako se, naime, tvrdi da je suvremena umjetnost „post-konceptualna“, to više nije nipošto ona Kosuthova slavna tautologija. Posrijedi je (samo)uvjerenost da sada očigledno znamo o čemu mislimo kada govorimo o dvoje: (a) suvremenosti i (b) umjetnosti. Sve bi bilo lako kada bi u filozofiji, pa čak i u znanostima, vrijedila neka vrsta periodizacije i diobe koja ima više veze s evolucionizmom negoli s istinskim razumijevanjem povijesnoga vremena. No, dobro znamo da je razdvojenost filozofije na tzv. modernu i suvremenu u najmanju ruku krajnje sumnjiv postupak historičara „discipline“. Moderne i suvremene znanosti? Što bi to značilo u slučaju Alberta Einsteina, Nielsa Bohra i Maxa Webera? Zar nije samorazumljivo da su njihova dostignuća u znanosti toliko suvremena, premda je u slučaju Webera kao sociologa jasno da se društvo može uvjetno razlikovati tako da ga se razdvoji na moderno i suvremeno.

U filozofiji kao što je pokazao Heidegger postoje povijesno-epohalni likovi od antike, novoga vijeka i onoga što se naziva „suvremenim“. Ali to što se naziva tako nije ontologijski uopće niti jasno, a niti se može uspostaviti samoutemeljujućim načelom izvođenja bitka iz izvorne vremenosti događaja da bismo mogli biti sigurni o kojem to vremenu govorimo kada čitamo Kanta ili gledamo novu dramsku izvedbu Antigone. Ukratko, ono što vrijedi, ali ne i neupitno, za povijest umjetnosti kada se služi pojmovima poput modernosti, „novoga“ i suvremenosti nije istoznačno i za filozofiju te prirodne i društveno-humanističke znanosti. Jer suvremena umjetnost ne može biti vjerodostojnom bez polaganja računa o „biti“ vlastite neutemeljenosti. Problem je u tome što se isto događa i s pojmovima modernizma, modernosti, moderniteta i njihovih post-izama koji otpočinju biti optjecajni u drugoj polovini 20. stoljeća. Najbolji primjeri za to su ovi prefiksi u teoriji poststrukturalizma i postmodernizma. 1960-te godine su presudne za oboje što ima u vidu Peter Osborne: i za suvremenu umjetnost i za postkonceptualizam. Bez filozofijskoga objašnjenja ili „tumačenja“ stanja o kojem se ovdje radi nije moguće krenuti dalje u avanturu prikazivanja i opisivanja onoga što eventualno razlikuje konceptualnu od postkonceptualne umjetnosti. U tom pogledu čini se da Osborne ima pravo kada u obratu tvrdi da je „bit“ suvremene umjetnosti u postajanju i promjeni, stalnome „napretku“ i „razvitku“, iako je sporno što ti pojmovi uopće danas znače, riječju u nemogućnosti zaustavljanja-u-vremenu. A to onda pretpostavlja zamjenu mjesta u logičko-analitičkome sudu. Samo se zbog toga može kazati da „postkonceptualna umjetnost jest suvremena umjetnost“. (Peter Osborne, „Contemporary Art is Post-conceptual Art“, Public Lecture, Fondazione Antonio Ratti, Villa Sucota, Como, 9. srpnja 2010., str. 1-2.)

A ovo opet, hegelovski mišljeno, govori o „praznoj formi“ ne samo mišljenja, već i realiteta na koji se odnosi.

