Žarko Paić

1.

Red i suglasje između bitka i mišljenja u povijesti se pojavljuje kao metafizičko shvaćanje kozmosa i kao kibernetičko shvaćanje kaosmosa. Kao što je poznato, ovaj drugi pojam koristi Gilles Deleuze u spisu o Leibnizu i u spisu napisanom s Felixom Guattarijem, Što je filozofija? Nije teško razabrati da se ovaj drugi red pojavljuje kao ne-suglasje između bitka-boga-svijeta-čovjeka jer ne počiva na onome nužnome i nepromjenljivome što proizlazi iz darovanosti i pruženosti onoga što je tako kako jest, već se artikulira kao kaotični poredak ili poredak kaosa s posve drugim i drukčijim načinom „utemeljenja“ pojmovno-kategorijalnoga ustrojstva mišljenja stvarnosti.

Kozmos je, dakle, postao kaotični poredak u kojem ono što je nekoć bilo nazivano ravnotežom četvorstva bitka-boga-svijeta-čovjeka postaje kao što je to promislio i iskazao filozof kibernetike Gilbert Simondon ‒ metastabilnom ravnotežom. Umjesto utemeljenja filozofije koja svemu drugome podaruje razlog smislenoga postojanja od mita, religije, umjetnosti i znanosti, na djelu je rastemeljenje i drukčije određenje svih onih metafizičkih pojmova i samoga jezika koji je povijesno bio obvezujući i zapovjedno hegemonijalan. Zato nije začudno što mnoge knjige o Deleuzeovu transverzalnome mišljenju nastoje pomoći budućim čitateljima da se nekako snađu u ovom postmetafizičkome labirintu i kaosu pojmova, poput, primjerice, „transcendentalnoga empirizma“, „virtualne aktualizacije“, „postajanja-životinjom“, „tijela bez organa“, „geofilozofije“, „događaja“, „imanencije-života“, „rizoma“, „aksiomatike“ itd. Tzv. rječnici i enciklopedijski priručnici za Deleuzea više odmažu negoli pomažu. Zašto? Zbog toga što je njegov način mišljenja krajnje ‘ontologijski’ derivativan, odnosno izveden ne u negaciji metafizike i svih njezinih dosega mišljenja od Aristotela do Hegela, već u otklonu i deklinaciji od njezina glavna smjera. No, ono što je posebno važno jest da Deleuze filozofiju shvaća kao konceptualnu moć stvaralačkoga postajanja. Mišljenje je, dakle, događaj i ovaj je fraktalni platonizam ključ za ono što će koncem 20. stoljeća biti svima prezentno. Riječ je o digitalnome konstruktivizmu tzv. stvarnosti koju tehnogenetski proizvodi logika mislećega stroja.

2.

U knjizi koju sam objavio o njegovu mišljenju Mišljenje kao događaj – Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022., glavna postavka bila je da je jedino u dijalogu i razračunavanju s Heideggerovim mišljenjem zgode, njemački Ereignis, odnosno povijesnim mišljenjem smisla bitka moguće razumjeti zašto je za Deleuzea slika mišljenja ključ za novi pristup mišljenju uopće, dok je za Heideggera posrijedi jezik kao obitavalište ili kuća bitka. Otuda Deleuze poseže za umjetnošću filma, a Heidegger za umjetnošću pjesništva. Dva su mislioca suvremenosti istodobno svojevrsna nužnost za pokušaj da se ovo „ovdje“ i „sada“ kao pitanje ozbiljenja filozofije kao metafizike u kibernetici ne više prevlada ili pregori, kako je to mislio sam Heidegger, nego da se otvori mogućnost izgleda nadolazeće filozofije polazeći od mišljenja tehnosfere. Za takav pokušaj bitno je vidjeti kako i zašto se neprestano u mišljenju s matricom metafizike i u mišljenju s programom kibernetike pojavljuju dva usporedna četvorstva. Prvo je ono koje Heidegger imenuje četvorstvom, njemački Geviert, bitka-boga-svijeta-čovjeka kao odnosa besmrtnika i smrtnika, neba i zemlje i to u spisima poput Vom Ereignis i Besinnung koncem 1930ih godina, a drugo je ono koje u petoknjižju Tehnosfera u analogiji s četiri Aristotelova uzroka i u analogiji s Heideggerom i Sutlićem koji, pak, rabi sklop onto-teo-kozmo-antropologija, nazivam četvorstvom informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije.

Ako je četvorstvo uzroka poput causa formalis, causa materialis, causa efficiens i causa finalis nužnost i sloboda metafizičkoga mišljenja bitka kao takvog, kako to pokazuje Heidegger u predavanju Pitanje o tehnici, onda je njegov zaključak kako je zapadnjačka metafizika u cijelosti vladavina bezuvjetne tehničnosti i postava, njemački Gestell, kao biti tehnike. Iz toga je bjelodano da ovo četvorstvo određuje ono što Platon naziva poiesis. Naravno, proizvođenje bića iz bitka već je uvijek otuda vladavina pojma téchne nad onim što pripada poietičkom kao takvome. Bit je metafizike u vladavini ove tehno-poietičke strukture bitka i mišljenja, jer da nije tako ne bi Grci bili nadmoćni drugim narodima i civilizacijama poput Perzijanaca izumom tehnički učinkovitijeg oružja i oruđa u ratu i miru – štitova i brodovlja. U tom smislu je djelomice u pravu Emanuele Severino u spisu Bit nihilizma kad tvrdi da je nihilizam prisutan u samoj jezgri i izvorima grčke metafizike u Platona, pa je to isto što se, kako kaže u razgovoru s matematičarem i astrofizičarem Rogerom Penroseom, pojavljuje i u misteriju umjetne inteligencije. Da, ali s bitnom razlikom što umjetna inteligencija misli drukčije od čovjeka time što proizvodi ‘mišljevine’, odnosno autopoietički stvara svoju noemu.

