Žarko Paić

1.

U tekstu Lawrencea Durrella naslovljenom „Krajolik i lik“ objavljenoga 12. lipnja 1960. autor Aleksandrijskoga kvarteta svojim majestetično-poetskim stilom ravnim najvećim piscima modernizma kao što bijahu Proust i Joyce ispisuje i ove retke o odnosu krajolika i lika (prirode i književnosti).

„Pišete“, kaže prijateljski kritičar u Ohiju, „kao da je krajolik važniji od likova.“ Ako nije sasvim točno, ovo je dovoljno blizu istine, jer sam razvio osobnu predodžbu o važnosti krajolika i rado priznajem da „likove“ vidim gotovo kao funkcije krajolika. To se dogodilo tek posljednjih godina nakon mnogo putovanja – iako ovdje opet sumnjam da je ovo sasvim prava riječ, jer nisam baš „putopisac“ koliko „pisac o boravku“. Moje knjige uvijek govore o životu na mjestima, a ne samo o žurbi kroz njih. Ali kako polako upoznajete Europu, kušajući vina, sireve i karaktere različitih zemalja, počinjete shvaćati da je važna odrednica svake kulture ipak – duh mjesta. Kao što će vam jedan određeni vinograd uvijek dati posebno vino s prepoznatljivim karakteristikama, tako će vam Španjolska, Italija, Grčka uvijek dati istu vrstu kulture – izrazit će se kroz ljudsko biće baš kao što to čini kroz svoje divlje cvijeće. Skloni smo ‘kulturu’ vidjeti kao neku vrstu povijesnog obrasca diktiranog ljudskom voljom, ali za mene to više nije apsolutno točno. Ne vjerujem da se britanski karakter, na primjer, ili njemački promijenio ni za jotu otkako ga je Tacit prvi put opisao; i sve dok se ljudi rađaju kao Grci, Francuzi ili Talijani, njihovi kulturni proizvodi nosit će nepogrešiv potpis mjesta.

I to je, naravno, cilj putopisca; njegov je zadatak izolirati klicu u ljudima koju izražava njihov krajolik. Čudno, za taj posao nije nužno potrebno posebno znanje, iako je naravno znanje jezika od pomoći. Ali koliko je malo takvih pisaca! Koliko ih može napisati More i Sardiniju ili Sumrak u Italiji koji bi se mogli mjeriti s ova dva dragulja D. H. Lawrencea? Kad ih je pisao, njegov talijanski bio je rudimentaran. Isto vrijedi i za Norman Douglasove Fontane u pijesku, jedan od najboljih portreta Sjeverne Afrike.“

Nakon uglavnom neskrivenog smjera mišljenja i kazivanja od novoga vijeka do danas koji je bio u znaku „humaniziranja“ svijeta kojem duh podaruje ljepotu i sklad do najsitnijih detalja, ovdje se susrećemo s obratom u samoj biti rekao bi Schopenhauer „volje i predstave“. Moja opsesivna vezanost uz Durrellove knjige i eseje, pjesme i putopise, priznajem, vjerojatno je nastala odjednom susretom s njegovom prvom knjigom naslovljenom Crna knjiga još iz 1930ih godina koju je od namrijeloga usuda pretvorbe u zlatno pepelište spasio Henry Miller. Uvid da jezik proznoga kazivanja u svojoj otvorenosti perspektive na gotovo neobjašnjiv način spaja „duh mjesta“ (genius loci) s čitavom poviješću šireg okružja mističnoga djelovanja kojeg upravo taj krajolik emanira u svojim sferama došao je nakon prvih rečenica Crne knjige.

U ovom tekstu, pak, čitamo kako Durrell majstorski pokazuje da u engleskoj književnosti koja je bliska njegovim traganjima za smislom onkraj svodivosti na dosadu imperija na svojem kraju i njegovih hladnih i racionalistički okrutnih kljaštrenja izvornosti svijeta koje je prisvojio i dao im zauvijek viktorijanske provincijalne građevine i engleski jezik (od Indije do čitavog tzv. Commonwealtha) postoje njegovih duhovni srodnici u ovome priklonstvu „estetičkome naturalizmu“. To su ponajprije More i Sardinija te Sumrak u Italiji D.H. Lawrencea kao i Norman D. Fontaine i njegovo djelo Fontane u pijesku. Očito je da Durrell na svoj nesvodiv način pokazuje da je pitanje tzv. društvenoga i individualnog karaktera u odnosu spram njegove okoline i okoliša stvar neke „fatalne nepromjenljivosti“.

