Žarko Paić

W.G. Sebald na kraju osmoga poglavlja Saturnovih prstena piše:

„No što sam se više približavao ruševinama, to je više nestajala predodžba tajnovitog otoka mrtvih, a pojačavao se dojam ostataka naše vlastite civilizacije, nestale u nekoj budućoj katastrofi. Kao strancu rođenom u budućnosti, koji ne znajući ništa o prirodi našega društva luta među gomilama metalnog otpada i strojeva preostalih iza nas, i za mene je bilo zagonetno kakva su bića tu nekoć živjela i radila te čemu su mogli služiti primitivni sklopovi u unutrašnjosti bunkera, željezne tračnice ispod stropova, kuke na djelomice još opločenim zidovima, tuševi veličine tanjura, rampe i odvodne jame. /…/ Krovovi i tornjevi Oxforda, kao nadohvat ruke, izvirivali su između krošanja. Ondje je, pomislio sam, nekoć bio moj dom, a zatim, dok mi je sunce na zalasku sve jače udaralo u oči, iznenada mi se učinilo kao da se ovdje i ondje, između sve tamnijih boja, krila odavno nestalih vjetrenjača uz težak lepet krila okreću na vjetru.“ (W.G.Sebald, Saturnovi prsteni, Vuković i Runjić, Zagreb, 2010, str. 243-244  S njemačkoga preveo Andy Jelčić..)

O njegovom književnome stvaralaštvu napisao sam poduži esej naslovljen ‘Kako zazidati prazninu: Apokalipsa-melankolija-arhiv’, posvećen velikom srpskome piscu židovskoga podrijetla Filipu Davidu, koji je objavljen u mojoj knjizi Treća zemlja – Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014. Sažeto rečeno, u Sebaldovim knjigama na čudesan je način u 21. stoljeću iznova tematizirano ono što je bila refleksivna ostavština ponajprije Waltera Benjamina, od njegove obuzetosti dokumentom svjedočenja do Saturna kao planeta melankolije koji je najdublje promišljen upravo u njegovu najznačajnijem filozofijskome djelu uopće, a riječ je o Podrijetlu njemačke žalobne igre (Trauerspiel) iz 1928. godine. Ne zaboravimo da Benjamin baveći se tzv. baroknom dramom njemačke književnosti dolazi do temeljne postavke o smrti klasične grčke tragedije koju nadomješta upravo pojam melankolije. I do danas ostaje zagonetno zašto nitko zapravo ne problematizira kako je taj direrovski relikt umjetničke vizije budućnosti kao apokalipse ništa drugo negoli učinak melankolične samosvijesti modernosti koja nezadrživo hrli u tehnički napredak bez obzira što je njezin ishod u nužnoj estetskoj figuri žalovanja za prošlošću. Utoliko je sve nakon Benjaminove ključne rasprave za modernu estetiku samo nastavak njegovih uvida drugim sredstvima. W.G. Sebald je u tom nastavku nesumnjivo najistančanije, lirski, poetski, suptilno pokazao kako je iskustvo modernosti istodobno psihološki učinak melankolične svijesti i kako je ono što tu svijest još više učvršćuje zapravo nešto jezovito i zastrašujuće, a posrijedi je zaborav događaja genocida nad Drugima, pri čemu je Holokaust najjezovitiji događaj zatiranja Židova, ali ono što mu je prethodilo bilo je sustavno uništenje crnaca krajem 19. stoljeća u Africi i turski genocid nad Armencima u Anadoliji tijekom I. svjetskoga rata. Sve što preostaje ovoj post-historijskoj svijesti nakon kraja modernosti 1945. godine svodi se na post-memoriju u vidu dokumentiranja i arhiviranja prošlosti. Zato u njegovim prozama crno-bijele fotografije iz obiteljskih albuma i faksimili pisama i izjava imaju više od značenja puke iluzije autentičnosti i vjerodostojnosti slike. Sebald je, dakle, unio u suvremenu umjetnost isti onaj melankolični čin dokumentiranja svijeta kao bezdana traume i užitka kao i slikar Anselm Kiefer ili, pak, Gerhard Richter. Taj prolom figurativne fotorealističnosti u svezi s apstraktnom slikom, međutim, donosi uistinu ono što u 21. stoljeću postaje estetski imperativ, da se poslužim Sloterdijkovim pojmom. Što? Ništa drugo negoli ugođaj proživljavanja života kao sinteze prošlosti i muzealiziranja sadašnjosti, jer budućnost više ne postoji kao ono spasonosno, već kao distopijsko i apokaliptično. Otklonimo li jezovitost rata, Holokausta i svih drugih genocida, ono što preostaje toj melankoličnoj samosvijesti svodi se na lutanje izvan velegradova, na pronalaženje artefakata moderne povijesti propadanja, na tragove entropije u zdanjima porušenih i propalih tvornica, odavno napuštenih bunkera, citadela, ili u našem slučaju razrušenih bolnica na rubu grada ili u njegovu središtu, poput Paromlina, gdje caruju napušeni skvoteri i narkomani, beskućnici i svi koje je život pogladio teškom rukom iznevjerenih obećanja sreće i blagostanja. Sebaldova lutanja rubovima grada, pustarama i pustopoljinama koje fotografira i otima od zaborava imao sam u vidu u snimanju emisije na HRT3 2014. godine u jesen u kojoj sam govorio o estetici u razgovoru s Tončijem Valentićem, urednikom serije razgovora s filozofima pod nazivom SYMPOSIUM. Naš filozofski dijalog snimljen je u razrušenoj tvornici ‘Janko Gredelj’ u Strojarskoj ulici, u fantastičnome ambijentu, s gotovo melankolično-apokaliptičkim okružjem i zagasitim svjetlom koje je padalo na velebna stakla u krhotinama upravo u trenutku kad sam spominjao kako suvremena umjetnost u svojem paradoksalnome naumu revitalizira mrtve prostore industrijske urbane arhitekture. A kad sam još k tome spomenuo baš knjige W.G. Sebalda i poentirao kako u totalnoj mobilizaciji tehnosfere nastaje duhovna praznina i zaborav povijesti, snimatelj je lucidno zumirao stvarnu prazninu na podu-zemlji ove tvornice, naime metar dubok kanal iz kojeg su virile cijevi.

Što još drugo preostaje od ove melankolične samosvijesti jedne post-epohe ako ne ova duboka ontologijska praznina iz koje vire zahrđale cijevi na rubu ili u središtu grada, već kako se kome svidi?