Osborne to, doduše, neće reći. Takav bi sud bio neprimjeren za zagovornike estetske (kritičke) teorije na tragovima Adorna u novome sklopu odnosa. Ovo je ipak samo moja postavka. Nije prazno mišljenje „o“ nečemu kao nečemu, nego i to nešto kao nešto jest posve ispražnjeno od bilo kakvoga značenja. Razlog leži u tome što je konceptualna umjetnost antiestetika na djelu u samome poricanju mogućnosti djela. Ideja konceptualne umjetnosti nije samo protiv temelja estetike, već i protiv metafizičkoga shvaćanja umjetnosti uopće. Zadržimo se još trenutak na postavci koju nastojimo dokazati. Suvremena umjetnost uistinu jest i-i: i avangarda i neoavangarda (Duchamp i Warhol, Duchamp i LeWitt-Kosuth i dalje), i konstruktivizam i postkonstruktivizam. No, ona prije svega počiva na destrukciji ideje povijesti. Vrijeme koje pritom stoji u temelju ove ideje jest pokušaj da se „napretku“ i“razvitku“ otkaže bezuvjetno povjerenje. Budući da je destrukcija tradicionalne ontologije za Heideggera bila pitanje o smislu bitka iz iskonske vremenosti kao događaja, a za Wittgensteina je taj krug išao od kritike transcendentalne logike preko analitike do „gramatičkoga obrata“ na putu k „jezičnim igrama“, onda je po analogiji suvremena umjetnost destruiranje sadržaja povijesti umjetnosti i ujedno forme njezina prikazivanja-predstavljanja. Nitko i nikad nije imao tako negativan stav o estetici kao Heidegger. Za razliku od svih mislioca „suvremenosti“ pojam je estetike izveo iz njezina podrijetla iz postava (Gestell) kao biti tehnike. Estetika nije, dakle, pitanje o komunikaciji i participaciji umjetnosti u zajednici. Ona je pitanje o gubitku autonomnosti umjetničkoga djela zbog njegove tehničke uspostavljenosti kao umjetne tvorevine. U promatrača stoga izaziva „osjećaj“, „doživljaj“ i „privid“. Rezultat je da se istinsko umjetničko djelo u suvremenosti nužno nalazi između dviju pogubnih opasnosti – estetskoga kiča i političke propagande. Nerijetko je riječ samo o jednome u suvremeno doba vladavine neoliberalnoga globalnoga kapitalizma. Estetika postaje, naime, politički kič društva spektakla, a politika estetskom propagandom u „racionalnome izboru“ marketinga „stvari i usluga“.

Kada to imamo u vidu, tada je postavka da su aporije konceptualne umjetnosti uvjet mogućnosti samorazvitka suvremene umjetnosti ništa drugo negoli kritika onoga što Osborne i neki drugi teoretičari nazivaju „postkonceptualnim stanjem“. (Peter Osborne, „The postconceptual Condition: Or, the cultural logic of high capitalism today“ i Alexander Alberro i Sabeth Buchmann (ur.), Art After Conceptual Art, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2006.) Aporije se odnose na pojam suvremenosti, djela, jezika i slike. A ono što ih međusobno povezuje u jedinstven sklop nemogućnosti utemeljenja, a onda posljedično, nepodesnosti bilo kakve stroge periodizacije „suvremene umjetnosti“ jest u nemogućnosti početka iz „horizonta događaja“. Dakako, iz toga slijedi i nemogućnost „kraja“ kao dovršene priče ili zaokružene cjeline nečega što samo po sebi počiva na ideji destrukcije povijesti kao linearnoga vremena „razvitka“ i „napretka“. Kada počinje duh permanentne promjene i kada završava inovativno doba eksperimenta ostaje zagonetkom za površne komentare historičara tendencija u vizualnim umjetnostima. Oni ne vide ono što Paul Virilio već u naslovu jedne svoje provokativne knjige naziva „estetikom iščeznuća“. Sve što se još ovdje može činiti suvislim u napasti dobrog periodiziranja jest poslušati savjete pragmatičnih stručnjaka za „propast“. Ono što otpočinje u znaku gubitka povijesnoga vremena osuđeno je na stalno ponavljanje (repetition). Zato nije začudno da riječ re u teorijskome promišljanju današnjih trendova umjetnosti koja traži utočište u politici i estetici postaje dosadom repolitiziranja diskursa „otpora“ i „subverzije“ ili, pak, dosadom reestetiziranja svakodnevice s pomoću kategorijalnoga aparata uskrslih estetika raznih profila od pojavljivanja, atmosfere, instalacija, performativnosti itd. Što je, dakle, „postkonceptualno stanje“ umjetnosti danas?