Ovo četvorstvo nosi i uvjetuje metafiziku, a potječe od tehno-poietičkoga načina mišljenja i djelovanja. Forma, materija, instrument, svrha uvijek su već pred-određeni nečim što pripada biti metafizike, a to je ono četvorstvo koje Heidegger i Sutlić nazivaju ustrojstvom mišljenja, nečim što nije postojalo vječno i oduvijek, već je događaj povijesnoga nastanka filozofije kao uvjeta mogućnosti mišljenja zapadnjačke civilizacije. Ovo izvorno četvorstvo, dakle prvo i začetno, ima ovaj rang pojavljivanja temeljnih pojmova mišljenja: bitak-bog-svijet-čovjek. Drugo četvorstvo, ono koje Aristotel izvodi iz zakona kauzaliteta i načela teleologije, kao vladavinu uzroka-svrhe, ne bi bilo moguće bez prvoga četvorstva, a samo je prožeto i posve obuhvaćeno vladavinom tehno-poietičkoga pristupa bitku uopće.

Čovjek misli, dakle, svagda tako da mu ono što misli proizlazi iz pitanja o bitku-bogu-svijetu i samome sebi, a čitava struktura njegova mišljenja određena je time što se bitak-bog-svijet-čovjek nalaze u korelaciji i odnosu polazeći od tehno-poietičkoga „usuda“ i „poslanstva“ povijesti kao slobodne odluke nastale u iskonu metafizike. To znači da je mišljenje već unaprijed „zadano“ i „sudbinski“ otposlano u budućnost ljudske vrste kao isporuka i poruka, kao zgoda i prigoda, ali ne kao nešto zauvijek neotklonjivo i sudbinski preuzeto, već kao nužna mogućnost otvorenosti „slučaja“ s kojim nastaje promjena u mišljenju i bitku uopće. Ono što Heidegger u Bitku i vremenu naziva ontologijskom razlikom bitka i bića, to je već za Deleuzea metafizički riješeno uvođenjem pojma bivanja ili postajanja, (njemački Werden, francuski devenir), na tragu Nietzschea. Bitak, dakle, biva neutraliziran i suspendiran, time što sve ima karakter vječnoga postajanja, pa umjesto povijesti bitka u događaju epoha imamo transverzalno mišljenje prostorne virtualizacije u beskonačnost.

3.

Deleuze je filozofijski „utemeljitelj“ digitalne ontologije i glavni mislilac koji je omogućio svojim pojmovljem ono što sam nastojim izvesti kao mišljenje tehnosfere. Iako Heidegger u predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ iz 1964. godine tvrdi da je filozofija kao metafizika realizirana u kibernetici, što je jasan stav o tehno-poietičkome karakteru zapadnjačkoga mišljenja od iskona do suvremenosti, ono što je ovdje problem proizlazi iz međusobne srodnosti i razlike dva četvorstva.

Naime, kibernetika po analogiji s Aristotelovim pojmom uzroka-svrhe postupa svagda tako da je njezina ‘bit’ u digitalnome konstruktivizmu, što znači da informacija stvara povratnu spregu, ova učinkovitost djelovanja kontrole sustava, a ono reverzibilno proizvodi interaktivnu vizualnu komunikaciju u okolnome svijetu autopoietičkih stanja, a ne bića. Kibernetičko „četvorstvo“ je tehno-poietičko, a ono metafizičko koje postavlja Aristotel jest nužno organologijsko, što znači da je stvaranje svagda vezano uz model čovjeka-kao-obrtnika. Taj model određuje pojam umjetnosti tijekom čitave povijesti metafizike i zanimljivo je da ga i Heidegger i Deleuze na svoj način preuzimaju i preoblikuju. Otuda je prvotno četvorstvo bitka-boga-svijeta-čovjeka ono koje nužno uspostavlja vladavinu mišljenja kao mimesisa i reprezentacije onog što već uvijek postoji u mišljenju božanskoga uzroka svekolika djelovanja uopće ‒Aristotelova nepokretnoga pokretača.

Kibernetika je konstrukcija onog što ne postoji u zbilji, već je tehno-poietičko stvaranje umjetne zbilje. Umjetna inteligencija samo je nastavak kibernetičkoga četvorstva i stoga za njezin model autopoietičkoga mišljenja-djelovanja više ne može biti umjetnik-kao-obrtnik u svim svojim preobrazbama sve do Deleuzeova modela meta-filma kao montaže sklopova živoga i neživoga. Model za kibernetičko stvaralaštvo postaje ono neljudsko, onaj crni monolit iz Kubrickove 2001. Odiseje u svemiru, čisto tehnogenetsko mišljenje koje neutralizira i suspendira i prvo i drugo metafizičko četvorstvo, i ono bitka-boga-svijeta-čovjeka i ono formalnoga, materijalnog, učinkovitog i finalnoga uzroka.

Četvorstvo informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije nema više nikakve veze s metafizikom iako je po analogiji s njom realizirana tehnosfera. Ali problem je što tehnosfera, i tu je moja bitna razlika spram Deleuzea, nije nikakva ‘imanentna transcendencija’, već u poretku kaosmosa i kontingencije ono što nadilazi granice ontologije i kibernetike uopće jer sintetizira um i intuiciju u mišljenju koje više nije ni božansko ni ljudsko, već samo i jedino mišljenje kao događaj apsolutne kreativnosti homo kybernetesa kao nužne postaje na putu spram singularnosti svega što jest mislivo i moguće kao takvo. Singularnost više ne potrebuje nikakvo četvorstvo jer je realizirana bit metafizike, kibernetike i transhumanizma.