Žarko Paić

Treba doista odati priznanje Jacquesu Ranciѐreu da zna postaviti bitna pitanja za razumijevanje suvremenoga stanja stvari s etikom i estetikom. Tako je i u njegovoj knjizi Sudbina slika pitanje o reprezentaciji povezano s pitanjem o dosezima Aristotelova etičkoga pathosa tragedije. Ovo je iznimno važno za objašnjenje biti suvremene umjetnosti koja već čitavo stoljeće pokušava pronaći razloge svoje neutemeljenosti  u onome što pripada samoj biti umjetnosti i stoga umjesto autonomije radije hrli u sve moguće heteronomne izvedbe kaosa i kontingencije. Evo, kako Ranciѐre objašnjava ovaj rekli bismo etički paradoks tragedije.

„Etički univerzum tragedije obilježava izvjestan pathos za znanjem. To je Sofoklov univerzum ali i Platonov, kao u slučaju razumijevanja koristi koju smrtnici imaju od toga da poznaju stvari koje dolaze iz sfere Besmrtnika. Aristotel je upravo iz tog univerzuma htio izdvojiti tragediju. I to je ono od čega se sastojala uspostava reprezentativnog poretka: pokušaj da se etički pathos za znanjem prenese u regulirani odnos između poiesis i aisthesis, između ustroja autonomnog djelovanja i igre afekata specifičnih za reprezentativnu situaciju i samo za nju.“ (str. 109)   

Tragedija je univerzalna drama, svojevrsna bit svekolike književnosti od iskona Grka do suvremenosti, točnije do nastanka tehnosfere. Odgovor podaruje njezina estetska privlačnost koja se sastoji u tome da gledatelji volje promatrati na sceni događaj prepoznavanja onog što će njihove junake ili aktere radnje dovesti do strašne spoznaje nemogućnosti dosezanja istine kao  smisla slobode, jednakosti, pravednosti, prijateljstva i ljubavi bez singularnosti egzistencijalne žrtve. Stoga samo u tragediji može doći do njezine posljednje svrhe koja leži u etičkome osjećaju kolektivnoga pročišćenja i/ili iskupljenja ꟷ katarze i mesijanstva. Da, problem je postojanja tragedije u metafizičkome dvojstvu ljudskoga (ne)znanja o prvim uzrocima i posljednjim svrhama onto-teo-kozmo-antropološkoga ustroja samoga življenja i onog znanja koje Ranciѐre velikodušno prepušta sferi Besmrtnika. Sokrat u svojem spoznajno-teorijskome činu prosvjećivanja Drugoga polazi od neznanja o samome sebi. Zato ga vodi njegov demon. Da zna, izbjegao bi kušnju svoje izloženosti procesu protiv njega da kvari atensku mladež prema lažnoj optužbi oligarha i bio bi olimpski bog.

Ono što Ranciѐre naziva etičkim pathosom za znanjem čini se problematičnim sa stajališta logike i estetike, kantovski govoreći čistoga uma i moći suđenja. Znanje je uvijek znanje o nečemu, noezis koji ne konstruira svoju noemu iz logike tehnoznanstvene konstrukcije kao što se to događa danas u laboratorijima eksperimentiranja s nastankom novih materijala i novih još-ne-postojećih objekata. Umjesto ovog autopoietičkoga znanja koje je nužno sintetičko i otuda ne može imati nikakvu etičku validnost, tragedija se pojavljuje svagda kao ograničeno znanje o osjetilnosti unutar granica izvornog zajedničkoga svijeta (polis-politeia).

Za razumijevanje odnosa između ethosa i političkoga-politike unutar modela reprezentacije slike kao znanja o poretku koji povezuje smrtnike i besmrtnike jasno je da Aristotel svoju Poetiku ne može smjestiti u kozmopolitski predak Kantova republikanskoga prosvjetiteljstva, a nekmoli u kaotično stanje unutar kojeg Hobbesov Levijatan predstavlja model države koji štiti privatne interese građana-državljana u zamjenu za njihovu etičku poslušnost nadređenim zakonima koji održavaju metastabilni poredak teritorijalne suverenosti nacije-države. Nema nikakvog kvazi-temelja na kojem bi kralj Edip mogao prijeći granice grčke paideiae i zavičajnosti polisa i postao židovski nomad koji luta pustinjom poput Ahasvera u potrazi za istinom o svojem zlu usudu. Zato je istina reprezentacije etičkoga pathosa za znanjem određena iz političkoga zahtjeva za slobodnom, jednakom i pravednom zajednicom. Okvir ili matrica grčke tragedije je etička istina onog što pripada biti političkoga-politike, a ne obratno.