Tautologijski bi odgovor glasio: to je suvremena umjetnost bez „biti“. Ona se neprestano hrani aktualiziranjem prošlosti naprosto zato što više nema mogućnosti odnosa spram iskonskoga vremena događaja. Umjesto toga, konstruira „vječnu sadašnjost“ tako što se služi s tri podjednako (ne)vjerodostojne riječi/pojma. A to su post, neo i re. Poslije, novo i ponavljanje zaokružuju vrijeme suvremene umjetnosti kao krug bez središta. U praznome prostoru mahnitoga kruženja znakova bez značenja jedina početna točka ipak se nalazi tamo gdje sve i okončava s njegovim post-neo-realizacijama u drugome kontekstu. Ta je točka kvazi-ishodište. Naziva se „estetski objekt“. Antiumjetnost s potpisom Marcela Duchampa otuda određuje sve buduće prijepore o izvorniku i kopiji, umjetnosti i dizajnu. Problem je „postkonceptualnoga stanja“ što je ono više od Duchampove destrukcije umjetnosti kao autorskoga djela i manje od njegove vizije nadolazećega u znaku drukčijeg i drugoga Boga od institucionalne inačice monoteističkih religija. Kao i Beuys, tako je i Duchamp znao da samo u razračunavanju s idejom početka i kraja svemira, s onto-teologijskim ustrojstvom metafizike, umjetnost možda može, ali ne mora, preživjeti smrt estetskoga i apsolutnu vladavinu planetarne tehnike u liku kibernetičke tehnosfere. Pitanje o nematerijalnosti i derealizaciji slike stoga se svodi na pitanje o ideji stvaranja (umjetničkoga) svijeta bez objekata. A to, naravno, pretpostavlja pitanje o Bogu i mogućnostima stvaralaštva u vremenu „čiste“ reproduktivnosti tehnike. No, to zacijelo nije odgovor koji bi mogao biti usklađen s kritičkom teorijom umjetnosti kakvu podastire Osborne. Pogledajmo kako i na koji način se u njegovim tekstovima problematizira ono što je predmet spora: suvremenost i umjetnost s jedne strane, te s druge, pak, postkonceptualizam kao „stanje“ (condition).