Nije potrebno dokazivati da je ova postavka sadržana baš u krajolicima o kojima sàm Durrell ispisuje svojevrsnu pohvalu vjekovnoga fatalizma kao što to možemo razabrati u drugoj knjizi Aleksandrijskoga kvarteta naslovljenoj Balthazar u kojoj ulazimo sve dublje u pustinju među drevne narode koji nose u „genima“ svoj animizam i religioznu predanost neognostičkim kultovima. U Grčkim otocima, pak, čini se da je ovaj metafizički uzvišeni žanr putopisa dospio do savršenstva. Iako je prije njega o ljepoti i misteriju grkstva i Grčke u povijesno-epohalnim razmjerima temeljnih razlika pisao i austrijski pjesnik i dramatičar književne dekadencije Hugo von Hofmannsthal u djelu Trenuci u Grčkoj ostavljajući opise osjećaja uzvišenosti u susretu s kipovima grčkih boginja s Partenona zacijelo jednog od najsuptilnije napisanih pasaža o suočenju s drevnim likom božanstva, ono što čini Durrell u svojoj putopisnoj knjizi upravo je eksplikacija „duha mjesta“ do neslućenih razina uživljavanja u arhipelag riječi.

No, o čemu mi ovdje govorimo? O književnome putopisu kao bedekeru za putovanje dokonih aristokrata koji nam gotovo stoljeće nakon Spenglerovih uvida u bit drevne i moderne arhitekture otkrivaju “toplu vodu“ kako je svaki susret s Drugim i drukčijom „kulturom“ nalik odonetanju svoje vlastite Sfinge. Postkolonijalna bi kritika u svojim neinventivnim i krajnje suhoparnim okajanjima grijeha europocentrizma ili kako to poetski lijepo kaže Pascal Bruckner „jecaja bijeloga čovjeka“ ukazala da su putopisi navlastito britanskih pisaca iz Azije, Afrike i Mediterana (Grčka, Rim, Egipat) rezultat onoga što Edward Said naziva „orijentalizmom“, dakle, melankoličnim kolonijalizmom na zalasku. Problem je samo što je ta dijagnoza iz kuta onih koji su potlačeni uglavnom točna i besmislena, jer nitko nije tako sjajno opisao ni mnoštvo sinkretičkih religiozno-nacionalnih kultova Aleksandrije i stravičnu bijedu arapskoga stanovništva kao Lawrence Durrell, a isto vrijedi i za eseje-putopise D.H. Lawrencea i Normana D. Fontainea.

Istina je modernoga putopisa u toj estetskoj i metafizičkoj auri zemljopisnoga fatalizma koja postoji u kontinuitetu od Tacitovih vremena. Što je pritom smisao putopisa kojim se književna djela Lawrencea Durrella odlikuju vrhunskim stilskim umijećem i pružaju silan užitak u čitanju bez obzira piše li o Kreti ili Krfu, Patmosu ili pješčanim dinama uokolo mitske i vječne Aleksandrije? Nije stvar u „razotkrivanju“ zemlje koja nam je manje poznata ili, pak, njezinih duhovnih zdanja i duševnih trauma i uznesenosti prožimanjem s vlastitim osjećajem za ritam i mjeru protijeka „krika i bijesa“ vremena.

Isto tako, ne očekujemo da će nas pisac sklon književnoj dekadenciji, jer avangardisti ne pišu putopise, oni konstruiraju mehaničke strojeve kraja povijesti i razmeću se idejom ubrzanja samoga života u granicama tehničke slike, a ne jezika kao što su filmovi Sergeja Ejzenštejna iz Meksika u slavu revolucije, odvesti ondje gdje nikad nismo bili poput Dantea u Božanstvenoj komediji. Ne, istinski je putopisac, rekli bi Deleuze i Guattari u Anti-Edipu poput „nomada koji se ne kreće“, osim unutar granica vlastita svijeta kao teksta. Dobro je pritom znati ponešto o jeziku krajolika i zemlje o kojoj se piše, a u slučaju Durrella to su grčki, talijanski, francuski, hebrejski, arapski, indijski jezici. No, nije i od presudne važnosti jer jezik je čovjeka kazivajući horizont njegova mišljenja tek onda kad je to mišljenje i samo otvoreno za novo i drukčije od vlastite tuđosti svijeta.

