Žarko Paić

Ovo kaže Heidegger u jednom predavanju 1967. godine u Ateni naslovljeno „Podrijetlo umjetnosti i određenje mišljenja“. Čini se da je to najcjelovitije iznijeta njegova misao o „biti“ kibernetike o kojoj tri godine prije u predavanju „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ tvrdi da filozofija kao metafizika okončava u kibernetici. Jasno je da on kibernetiku kao tzv. opću znanost o upravljanju sustavima života i društva kako ju je 1948. godine smislio Norbert Wiener polazeći od matematike i fizike s nakanom uspostavljanja logike mislećih strojeva razumije „ontologijski“ i to pokazuje u nekoliko navrata izričito kroz tradiciju metafizike od Heraklita do Leibniza.

“Stoga važi kružno pravilo kao temeljna crta kibernetički nabače­noga svijeta. Na tome počiva mogućnost samoupravljanja, automaci­je sustava kretanja. U kibernetički predstavljenome svijetu nestaje ra­zlika između automatskih strojeva i živoga bića. Ona se neutralizira u bezrazlikovnome događaju informacije. (…) U tu jednolikost kiber­netičkoga svijeta uvučen je i čovjek. I to čak na odlikovani način. Jer u krugu gledišta kibernetičkoga predstavljanja čovjek ima svoje mjesto u najširem krugu pravila. Shodno novovjekovnoj predstavi o čovjeku on je, naime, subjekt koji se odnosi na svijet kao okružje objekata time što ih obrađuje. Otuda nastala svakovrsna promjena svijeta vraća se natrag na čovjeka. Subjekt-objekt odnos jest, kibernetički predstavljen, uzajamni odnos informacije, povratne sprege u odlikovanome krugu pravila, što se sve može opisati naslovom ‘čovjek i svijet’.” (Martin Heidegger, “Die Herkunft der Kunst und die Bestimmung des Denkens” (1967),. u: Petra Jaeger i Rudolf Lüthe (ur.), Distanz und Nähe: Reflexion und Analysen zur Kunst und Gegenwart, Konigshausen + Neumann, Würzburg, 1983., str. 16, bilješka)

Uistinu sam u mnogo prigoda pokazivao u petoknjižju Tehnosfera koliko je Heideggerovo mišljenje postava kao biti tehnike zapravo na najvišoj razini kazivanja kraj metafizike kao onto-teo-kozmo-antropologije. U ovom citatu, međutim, Heidegger ostaje na drugoj obali, onoj koju zapljuskuju valovi grčko-skolastičko-novovjekovne veličajnosti mišljenja unatoč njegova pokušaja da otvori novi horizont u mišljenju. No, problem je u jeziku i kazivanju. Njemački je jezik metafizički par excellence i na njemu je mislilac otvorenosti zgode dosegao u 20. stoljeću vrhunac pokazujući kako mišljenje misli samo onda kad jezik govori i ono neiskazivo kao takvo. U citatu o ‘biti’ kibernetike, naime, susrećemo se s tzv. kružnim pravilom ili reverzibilnošću drugog temeljnoga pojma kibernetike, tzv. povratne sprege ili feedbacka. To nije ponovljivost onog što već uvijek postoji kao bitak bića, a nije niti ničeanski shvaćena volja za moć kao vječno vraćanje jednakoga. Povratna je sprega ponovljiva neponovljivost tehnički organizirane vladavine u svijetu kao sustavu pravila kojima vlada informacija kao uvjet mogućnosti svekolike kibernetike. To samo znači da se stvari ponavljaju ne kao kopije izvornika, već kao stvaralački simulakrum.

Ponavljanje s pomoću feedbacka označava da ono ‘novo’ nije moguće misliti kao rezultat staroga i njegove konzekvencije u smislu prvoga uzroka i posljednje svrhe. Čovjek i svijet, kako na kraju kaže Heidegger nisu samo u odnosu na temelju metafizički određenih pravila odnosa, već su ponajprije konstrukcija koju omogućuje „bit“ kibernetike, a to je pojam informacije koji je već za Wienera uz materiju i energiju treći temeljni pojam fizikalne znanosti i svih drugih prirodnih znanosti. Stoga je čovjek struktura i program, a ne subjekt u smislu nastavka kartezijanskoga cogita, a svijet nije otvorenost horizonta iskonskoga smisla bitka i vremena, već ‘svijet’ kao kontingentno područje vladavine tehnosfere čija se forma mišljenja otvara kroz digitalnu sliku, a ne prirodne jezike.