Suvremenost „suvremene umjetnosti“ pretpostavlja za Osbornea sljedeće: (1) ideju, problem, fikciju i aktualnost; (2) konstrukciju/ekspresiju suvremene ili postkonceptualne umjetnosti; (3) fikcionalizaciju umjetničkoga autoriteta i (4) kolektivizaciju umjetničkih fikcija. Sve navedeno nastoji se pokazati u radu The Atlas Group (1999-2005) i njezinom videu We can make rain, but nobody came to ask. Rad skupine nužno zahtijeva interpretativni filozofijski okvir. A budući da bez filozofije nije moguće pristupiti konceptualizmu uopće, kao što je to bjelodano u analizi LeWittovih i Kosuthovih „postavki“, tada se okvir za razumijevanje ne odnosi više ne traganje za slijepim pjegama značenja „djela“. Umjesto toga, interpretacija postaje samim „okvirom razumijevanja“ onoga što nastaje iz „biti“ postkonceptualizma. Što je to drugo negoli začarani krug ideje problema suvremenosti te fikcije kao aktualnosti koja sada više ne pripada biti „umjetnika“ kao pohvale položaja individuuma. 1990-te su godine ulaska u doba visokoga kapitalizma (high capitalism). Određuje ga logika kibernetike i „racionalni izbor“. To su ključne riječi neoliberalne aksiomatike korporativnoga poduzetništva. Paradoks je u tome što je zahtjev za dokidanjem države i društva u ime svetog prava pojedinca na slobodu izveden kao kraj individualizma i dolazak razdoblja totalne „dividuizacije“. Rascijepljenost se subjekta pokazuje u svim područjima života. Što je bilo nesvodljivo i nedjeljivo u ideji subjekta, sada je svodljivo i djeljivo u beskonačnost. Gilles Deleuze u znamenitome ogledu „Bilješka uz društva kontrole“ („Postscriptum sur sociétiés of contrôl“) izveo je radikalne posljedice ove „društvene revolucije“. Temeljni obrat jest u prijelazu iz društva discipline u društva kontrole. Umjesto „žive neposrednosti“ upravljanja proizvodnjom sada vlada posthumana kontrola. Uvođenjem informacijskoga kôda svi društveni odnosi postaju tehnički regulirani. Kakve su socijalne, kulturne i psihološke posljedice ove transformacije odnosa u „visokome kapitalizmu“ može se uočiti na prvi pogled samo ako se sjetimo što znači ideja korporacije i mreže u Kafkinome romanu Proces ili u filmu Fritza Langa Metropolis. Nije to više „dehumanizacija umjetnosti“ o kojoj je govorio 1925. godine José Ortega y Gasset, nego posthumanizacija svijeta kao mreže događaja čija bit leži u imploziji informacija. Prevedeno na svakodnevni jezik, riječ je o gubitku sjećanja. Pad u „crne rupe“ zaborava zbog potrebe za stalnom aktualizacijom stanja u promjeni dovodi do paranoične potrebe za arhiviranjem prošlosti. Uostalom, jedna od široko prihvaćenih postavki o biti suvremene umjetnosti jest i ona Borisa Groysa. On tvrdi da su glavni problemi umjesto prosudbe o kvaliteti djela postali problemi dokumentacije događaja nastanka samoga djela i njegove diseminacije u zajednici interaktivnih sudionika ili korisnika informacija. (Boris Groys, „Art in the Age of Biopolitics: From Artwork to Art Documentation“, u: Art Power, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2008., str. 53-65.) Ideja umjetnosti u „postkonceptualnome stanju“ postaje stoga ideja kapitala kao „biti“ pokretačkoga procesa u digitalno doba. Ako je tome tako, onda je začudno što se Osborne ne bavi performativno-konceptualnim obratom od jezika k tijelu kao slici bez svijeta u onome što je o umjetnosti mislio i kazivao Joseph Beuys. Sve ima svoje razloge. Ali, čak i ako su razlozi tako čvrsto poredani u logičku rešetku mišljenja s izborom ključnih subjekata/aktera konceptualizma/postkonceptualizma, uvijek postoje rubovi i pukotine između djela i događaja. U samoj jezgri ideje kao umjetnosti račvaju se čvorišta i rizomi. Ništa više ne može biti samo „racionalno“ i „iracionalno“. Postoji uvijek mogućnost onoga što je za srednjovjekovnu teologiju bila iznimka: da, naime, treće postoji (tertium datur).

Ono što je u čitavoj priči o „postkonceptualnome stanju“ suvremene umjetnosti kako je vidi Osborne najzanimljivije, jest to da se bit vremenosti s kojim se kreće u problemsku analizu izvodi iz njezina pojavljivanja u stalnim preobrazbama. Na tragovima estetske teorije Adorna i Benjamina, a to znači Frankfurtske kritičke teorije društva, temeljna postavka glasi:

„Suvremenost je utopijska ideja s negativnim i pozitivnim aspektima“. (Peter Osborne, isto, str. 4.)

