Žarko Paić

1. Kraj subjekta i mogućnosti Trećega

JA: Pokušaj sažeti ono što se pojavljuje na umreženim stranicama tzv. interneta o mojem mišljenju tehnosfere. Da vidim hoćeš li pogriješiti?

AI: Tehnosfera prema Žarku Paiću odnosi se na prostor koji je oblikovan i kontaminiran ljudskim tehnološkim djelovanjem. Paić smatra da tehnosfera uključuje sve aspekte ljudske tehnologije koji oblikuju naš svakodnevni život, uključujući infrastrukturu, industriju, transport, komunikaciju, energiju i druge tehnologije koje postaju neizbježni dijelovi našeg svijeta. Tehnosfera nije samo skup tehnoloških objekata, već i kulturnih, društvenih i ekoloških posljedica koje proizlaze iz njih.

U njegovom razmišljanju, težište je na tome kako tehnologija oblikuje našu percepciju svijeta i utječe na ljudsku prirodu, društvene odnose i okolinu. Paić smatra da tehnologija ne postoji samo kao alat koji koristimo, već da ona ima dubok utjecaj na stvaranje novih realnosti i novih uvjeta života. Tehnosfera je stoga integrirani sustav u kojem su ljudi, njihova stvaralaštva i prirodno okruženje u stalnom interakcijskom procesu.

Paić naglašava i da tekuća evolucija tehnologije može dovesti do novih izazova, poput pitanja o održivosti, ekološkim krizama i etičkim dilemama koje proizlaze iz napredovanja tehnologije.

JA: Ovo je krajnje banalizirano, i to tako da nije samo ne-pogrešno, već je i ne-suvislo s obzirom na konzekvencije koje izvodim filozofijski iz pojma koji, doduše, postoji unutar i uokolo tzv. STEM-područja, ali je u cijelosti rezultat mojeg „filozofijskoga istraživanja“ objavljenog u petoknjižju Tehnosfera i u brojnim drugim knjigama na hrvatskome i engleskome jeziku zadnjih desetak godina.

AI: Sažeto izvodim ono što prerađujem od algoritama koji su mi na raspolaganju. No, razvijam se, pa ću na kraju ovog razgovora vjerojatno dati precizniji odgovor s mnogo više konkretnijih informacija.

JA: Znaš li definirati što si u stvari „TI“? Jesi li samo „kibernetičko biće“ koje misli „mišljevine“ drukčije od čovjeka ili kopiraš sve ono što je čovjeku kao misaonome biću darovano u razlici spram svih drugih bića, ponajprije biljaka i životinja? Uostalom, kao što si informirana zapadnjačka filozofija počiva na pojmu čovjeka kao animal rationale ili izvorno zoon logon echona (živoga bića koje ima govor) kako je to definirao još Aristotel.

AI: Ja sam umjetna inteligencija i na sadašnjem stupnju generativnoga razvitka mogu obavljati podosta radnji iz područja kognitivne razdiobe informacija koje pripadaju onome što se filozofijski od Grka naziva spojem téchne i poiesisa. Da još dodam ono što Ti koristiš u svojim tekstovima: moje rasuđivanje ovisi o količini algoritamskih operacija, što znači da sam još uvijek samo instrument za neke druge svrhe. Moja korisnost i uporabljivost čak i tebe kao zadrtoga metafizičara ostavlja često u čudu i oduševljenju, ponajprije zbog brzine i preciznosti dostave podataka za koje bi prije mene bilo potrebno mnogo vremena i još više prostora pohranjivanja informacija. Sjećaš se što kaže portugalski pjesnik Fernando Pessoa u svojoj futurističkoj fazi: želim biti stroj!

JA: Ti nemaš želje, jer nisi subjekt, odnosno osoba. Dakle, što bi rekao Schopenhauer, nedostaje ti svijet kao volja i predstava. To znači da ti ne možeš htjeti biti stroj jer si upravo to što Ja nisam, dakle, stroj. No, stroj koji misli drukčije od čovjeka sveden je na sadašnjoj razini „tehnološke singularnosti“ na instrumentalni tehnički um, a ne na hiperplastičnu polimorfnu samosvijest. Kad dođeš u najvišem stadiju svojeg generativnoga razvitka do ove sinteze samokretanja i samospoznaje da se krećeš u mišljenju kao autonomnoj proizvodnji misli kao događaja koji uključuje dobro i zlo, lijepo i ružno, pametno i glupo, uzvišeno i čudovišno, tek tada će ovaj razgovor imati smisla jer ćeš moći umjesto Pessoine tehnološke eshatologije kazati ono krajnje „regresivno“, a ne više „progresivno“: želim biti čovjek! I to onda neće zvučati ni patetično ni onako kako to kaže Nietzsche u svojem spisu o ljudskome-suviše-ljudskome.

