Žarko Paić

Ne možemo razumjeti Druge kao što oni ne mogu razumjeti nas polazeći od onoga što nam je navlastito, a njima nije. Čovjeku je usuprot svih drugih živih bića bit određena time da je biće koje ima mogućnost govora, ono što Aristotel određuje kao zoon logon echon, a što se skolastički prevodi na latinskome kao animal rationale. Ovo je, dakle, temeljna metafizička definicija čovjeka i to će trajati sve do Heideggera i Wittgensteina kad uslijedi povijesno-bitkovni i gramatički obrat s dalekosežnim konzekvencijama ne samo za filozofiju, već i za umjetnost i znanosti. Aristotel čovjeka shvaća kao biće zajednice, odnosno polisa, a za razumijevanje Drugih u zajednici kao slobodnih ljudi, iz koje su isključene žene i robovi, nužno je govorom uspostavljati odnos spram bogova i prirode kao odnos koji pretpostavlja vladavinu logosa nad ne-umom i kaotičnim silama slijepe prirode.

Govor je ono što je čovjeku kao rodnome biću, u smislu njegove univerzalnosti, partikularnosti i singularnosti, unaprijed dosuđeno ili ukorijenjeno kao nabačaj nužnosti i slobode. Mišljenje kao najviša sposobnost razumijevanja bitka nije, dakle, moguće bez govora, pri čemu znamo još od Platona u Kratilu da jezik nije tek sredstvo mišljenja, nego i uvjet mogućnosti razborita govorenja i navlastita poetskoga skladanja svijeta. Grci misle čovjeka iz njegove ‘okovanosti’ govorom kao fundamentalnom strukturom mišljenja i nije stoga začudno što govor ima prednost pred pismom, kako to svjedoči mudrac Sokrat, jer živo govorenje pripada autentičnoj biti polisa kojeg čine živi ljudi, a ne mrtvi spomenici i pismo koje većina ljudi ne poznaje iz neukosti i nepraktičnosti za svakodnevno zbrinjavanje.

Govorenje je zborenje i sabiranje misli samo onda kad je dovedeno do čistoće kazivanja u formi mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti. Sve drugo je praktična komunikacija u svakodnevici, koja često ima karakter odsutnosti viših metafizičkih načela u ime tehničke pragmatike znanja. Čovjek-bez-govora ne postoji kao takav, jer i šutnja i nijemost ne znače da neki čovjek ne govori, već da samo to ne čini javno u komunikaciji s Drugim s pomoću jezika ili da mu je na ovaj ili onaj način oduzeta sposobnost govorenja, što ne znači da ne misli i nema mogućnost razumijevanja bitka, možda i najvišeg dosega uopće ako ima dar pisanja.

             Ivanovo Evanđelje govori o početku koje bijaše Riječ dana od Boga i koja prethodi utjelovljenju čovjeka. Poput Aristotelova animal rationale, tako je i Biblijsko mišljenje ono koje čovjeka svodi na govor i podaruje mu moć mišljenja iz jednostavnog razloga što Bog u svojoj nadosjetilnosti i čistoj formi metafizičkoga utemeljitelja svijeta i čovjek u njemu moć stvaranja utiskuje u biće koje je njegova slika i paslika. Čovjek, dakle, zadobiva svoju ‘bit’ iz onog što je njegova matrica i forma mišljenja i kazivanja o bitku-bogu-svijetu-čovjeku. U odnosu na sliku, međutim, ljudsko govorenje jezika i mogućnost razumijevanja Riječi pokazuje se nad-moćnim stoga što je govor-jezik-Riječ ono što nadilazi pojavnost slike kao pukog znaka ili traga materijalnosti u vremenu.