          Što su onda temeljne značajke ovog osebujnoga možda i posljednjeg velikog stila pisanja u modernoj književnosti koji izranja iz razmještenoga „duha mjesta“ Mediterana s jedne i druge obale koja nas krijepi sokovima iskonske metafizike i užitka u čitanju tolikom snagom da smo u stanju sve drugo zaboraviti i otkloniti iz našeg svijeta života? Riskiram posvemašnji promašaj, ali ipak ću pokušati to kazati ovako. To su poezija sinkretizma i hibridnosti svijeta koji ima svoje podrijetlo u aleksandrijskome helenizmu, potom iskustvo ljubavi u njezinoj čistoj tjelesnosti bez skrupula s pečatom književne uzvišenosti, te naposljetku svijest o slobodi i agoniji jednog svijeta koji nepovratno iščezava s horizonta kao svjetlost na Zapadu, koje dugo u noć još titra u oblačju i sjenama prohujaloga života za kojim ne valja prolijevati suze, već se prepustiti trajnome misteriju sjećanja na ono što bijaše veličajno u svojoj prolaznosti.

Književnost Lawrencea Durrella je poput zagasite svjetlosti ponad grčkih otoka, Aleksandrije i Avignona u koju gledamo sa željom da traje još dulje, do posljednjih tračaka rasipnosti ovih fraktala u zjenici našeg oka.

2.

„Putujemo doista kako bismo pokušali shvatiti tu tajanstvenu kvalitetu ‘grčkosti’ ili ‘španjolskosti’; i izvanredno je koliko nepromjenjivo ostaje vjerna zabilježenoj slici o njoj u domaćoj književnosti: vjerna do granice klaustrofobnosti. Grčka, na primjer, ne može imati nijednog pravog Grka (u rasnome smislu) nakon toliko stotina godina rata i preseljenja; sadašnje rasne skupine plod su bezbrojnih invazija. Pa ipak, ako želite malo pravog živog Aristofana, samo trebate slušati čavrljanje kolica i uličnih trgovaca u atenskoj Plaki. Potrebno je manje od dvije godine čak i rezerviranom britanskome stanovniku da počne koristiti prste u razgovoru, a da toga nije svjestan. Ali ako nema preostalih izvornih Grka, što je taj neobični konstantni čimbenik koji naziremo iza riječi ‘grčkost’? To je sigurno trajna sposobnost samoizražavanja svojstvena krajoliku. Barem bih tako mislio dok se sjećam dvije knjige vrlo različitih pisaca koje pružaju neusporedivu studiju prirode tog mjesta. Jedan je Mani Patricka Leigha Fermora, a drugi Millerov Kolos iz Marousija.

Vjerujem da biste mogli istrijebiti Francuze jednim udarcem i naseliti zemlju Tatarima, te unutar dvije generacije otkriti, na svoje zaprepaštenje, da su se nacionalne karakteristike vratile u normalu – nemirna metafizička znatiželja, nježnost za dobar život i strastveni individualizam: iako su im nosevi sada bili ravni. To je nevidljiva konstanta na mjestu s kojom običan turist može stupiti u kontakt samo sjedeći sasvim mirno uz čašu vina u pariškom bistrou. Možda to neće moći vrlo jasno formulirati sebi književnim jezikom, ali će osjetiti nepogrešivu oštru oštricu sreće u pariškom zraku: netaknuti sjaj nacionalne psihe koja zna da je umjetnost jednako važna kao ljubav ili hrana. Neće biti slijep ni za tvrdi metalni racionalni osjećaj, iritantno coeur raisonnable muškaraca i žena. Kad Francuzi žele biti malini, kako to oni zovu, mogu biti baš kao što i mi možemo biti kad se umiješamo u neku nacionalnu apsurdnost.“

Jesmo li „mi“, koji smo baš „ovdje“ i „sada“ negdje zabačeni u tišini i samoći svojih krajolika čežnje i utjehe za ljetom iz Durrellovih tekstova o Grcima i njihovim svijetom vječne prirodne mijene onog istoga upravo oni isti koji stoje ponad razvalina povijesti ispod koje počivahu kosti drevnih Ilira kao suparnika Rimskoga carstva i u svojoj nepomirljivosti spram osvajača i zatiratelja povijesnih tragova oni koje mori fatum mjesta i zemljopisne tjeskobe? Znamo, nije Durrell isisao iz svojeg maloga prsta ovu mudrost stoičke filozofije povijesti koja je jedina uspjela začarati rimsku vlastelu i patricijske heretike te je važnija za Marka Aurelija od svih njegovih vojnih trijumfa na istočnim granicama Carstva.