Čovjek više ne obrađuje „predmete“ kao subjekt, kako to iskazuje Heidegger. On je „obrađena struktura“ čija se „bit“ svodi na sintezu genetskoga koda, informacije i okolnoga svijeta u sustavu kružnoga pravila. Kad je izgubio značajke subjekta, tada ni postav kao „bit“ tehnike više nije uvjet mogućnosti nastanka tzv. tehničkoga svijeta kao onog što Heidegger naziva 1950ih godina „atomskim i informacijskim dobom“. Ova posljednja temeljna riječ metafizike ne može otključati digitalni kod tehnosfere, dakle, umjetne inteligencije i umjetne intuicije, jer se „korijeni“ u jeziku kao dispozitivu mišljenja koje polazi od odnosa čovjeka i svijeta. Drugim riječima, postav uspostavlja pravila jezika kao matricu pokazivajućega odnosa između subjekta upravljanja sustavom i njegove okoline.

No, tzv. automatsko doba ili doba apsolutne kibernetike nadilazi svekoliku „ljudskost“ i „svjetovnost svijeta“ tako što ih uvlači u četvorstvo informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije. Jezik je kibernetike, naravno, ono neljudsko kao takvo i zato se iskazuje simboličkim jezikom broja i slike. Kibernetika više nema svoju „bit“, a sve tzv. ontologije digitalnoga doba su contradictio in adjecto iz jednostavnoga razloga što tehnosfera stvaralački konstruira virtualne svjetove kao stvarne svjetove i čovjeka dovodi u posthumano stanje njegove ne-ljudske egzistencije u tehnološkoj singularnosti. S Heideggerom se moramo oprostiti i ja to činim s najvećim mogućim iskazom poštovanja i zahvalnosti. Bez njegova mišljenja ništa ne bi bilo moguće, ni jedan korak ‘dalje’ izvan kruga filozofije kao metafizike i izvan okružja mišljenja otvorenosti zgode za nadolazeće mišljenje.

Zašto je ovaj „oproštaj“ zapravo korak u neodređenost i neizvjesnost onoga što proizlazi ne više iz bezuvjetne tehničnosti bitka uopće, već iz otvorenosti samoga nihilizma tehnosfere? Samo zbog toga što smo dospjeli do sinteze bitka i mišljenja izvan tradicionalne logike povijesnoga zbivanja i time izgubili tlo pod nogama da bismo dobili međuzvjezdano prostranstvo za svoje novo obitavalište. Kibernetika nema svoju „bit“ jer su i čovjek i svijet kontingencije, a ne nužnosti univerzalne ontologije koja je počivala od Parmenida na postojanosti i nepromjenljivosti bitka. Sve je to radikalno osporeno i pobijeno u fizikalnoj kozmologiji i astrofizici, a filozofija koja bi to nužno morala prihvatiti ne može više kazivati o ontologijskoj razlici, već samo o kibernetičkome četvorstvu pobuđenih uzroka u smislu primata quoddittasa nad quiddittasom, onog kako nad onim što.

Oproštaj od Heideggera znači oprostiti se od svih mogućih i nemogućih „destrukcija“, „okreta“, „obrata“ i „zaokreta“ u samoj biti metafizike. To smo proživjeli u mišljenju i vrijeme je da pronađemo novi eksperimentalni jezik za novi experimentum mundi polazeći od slikotvorevina tehnosfere, a ne mitopoetike već odavno praznoga iskona. Ako sve propadne u bezdan, to nije dokaz da smo trebali ostati „zauvijek“ na Heideggerovu tragu, već samo to da je to sve-jedno u svojoj „biti“ propadljivo i uništivo i da je jedina mogućnost spasa ne u povratku prošlosti, nego u izgradnji platformi od struna za svaku moguću budućnost.