Savez spekulativne tradicije romantike i ujedno kritika modernističkoga kulta autonomije umjetničkoga djela ne vodi izravno do toga da se postkonceptualizam svodi na društvenu participaciju, angažman umjetnika u zajednici i na repolitizaciju sadržaja umjetnosti. Tako je to pokušao izvesti Pierre Bourdieu, neomarksistički sociolog kulture. Borba protiv institucija umjetnosti ima pritom karakter kulturalne borbe (Kulturkampf) protiv sablasti samoga kapitala i njegove „lukavosti uma“. Utoliko više što se uspjeh u razvitku suvremenih društava i neoliberalnoga kapitalizma simbolički posvjedočuje vizualnom kulturom spektakla. Arhitektura „high-tech“ kapitalizma i muzeji suvremene umjetnosti najbolji su primjer ovoga zrcala uspjeha. (Vidi o tome: Juliane Rebentisch, Theorien der Gegenwartkunst: zur Einführung, Junius Verlag, Berlin, 2013., str. 165-179.) Preostaje ipak nešto od socijalno-političke konstrukcije što izmiče kontroli teorije kao posljednje instancije borbe protiv „estetizacije života“. A to može biti samo ono što se fukoovski naziva heterokronijom u suvremenosti. Pojam se odnosi na preklapanje različitih vremena s njihovim posebnim kulturnim kodovima. Ipak je suvremena umjetnost toliko protočna i prohodna u svojoj krhkosti kvazi-utemeljenja da podnosi i šok životinjsko-ljudske tjelesnosti i provokaciju drugosti rodno/spolno/rasnih manjina i eksperiment s neljudskim u stanju kibernetičke singularnosti. Mnogo je toga doista u igri. A još više u suspenziji i neutraliziranju samih pravila igre. Kakvi su to pojmovi analitike vremenosti s kojima se u globalnome poretku bavi suvremena umjetnost? Je li ona zapravo izgubila svoju mogućnost da bude utopijskom idejom već time što je preuzela u svoje okrilje „praznu homogenost“ vremena globalizacije? (Vidi o tome: Fredric Jameson, Archeologies of the Future: The Desire Called Utopia and Other Science Fictions, Verso, London-New York, 2005.)

Osborne nastoji odrediti pojam „suvremenosti“ (contemporaneity) polazeći od identiteta i razlike u odnosu na pojam globalizacije. To je povijesno vrijeme u razlici spram globalizirane ekonomije mreža i translokalnosti „homogenoga vremena“ u kojem funkcionira kapitalizam. Za tako nešto nužno je upućivanje na studije Heideggera i Benjamina o biti umjetnosti i djela kao aure. Razlog leži u tome što se bitna razlika u odnosu spram konceptualne umjetnosti svodi na to da vrijeme koje proizvodi globalizacija izravno potječe od prostornoga širenja (kapitala). Iz ovoga slijedi glavna aporija suvremene umjetnosti. Suvremenost se izvodi, prema tome, iz vremenitosti globalizacije kao „razlikovne vremenitosti novoga“. Aporija suvremenosti utoliko jest u tome što se njezina „prazna homogenost“ pojavljuje u nužnosti globalne suvremenosti, a to je krajnja suprotnost onome što su Heidegger i Benjamin još mislili da preostaje vremenu nadolazećega kao „tajne“. U cjelini, struktura ove suvremenosti na kojoj inzistira Osborne jest zapravo „prazna vremenitost“ istosti s malim kulturnim razlikama. Što vrijedi za Europu istim se načinom rasprostire do Kine i Indije. Sve to ima bitne posljedice i za položaj postkonceptualne umjetnosti. A ona se, naime, zbiva u medijskoj proizvodnji događaja i kritičkoj participaciji unutar sklopa high-tech kapitalizma. „Postkonceptualno stanje“ suvremene umjetnosti je dvostruko kodiranje:

(a) umjetničke se prakse međusobno približavaju zahvaljujući novim komunikacijskim tehnologijama;

(b) genealogijska konstrukcija umjetnosti svodi se na „retrospektivnu i refleksivnu totalizaciju“ (Adorno) iz koje slijedi glavna tradicija filozofijskoga promišljanja umjetnosti još od Hegela i romantike. A Osborne je naziva spekulativnom.

