Copyright ©2026 Žarko Paić

Morbidna Arkadija

Thomas Bernhard i uzvišeni stroj jezika

Andreju Nikolaidisu

February 22, 2025
Morbidna Arkadija
Nicolas Poussin - Et in Arcadia Ego

1. Et in Arcadia Ego: alegorija o smrti

Dvije znamenite slike Nicolasa Poussina iz 1636./1637. godine naslovljene su latinskom izrekom Et in Arcadia Ego. Slike su još poznate pod francuskim nazivom Les bergers d’Arcadie (Pastiri iz Arkadije). Tijekom povijesti zapadnjačke slikovne umjetnosti njihova je ikonografska prepoznatljivost postala općim mjestom suglasja o biti pastorala i doživljaja nečeg što je nemoguće odrediti jezikom. Neodređenost se u suvremenoj teoriji znanosti o slici (Bildwissenschaft), osobito u tekstovima Gottfrieda Boehma naziva ikoničkom razlikom. (G.Boehm, „Jenseits der Sprache? Anmerkungen zur Logik der Bilder“, u: Wie Bilder Sinn Erzeugen: Die Macht des Zeigens, Berlin University Press, Berlin, 2007., str. 34.-53.) Kao što je to svojim pojmom mističkoga naspram faktičnoga pokušao razriješiti još Ludwig Wittgenstein u Filozofijskim istraživanjima, s onu stranu jezika slikovno kao neprikazivo ukazuje na mjesto uzvišenoga. Samo se uzvišeno određuje u odnosu s pojmom lijepoga kao nešto jezovito, zastrašujuće, čudovišno. Iz tog razloga Rilkeov stih iz Devinskih elegija kako je ljepota početak onog strahotnoga valja shvatiti iz same biti neodređenosti uzvišenoga kao mističkoga. Njega ne doseže jezik u svojoj „logici“. Metaforički ili alegorijski može ga prikazati samo slika u svojoj istinskoj neprikazivosti. Čudovišna ljepota je, dakle, neizbježno povezana s iskustvom konačnosti i posljednje granice života. Ljepota označava početak iskustva strahotnosti. Ona je predskazivanje smrti u znakovima začudne blizine i povjerljivosti sa zavičajem kontemplativnoga spokojstva i smirenosti prirode. Tematika pastorale u renesansnoj umjetnosti bila je u bliskoj svezi s mitskim preostatkom susreta bogova, nimfi, satira i ljudi. Pastorala djeluje medijalno posredovanjem odnosa između božanskoga i ljudskoga u slici idilične prirode.

Prijevod latinske izreke Et in Arcadia Ego približno glasi: „I u smrti sam ovdje, u Arkadiji.“ U grčkome razumijevanju svijeta Arkadija simbolički označava čistoću, seosku smirenost, život izvan gradske vreve i kaosa. Tamo mirno pasu goveda i ovce na prostranim zelenim pašnjacima pod božanskom zaštitom Zeusa i Apolona-Feba. Ali, već prvo tumačenje Poussinovih dviju slika „blizanaca“, iako različito slikarski intoniranih, jer druga slika izravno prikazuje kako pastiri otvaraju grob, iz pera njegova biografa André Félbiena, upućuje na nešto zastrašujuće u ovim ikonografijski i ikonologijski nipošto prekretnim slikama s motivom iz klasične antike. Radi se o mrtvacima koji žive u Arkadiji. Čudovišnost je upravo u tome. Susret sa smrću u četvorice pastira na slici izaziva nelagodu, zaprepaštenje, čuđenje i sumnju. Erwin Panofsky u svojim ikonologijskim analizama zapadnjačke umjetnosti slikarstva otvorio je posve drukčije tumačenje, koje je do danas ostalo gotovo kanonskim. (E.Panofsky, Meaning in the Visual Arts. University of Chicago Press, Chicago, 1983.) On, naime, tvrdi da je značenje slika alegorijsko zbog toga što ironijski prikazuje suprotnost između sjene smrti i svakodnevne dosade arkadijskoga života nimfi i satira. Ironija je postala u romantici ključnom stilskom figurom književnosti. (J.-L.Nancy/P.L.-Labarthe, The Literary Absolute: The Theory of Literature in German Romanticism, State University of New York Press, Albany, 1988.)

