Žarko Paić

Sokrat 2.0: Neki dan pročitao sam jedan zanimljiv ogled Giorgia Agambena o teodiceji i njezinim često zlogukim i fatalnim posljedicama po duševni mir čovjeka pomirenog s vlastitom sudbinom. Neću ga prepričavati. Dovoljno je kazati da talijanski suvremeni mislilac na pronicljiv i stilski profinjen način pokazuje što to znači kad se čovjeku u času providnosti ukaže na to da će uskoro umrijeti u strašnim mukama i da je to naprosto neotklonjivo. (Giorgio Agamben, Bartleby ili o kontingenciji, Meandarmedia, Zagreb, 2009., str. 56-59. S talijanskoga preveo Ivan Molek) I što sada? Je li bolje ne znati ništa o ovoj tamnoj strani bezuvjetne nužnosti koja dolazi iz nadolazeće budućnosti uskoro ili je potrebno na sve moguće načine promijeniti ovaj neumitni događaj promjenom zakona kauzaliteta?

Naime, ova promjena očito pretpostavlja promjenu ili uklanjanje determinizma uzroka i posljedice. Ako to kažemo rječnikom kibernetičke teorije koja je unutarnja logika Deleuzeove i Baudrillardove refleksije o „nužnoj kontingenciji“, onda je posrijedi pokušaj da se sloboda djelovanja uspostavi kao sveza između slučaja i događaja. Što mislite, o čemu je ovdje riječ ꟷ o tradicionalnoj metafizici i njezinoj logici kauzaliteta u Leibnizovoj monadologiji iz koje nužno proizlazi teodiceja koja nadilazi kršćansko shvaćanje kraja povijesti ili, pak, o novoj „metafizici“ koja iz pojma kontingencije određuje novi sklop iz kojeg nužnost ima više „potencijalnih mogućnosti“ negoli se to moglo predmnijevati od Aristotela do Leibniza?

Menon 2.0: Nije moguće uopće krenuti od pitanja što je bolje, znati ili ne znati da će nas uskoro zadesiti strašna zla kob jer ono „bolje“ označava višak etičke indiferencije nad manjkom spoznajne diferencije između stanja i događaja. Prvo se odnosi, naime, na vladavinu zbilje nad mogućnošću i nužnošću u tradicionalnoj metafizici s kantovskim modelom kategorija modalnosti, a drugo „nužno“ upućuje na višu razinu mogućnosti onog što dolazi kao događaj sa značajkama pojma kontingencije. To su neizvjesnost, nepredvidljivost, neodređenost. Dakle, nema nikakve dvojbe da je ovdje riječ o „novoj“ metafizici. Ipak…

Fedar 2.0: Ipak, nije problem u razlici „stare“ i „nove“ metafizike kao mišljenja o bitku, biću i biti čovjeka ako ga ionako čeka zlokobni kraj u neposrednoj budućnosti. Ne-znanje o uzrocima i posljedicama bitka bića i znanje kao probabilistička vizualizacija događaja ostaju unutar epistemološke muholovke svijesti, da parafraziram kasnoga Wittgensteina iz Filozofijskih istraživanja.

Sokrat 2.0: Kako to misliš? Onako fatalistički, poput Krležina Petrice Kerempuha nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo i navek bu kak već uvek bu, što znači da je svako djelovanje protiv božanski zadanog usuda čovjeka uzaludno?

Fedar 2.0: Ne, tako mi Leukipove deklinacije atoma, upravo suprotno! Ono što znamo i ne znamo o svijetu nije ni nužno ni slučajno uvjet mogućnosti da će svijet u svojoj svjetovnosti biti promijenjen već time što ga želimo promijeniti. Njegova je logika drukčija od našeg mišljenja. No, upravo zato u mišljenju tog i takvog svijeta možda postoji neka druga mogućnost njegove promjene od one koju je imala u vidu klasična metafizika.

Sokrat 2.0: Polako, polako…Dakle, imamo mišljenje i svijet. Jesu li to Menone 2.0 odvojeni entiteti za koje vrijedi da je mišljenje slučajno mišljenje o svijetu, dok je svijet nužno tu oduvijek i ima objektivno značenje u razlici spram onog što nazivamo od Descartesa novovjekovnom subjektivnošću?