Čitati Aristotelovu Poetiku bez Nikomahove etike, a ovo djelo bez Politike moguće je, doduše, ali nećemo razumjeti kako i zašto tragedija ne uči rezignaciji, već aktivnome odnosu spram života uopće. Ovo tvrdi izričito Nietzsche u svojim zapisima iz Ostavštine. Problem je u tome što je svaka povijesna epoha u svojoj dovršenosti bitna granica na kojoj se zaustavlja etičko-politička partikularnost tragedije. Ono što je univerzalno za njezinu protežnost izvan granica grčkoga polisa i u prostornome i u temporalnome smislu nije uopće znanje o bitku, bićima i biti čovjeka. Univerzalno je ono što se pojavljuje kao ljudsko-suviše-ljudsko. To je čisti estetski osjećaj supatnje i suosjećaja s Drugim kao žrtvom iz položaja onog što Ranciѐre u jednoj drugoj svojoj knjizi naziva emancipiranim gledateljem. Tko je to, kakva konceptualna sablast suvremenoga doba ravnodušna na etičko-političke igre pobune i revolucije društva na ishodu povijesti?

To je posljednja granica Ranciѐreove težnje za estetsko-političkom spoznajnom biti umjetnosti u doba kad „reprezentacija neljudskoga“ odnosi prevagu nad svime drugime u svijetu uopće. Ono što ovaj izraz čini nedjelotvornim i „drvenim željezom“, a rabi ga u pretposljednjem odjeljku petog poglavlja knjige Sudbina slika jest ono što nije promišljeno u ovome etičko-političkome obratu kraja metafizike. Već sam o tome kazivao u posljednjem poglavlju svoje knjige Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013. Ukratko, Ranciѐre ne vidi kako je kraj tragedije i umjetnosti ono što nadilazi svaki etičko-politički i svaki emancipacijski doseg filozofije u suočenju s biti tehnosfere. Nestaju temeljni pojmovi estetike neprikazivoga bez kojeg nema uvida u bit tragedije ꟷ mimesis i reprezentacija. Znanje gubi svoj etički pathos jer nema više diobe osjetilnosti na sferu smrtnika i Besmrtnika, već samo pathos spekulativno-refleksivne moći mišljenja kao vizualizacije kontingentnoga događaja iz nadolazeće budućnosti. Sjetimo se Spielbergova SF-filma Minority Report. U njemu glavni junak kojeg igra Tom Cruise unaprijed racionalno-probabilistički zna da će Drugi biti ubojica ako mu se to dopusti i stoga ga pravodobno eliminira iz igre. Ima još jedan sjajan izraz za ovo što pripada biti tehnosfere, a nećete vjerovati, skovao ga je Ranko Marinković u romanu Kiklop. Intelektualac don Fernando ispred zgrade HNK iznosi glavnom liku Melkioru Tresiću svoju teoriju preventivne dehumanizacije ili ukidanja tragedije skepsom.

Zar sada nije posve bjelodano kako od skepse apsolutno znanje ili znanje novoga apsoluta u suvremenosti ukida i smisao povijesno-epohalnoga sustegnuća vremena koje je još moglo uživati u patnji Drugoga i supatnji/suosjećaju s njihovim patnjama. Zato nam velike tragedije i dan-danas svima više govore o onome što nije bit tragedije, a što od romantike postaje nezaobilazni demon umjetnosti kao života ꟷ estetski patos žrtvovanja za egzistencijalnu slobodu vlastite sudbine. Na početku bijaše zajednica, a na kraju individuum. Oboje su u doba društava kontrole nadomješteni slikom i brojem onoga što nadilazi biološki ustroj života i Antigone i Hekube i Oresta i Edipa. Žrtvovati se za Druge više nema smisla.

Tako ni ni umjetnost više nema svojeg posljednjeg metafizičkoga opravdanja. Pogledajte na ekran i uživajte u izvedbama ne više pseudo-glumaca grčkih tragedija, već sintetičkih figura stvorenih programima AI i sve će Vam biti jasno. Cioran u Brevijaru poraženih kaže i ovo:

Budi cvijet u čijoj stabljici čami umorna munja. Čeznutljivo slušaj mračne melodije i u svojim nevinim tminama bdij nad oporavkom demona.