Ovdje se slikovno predstavlja upravo efektom začudne antinomije između ljepote (krajolika) i uzvišenosti (smrti). Odsutna prisutnost smrti latentna je u okružju pastoralno određene prirode. Štoviše, nije tek iskustvo smrti ono što zaprepaštava blaženo radoznale pastire. Riječ je o čudovišnijem od same faktičnosti susreta sa smrću. Problem koji proizlazi iz zagonetke Poussinovih slika ne razrješava se slikovnim putem, nego s pomoću onoga što je slici tijekom povijesti umjetnosti bilo nadređeno. Zagonetka je, dakle, u biti jezika. Na to su u svojoj knjizi Božji grob: Tijelo Isusa Krista i rješenje misterija starog dvije tisuće godina uputili Richard Andrews i Paul Schellenberger. ( R. Andrews/ P. Schellenberger, The Tomb of God: The Body of Jesus and the Solution to a2.000.Year-Old Mystery, Little Brown & Company, New York,1996.)
Njihove su postavke bile da u latinskoj sentenciji nedostaje riječ „sum“, te da stoga izreka et in arcadia ego sum označava anagram izreke arcam dei tango iesu, što znači: „Dotakoh Božji grob – Isusov.“ Bez obzira koliko navedena argumentacija bila „skandaloznom“ i u suglasju s teorijom urote, koja danas nadomještava nedostatak simboličkih vrijednosti božanskoga i metafizičku prazninu svijeta, nešto je u ovome naprosto zapanjujuće. Smrt se pojavljuje u okružju čistoće, blizine bitku, u samome zavičaju. To iskustvo Freud i Heidegger nazivaju neprevodivom njemačkom riječju Unheimlich (jezovito, čudovišno, bezavičajno). Jezik tvori istinski zavičaj čovjeka. U njemu čovjek prebiva od rođenja do smrti. Jezik je placenta i grob, otvorenost horizonta budućnosti i napušteni bunar u bezdanu bitka i ljudske egzistencije. Alegorija neobrazloženoga, gotovo apsurdnoga i kontingentnoga trenutka nastanka užasa, smrti i raspada doživljaja blizine bitka i čovjeka događa se neočekivano u prostoru-vremenu upravo te neljudsko uzvišene prirode. Nitko tu misao u suvremenoj književnosti nije razvio do paradoksalne sveze ironije, cinizma i metafizičke inkantacije ljepote u hiperboličnom ponavljanju istih sentencija kao austrijski pisac Thomas Bernhard. Morbidna Arkadija predstavlja ono neprikazivo i neizrecivo stapanje smrti i uzvišenosti u njegovu djelu. Bolest, smrt, ludilo, samoubojstva nalaze se u ravnovjesju s radikalno-subverzivnim činom destruiranja masovne svijesti vlastite zemlje kao metafore za provincijalnost suvremene civilizacije i njezine preobrazbe iz jedne maske zla u drugu, iz nacionalsocijalizma u katolicizam, iz ideologije u kulturu postmodernoga društva spektakla. Bernhard je suvremenik razaralačke moći jezika u njegovim igrama do kraja svih stvari s voljom za istinom zbog nje same, a ne zbog prolazne slave i drugih bezvrijednih izlika. Takvo je stanje stvari. Vrijedi ispitati „uzroke“ i „posljedice“ nepokornosti slobode jezika u stanju morbidnosti i u stanju nedužnosti ljudske prirode, koja poput ekscesa u samoj prirodi postaje razlogom uzdizanja umjetnosti do apokaliptičkoga tona smrti ponad arkadijskih zelenih bregova i napuštenih grobova iz kojih vrišti zjapeća praznina. A što ako je baš ta zjapeća praznina najuzvišenija točka događaja umjetnosti u povijesnome svjetovanju svijeta? Što, dakle, ako je Bernhardova cjelokupna književna djelatnost samo pokušaj da se razračuna s tom zjapećom prazninom koja nastaje u ozračju morbidne Arkadije? Grob je prazan. Preostalo vrijeme pripada još samo filozofiji i glazbi. A možda ipak postoji i ono treće?

