Žarko Paić

Isaiah Berlin, britanski filozof, politolog i povjesničar ideja, zastupnik klasičnoga liberalizma,  poznat je po svojim istraživanjima iz povijesti ideja, a osobito po svojem razlikovanju pozitivne i negativne slobode. Glavna su mu djela: Karl Marx: Njegov život i okružje (Karl Marx: His Life and Environment, 1939), Doba prosvjetiteljstva (The Age of Enlightenment, 1956), Četiri eseja o slobodi (Four Essays on Liberty, 1969) i Vico i Herder (Vico and Herder, 1976). Tradiciju liberalizma stvorili su Benjamin Constant, Alexis de Tocqueville i John Stuart Mill. Svi su vjerovali da je liberalizam usklađen sa samim smjerom povijesti. Od Francuske revolucije, tvrdili su, narodna težnja za jednakošću postala je transformirajuća snaga povijesti. Jednakost je značila demokraciju, a za Milla, Tocquevillea i Constanta, izazov liberalizma bio je ukrotiti vladavinu većine masa protu-većinskom snagom liberalnih institucija: individualnim pravima, vladavinom prava i slobodnim tiskom. Liberalna demokracija bila je odgovor povijesti na problem kako pomiriti jednakost sa stabilnošću demokratskih institucija. Jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih današnjih prikaza slobode iz ove perspektive zacijelo je upravo ovaj Sir Isaiaha Berlina. Izveo je, naime, shvaćanje „negativne slobode“ – odsutnosti miješanja u nečiju sferu djelovanja – za razliku od „pozitivne slobode“, koja se uopće ne odnosi na slobodu, već na nečiju efektivnu moć ili vlast nad sobom ili svojom okolinom.

Pojednostavljeno gledano, Berlinov koncept negativne slobode tvrdi da je sloboda odsutnost fizičkog prisilnog miješanja ili invazije na nečiju osobu i imovinu. Ono što Berlina posebno ističe među modernim liberalnim misliocima jest niz njegovih postavki koje su izvedene iz sklopa vrijednosti koje su istodobno svojevrsni postulati i ishodišta. Navest ćemo stoga sljedeće.

Definitivni, univerzalni odgovori na većinu moralnih i političkih pitanja u načelu su nemogući, tako da pokušaj nametanja takvih odgovora, posebno silom, nikada nije opravdan. Često postoji više od jednog točnog odgovora, dijelom zato što su ljudske vrijednosti i kulture kojima one na različite načine doprinose nesvodljivo različite jedna od druge – ne mogu se prevesti u zajednički nazivnik. Stoga se ni vrijednosti ni kulture ne mogu rangirati u objektivnoj hijerarhiji.

Nisu sve potrebe, želje i vrijednosti zajedničke svima, ali mnoge su zajedničke velikoj većini ljudskih bića, bez obzira na vrijeme, mjesto ili društvo kojem pripadaju. Da nije tako, ne bismo mogli razumjeti, procijeniti i komunicirati s drugima. Jedna od naših zajedničkih potreba je pripadati zajednici čiji jezik i oblik života možemo bez napora pregovarati, prepoznajući ih kao središnji dio našeg identiteta. To je osnova kulturnog nacionalizma, miroljubivog rođaka političkog nacionalizma, i ne bismo trebali težiti tome da ga eliminiramo u korist kozmopolitizma, koji je Berlin nazvao „odbacivanjem svega što čovjeka čini najljudskijim“.

Znanost ne može u potpunosti objasniti ljudsko ponašanje, ali je potrebno nadopuniti sposobnošću empatije s drugim ljudima koju svi prirodno posjedujemo. Empatija podupire osobni i politički sud – Berlinov „osjećaj za stvarnost“ o ljudskim poslovima. Bez nje, proučavanje čovječanstva je nepotpuno, i to je ujedno razlog zašto je nerazrijeđeni menadžerizam nehumano sredstvo za kontrolu ljudskog društva.

Slobodan izbor je bit ljudske prirode i bez njega bi se naš konceptualni svijet urušio. Ljudi bi trebali slobodno donositi vlastite odluke o tome što će biti i činiti, bez uplitanja ili diktiranja drugih. Krajnji izvor i kamen temeljac morala…  

U knjizi PROTIV STRUJE, zbirci eseja, Isaiah Berlin, nedvojbeno jedan od velikih mislilaca dvadesetog stoljeća,  raspravlja o važnosti u povijesti misli onih prekretnih autora čije ideje još uvijek izazivaju posebnu pozornost, a među njima su Machiavelli, Vico, Montesquieu, Herzen i Sorel. Berlin uistinu suvereno oživljava mislioce koji su plivali protiv struje svog vremena. Ali time ne dovodi u pitanje fokusa prosvjetiteljstva samo razum, već ponajprije postmoderni kontekst mišljenja. Ideje za Berlina postaju odraz iskustva i identiteta pisca. Povijesni kontekst je neophodan za razumijevanje glavnih ideja filozofije ili politike.