Što se iz toga može zaključiti? Ništa drugo negoli da se „spekulativno“ shvaćanje umjetnosti kao ideje totalnoga djela koje sintetizira kognitivne i osjetilne odnosno opažajne kapacitete ljudskoga tijela priključuje ovome postkonceptualnome stanju „homogene i prazne vremenitosti“. (Peter Osborne, „The postconceptual condition: Or, the Logic of high capitalism today“, Radical Philosophy, br. 184/2014. (ožujak-travanj), str. 19-27) Glavna je postavka, naposljetku, ona koja upućuje na konvergenciju i međusobno uvjetovanje „povijesnih transformacija u ontologiji umjetničkoga djela i društvenim uvjetima prostora umjetnosti…koja suvremenu umjetnost čini mogućom“. (Peter Osborne, “Contemporary Art is Post-conceptual Art“, str. 10.) Zbog toga se u procesu razgraničenja pojavljuju transkategorijalne prakse. Ao one otvaraju konceptualni prostor za „generičku“ umjetnost iščeznućem dotadašnjega prostora nacionalno-državne suverenosti. U strogo adornovljevskome tonu, Osborne može zaključiti da je dijalektički sklop suvremene umjetnosti sastavljen od „estetskih, konceptualnih i distributivnih aspekata djela“. I to je ono što se može nazvati „postkonceptualnim stanjem“ suvremene umjetnosti. Šest je njegovih glavnih značajki:

(1) nužna, ali nedostatna, konceptualnost; umjetnost se konstituira s pomoću svojih koncepata u odnosu spram ne-umjetnosti;

(2) nužna, ali nedostatna, estetska dimenzija, što uključuje neku vrstu materijalizacije kao estetske prostorno-vremenske pojave;

(3) antiestetska uporaba estetskih materijala;

(4) proširenje beskonačnosti na moguća materijalna značenja umjetnosti (transkategorijalnost); to je značenje „postmedijalnosti“;

(5) radikalno distributivno, nesvodljivo relacionalno jedinstvo pojedinačnoga umjetničkoga djela kroz totalnost njegovih materijalnih postignuća (ontologija materijalizacije);

(6) povijesno nasilno preoblikovanje granica ovoga jedinstva.

Kako god bilo, vidljivo je da se radi o materijalizaciji i transkategorijalnosti. A to znači da je promjena u tome što sam medij postaje umjetničkim događajem-bez-djela. Odjednom se estetsko, pa ma koliko bilo nedostatno, iznova vraća u igru u vidu antiestetike. Sve je ovo, uostalom, bilo jasno i mnogim teoretičarima medija, osobito Baudrillardu kad je govorio o „ekstazi komunikacije“ na posve drukčiji način negoli to čine danas pravovjerni neomarksistički teoretičari aktivizma i participacije u suvremenoj umjetnosti. Jednom za svagda: umjetnost u „postkonceptualnome stanju“ nje drugo negoli realizirana kibernetička potencijalnost interaktivne komunikacije. A uvjet njezine mogućnosti ne predstavlja formalna „ideja“, već tehnički uvjetovani prostor-vrijeme povezivanja lokalnoga i globalnoga. Bez tehnosfere suvremena bi umjetnost ostala „praznom pričom“ utopije komunikacije, kakva se svesrdno prakticirala 1960-ih godina. No, tada je ta riječ imala više od zanosa prvih kršćana u katakombama pri pomisli da će u onostranosti dijeliti blaženstvo s Kristom. Riječi postaju tričarijama kada se istroši utopijski horizont vremena. Bez njega, pak, ovo vrijeme „sada“ i ovaj prostor „ovdje“ gube svoje značenje pripreme puta za nadolazeće. Postkonceptualna je umjetnost rezultat medijskoga sklopa globalnoga poretka moći umreženoga svijeta. Njezina se značenja mogu dekodirati samo medijalno budući da su mediji u doba tehnosfere postali više od posrednika informacija. Kao događaj interakcije svijeta i života mediji nisu više konstrukcija same „stvari“ koja leži onkraj materijalnosti aparata. Medijalnost se događaja odvija kao samosvrhovitost procesa utopijske čežnje čovjeka da se dematerijalizira iz osjetilnosti u ideju. Krug je time zatvoren.