2. „Terminalna bolest“: autobiografija bez subjekta?

U svojim kritičkim opaskama protiv Wagnerova kulta mitsko-herojsko-nacionalnoga Gesamtkunstwerka Nietzsche naspram klasičnoga stila određuje dekadentnu umjetnost prispodobom bolesti. Vulgarnome ressentimentu života u znakovima obnove vitalizma i barbarstva njemačke „krvi i tla“ ne može se suprotstaviti ništa drugo negoli ideja bolesti kao bestemeljne slobode patnje i uzvišenoga iskustva jezika. Ali bolest ovdje nije ne-moć u odnosu spram vodeće moći koja predstavlja vrijednost normiranoga „zdravlja“ u društvu i kulturi. Ideja bolesti je duboko antinomična. Ona je, paradoksalno negacija negacije, uvjet mogućnosti onoga samopotvrđujućega i, naposljetku, samorefleksija djelovanja. Bolest je, dakle, tjelesno samoočitovanje životne moći kao volje za životom samim. Da bi se dosegao život u svojoj ekstatičkoj moći nužno je prebolijevanje one bolesti koju Nietzsche prepoznaje u kršćanstvu kao preokrenutome platonizmu. Nihilizam koji otuda proizlazi aktivnoga je modusa, a ne pasivnoga, jer u svojem prevladavanju postojećih vrijednosti zahtijeva „istinu“ s onu stranu morala. (Vidi o tome. M.Heidegger, GA, sv. 50, 1. Nietzsches Metaphysik 2. Einleitung in die Philosophie – Denken und Dichten, V.Klostermann, Frankfurt/M., 1990.

Negacija dolazi iz tjelesne svjetovnosti tijela. Ono je izvor slobode i mjesto radikalnoga otpora. U svojoj patnji koja je istodobno nužna za materijalistički paradoks kršćanstva – tijelo se utjelovljuje jezikom bez kojeg ne postoji mogućnost uskrsnuća – bolest pripada ideji novoga kao dekadenciji i transgresiji samoga tijela. Zašto uskrsnuće potrebuje jezik a ne sliku? Zato što je riječ o nevidljivome zbivanju prijelaza i preobrazbi. Paradoks je materijalistički upravo zato što Krist potrebuje tijelo Drugoga da bi dokazao kako medij njegove patnje za iskupljenjem čovječanstva nije pukom žrtvom. Radi se o žrtvi s onu stranu cjelokupne dosadašnje prirode i povijesti. Apsolutna žrtva proizlazi iz žrtve apsoluta. Njezina je apsolutnost u tome što istodobno nadilazi i omogućuje povijest uopće. Mesijanska žrtva stoga omogućuje događaj susreta s Drugime u zajednici. Iskazano govorom upravo mesijanske logike ili-ili: bez te žrtve sve je uzaludno! Patnja (passion) pretpostavlja najveću moguću ljubav spram duhovnoga izvora svijeta. Njezin je jezik simfonija volje za životom kao borbom i neprestanom sviješću o uzaludnosti same borbe. Jezik moderne umjetnosti zato je jezik refleksivne patnje, ljubavi i volje za totalnom promjenom samoga života. Ova bolest je uvjet mogućnosti ozdravljenja i prebolijevanja trauma iz povijesne prošlosti Europe. Veliki stil moderne umjetnosti otuda označava razaralačku svijest o iskustvu vlastita tijela kao posljednje granice onoga uzvišenoga. Dok je klasični stil svagda još uronjen u životnu moć cjeline i njezine čudovišne ljepote, što već od Beethovena otpočinje tamnjeti i postaje nepodnošljivom snagom u sebi razdrtoga svijeta, dekadentni je stil apsolutni događaj apokalipse tijela i nemoći jezika u susretu s neizbježnim krajem novovjekovnoga doba.