Prosvjetiteljstvo ili romantizam odražavaju svoj trenutak u povijesti, ali pritom neslaganje oko njihovih glavnih postignuća zahtijeva razmišljanje o identitetu autora koji pripadaju tom povijesnom okružju nastanka i razvitka sklop ideja. Ono što Berlina kao političkoga mislioca liberalizma navlastito odlikuje jest nastojanje da duhovno-povijesne elemente ove dominantne ideologije moderne zapadnjačke kulture i politike omjeri s mišljenjem koje se tome protivi ili predstavlja snažnu suprotnost kao političku moć artikulacije kao što je to bilo i ponovno se oživljava – naime, ideje protuprosvjetiteljstva.

„Opozicija prema središnjim idejama francuskog prosvjetiteljstva, njegovih saveznika i učenika u drugim europskim zemljama, stara je kao i sam pokret. Proglašenje autonomije razuma i metoda prirodnih znanosti, temeljeno na promatranju kao jedinom pouzdanom načinu znanja i posljedično odbacivanje autoriteta objave, svetih spisa i njihovih prihvaćenih tumača, tradicije, recepta i svakog oblika ne-racionalnog i transcendentnog izvora znanja, prirodno su se protivili crkvama i religioznim misliocima mnogih uvjerenja. Ali takva oporba, uglavnom zbog nepostojanja zajedničke osnove između njih i filozofa prosvjetiteljstva, relativno je malo napredovala, osim što potiče represivne korake protiv širenja ideja koje se smatraju opasnim po autoritet crkve ili države. Strašnija je bila relativistička i skeptična tradicija koja se vraćala u antički svijet. Središnje doktrine progresivnih francuskih mislioca, bez obzira na njihove međusobne nesuglasice, počivaju na vjeri, ukorijenjenoj u antičkoj doktrini prirodnog prava, da je ljudska priroda uvijek i svugdje temeljno ista; da su lokalne i povijesne varijacije nevažne u usporedbi sa stalnom središnjom jezgrom u smislu koje se ljudska bića mogu definirati kao vrsta, kao životinje, biljke ili minerali; da postoje univerzalni ljudski ciljevi; da se logički povezana struktura zakona i generalizacija osjetljivih na demonstraciju i verifikaciju može izgraditi i zamijeniti kaotičan amalgam neznanja, mentalne lijenosti, nagađanja, praznovjerja, predrasuda, dogme, fantazije i prije svega “zainteresirane pogreške” održavane od vladara čovječanstva i uglavnom odgovorne za pogreške, poroke i nesreće čovječanstva.”

(str. 1.)

PROTIV STRUJE završava esejem o nacionalizmu. Upravo kroz nacionalizam utjecaj identiteta postaje transparentan u idejama izabranih mislilaca. Berlin vjeruje da je nacionalizam “odgovor na ranu nanesenu društvu”, ali priznaje da je “potrebno još nešto – naime nova vizija društva s kojom se ranjeno društvo… može poistovjetiti.” Nacionalizam postaje vrhunac naglašavanja osobnog identiteta kako bi ideje dobile smisao. Pa ipak, Berlin ne završava svoj esej trijumfalno,već ponovnom tvrdnjom o vlastitim ograničenjima: “Moram ponoviti da nisam povjesničar ili politolog, pa ne tvrdim da nudim objašnjenje ovog fenomena.”

PROTIV STRUJE je knjiga koja ima sjedinjujuću temu ꟷ istraživanje “protu-prosvjetiteljstva”, tog velikog napada na apstraktnu izvjesnost i jedinstvenu jednostavnost prosvjetiteljske misli. Neke od figura, kao što su Machiavelli, Vico i Montesquieu, bile su preteče, a neke od njih izumitelji, moderne. Drugi još uvijek razrađuju njegove implikacije u smislu kulture i politike. Isaiah Berlin se prema svima njima odnosi s razumijevanjem, suosjećanjem i identifikacijom. Njegov esej o Machiavelliju najbolji je pojedinačni esej o ovom velikom Firentincu. Njegov esej o Mosesu Hessu, izumitelju cionizma, fascinantno je istraživanje posljedica otuđenja i istovremeno otkrivajući uvid u napetosti koje pokreću samog autora ovog vrhunski napisanog djela.