Što još tu može i treba li suvremenoj umjetnosti neprestano dokazivanje „revolucionarnosti“, „libertinizma“, „subverzivnosti“, „kritičke participativnosti“, „solidarnosti-u-zajednici“ i sve ine značajke repolitizacije ako je već pitanje Boga u ranoj avangardi bilo riješeno traganjem za antropozofskim, teozofskim i mističnim dimenzijama „tertiuma organuma“ u Duchampa i Maljeviča te kasnije u Beuysa? Na to pitanje odgovor može biti sljedeći. Destrukcija povijesti uvijek završava u novome muzeju. Ovdje nema nikakve potrebe za naknadnim cinizmom onih koji dolaze u znacima zakašnjelosti. Naprosto je to tako i tako. Pobuna protiv i očuvanje poretka, promjena i postojanost upisani su u „bit“ suvremenosti. Utoliko borbu protiv kraja umjetnosti u doba pseudo-sinteze „kulturnih potreba“ za ekscesom i eksperimentom valja shvatiti samo drugom stranom njezine nužne estetizacije. Iza svega, međutim, ne stoji više ništa osim tehnosfere i njezinih platformi od struna. Bilo bi lakomisleno podcijeniti ulogu konceptualnosti u tom procesu preobrazbi i transformacija stanja. No, čini se da je za izlazak iz aporija suvremene umjetnosti prva pretpostavka destrukcija onoga što je uistinu „nemoguće poslanstvo“ umjetnosti u suočenju s biti tehnike danas. Riječ je o napuštanju uporabe svakog budućega prefiksa i sufiksa post, neo i re. Što dolazi nakon onoga što je već bitno u znacima obnavljanja i ponavljanja ne može više biti „isto“ a niti „različito“ kao u Deleuzeovoj ontologiji postajanja (devenir). Ono što dolazi iz nadolazećega u doba medijske konstrukcije realnosti jest izostanak bilo kakvoga događaja osim napretka u obnavljanju-ponavljanju destrukcije mišljenja i jezika. Nije stvar u boljoj i „novijoj“ umjetnosti u odnosu na staru. Tako je to još mislio Kazimir Maljevič u Manifestu suprematizma. Problem leži u tome što se „bit“ tehnosfere može otvoriti samo kroz obnavljanje-ponavljanje promjene. Ona se stabilizira kao entropija i kaos u novoj promjeni sve do konačnoga iščeznuća. Priča o „postkonceptualnome stanju“ u tom je smislu nesumnjivo važnom za pokušaj da se osvijetli ono što suvremena umjetnost „danas“ spektakularno pokazuje u trojstvu izvedbe-postava-ideje. Tijelo se postavlja u prostoru javnoga prikazivanja-predstavljanja kao estetski objekt. I upravo u tome valja vidjeti granicu svake buduće rasprave o odnosu tijela-objekta-života. Zašto? Ponajprije stoga što tijelo gubi svoju izvornu svezu sa životom postajući kiborgiziranim stvorom/stvari. U poretku objekata njegovo je mjesto da služi i funkcionira. Ništa drugo ne čini se više važnim za odvijanje procesa transformacije informacije u energiju. Ako je Duchamp htio samo obeshrabriti „estetsko nebo“ tako da mu je bacio rukavicu u lice, danas je to još samo lijepim prividom. Jer nema drugoga lica od tehnogeneze i estetizacije života. Iza toga postoji još samo biopolitika i poziv za posljednjom obranom dostojanstva života.