U svim se formama i diskursima moderne umjetnosti pojavljuje pukotina između onoga pripadnoga nostalgiji za apsolutom (G.Steiner) i onoga što fatalno obilježava struju svijesti refleksivne sadašnjosti. Ta je pukotina izvorno iskustvo svijeta iz svijesti o razdvajanju vremena na moduse bilosti, prisutnosti i onoga što se imenuje nadolazećim vremenom. Prazno mjesto odgode konačnoga pomirenja božanskoga, prirodnoga i ljudskoga ima mesijansko značenje. Bolest valja, dakle, razumjeti „ontologijski“. Nije to bolest-u-svijetu kao bolest-na-smrt, sukladno egzistencijalnome iskustvu smrtnosti i konačnosti tijela prema Kierkegaardovim uvidima. Riječ je, naprotiv, o samome svijetu u njegovoj faktičnosti i kontingenciji. U svojoj neizlječivoj bolesti, propadanju u ovome vremenu obilježenom bijegom od povijesnih sjena prošlosti, tjelesne patnje ljudske egzistencije mogu se prevladati dokidanjem same prirode kao okrutne i nemilosrdne ili, pak, radikalnom promjenom ideje „ljudske prirode“ zahvaljujući onome što tu istu prirodu oduhovljuje i uzdiže do transgresije uzvišenoga.

Pojam uzvišenoga ovdje valja razumjeti polazeći od Nietzschea, a ne od postmoderne prikazive neprikazivosti kakvu je na tragu Kanta razvio u svojem mišljenju raskola/razlike Jean-François Lyotard. (J.-F.Lyotard, Lessons on the Analytic of the Sublime, Stanford University Press, Stanford – California, 1994.) Nietzsche u svojem radikalnome otklonu od Kantova „pasivnoga“ određenja pojma ljepote kao bezinteresnoga dopadanja za promatrača u mirnoj kontemplaciji svim snagama umjetnika-filozofa napada taj pojam ljepote. U tom otvorenom sukobu između umjetničke volje za prividom kao volje za „istinom“ pojavljuje se ono nadljudsko u formi uzvišenoga. Beskonačno se ogleda u konačnome, bezmjerno u mjeri, neizrecivo u jeziku, neprikazivo u slici. Uzvišenost se za Nietzschea pojavljuje, dakle, kao stvaralačko načelo aktivne nemogućnosti dosezanja „istine“ onim ljudsko-odveć-ljudskim instrumentima spoznaje. Zbog toga je istinski obrat spram cjelokupne „pasivne“ filozofije umjetnosti i zapadnjačke metafizike od Platona do Schopenhauera u tome da je uzvišenost načelo životnih preobrazbi bitka kao bivanja/postajanja djelom u događaju borbe između sila prirode i ljudskih moći. Tijelo se u tom sklopu više ne misli tek iz njegove animalne „prirode“. Životno-energetski način bitka postaje vodećim načelom. Tek iz njega proizlazi preobrazba umjetničkoga djela iz kršćanskoga kvijetizma pijeteta u uzvišenu gestu nadilaženja prirode i ljudskoga čudovišnim uskokom u prostor smrti i rastjelovljenja.

