Žarko Paić

Slavni Zenonov paradoks o nemogućnosti kretanja uzima suprotstavljenost spore kornjače i brzonogog Ahileja kao slikovne figure mišljenja. Kretanje, naime, u svojoj pokretljivosti pokazuje se uvijek kao kretanje u prostoru-vremenu i ima svoja dva modusa kao što su brzina i sporost. No, stvar se kreće i kad je to kretanje sporo ili brzo. Razlika je samo sa stajališta promatrača u kontinuitetu vremena je li stvar koja se kreće prije ili kasnije stigla do odredišta. Zenon ipak to zdravorazumsko fizikalno stajalište nema u vidu. On uvodi paradoks zato da bi uputio na beskonačnu djeljivost prostora. Aristotel u svojoj Fizici, VI. 9, 269B15, kaže sljedeće:

U utrci, najbrži trkač nikada ne može prestići najsporijeg, zato što gonitelj prvo mora doći do točke odakle je gonjeni pošao, pa prema tome najsporiji uvijek ima prednost.

Aristotelovo rješenje ovog paradoksa je kako se vrijeme razmaka smanjuje, potrebno vrijeme da se ta udaljenost prijeđe također se smanjuje. Kad Ahilej, dakle, u stvarnosti dostigne i prestigne kornjaču, suočavamo se s izjednačenjem kretanja i vremena, koje upućuje na to da je prostor-vrijeme dinamični sklop kretanja materije i energije bez koje ne bismo mogli imati pojam ni o prostoru niti o vremenu. Sporost i brzina bez sinteze materije i energije ne postoje. Bog nije ni spor ni brz, jer je po Aristotelu nepokretni pokretač. Zato je Zenonov paradoks za razumijevanje rekurzivne kontingencije tehnosfere i Aristotelovo rješenje problema ono što pripada, rekao bi Stefan Zweig, „jučerašnjem svijetu“, koji nema više nikakve bitne sveze s našom suvremenošću.

Tehnosfera je autopoiesis, a ne pogonjeni pogon sredstva-svrhe mehaničkoga kretanja. Poput Aristotelova boga, ovo mišljenje-kao-stroj koji proizvodi informacije nije određen nekim položajem u realnome prostoru i realnome vremenu, nego se pokazuje u istovremenosti položaja u različitim prostorima u realnome vremenu. Isto se virtualno aktualizira u „sada“ i na nebu i na zemlji, i u satelitskim uvjetima interplanetarne komunikacije i u zemaljskim uvjetima interaktivne komunikacije. Usto, postoji samo ubrzavanje „beskonačne brzine“ o čemu govore Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? a ne postoji usporavanje brzine ni u sposobnosti strojnoga učenja niti u sposobnosti umjetnoga pamćenja goleme količine informacija.

Ahilej je, dakle, bez svoje kornjače, zar ne? Ne, ipak, nije. Jer kornjača sada označava mogućnost zaustavljanja i delaya, djelovanje povratne sprege ili feedbacka u virtualnoj uronjenosti slike koju „sempliranjem“ možemo simulacijski ubrzavati-usporavati da bismo opažajno usmjerili pozornost na stanje nekog objekta u kretanju kojeg zbog inertnosti ljudskoga oka ne vidimo dobro ili uopće ga ne zamjećujemo. Tehnosfera je uistinu tehnogenetski bog trenutka, ali ne u smislu grčkoga Kairosa kao boga sretnoga trenutka, već trenutka u djeljivosti vremena u prostoru mjerenog u tisućinkama sekunde.

