O kraju svih obrata

Martin Heidegger i zadaća mišljenja

June 16, 2024
martin-heidegger
Martin Heidegger

       S nastankom tehnosfere završeno je doba obrata u biti metafizike. Mislilac ‘okreta’ i ‘zaokreta’, ‘preokreta’ i ‘obrata’, bio je posljednji veliki filozof Zapada, čovjek iz mračnih šuma Todtnauberga, Martin Heidegger. I nije nikakva pretencioznost i svojevrsni duhovni narcizam da je svoje mišljenje uspoređivao s onim Aristotela i Hegela kao začetnika i dovršitelja zapadnjačke metafizike, dok je izvore i poticaje za sve svoje ‘okrete’ i ‘zaokrete’, ‘preokrete’ i ‘obrate’ pronašao u tumačenju Nietzschea i Hölderlina. Iz ‘biti’ njemačkoga jezika promišljao je kraj filozofije u kibernetici i istodobno najavljivao mogućnost ‘drugoga početka’ ne više iz povijesnoga mišljenja bitka, već događaja (Ereignis). Posljednju alternativu trijumfalnome pohodu planetarne tehnike kao nihilizma pokušao je sagledati u ‘biti’ pjesništva kao kazivanja ne ‘o’ bitku samome, već ‘na’ bitak kao povijesno-epohalno razotkrivanje događaja iz kojeg proizlazi drukčija verzija otvorenosti povijesti.

          I doista, moje petoknjižje Tehnosfera i šesta knjiga u toj usmjerenosti mišljenja u autopoiesis kao posljednju riječ realizirane metafizike u tehnosferi naslovljena Izgledi nadolazeće filozofije: metafizika-kibernetika-transhumanizam bilo bi istinski nemoguće bez njegova nemjerljivoga udjela u otvaranju temeljnih problema i njihova rješavanja u jednostavnosti kazivajućega mišljenja. Želim li nešto saznati što mi se čini problematičnim u povijesti metafizike u predsokratovskih mislilaca ili u sv. Augustina, Leibniza ili Schellinga, prvo otvaram njegove knjige predavanja iz Sabranih djela u 100 svezaka. Uopće me ne zanimaju tzv. prigovori znalaca povijesti filozofije da je bio u svojem tumačenju povijesti filozofije nesmiljeno ‘pristran’ jer je sve rečeno od Heraklita do sebe samoga nastojao protumačiti tako da u onome rečenome vidi ono što je otvoreno i ujedno prikriveno i nepromišljeno kao takvo i što onda valja iz njegova misaona svjetla dalje misliti. Unatoč svih čak i opravdanih prigovora da nije u cijelosti njegovo tumačenje Nietzschea baš posljednja mudrost Zapada, to me ne zanima, jer je njegov pristup misliocu prevladavanja biti nihilizma kroz postavku o smrti Boga i dolasku nadčovjeka naprosto nesvodivo bitan za svako daljnje mišljenje i o Nietzscheu i o nihilizmu uopće. Marx je bio u pravu u slučaju Hegela kad je na njegovu tragu krenuo u preokret i obrat spekulativne dijalektike u historijski materijalizam. Sutlić je isto tako bio u pravu kad je s pomoću Heideggerova mišljenja Ereignisa otvorio mogućnost povijesnoga mišljenja kroz formulu kraja metafizike u praksi rada kao znanstvenoj povijesti.

         Što je sve to silno ustrajavanje u koracima ‘okreta’ i ‘zaokreta’, ‘preokreta’ i ‘obrata’ trebalo značiti drugo negoli da se jedna i jedinstvena povijest Zapada kao udesa i poslanstva slobode u mišljenju događa kao sveza filozofije i umjetnosti i da u liku znanosti ovo metafizičko mišljenje postaje tehnički ustrojeni poredak planetarnoga nihilizma. Heidegger je, dakle, nastojao mišljenju apsolutne vladavine tehnike nad bitkom, bićima i biti čovjeka dati mogućnost da se u samoj ‘biti’ metafizike dogodi ‘okret’ i ‘zaokret’, ‘preokret’ i ‘obrat’, ali ne više onako kao Nietzsche ili Marx, već iz posljednjih mitopoetskih slutnji Hölderlinova kazivanja kao uputstva za očuvanje smisla govora u nadolazećoj budućnosti. Što se još može ‘okrenuti’ i ‘zaokrenuti’, ‘preokrenuti’ i ‘preobratiti’ kad je mišljenje u formi filozofije i poezije postalo već realizirano u estetskoj tehnogenezi suvremenoga svijeta i to kao ono što je Sutlić nazvao pseudo-sintezom ‘imanentne transcendencije’ silaznoga puta metafizike u njezinome ozbiljenju? Ništa. Baš tako, ništa. Zato su svi takvi putovi mišljenja nakon kraja metafiziike u smislu njihova daljnjeg nastavka kao hajdegerijanstva ili hajdegerovštine to što i jesu, naime, ništavni i ništa više, koliko god bili u svojem hermetičnome diskursu korektno i precizno filologijsko-historijsko i hermeneutičko ‘čitanje’ izvornoga teksta Majstora iz Todtnauberga.