Pitanje radikalne promjene samoga života postaje temeljno pitanje moderne umjetnosti. To podjednako vrijedi za poeziju, slikarstvo, glazbu, kazalište. Kada umjetnik-filozof postaje jedinim subjektom promjene života i jedina figura suvremenoga doba izvršen je posljednji obrat u novovjekovnome shvaćanju subjekta kao volje i predstave, kako je to mislio Schopenhauer. Istinski svijet ne postoji bez svijesti o patnji ljudskoga tijela u bolesti i smrti. Jedino ono uzvišeno u mišljenju i umjetničkome življenju čini ga podnošljivim. Sadašnjost je refleksivna samo zato što je njezin dinamizam, kult novoga i moć tehnosfere neprestano predmetom filozofijske i umjetničke dubinske analize razloga zašto je to doba jedino od svih u povijesnome razvitku opsesivno obuzeto traganjem za autonomijom subjekta. Modernost se stoga jedino može misliti iz te pukotine. Nalik tektonskome poremećaju svijeta i jezika, zemlje i tijela u osluškivanju vibracija koje predskazuju ono nadolazeće, umjetnost, naposljetku,uvijek žrtvuje svoju suverenost na oltar mistične moći jezika. U Joyceovoj pripovijesti „Mrtvi“ ekonomija jezika u njegovoj moći samoproizvodnje ugođaja i doživljaja strahotnosti, ozračja zlokobnoga svijeta, stvara inkantacijom glasovne jednoličnosti i transparencijom ne-boja kao temelja avangardnoga slikarstva pretpostavke za prodor u ono što je s onu stranu jezika samoga. Mrtvi dišu uzvišeno. Oživljavanjem prošlosti, razlikom u pukotini između svijeta i jezika i, napokon, ponavljanjem strojno organiziranoga poretka značenja, koje spaja predmete i znakove tako što ih poništava slikom i zvukovima samoga prajezika stvari, smrt zadobiva značenje konačne transcendencije. Čovjek umire kad s njime nestaje čitav svijet-jezik. Svi drugi samo ponavljaju sudbinu svoje vrste rađanjem i ugibanjem, prirodnim uzgojem i selekcijom vrste. Heideggeru je bilo jasno da razlika „svjetova“ između onoga što pripada čovjeku i životinji prolazi kroz pukotinu bitka kao bezdana. Jezik kazuje iskustvo tog bezdana. U svojoj kući bitka jezik svjetuje kao jednokratan događaj i bezdan svijeta.

Modernu umjetnost zato neprispodobivo određuje autorefleksivno iskustvo negativnosti egzistencije. To je čin uspostave autonomnoga subjekta destrukcijom jezika. Nije slučajno Béla Hamvas na tragu Nietzschea u romantičkome dobu najave apsolutne modernosti Beethovenov grandiozni pokušaj dovođenja glazbe do granice uzvišenoga u istodobno izvedbenom činu promjene samoga života proglasio nužnim slomom same ideje umjetnosti kao posljednje utjehe pred čudovišnom moći prirode.

„Beethoven je otvorio glazbu za kozmičke prapojave – budući da glazba koju ju zatekao nije bila za to pogodna, sve je podigao za jedan stupanj. To je smisao Übermusik. Sve to je neopozivo. Glazba se više ne može pisati s mocartovskom nevinošću i bujnom bahovštinom. Od toga trenutka glazba može biti samo joga tona – svjesno disciplinirana sustavna askeza koja kozmičke prapojave nadtonskog zvuka dočarava pomoću tona. Naivnost glazbe izgubila se zauvijek: postala je oružje, magično sredstvo, čarolija, pozornica, mučilište, strategija, znanje, križ.“ (B.Hamvas, Nevidljivo zbivanje, Mirakul, Zagreb, 2004., str. 112-113. S mađarskoga preveli N.Ušumović i S.Filaković )