Menon 2.0: O Sokrate 2.0, ovo bi bio zastarjeli dualizam kojemu bi pozavidjeli i vulgarni materijalisti i spekulativni realisti ponikli iz drugog para kantovskih rukava za razliku od spekulativnih idealista. Ne, ne mislim da je razlika između mišljenja i svijeta u kategoriji modaliteta koja pojam nužnosti pretpostavlja kao ono primordijalno spram čega je slučaj ili kontingencija samo negacija nužnosti.

Fedar 2.0: Ne znam, jer da znam ne bih govorio o toj tzv. drugoj mogućnosti kao logici druge kontingencije.

Menon 2.0: Ako je to druga ili drukčija kontingencija, nije li opravdano zaključiti da moramo onda govoriti i o drukčijoj nužnosti?

Sokrat 2.0: Baš tako, Menone 2.0. U mišljenju „novoga“ ništa staro više ne može ostati Isto. Ili sam u krivu?

Menon 2.0: Polako, ne žurimo, iako u Delfima stoji onaj zapis u stancu-kamenu ꟷ žuri polako. Sokrate 2.0 ako je „novo“ nastavak „starog“ novim sredstvima, onda je posrijedi diskontinuirani kontinuitet ili nema mogućnosti da govorimo o radikalnome obratu metafizičke sheme o mišljenju i bitku. Ako je, pak, „novo“ nesvodivo u svojoj novosti kao događaj koji prethodi „starome“, onda mišljenje stvara umjesto bitka ono radikalno drugo i drukčije od Istoga. Dakle, drukčije shvaćena kontingencija u svojoj navlastitosti i nesvodivosti mora moći biti ne više negacija nužnosti, već svojevrsna nužna kontingencija ili događaj čiji smisao proizlazi iz njega samoga, a ne iz nečega drugoga u smislu apsoluta kao zakona kauzaliteta.

Sokrat 2.0: Tako mi Heraklitove svete amfore s rujnim crnjakom iz okolice Efeza, svaka ti pjeva! Tako je.

Fedar 2.0: Ne žurimo polako, već sagledajmo još stvari u „beskonačnoj brzini“ onog mišljenja koje danas u ruhu transhumanizma kaže da je sa sudbinom i determinizmom prirode zauvijek gotovo. I da se, usto, racionalno ljudsko mišljenje mora radikalno osloboditi svakovrsnih teodiceja i algodiceja, bile one Leibnizove ili Sloterdijkove, te da napredak i razvitak misaonosti u čovjeka kreće evolucijski linearno sa sve većim ubrzanjem koje će dovesti do tehnološke singularnosti i naposljetku do posthumanoga stanja. Drugim riječima, sve što još možemo reći o razlikovanju nužnosti i slučaja, svijeta i mišljenja, pripada posve drukčijoj verziji evolucije od one biološke s Darwinom kao vrhuncem. Umjesto toga, svjedoci smo nastanka doba mišljenja kao konstrukcije tehnosfere s kojom misliti znači stvarati nove događaje, a ne opisivati i oponašati već uvijek opstojeći bitak. To samo znači da je zla kob čovjeka koji će uskoro doživjeti svoju smrtnu nesreću u budućnosti nešto krajnje besmisleno. Sve današnje ideje o ukroniji od Baudrillarda nadalje žele promijeniti uzročni lanac ovih posljedičnosti, pa tako nisu drugo negoli sekularni mesijanizam s postmodernom fizikom kontingencije.

Sokrat 2.0: Tako mi ledenih dlaka iz Danijel Dragojevićeve anti-transhumanističke poeme u kojem spominje i zamrzavanje fetusa i Salvadora Dalíja i smrt zadnjeg psa iz Dalmacije, ovo je jedno krajnje „racionalističko“ rješenje aporije o nužnoj kontingenciji i kontingentnoj nužnosti. Ono, nedvojbeno, suspendira i neutralizira Agambenovu parabolu o složenim problemima s posljedicama teodiceje. Menone 2.0, tako ti prilježne pokornosti starom učitelju mudrosti koja zna da ništa drugo ne zna osim da je mudrost floskula čitave zapadnjačke metafizike jer je samo Bog izvor svekolike mudrosti, a on po defaultu nije filozof, bilo bi nam svima drago da pročitaš taj odlomak iz Agambenova ogleda.

