Žarko Paić

      Često se u tzv. kritičkim opaskama današnjih zabrinutih teologa protiv uspona tehnosfere kako je oni shvaćaju, a to je posve reduktivno i uglavnom bez uvida u filozofijsko-povijesno podrijetlo onog što se naziva umjetnom inteligencijom, pojavljuje krunski prigovor kako, eto, post-i-transhumanizam samo u ruhu novoga pozitivizma opetuje metafizičku „veliku priču“ skolastike o spasu, izbavljenju i odrješenju čovjeka od izvornoga grijeha s pomoću tehnologije. Ono što je u ovom prigovoru tautologijski izrečeno i uistinu se čini neoborivim jest upravo to. Da, tehnologija je već i za talijanskoga filozofa Emanuela Severina sekularizirani oblik nihilizma u 21. stoljeću, a teologija s pojmom Boga kao apsolutnoga stvaratelja samo je izvorište svekolika nihilizma. Bog i tehnologija postaju u post-i-transhumanizmu zamijenjenoga ontologijskoga ranga, pa se može kazati da je tehnologija novi Bog s drugim i drukčijim samoodređenjem i ovlastima u djelovanju ne više spram bitka, bića i biti čovjeka, nego spram sustava i okoline života.

         Problem s ovim teologijskim prigovorom proizlazi već otuda što ni mesijanstvo ni eshatologija nisu izvorno stvar kršćanske teologije. Ona je samo preuzela i preinačila grčku metafiziku s Platonom i Aristotelom i umjesto bitka na pijedestal Moći postavila stvaralačkoga Boga koji stvara svijeta iz Ničega. No, kako je to pokazao Heidegger u svojim predavanjima o Anaksimandru, metafizika je od početka u svojim bitnim nakanama put i sudbina zapadnjačkoga ljudstva kao put oslobađanja od bezdana i traganje za spasonosnim događajem u nadolazećoj budućnosti. Mesijanstvo i eshatologija, premda nastaju iz židovske religije, nisu uopće mogući bez ideje konačnoga spasa ne samo čovjeka, već i bitka uopće, bio on shvaćen kao univerzalna priroda stvari, grčki physis, ili kao otvorenost smisla povijesti.

         Krenimo, dakle, redom, a ne preskačući rang i veličinu mišljenja. Prvo je bila grčka predplatonička onto-kozmogonija, a tek onda židovsko-kršćanska teo-antropologija. U iskonu bijaše filozofija, a ne religija kad je riječ o pitanjima spasonosnoga događaja. Tek potom dolazi želja za apsolutom posvemašnje nemogućnosti kojemu se pripisuje ideja iskupljenja i konačnosti povijesnoga događanja u vremenu. Ne citira neprestano Aristotel sv. Tomu Akvinskoga, već autor Summa theologiae Filozofa, kojeg piše velikim slovom kao što pišemo riječ boga od trenutka hegemonije teologijske slike svijeta u ranome i kasnome srednjem vijeku. Isto vrijedi i za Platona koji ne citira sv. Aurelija Augustina, već autor Države Božje onog bez kojeg ako ćemo pravo kršćanstvo ne može postojati u smislu razdvajanja ideje i pojave, transcendencije i imanencije, Boga i čovjeka.

          Naravno, riječ je o Platonu. I doista, tko može uopće osporiti onu znamenitu Nietzscheovu postavku da je kršćanstvo samo i jedino preokrenuti platonizam. Ali ne i Platon, dakako. Kad, pak, Severino lucidno tvrdi da čitav problem odnosa metafizike i njezina nihilističkoga obrata u kibernetici kao uvjetu mogućnosti informacijsko-komunikacijske tehnologije s AI kao vrhuncem izvedbe otpočinje s Platonovim pojmom proizvođenja, grčki poiesis, onda je u tom stavu iskazano nešto čudovišno otvarajuće-zatvarajuće za svaku moguću mesijansku eshatologiju Zapada koju tako neovlašteno sebi u prilog prisvaja teologija kršćanstva. Što? Ništa drugo negoli priznanje da je Bog zapravo realiziran u tehnogenezi i da njegovo neutraliziranje i suspendiranje iz suvremenosti označava ono što je bila konzekvencija i Hegelove postavke o kraju povijesti kao kraju filozofije i umjetnosti u apsolutnoj znanosti duha kao takvoga. Konzekvencija je bila da je Hegel morao iskazati nužno i kraj religije kao takve u smislu realizacije ideje u supstanciji-subjektu onog što Sutlić naziva Bogom spekulativne dijalektike, a radi se o refleksiji.

       Ako tehnosfera uistinu ne potrebuje nikakvu nadomjesnu filozofiju, pa čak ni umjetnost, jer ima estetizaciju vizualnoga događaja apsolutne kontingencije, što će joj onda i religija nakon smrti religije i teologija nakon kraja božanske eshatologije i soteriologije? Zabrinuti teolozi sa znanjem astrofizike i kozmologije vide da je „vrag odnio šalu“ i da post-i-transhumanizam otvaraju pragmatična vrata budućnosti sa sve učinkovitijim izvedbama ljudske besmrtnosti zahvaljujući prije svega tehnološkome uploadingu, nanotehnologiji, genetskome inženjerstvu. Govor o sekulariziranoj eshatologiji i mesijanstvu već je posve udomaćen u pronicljivim tekstovima o umjetnoj inteligenciji poput onog Yuk Huia „ChatGPT ili eshatologija strojeva“, Europski glasnik, br. 28/2023.

        Evo nas, dakle, na čistini i pred Zidom koji moramo prijeći poput astronauta Bowmana iz Kubrickova meta-filma 2001. Odiseje u svemiru da bismo „konačno“ shvatili kako su sve metafizičke eshato-soteriologije bile ništa drugo negoli sustavi „plemenitih laži“ za narod, kako je to divno promislio Platon. Sva sreća da su takvi sustavi i njihovi današnji apologeti svih duhovnih profila nalik onom besmislenom muzeju voštanih figura (mišljenja) u Londonu koji je ako išta barem imao funkciju da ljudski identitet zamrzne u vosku kao jeftinome materijalu jedne pseudo-vječnosti za mase. Misliti ne znači samo otkloniti vjeru u crvene i bijele patuljke u kozmičkoj praznini svijeta koji će se posljednji ugasnuti u apsolutnoj entropiji budućnosti.

          Misliti znači biti otvoren i posljednjoj mogućnosti da je sve ovo samo trag pijeska u očima i iluzija bez ikakvog drugog smisla osim da nam pruža beskrajni duhovni užitak vredniji od svega drugoga na ovome i mogućim drugim svjetovima.

           Ako se ponovno rodim, bit ću vlat trave koja misli, kap vode na dlanu, titraj vjetra u johama, oceanski val na sprudu i pustinja koja više ne raste.