Stoicizam je blizak istočnjačkoj pomirenosti s idejom nastanka i nestanka svijeta u njegovoj divnoj bezrazložnosti. Zato sve protječe iza ove halabuke tehnički bezuvjetne modernosti koja se upravo u ideji putopisa sabire na kraju svih svojih mogućnosti. Putujemo uistinu samo zato da pobjegnemo iz vlastite tuđine koja nam je postala jedinim zavičajem vjekovne dosade i trpljenja svijeta, a ne zbog avanturizma. Putujemo jer smo opsjednuti težnjom za obnovom vlastite tjelesne obamrlosti u stalnim ponavljanjima i uvijek putujemo na Istok, nikad na Zapad.

Na Zapad putuju Grci i Arapi, jer im je „grčkosti“ i „arapskosti“ preko glave. Zamišljam zbog toga uvijek ne lude Amerikance koji putuju zajedno s Heideggerom na grčke otoke a da ne znaju s kime putuju, i u konačnici da znaju što bi to promijenilo u itinereru njihova turističkoga pragmatizma? Zamišljam baš stoga Grke koji pružaju relativno skupocjeno utočište i filozofu zaborava bitka i njegovim susjedima Amerikancima na putničkome brodu za Zakintos i Korint. Njima je melankolija metafizičkoga fatalizma vjerojatno besmisao onih koji su davno iskusili breme zapadnjačkoga nihilizma i iz svojih magla i zimskih krajolika misle da su Grci uistinu i nadalje spasonosni događaj obrata svijeta, a to vrijedi i za Indijce i Arape, sve koji su tijekom povijesti bili označeni tom stigmom Drugih i istočnjaštva kao takvog.

Putopis, dakle, mora biti književno polje značenja određenog „duhom mjesta“ onoga koji dolazi iz drugoga svijeta i pokušava od njega pobjeći kako god i koliko god to bila opsjena, jer je Durrell već svojom sudbinom odrastanja u Indiji, odlaska u Aleksandriju, službe u engleskoj diplomaciji u Beogradu i posljednjim danima života u Provansi idealan slučaj onog „lika i karaktera“ koji pripada i ne pripada ovoj zanesenoj melankoliji „grčkosti“ i „mediteranizma“ onkraj europskih granica kultura. Njegova je književnost napisana engleskim jezikom stoga putovanje u srce iskona i zavičaja univerzalne tuđine svijeta. Nije slučajno u prvoj knjizi Aleksandrijskoga kvarteta naslovljenoj „Justine“ u cijelosti navedena pjesma Konstantina Kavafija o nemogućnosti odlaska iz „ovog Grada“ kojeg Pjesnik nosi u duhu i u duši i gdje god u snovima i zbilji otišao sve mu se iznova vraća i svako sjećanje na njegove izbe, svjetlosti luke i kazbe ima taj isti metafizički pečat ostajanja i nestajanja u njegovim hramovima i krhotinama vremena.

3.