      Sudbina je ‘okreta’ nakon ‘zaokreta’ i ‘preokreta’ nakon ‘obrata’ metafizike da metafizike više nema, da je realizirana u kibernetici a ova u tehnosferi i da je događaj postao čista kontingencija i singularnost mislećega stroja, dok je čovjek u formi nadčovjeka postao homo kybernetes, pa se tzv. otvorenost povijesti zatvara pred našim mišljenjem kao Leibnizova monada bez prozora. Sve što još preostaje ne može se dokučiti vjernošću Heideggeru i njegovim ‘okretima’ i ‘zaokretima’, ‘preokretima’ i ‘obratima’ na šumskim putovima mišljenja. Treba se ‘osloboditi’ i mišljenja metafizike i mišljenja kibernetike i transhumanizma, i mišljenja očekivanja spasonosnoga događaja dolaska još jednog boga, kako je to Heidegger kazao u svojem oporučnome razgovoru za Der Spiegel 1966. godine koji je objavljen nakon njegove smrti 1976. godine. Ovo ‘oslobađanje’ označava istodobno i otvorenost novoga puta za filozofiju i njezine izglede ma koliko bili krajnje ne-izgledni i ma koliko filozofija više nikome ne pokazuje put u ono nadolazeće, već to čini tehnosfera s njezinom vizualizacijom događaja koji će se tek dogoditi i koji će neminovno približiti nas same i svijet uopće onome Ništa koje više ne ništi niti ne uništava, već naprosto ‘jest’ ono što ‘nije’, naime Ništa kao ništa izvan svake metafizike i nihilizma.

        Ako više nema mogućnosti nikakvog ‘okreta’ i ‘zaokreta’, ‘preokreta’ i ‘obrata’ u mišljenju, jer je tehnosfera reverzibilna ireverzibilnost u ‘beskonačnoj brzini’ metamorfoza događaja, a ne bitka u njegovoj izvornoj bitosti, što onda preostaje mišljenju osim jednog, jedinstvenog, singularnoga puta u Ništa? Lutanje kroz planetarne sfere, lutanje bez kraja i posljednje svrhe, bez eshatologije i soteriologije, posvemašnja beskonačnost i beskraj – utonuće u čistu vječnost.

 U Ecce Homo Nietzsche pjeva:

         Štite nužnosti!
         Najviša zvijezdo bitka!
        ‒ koju nijedna želja ne dosiže,
        Neokaljana nijednim Ne,
        Vječno Da bitka,
        Vječno sam tvoje Da:
        jer ja te ljubim, o vječnosti!

Similar Posts

Tehnosfera kao postdigitalna moda

1. Uvod Alcheringa je aboriđinski izraz za ono što Hesiod u Teogoniji naziva zlatnim dobom. Heidegger je analizom grčkoga pojma arché dospio do tzv. prvoga početka bez kojeg ne bi mogao kazati da nakon metafizike kao nihilizma slijedi spasonosni ‘drugi početak’ (andere Anfang). (Heidegger, 2005) Što nam sve to govori negoli da i u mitskoj […]

July 13, 2024

Sloboda kao eksperiment

1. Može li još zgoditi se istinsko iskrsavanje onog jedinstvenoga događaja koji se pojavio u mišljenju otvorenosti bitka iskonskim Grcima ili je ireverzibilnost povijesti fatalna sudbina kozmosa, prirode i čovjeka? Kad danas nemisaoni pozitivisti u ruhu kozmologije tvrde da je svemir nastao Velikim praskom i da će nestati vlastitim urušavanjem ili entropijom, pa je čovjeku […]

July 12, 2024