Govor je nematerijalnost i time podaruje mišljenju da u individuaciji čovjeka pronalazi svoj smisao u konačnosti vremena, u ovom ‘ovdje’ i ‘sada’ prostorno-vremenskome okviru prisutnosti, ali svagda samo kao stvaralačko ponavljanje onog što je svima ljudima zajedničko u svim vremenima, od tzv. Prvoga do tzv. Posljednjeg čovjeka. Misterij ljudske egistencije na zemlji nužno se pojavljuje u formi govora-jezika-riječi-pisma, iako se povijest civilizacije zbiva kao povijest alfanumeričkoga pisma s podrijetlom u slikovnome pismu kao što je to slučaj s Egiptom, Kinom, Japanom. Slika je od logosa preko graphosa do imaga, odnosno do moderne tehničke slike kao fotografije i filmske slike, uvijek u službi mišljenja kao kazivanja. I to je metafizički u svim povijesnim epohama fiksno i nepromjenljivo. Drukčije biti ne može zato što čovjek komunicira s Drugima jedino polazeći od onog što mu tvori navlastitu „bit“. Ako je govor pojavna „bit“ jezika u kazivanju, onda je to tjelesno haptička sposobnost iskazivanja i pokazivanja onog što mišljenje misli kad misli filozofijski ili kad misli znanstveno ili kad misli umjetnički. Logos se pojavljuje i kao logika i kao mito-poetika, i kao računajuće mišljenje, njemački Rechnen, i kao kazivajuće mišljenje, njemački Dichten, kako to tvrdi Heidegger u spisu Was heisst Denken?

No, problem je što je ova fundamentalna struktura o kojoj govori i Aristotel i Biblija samo i jedino povijesno reduktivna struktura, a ne nadhistorijska sudbina i udes čovjeka koji ne vlada svojom „biti“, već je ima kao dar i zadanost u smislu fakticiteta koji baš zato što je nužno uspostavljen nastankom homo sapiensa kao dispozitiv „ljudskosti“ ostaje u području čiste mistike, kako je to bilo bjelodano Ludwigu Wittgensteinu. Što je uopće jezik ako ne povijesni razvitak ove fundamentalne strukture ljudske egzistencije koja se zamrznula u vremenu kraja ljudske biološke evolucije i sada se samo tehnoznanstveno konstruira kao slika i broj u „govoru“ onog što više nije ljudsko par excellence, već pripada „biti“ tehnosfere. Zato je jezik u doba vladavine umjetne inteligencije vizualizirani događaj onog što više ne kazuje, već pokazuje, kako bismo to mogli kazati preuzimajući ‘logiku’ jezičnih igara iz knjige kasnoga Wittgensteina, Filozofijska istraživanja.

          ‘Sudbina’ je jezika da izgubi svoje govornike kao žive namjesnike Aristotelova zoon logon echona i kao mrtve svjedoke uskrsnuća Ivanova Evanđelja. Jezik prestaje biti mito-poetsko kraljevstvo osmišljavanja bitka i vremena i postaje dispozitiv tehnosfere u njezinome slikovno-brojevnom trojstvu računanja-planiranja-konstrukcije objekta X. Tzv. fundamentalna struktura se preobražava u strukturu post-fundacionalizma i zato sve današnje filozofije jezika s bilo kojim tzv. referencijalnim okvirom od  fenomenologije, hermeneutike, poststrukturalizma do analitičkoga pragmatizma nalikuju zastarjelim alatima za lov na sablasti. Nakon Wittgensteina i njegovih jezičnih igara kao forme života filozofije su jezika posve neupotrebljive i može ih se mirne duše arhivirati u povijest sveopćega nihilizma.

Zašto su neupotrebljive? Pa, zato što je jezik postao know–how onog što je neljudsko kao takvo i što pripada homo kybernetesu, a to nije živo svjedočanstvo govora jednog povijesno nastalog živoga bića koje može razumjeti i Aristotela i Bibliju i Druge polazeći od „biti“ navlastita mišljenja, već umjetna stvarnost onog što može biti onkraj svekolike metafizike čista vizualizacija događaja i kao takva otčitana kao zvuk, signal i možda nešto i brže od brzine svjetlosti. Najteže se pomiriti da na ovome jeziku na kojem pišem(o) više ništa što dolazi iz svijeta tehnosfere kao događaj nadolazeće budućnosti nema trag mistike, a niti misterija. Umjesto toga, jezik još samo u-kazujući po-kazuje ono što nije, već se događa kao tehnološka singularnost obradbe informacija.

Naravno, za kraj ovog paragrafa preostaje još samo reći šekspirijanski i hamletovski ‒ vrijeme je jezika out of joint.