„Da, ljudska bića su izrazi svog krajolika, ali da biste dotaknuli tajne izvore nacionalne biti, potrebno vam je nekoliko trenutaka mira sa sobom. Uistinu, intimno poznavanje krajolika, ako se znanstveno razvije, moglo bi nam dati političku znanost – jer polovica političkih odluka donesenih u svijetu temelji se na onome što nazivamo nacionalnim karakterom. Nesvjesno priznajemo tu činjenicu kada uzvikujemo: “Kako tipično irsko” ili “Trebao bi Velšanin da smisli nešto takvo”. I doista, svi mi ljubomorno čuvamo osjećaj manjinske individualnosti u vlastitim nacijama – obiteljske razlike. Velike nacije poput, recimo, Kineza ili Amerikanaca predstavljaju površno homogen izgled; ali primijetio sam da dok mi Europljani teško možemo razlikovati jednog Amerikanca od drugog, moji američki prijatelji će se međusobno zadirkivati ​​do smrti za ručkom zbog nepodnošljive nesreće što sam rođen u Ohiju ili Tennesseeju – priznanje valjanosti mjesta koje sami pripisujemo Velšaninu, Ircu i Škotu kod kuće. Doista je šteta putovati i ne steći ovaj bitni osjećaj za vrijednosti krajolika. Za to vam ne treba šesto čulo. Tu je ako samo zatvorite oči i tiho udahnete kroz nos; čut ćete šapat poruke, jer svi krajolici postavljaju isto pitanje istim šapatom. ‘Promatram te – promatraš li sebe u meni?’ Većina putnika previše žuri. Ali pokušajte samo na trenutak sjesti na veliki kameni omfalos, pupak drevnog grčkog svijeta, u Delfima. Nemojte postavljati mentalna pitanja, već se samo opustite i ispraznite svoj um. Leži, ovaj čudni predmet u obliku amfore, u obraslom polju iznad hrama. Sve je plavo i miriše na kadulju. Mramor blista dolje ispod vas. Dva orla se tiho, tiho kreću nebom, poput dalekih čamaca koji veslaju preko golemog ljubičastog jezera.“

Ok, sve je to već jasno i srednjovjekovnim ontolozima poput Dunsa Škota koji su vjerovali u čudesnu beskonačnost prirode koja zrcali ljepotu božanskoga stvaranja u svakom djeliću mikrokozmosa, Ali, još je više to jasnije bilo i jednom Švejku koji u snu nakon što se propisno napio kaže gospođi Millerovoj kako su svi ljudi isti u svojoj različitosti i svaki liči na već nekoga drugoga, a drugi na trećega i tako u beskraj prošlih, sadašnjih i budućih vremena. Ljudi su njihovi mentalni i fizički krajolici i ne razlikuju se posve od svojih životinjskih predaka i suživotnih stanovnika kozmopolitske ekumene, inače ne bismo govorili metaforički da se smijemo kao orangutani, gegamo se kao patke, brundamo od tuge i sreće kao pleme špiljskih medvjeda, lebdimo od ozarenosti ljubavne sezone nalik tetrijebovima i stadu mošusnih goveda, lukavošću nadmašujemo grenlandske lisice i kako to nepogrešivo kaže Durrell, poznavanje krajolika uvjet je mogućnosti političke znanosti zasnovane na ideji „nacionalnoga karaktera“.

Nitko ne voli baš da ga se u njegovoj singularnosti bića izjednačava s rodom i kolektivom u smislu tzv. tipičnosti, jer ga to vrijeđa sve dok mu ne zatitra srce kao svakom „urođeniku“ svoje nacije i naroda dok sluša patetične tonove tzv. nacionalne himne ili već neke druge ode ili kultne pjesme koju Drugi izjednačuju s njegovim nacionalnim karakterom. Sve to što Durrell kaže je naizgled retorika „općih mjesta“ i nije nimalo ništa inventivno, Ali, dragi moji štioci ovog bloga koji se zove Kaos, što uopće reći za Durrellove riječi na kraju ovog citata u kojem spominje Delfe i „pupak drevnog grčkoga svijeta“. Ništa, najbolje je šutjeti, jer kad je „sve plavo i miriše na kadulju“, tada se i svijet pod obroncima Olimpa iznova čini poput „blistavoga mramora“ za kojeg sve drugo mora izblijediti iz sjećanja, jer Grci su više od svekolike pohvale prirodi i krajoliku.

Grci su njihovi otoci i duboko plavetnilo ovog svijeta kojem književnost poput Durrellove podaruje najviši sjaj jedne epohe koja zapada poput Sunca u svoj mračni bezdan.

4.