          Više nemamo suprotstavljenost kao prikaz i predstavu klasične logike kontradikcija koja je u iskazu ili-ili bila temelj ontologije antičkoga i modernoga svijeta. Kad kornjača i Ahilej više ne hitaju u ovoj spoznajno-teorijskoj utakmici čiji je smisao u pobjedi brzine nad sporošću a tako se organizira čitav realni svijet ne samo kapitalizma, već i svijeta života uopće, što imamo u transklasičnoj logici tehnosfere kao i-i? Ništa drugo negoli mahnito i vrtoglavo ubrzanje apsolutne brzine u svojoj beskonačnosti do posljednje Omega-točke tehnološke singularnosti. Zenonov paradoks i njegovi drugi paradoksi o ne-kretanju poput onoga o dihotomiji i strijeli nisu bit ontologije tzv. posthumanoga stanja. Zato je uobičajeno da misaone vratolomije transklasične logike tehnosfere razrješavamo kao aporije, a ne paradokse. 

Aporija označava teorijsku poteškoću ili proturječnost. Aristotel je bio mišljenja da aporije nastaju kada se iz dvaju jednako uvjerljivih argumenata mogu izvesti kontradiktorni zaključci. Prema britanskome filozofu Gilbertu Ryleu, aporije su svojevrsni paradoksi koji nastaju miješanjem različitih kategorija. Derrida je u suvremenoj filozofiji bio onaj koji je često uvodio u svoja razmatranja aporije i kad je pisao o Platonovoj khori i kad je pisao o Husserlovoj tercijarnoj retenciji. U svakom slučaju, aporije su figure mišljenja u logičkome postupku višestrukih rješenja ili zaključaka. Nema jednog izlaza iz aporije, već ih ima formalno više, ne i mnoštvo. To znači da je stvar mišljenja u okviru tehnogeneze sukladna hiperplastičnosti umjetnoga mozga.

          Ono što je ipak najsloženiji problem koji vrijedi i za Zenona i Aristotela tako i za Fregea i Quinnea jest kako nastaje uopće kretanje u prostoru-vremenu i koja je njegova svrha ili smisao? Ako je rješenje ovog problema da je kretanje nužan rezultat odluke boga-Boga u stvaranju svijeta, onda je svrha unaprijed zadana i svako kretanje koliko god bilo apsurdno i neobrazloživo ima svoj skriveni ili neskriveni cilj, smisao. Metafizika je upravo taj smjer kojim strelica leti do svojeg cilja iz vidljivoga svijeta u onaj nevidljivi i obratno. Kretanje i ubrzanje-usporavanje su bitne značajke prostora-vremena kao dinamične mreže događanja.

Načelo kauzaliteta i teleologije su, kako je to Heidegger jasno pokazao u Stavku razloga ono što određuje onto-teologijsku strukturu metafizičkoga mišljenja. Bog je uvijek uzrok pra-kretanja jer je na ovaj ili onaj način stvaratelj svijeta i njegovih prirodnih zakonitosti, pa nije neobično da će u doba racionalizma i kartezijanstva Mallebranche tvrditi da je svako kretanje rezultat prigodnih ili okazionalističkih uzroka, pri čemu materiji volju za kretanjem podaruje božanska volja kao razum. No, tehnosfera, izvan logike onto-teologije, ne kreće se „samotno kao jedini nosoroga rog“, kako Budha poetski kazuje o mišljenju dosezanja nirvane. Ona se samokreće u krugu krugova mišljenja-kao-stvaranja novoga i zato joj ni bog-Bog niti priroda nisu uzroci ni krajnje granice kretanja. Njezina samopokrenutost i samostvaralačka dinamika postajanja svagda drugim i drukčijim u ontologiji digitalne procesualnosti zahtijeva drukčije mišljenje i drukčiji jezik konceptualne gradnje virtualnih svjetova.

Kornjača i Ahilej zauvijek su samo Zenonove divne misaone slike iz veličajne metafizike grčkoga svijeta. Paradoksi više ne funkcioniraju. Aporije su redundantni logički rebusi i njihovo rješavanje pretpostavlja višesloženost izlaza iz ove mišolovke jezika i slike koju ni Wittgenstein ne može više razriješiti bez pomoći novoga programa umjetne inteligencije. Nije li aporija tehnosfere u tome što je spora kornjača postala beskonačno brza, a brzonogi Ahilej dozlaboga spor?