Žarko Paić

Kad sam svojoj urednici izdavačke kuće Palgrave Macmillan Lauriane Piette iz Londona dao zadnje korekcije knjige White Holes and the Visualization of the Body, objavljene 2019. godine u e-book i tiskanoj verziji, napisala mi je u pismu da postoji jedan ‘duboki’ problem s naslovom. Iako joj se neizmjerno sviđao, rekla je da će problem biti s učitavanjem pojma ‘bijele rupe’ u Google-tražilicu. Naime, pojam potječe iz teorijske fizike i čak unutar njezinog diskursa smješta se na rub, onkraj granica znanstvenosti i upućuje više na futurizam i metafizičko poimanje kozmologije od standardne uporabe u astrofizici. To znači, rekla je, da postoji mogućnost da će se naslov umjesto u algoritmima filozofije, teorijske psihoanalize, estetike i teorije kulture ‘guglati’ u područjima fizike i kozmologije, a knjiga ipak o tome ne govori, jer je pojam u naslovu više metafora, a manje korelativan pojam s onim što pripada najnovijim istraživanjima astrofizičara. I doista, bila je djelomice u pravu. Nakon četiri godine od objavljivanja, može se pratiti online broj pristupa i kupovine knjige, od poglavlja do cjeline, te na raznim akademskim portalima uočiti da knjigu katkad ‘skidaju’ a Academia.edu i profesori i studenti teorijske fizike. Mogu misliti razočaranja nakon što krenu u čitanje hibridne knjige koja spaja interdisciplinarne humanističke znanosti u sklop koji ostaje, nakon svega, najizazovniji uopće za promišljanje suvremenosti. U prijevodu na hrvatski jezik knjiga, dakle, glasi: Bijele rupe i vizualizacija tijela. Pod tim naslovom knjiga je objavljena u izdanju crnogorskoga izdavača Plima iz Ulcinja 2010. godine, a inače, riječ je o posljednjem poglavlju, iznimno opsežnome i doista kao knjiga u knjizi Zaokret, Litteris, 2009.

Da ne ponavljam ono što je srž ove knjige, reći ću samo ovo. Bijele rupe u svemiru u općoj teoriji relativnosti su hipotetsko područje prostora-vremena i singularnosti u koje se ne može ući izvana, premda energija-materija i svjetlost i informacije mogu iz nje pobjeći. Zato je ovaj pojam naličje ili negativna slika pojma crnih rupa iz kojih energija-materija, svjetlost i informacija ne mogu pobjeći.  U svakom slučaju, postoji podosta astrofizičara danas koji ‘vjeruju’ da je horizont događaja bijelih rupa uistinu fluidan, a ne ‘vatrozidan’ kao u slučaju crnih rupa. Čitav problem valja sagledati ne u tradicionalnoj slici svemira kao statičkoga i postojanog prostora-vremena, već polazeći od procesualne kozmologije nalik onoj Whiteheada, jer onda postavka da će crne rupe svoj kozmički život nužno završiti kao bijele rupe dobiva na vjerodostojnosti. Moja knjiga, naravno, spaja ovaj pojam metaforično s najnovijim pojmom iz tehnoznanosti, znanosti o slici i kibernetici, a to je pojam vizualizacije. Što je drugo suvremeno tijelo u svjetlu tehnološke singularnosti negoli mogućnost sinteze onog što sugerira pojam bijelih rupa s umjetnom inteligencijom, a to je upravo čista svjetlost informacije kao metafizičke forme svemira uopće. U knjizi sam se bavio psihoanalitičkim pristupom tijelu kao slici u Lacana, te Artaudom i Deleuzeom kao misliocima tijela-bez-organa da bih završio s pojmom tehnosfere koja ‘usisava’ i ono crno i ono bijelo u logiku imanencije umjetnoga života. Problem tijela stoga više ne vidim ni u kakvoj egzistencijalnoj fenomenologiji s Merleau-Pontyjem, ni u kakvoj teorijskoj psihoanalizi s Lacanom, već samo u horizontu radikalne transgresije metafizike u Artauda, što je filozofijski otvorio i zatvorio svojom ‘ontologijom postajanja’ Gilles Deleuze. Zato moja knjiga nakon Deleuzea završava gotovo u tonu kozmo-tehno-singularnosti posthumanizma-i-transhumanizma, jer tvrdim da je tijelo u kibernetičkome sklopu posthumanoga stanja zastarjelo i dovršeno. Što to znači drugo negoli da je ono što u knjizi nazivam korporalnim zaokretom (corporeal turn) apsolutna stvarnost koju proizvodi tehnosfera kao našu jedinu pravu stvarnost i kontekst djelovanja. Tijelo nema više nikakvu spontanost i autonomiju, jer je to ‘preseljeno’ u programski sklop mišljenja-djelovanja autonomnih objekata umjetne inteligencije kao učinkovitije djelovanje aparata i dispozitiva sveze, što bi rekao australski suvremeni umjetnik Stelarc, mesa-metala-koda.

‘Bijele rupe’ su kraj metafizike jer je od svih osjetila jedino ono vida postalo apsolutom u formi neljudske vizualizacije. No, vizualizacija ne znači vidljivost objekta u stvarnosti, već njegovu skeniranost i modeliranu simulaciju, kao u snimcima svemira s teleskopa James Webb. Što je to drugo negoli matrica i forma suvremene umjetnosti, a ne tek tehnoznanstveni instrument kojim otkrivamo vizualizacijom sve više ono ‘misteriozno’ što bijaše za mitske narode u mraku. Iako ima onih koji bi nakon svega potpisali stav Béle Hamvasa da ono što je bilo u mraku, neka tamo i zauvijek ostane, to se čini naivnim otporom moći ‘napretka’. Sve će na kraju biti vizualizirano i osvijetljeno, pa makar to bio i filozofski bog ili skolastički Bog, kako Vam drago, ili Veliko Bijelo Ništa. I sve će na kraju postati ‘bijelom rupom’ svojeg kozmičkoga crnila u koju ništa ne može ući, ali iz koje sve može izaći. I tako u beskraj. Sa stajališta diobe znanosti na prirodno-tehničke i društveno-humanističke ‘Google’ postupa interdisciplinarno i to je dobro. Jer mišljenje je ono univerzalno i jedno, i nema metafizike bez fizike i obratno, kao što nema bijelih bez crnih rupa i obratno, i kao što nema svjetla bez mraka i obratno…Pitanje o bijelim rupama naposljetku postaje pitanje o smislu bitka i mišljenja uopće, pa je posve svejedno gdje to pitanje spada, u astrofiziku ili filozofiju. Pitanja su bit ljudskoga mišljenja i bez njih sve bi bilo pusto i prazno.