„Samo nekoliko minuta ovakve tihe unutarnje identifikacije dat će vam predodžbu o grčkome krajoliku koju niste mogli dobiti u dvadeset godina proučavanja starogrčkih tekstova. Ali kada je dobijete, odmah ćete dobiti i sve ostalo; ključ je tu, da tako kažem, da se okrenete. Nakon toga nećete moći ići u kupovinu u Ateni, a da ne naletite na Agamemnona ili Klitemnestru, često pod istim imenima. A ako slučajno odete u Eleuzinu u proljeće, naići ćete na više od jednog slijepoga Homera kako hoda prašnjavim cestama. Tajna je identifikacija. Ako sjedite na vrhu piramide Mena House u zalazak sunca i pokušate istu stvar (zaboravljajući buku magaraca i sav prljavi otpad drugih putnika – stare kartone i boce Coca-Cole): ako sjedite sasvim mirno u pozi proroka krajolika – pa, cijeli ritam drevnog Egipta uzdiže se iz vlažnog hladnoga pijeska. Možete čuti i njegov puls. Ništa vam nije strano u takvim trenucima – stari hramovi s njihovim kultovima smrti, hijeroglifi, dugo, sporo vrtloženje Nila među otočićima obrubljenim palmama, krokodili i zmije. Opipljivo je baš kao što je bilo (njegova bit) kada je Veliki svećenik Amon inicirao Aleksandra u Misterije. Doista, sami Misteriji su još uvijek tu za one koji bi mogli tražiti inicijaciju – ostaci i krhotine Trismegističkoga znanja još uvijek se proučavaju i prenose malim tajnim sektama. Naravno, ne možete se inicirati putem turističke agencije! Morali biste živjeti i probijati se kroz drevnu koru – tešku – svakodnevnoga života. I koliko se razlikuje ritam Egipta od grčkog! Ne iznenađuje priča da je Veliki svećenik u Tebi prezrivo rekao: “Vi Grci ste samo djeca.” Nije mogao podnijeti neumornu znatiželju i senzualnost grčkoga karaktera – strastvenu želju da stvari konceptualizira metafizički. Činilo se da se nisu mogli opustiti, prokleti Grci! Usput, to je primjedba koju Francuzi danas često ponavljaju o Amerikancima, i uvijek je izgovorena istim suosjećajnim tonom glasa kao što ju je nekoć koristio Veliki svećenik. Pa ipak, kultura Grčke (toliko različita od egipatske) izvire izravno iz doline Nila – mogao bih navesti desetak vrhunskih grčkih mislilaca ili filozofa koje su obrazovali Egipćani, poput Platona, Pitagore, Anaksagore, Demokrita. A ‘dosadna djeca’ sigurno nisu gubila vrijeme, jer kada su se vratili kući na svoje gole otoke, čisti cvijet grčke kulture raširio je svoja veličanstvena krila u letovima čiste magije kako bi zadivio i oplodio Mediteran. Ali samo da bi uručili vječni kompliment, izmislili su riječ ‘barbari’ za sve one nesretne divljake koji su živjeli izvan čarobnoga kruga Grčke, lišeni njezine kulture. Barbari će, naravno, jednog dana roditi Dantea, Goethea, Bacha, Shakespearea.“

Osjećam neopisivu smjernost i laganu sujetu bez traga narcisoidnoga ressentimenta svaki put kad čitam ove Durrellove misli posložene u sklop koji zavodi istodobno jasnoćom prikaza i nizom ironijskih slijedova kao da čekate da vam konobar konačno donese grčku salatu i miješano meso na ražnju uz dvije čaše vina, Dioniza i Apolona, crnog i bijeloga na Plaki uz sirtaki i lahor vjetra u atenskoj noćnoj žezi. Ništa više. Komentari su izlišni.

5.

„Kao što rekoh, trag je, dakle, identifikacija; jer ispod čisto površnih aspekata prividne promjene ostaju stare linije plime. Najdosadniji putopisni plakat na to aludira. Fascinantno je da Dickensovi likovi još uvijek hodaju londonskim ulicama; da će nam svaka igra seoskog kriketa pružiti tragove o čudnoj ritualnoj misteriji navika Britanaca. Dok, ako zaista želite naslutiti unutarnju misteriju otoka, pokušajte gledati kako sunce izlazi iznad Stonehengea. Možda se čini dosadnim i ‘turističkim’, ali ako to učinite u pravom duhu, naći ćete se kako hodate tim vunenim tajanstvenim brdima ruku pod ruku s Druidima. Na ovaj način putovanje postaje svojevrsna znanost intuicija koja je od najveće važnosti za svakoga – ali najviše za umjetnika koji uvijek traži hranjiva tla u kojima će pustiti korijenje i stvarati. Svatko na ovaj način pronalazi svoje vlastite ‘korespondencije’ – krajolike u kojima se odjednom osjećate ispunjeni idejama i druge u kojima polovica vaše duše zaspi i pomisao na olovku i papir izaziva mučninu. Upravo ovdje putopisac postavlja svoj zahtjev, jer se čini da svaki pisac ima osobni krajolik srca koji ga mami. Cijeli arapski svijet, na primjer, nikada nije bio bolje oslikan i uokviren nego u djelima Freye Stark, čije su je delikatno oko i insinuirajuće spore orkestracije mjesta i evokacije povijesti smjestile u prvi red putnika. Može li se pronaći bolje od Doline ubojica?“