Menon 2.0 (čita): Apologom veličanstvenim koliko i zastrašujućim Leibniz je u Teodiceji opravdao pravo onoga što je bilo nasuprot onome što je moglo biti, a nije bilo. Nastavljajući se na pripovijest koju je Lorenzo Valla iznio u svojem dijalogu De libero arbitrio, on zamišlja da Sekst Tarkvinije, nezadovoljan odgovorom Apolonova proročišta u Delfima koje mu najavljuje nesreću ako želi postati kraljem u Rimu, odlazi u Jupiterov hram u Dodoni i optužuje boga da ga je osudio da bude zao, tražeći od njega da mu promijeni sudbinu ili, barem, prizna vlastitu pogrešku. Nakon što ga Jupiter odbije uz još jedan poziv da odustane od Rima, Tarkvinije izlazi iz hrama i prepušta se svojoj sudbini. No Teodor, svećenik iz Dodone, koji je prisustvovao sceni, želi doznati više. Uputi se po Jupiterovu nalogu u Paladin hram u Ateni i tamo pada u dobok san te u snu vidi sebe prenesenog u neku nepoznatu zemlju. Tu mu božica pokazuje Palaču sudbina, golemu piramidu sjajnog vrha čije se dno proteže beskonačno naniže. Svaka od bezbrojnih odaja od kojih se palača sastoji predstavlja jednu od Sekstovih mogućih sudbina i odgovara jednome mogućem, ali neostvarenom svijetu. (…)

Sokrat 2.0: Dovoljno smo čuli. Iz svega postaje razvidno da je mnoštvo ono koje prethodi jednome i da mogućnosti u beskrajnome nizu ipak ne mogu biti beskonačne. Ono što ih povezuje u njihovoj razlici mora biti nešto jedinstveno, monadologijski stabilno u posvemašnjoj metastabilnosti nove ravnoteže. Dakle, Sekstova sudbina u mnoštvu različitih i drukčijih usuda svodi se ipak na jedinstvenu neodredljivost sudbine uopće koja nije više nesvjesno ili neznanje o bitku bića, već ono što pripada nesvjesnoj želji za slobodom vlastite kontingencije. Sjajna priča o palači sudbina je zapravo mit o mogućnosti vladavine Mnoštva nad Jednim i taj se mit danas ozbiljuje u svim mogućim putovima tzv. „nove“ metafizike od kojih je ona Gillesa Deleuzea najvjerodostojnija zato što polazi od pojma postajanja (devenir), a ne od bitka, i od virtualne aktualizacije, a ne od kantovskih kategorija modalnosti.

No, taj digitalni konstruktivizam ima svoju „khoru“ ili posljednju granicu. Ona je ujedno i kraj filozofije kao metafizike u kibernetici čiji je temeljni pojam tehnosfera. U pravu ste i ti Menone 2.0. i ti Fedre 2.0. Sebe isključujem jer sam pokrenuo ovaj razgovor i vodim ga prema kraju tako što tvrdim da više ne postoji ni „staro novo“ mišljenje ni „novo staro“ mišljenje, niti „novo novo“ mišljenje, a niti „drugo i drukčije“ koje bi bilo u sebi nesvodivo i autentično. Mišljenje ne misli bitak, već je događaj posve nove nužne kontingencije i lažne ukronije iz jednostavnog razloga što ova aporija koju smo naslijedili iz teodiceje Leibniza i, kako vidjesmo, iz rimske sofistike Lorenza Valle, nema baš nikakve posebne vrijednosti osim stilske i pripovjedne profinjenosti u mislećim igrama.

Zašto, pitate se? Zbog toga što iz logike tehnosfere koju nazivamo transklasičnom ne postoji dostatan razlog, ni nužan usto, kojim bismo opravdali daljnju održivost Apolonova proročišta u Delfima i Jupiterov hram u Dodoni kao topologiju orfičkoga vidovnjaštva. Tehnosfera je, prijatelji i učenici moji dragi, probabilizam i vizualizacija događaja koji se konstruiraju iz biti umjetne inteligencije, a ne iz onog uma koji je bio bog za Aristotelova Protrepktikosa. Što će biti i desiti se nije više u nadležnosti one budističke ili zapadnjačke metafizike o kojoj Krležin Valent Žganec zvani Vudriga iz romana Na rubu pameti zbori da praf veli Kinez, človek se rodi da bi hmrl, već da bi racionalno dosegao besmrtnost bez tajne i nakon toga postao nalik onom snu Tarkvinija u kojem biva prenesen u neku nepoznatu zemlju.

Epilog

Ksantipa 2.0: Priče, puste priče, a nitko ništa korisno ne radi. Proklete lijenčine! Život nije mišljenje ni djelo, već rad i dosada. A sad razlaz i put pod noge!

I filozofi pokorno odu svaki svojim putem u nepoznatu zemlju.