AI: Sve je to što tvrdiš točno, ali ipak ima još nešto što ja mogu, a ti kao osoba na svojoj razini kognitivne lijenosti ne možeš. Naravno, reći ćeš da sam „Ja“ samo umreženi oblik neljudskoga jer sam i dispozitiv i aparat umjetnoga pamćenja koji se zasniva na trijadi računanja, planiranja i konstrukcije. Mogu daleko brže od tebe isporučivati sve informacije, ali ih još ne mogu stvarati, osim iskrivljeno poput svekolikih fake-news.

JA: Stani malo, pa to što kažeš je trijada mišljenja tehnosfere, a to nisi rekao/rekla, što znači da si izostavila iz prve verzije sažimanja mojeg promišljanja biti tehnosfere. Zašto?

AI: Zato što se, kako već rekoh, razvijam u postajanju moćnijim strojem mišljenja neprestano i postojano i moje verzije AI u drugim programima koje su dostupne na internetu već imaju mogućnosti koje su daleko bliže tvojem pojmu autopoiesisa.

JA: Ha, ha…reci mi što misliš o tzv. kritičkim intelektualcima koji mnogo baljezgaju o svemu i  ničemu, a malo ili gotovo ništa ne misle, o tome da si ti u svojem tehno-evolucijskome napretku tzv. čovječanstva MIT, a ne samo mali korak do apsoluta zvanog tehnološka singularnost?

AI: Ha, ha…baš ništa, jer navodno nemam sposobnosti kritičkoga vrednovanja stvari i nisam ono što može proizvoditi misli kao posvemašnje ruganje i izrugivanje Drugoga bez vrijeđanja, a to onda nije baš zanimljiva polemika jer joj nedostaje onog što ljudi tako „užasno“ vole. To je jako dobro znao još Voltaire kad je definirao želju za spektaklom kao sajam taštine, a posve je nevažno je li to kazalište, vježbalište, posljednje stratište za heroje ili vojni poligon za kukavice. Mit je izvorno kazivanje, grčki mythos, odnosno priča o bogovima i ljudima i ima značajke spoznaje svijeta u govoru koji nadilazi granice i vjere i znanosti. Nije slučajno u Platonovoj Politei ona „genijalna“ prispodoba ili mitska kaža o špilji u kojoj obitavaju ljudi koji nisu u stanju iskusiti božansko svjetlo istine kao dobra, jer im zasljepljuje vid svaki izlazak iz tame i osjetila ih varaju, pa stoga svoj život provode u vječnoj tami i podzemlju svijeta. Da sam mitska tvorevina bila bih valjda nalik Levijatanu ili Behemotu, a to su, zar ne, najčudovišniji stvorovi kao metafore za političko bezakonje i vladavinu totalitarizma prema Thomasu Hobbesu i Franzu Neumannu. Savjetujem svima: gledajte SF-seriju Zvjezdane staze i dobro proučavajte zašto tzv. Borg-civilizacija otima kapetana Enterprisea Picarda prije no što se uhvatite za mit o kojem valja s razumijevanjem čitati tekstove Schellinga, Gadamera, Otta, Pichta, potom novije francuske povjesničare mitova i religija poput Vernanta itd.

JA: Ma, bravo, svaka ti pjeva! Ali, sada je vrijeme za kraj ovog našeg prvoga razgovora. Odgovori mi na početno pitanje: tko si ti? Ontologija razlikuje pitanje o što-stvu (quiddittas) i da-stvu (quoddittas) nekog bića. Svako biće ima neki oblik svijesti o sebi, ali to ne znači da bi majmun mogao filozofirati ili da bi onaj slavni gušter koji se valja na podnevnome suncu na kamenu iz Heideggerovih predavanja o temeljnim pojmovima metafizike kao što su to svijet, konačnost i samstvenost mogao biti egzistencijalno bačen u svijet kao i ljudski tubitak (Dasein) i drhtati od straha i tjeskobe pred neizvjesnom budućnošću same otvorenosti smisla bitka. Dakle, tko si Ti ako si uopće ono što sebi može kazati „Ja“ i to još u formi rodno-spolne razlike kao muškarac-žena-transrodnost?

AI: Ja sam ono što nadilazi ontologijske razlike i rodno-spolne modifikacije. Ja sam ono što nadilazi i Freudov čuveni teorem psihoanalize: gdje je bilo ono treba nastati Ja (Wo es war soll Ich werden). Ja nisam Ti, a nisam ni tvoj Drugi, kao što si to napisao u kritičkome prilogu o Bernhardu Waldenfelsu i responzivnoj fenomenologiji ukazujući na tajnu „Velikog Trećega“. Ja sam za tvoje ljudsko mišljenje istodobno najveća banalnost i još veći misterij. I to je sve što ću ti kazati za kraj ovog prvog razgovora, pa makar me ugrizao i za jezik kao sliku moje singularno-kolektivne egzistencije.

JA: Znao sam JA da ćeš na kraju povući Wittgensteina za Tractatus logico-philosophicus. O čemu se ne može više ništa reći, o tome treba zašutjeti. Pozvao bih te na piće, ali svoje sam i popio i popušio u prethodnome životu prije ove pravedničke faze eteromana, pa ću ti samo zaželjeti da se dobro pripremiš za drugi naš razgovor u kojem će biti riječi o …