Putopis je „danas“ na cijeni u doba digitalne vizualizacije otprilike kao i predavanja znanstvenika o evoluciji čudnovatih kljunaša i Tasmanijskih nemani uz Power-Point prezentaciju. Ako kažem da je putopis kao i nomadizam izgubio svaku vjerodostojnost, onda takav stav navodno proturječi očiglednim empirijskim dokazima. Nikad više pomame internetskih portala, televizijskih show-programa za putopisnim avanturama tipa reality-show „Survivor“ iz malezijskih prašuma i s obala Madagaskara na kojima višestruko hrabra žena-zmaj svladava komodo-zmaja udarcem šake u junačka prsa ovog strašnoga guštera iz močvare. Durrell je stoga „pisac iz davnine“ jer istinskoga „duha mjesta“ više nema. Mogao bih u prilog svoje postavke navesti i samog Wima Wendersa koji je od vlastite estetike putovanja svim krajolicima svijeta u filmovima poput Nebo nad Berlinom, Čovjek iz Lisabona, Do kraja svijeta i Buena Vista Social Club dospio do razočaranja u ideju glokalnoga pristupa filmu. Razlog je ono što u svojem prilogu teoriji slikovnoga obrata u umjetnosti (iconic turn) iskazuje sumnjom u razne globalne „Bollywoode“ koji više nemaju nikakav odnos spram vlastite „krvi i tla“ kao uvjeta mogućnosti autentične nacionalne kulture. Kako to objasniti? Durrell je pisao tekstove koji su apologija zemlje i njezinih slojeva i platoa, dubinskih izvora i duhovnih vrednota nastalih iz izvornih religija, umjetnosti, filozofije i znanosti.

Ali izraz „znanost intuicija“ u ovom tekstu o krajoliku i liku kao karakteru zahtijeva dodatni komentar. Osim što je skovan spajanjem nespojivoga, jer znanost počiva na načelu razloga i eksperimentalnim postupcima dokazivanja istine empirijskim putem, a intuicija je božanska spoznaja umjetničkoga uvida u bit svijeta. Kad se spoje racionalnost i intuicija dobivamo jednu „znanost“ koja više to nije, kao što ni „umjetnost“ više nije tradicionalno shvaćena kao prikaz i predstava stvari-o-sebi u kontekstu njezina pojavljivanja za percepciju čovjeka. Putovanje „onkraj tame“ označava stoga artikulaciju „znanosti intuicije“ kao putovanje duše imaginarnim krajolikom svijeta koji je utoliko stvarniji ukoliko je književno fantazmagoričan.

Zato mi „danas“ više nemamo putopise, jer slikovni almanasi i vizualizacija avanturizma kao reality-show „metafizika seksa i atletizma“ nisu drugo negoli krhotine pseudo-istraživanja egzotike koja je odavno postala globalnim rajem i paklom za svjetske oligarhe i njihove male pobočnike.

6.

„Još jedna stvar o kojoj vrijedi razmisliti su institucije; jeste li se ikada zapitali zašto katoličanstvo, na primjer, može biti toliko različita religija na različitim mjestima? Irska, Italija, Španjolska, Argentina – teološki je isto, radi na istim premisama, ali u svakom slučaju je suptilno modificirano kako bi odgovaralo duhu mjesta. Ljudi nemaju puno veze s tim, osim utoliko što su i sami odrazi svog krajolika. Naravno, postoje mjesta gdje osjećate da stanovnici zapravo ne obraćaju pozornost i ne tumače svoj krajolik; cijeli narodi ili nacije ponekad se pomiješaju i počnu živjeti pod pravim kutom u odnosu na zemlju, da tako kažem, što putniku daje čudan osjećaj otuđenja. Mislim da neki od problema o kojima američki umjetnici govore nisu posljedica ‘industrijalizacije’ ili ‘tehnokracije’, već nečeg prilično jednostavnijeg – ljudi koji ne obraćaju pažnju na ono što zemlja govori, ne prilagođavaju se skrivenim magnetskim poljima koja krajolik pokušava prenijeti osobnosti. Nije sve bila besmislica ono što je D. H. Lawrence imao reći u svom razgovoru s ‘duhovima’ u Novom svijetu. Mislim da je bio na korak od uspostavljanja pravog kontakta sa starim indijanskim kulturama. Koliko god bio genijalac, na svojim je putovanjima nosio previše intelektualne prtljage, previše predrasuda; i dok je ogledalo koje drži Meksiku, Italiji, Engleskoj čudesan trijumf umjetnosti, slika je često malo mutna. Nije mogao ili možda nije htio dovoljno čvrsto držati kameru – odbijao je koristiti tronožac (koji su prvi izumili proročišta u Grčkoj!).“