Suvremena je umjetnost mnogo više od težnje za (de)materijalizacijom i (de)realizacijom ideje onkraj suprotnosti djela i događaja. To je eksperiment sa životom uopće. Kako to valja razumjeti? Život se od Nietzschea shvaća estetskim načinom bitka čovjeka. Umjetnost kao „volja za moć“ predstavlja najviši doseg spoznaje i ujedno mogućnosti da se od singularnosti egzistencije preoblikuje ovaj život „ovdje“ i „sada“ u ples nad žicama ponora. Već otuda postaje jasno zašto umjetnost filozofiji otvara novi „horizont događaja“. Bez estetske konstrukcije život bi bio sveden na golo iživljavanje snage u krajolicima tehničke pustoši. Što preostaje od tog „života“ ne pronose danas više umjetnici, da parafraziramo Hölderlina. Umjesto njih sve je samo tehnogenetska konstrukcija „umjetnoga života“ (A-life). Preostaje još samo povećanje memorije. Povijesti više nema kao što nema ni umjetnosti-kao-ideje. U ubrzanome ritmu svagda novih transformacija života sve što jest može još biti tek privremeno „stanje stvari“. A ono “čudovište koje nazivamo ljepotom“, kako je to mislio Apollinaire, možda uistinu nije vječno. No, bez njega život više nema smisla. Jedino što je još važno zahtijeva borbu protiv ravnodušnosti prema ljepoti. Drugo su tek bučne i prolazne „novotarije“, carstvo banalnosti i poklonstvo praznini. Misliti u znaku iskonske destrukcije stvari znači svijet iznova učiniti otvorenim i za mogućnost pada u „crne rupe“ događaja bez svojega horizonta. Čini se da je to gotovo nemoguće poslanstvo za povijesno zbivanje umjetnosti. No, nije li filozofija više od bilo kakve zbilje i nužnosti ona koja pretpostavlja mogućnost da stvari budu postavljene drukčije, da im se očuva „bit“ od početka njihova nastanka do kraja njihove opstojnosti? Nije li, naposljetku, umjetnost u svojoj blizini s filozofijom samo drugi i drukčiji put u isto? Sve je u jeziku. Osim jezika samoga. Sve je u mišljenju. Osim onoga što omogućuje mišljenje kao radost i užitak da svijet „jest“ i da taj i takav svijet u tisuću svojih preobrazi jest uvijek i samo ono isto, što je Nietzsche mitopoetski znamenovao vječitim prstenom bivanja.

Što preostaje filozofiji ako umjetnost postaje konceptom? Jesmo li uistinu dospjeli do toga da uvidimo kako nakon toga oboje, mišljenje i proizvođenje (logos i poiesis) gube svoju „bit“ u sudaru s povijesno moćnom negacijom bitka koja preuzima u svoju nadležnost događanje samoga događaja kao konstrukcije svjetova. Koncept je informacija, a informacija od logosa i poiesisa završava u ništavilu beskonačne vrtnje tehnosfere. Téchne je posljednja riječ filozofije i umjetnosti u ravnodušnome razdoblju bez povijesti. Téchne kao tertium datur s onu stranu jezika i slike.

Literatura

Boris Groys, „Art in the Age of Biopolitics: From Artwork to Art Documentation“,u: Art Power, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2008., str. 53-65.

Fredric Jameson, Archeologies of the Future: The Desire Called Utopia and Other Science Fictions, Verso, London-New York, 2005.

Peter Osborne, „The postconceptual Condition: Or, the cultural logic of high capitalism today“ i Alexander Alberro i Sabeth Buchmann (ur.), Art After Conceptual Art, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2006.

Peter Osborne, „Contemporary Art is Post-conceptual Art“, Public Lecture, Fondazione Antonio Ratti, Villa Sucota, Como, 9. srpnja 2010.

Peter Osborne, „The postconceptual condition: Or, the Logic of high capitalism today“, Radical Philosophy, br. 184/2014. (ožujak-travanj), str. 19-27

Juliane Rebentisch, Theorien der Gegenwartkunst: zur Einführung, Junius Verlag, Berlin, 2013.

(Tekst iz knjige: Tehnosfera, sv. III: Estetika i suvremena umjetnost, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019.)

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026