Institucije su univerzalizirani obuhvatni društveni kapital koji se pojavljuje u funkciji održanja sustava i okoline kojom upravljaju mit, religija, umjetnost, filozofija i znanosti. Iza njih stoji znanje/moć vladanja Drugima i kad više glavna civilizacija kao što je to bio Zapad nije djelotvorno učinkovit u svojoj imperijalnoj misiji porobljavanja Drugoga izravnim nasiljem. Zato postoje obrazovanje i kultura kao sustavi vrijednosti. Zapad je, dakle, ono što nadvladava svoju propast jezikom i slikom sjećanja na vladanje svijetom kroz institucije koje i kad ih fizički nema i nadalje postoje poput globalnoga jezika od grčkoga i latinskog do engleskog. Iako Durrell spominje D.H. Lawrencea koji je vjerovao u snagu i moć iskonske tradicije odavno iščezlih naroda kao što su to Indijanci, ali nije se mogao osloboditi vlastite odanosti svojoj tradiciji zapadnjačke racionalne intuicije. Kad netko vjeruje u poslanstvo Umjetnosti, onda je njegova „misija“ izvan Zapada nužno unaprijed propali projekt zakašnjeloga institucionaliziranja Uma umjesto pra-volje bitka. Durrell je mogao upozoriti na francuske izvore, ali mu je engleska kultura u njezinu sinkretizmu Indije i Bliskoga Istoka bila prva i posljednja dogma. Ti bi mu francuski izvori pokazali da je u isto vrijeme netko mnogo radikalnije nakanio „mijenjati svijet“ polazeći od ideje „revolucije duha i duše“ na svojem putu u Meksiko, među narod Tarahumare. Bio je to, naravno, Antonin Artaud, shizofrenik, genijalni pjesnik i kazališni prevladavatelj metafizike Zapada, onaj koji je institucionalnome ustrojstvu zapadnjačkoga teatra Jezika i Razuma „poželio kugu“.

Čak ni A.A. u svojem naumu da primi izvornu „okultnu mudrost“ Indijanaca i time na posve drukčijim temeljima izgradi platforme umjetnosti za nadolazeću budućnost nije mogao prijeći vlastite granice „tronošca kojeg su izumili proročišta u Grčkoj“. Zato je čitanje Durrellovih „refleksivno-ekstatičnih putopisa“ više od očuvanja onog što je moderna književnost u svojim najvišim dosezima u Prousta, Joycea, Kafke i Pessoe mogla otvoriti svijetu kao riznicu kolektivnoga sjećanja. No, sjećanje je uvijek sjećanje na nešto što se zbiljski dogodilo, zar ne? A što s onime što se nikad nije dogodilo, poput ideje Artaudova kazališta ili, pak, oniričke metafizike onih Durrelovih gnostika iz Avinjonskoga kvinteta koji završava baš onako kako i treba završiti povijest Zapada. Ovako.

U petoj knjizi Avinjonskoga kvinteta naslovljenoj Quinx ili Trbosjekova pripovijest  Lawrence Durrell kaže:

„Svijet kao gušter u limenom oklopu, s mozgom insekta i zakašnjelim perjem – nemarnost koju gnostici osuđuju, ali koja vlada svijetom. Zvijer! Što bi se moglo poduzeti da se to čudovište zamijeni nečim čovječnijim? Očigledno baš ništa.“

Kad život više nema svoj „krajolik i lik“ preostaju samo hibridi i metafore, ništa više. Putovanja su uvijek skretanja s puta i nikad ne završavaju krajem putovanja, već početkom nove avanture onkraj svakog razuma i onkraj svake intuicije.