Taj slom jest ponajprije slom onoga što čini unutarnju strukturu modernoga subjekta. U samome jeziku događa se apokaliptički naboj jedinstvene i neponovljive bolesti uopće. Spoznaja da je jezikom nemoguće dohvatiti faktičnost istine i kontigenciju smrti izaziva sumnju u logičku strukturu jezika. Sve što se još može reći o svijetu ima samo karakter metafore. S metaforom književni jezik smjera onome neprikazivome i neizrecivome. To je suverenost kraljevstva onoga mističkoga. Bolest predstavlja jezik moderne umjetnosti, a njezin se svijet ogleda u vremenu apsolutnoga subjekta neprestanom odgodom kraja vlastite suverenosti. Na paradoksalan način to povezuje Prousta i Joycea, Nietzschea i Kierkegaarda, Modiglianija i Bacona, Mahlera i Debussyja. Unutarnje iskustvo vremena proizlazi iz suverenosti subjekta. Njegova tjelesnost žrtveni je zalog protjecanja vremena poput pijeska u pješčaniku. Proustova strategija sjećanja odgovara materiji i uzvišenome doživljaju preobrazbe izvanjskih stvari u auralne predmete, gdje više ne postoji znakovni sustav sukladan tzv. objektivnoj stvarnosti. Sve postaje subjektivirano jer svaka stvar diše i pati u svojoj oživljenoj egzistenciji i postajanju/bivanju Drugim. No, kada sam jezik ove univerzalne bolesti postane smrću bilo kakve metafore, štoviše, kada se metaforičnost jezika radikalno negira kao preostatak jedne figure nemoći pripovijedanja o narcističkoj prirodi samoga subjekta, tada se svijet iz ravnodušnosti spram neizbježne patnje i smrti jezika moderne opsjene napretka i razvitka preobražava u uzvišeni stroj destrukcije. Jedini otpor spram takvog „objektivnoga“ svijeta kakvog prikazuju i predstavljaju moderne utopije napretka i razvitka, kojeg mimetički gradi umjetnost na pretpostavkama klasičnoga pojma ljepote u kantovskome smislu estetskoga suda, pokazuje se u onome što Deleuze u svojoj postmetafizičkoj filozofiji imanencije naziva razlikom i ponavljanjem. (G.Deleuze, Difference et Repetition, Columbia University Press, New York, 1994.)

Iskustvo svijeta kao „terminalne bolesti“, koju jedino destrukcija jezika kao moći kazivanja o svijetu samome može još dovesti do samorefleksije užasa i čudovišne strukture života svakodnevice u preobrazbama samoga zla, pripada ideji književnosti i književnosti ideje u spisateljskoj djelatnosti Thomasa Bernharda. Ponavljanje je bit same razlike. Razlika se raz-lučuje od svojega izvora time što se ponavlja njezino udvostručenje. Sve se događa u jedinstvenom i jednokratnome ponavljanju. Tko govori o jedinstvenosti duše, taj zna da je duša uvijek ista u svim svojim podvostručenjima i ponavljanjima izvornika. Kloniranje se zato može nazvati stvaralačkim činom razlike u samome ponavljanju. Bolest o kojoj piše Bernhard u spiralama i krugovima metamorfnoga teksta jezika modernoga subjekta, u fraktalnoj retorici hiperbola i monologa, nesvodljivosti književnosti na bilo kakvu angažiranu ili socijalno-subverzivnu djelatnost kritike, na pseudoaktivističku i besmislenu repolitizaciju estetike i umjetnosti, na bilo što drugo osim najradikalnijega uopće mogućega otklona od dosade i predvidljivosti događaja u društvu, politici, kulturi, umjetnosti – to je sam život u svojoj banalnoj kontingenciji, u svojem apsurdu i besmislenosti. Bez jezika koji ga samorefleksivno destruira u ravnodušnosti događanja samoga života ne postoji mogućnost bilo kakvoga uzvišenoga iskustva „užitka“ u književnosti radikalne negacije samoga subjekta. Zato treba bezuvjetno destruirati prvu i najčešće zlorabljenu dogmu o Bernhardu kao piscu postmoderne mizantropije. (Vidi o tome: T.Cousineau, „Thomas Bernhard: an introductory essay“, Review of Contemporary Fiction, Vol, 21, br. 2/2001.).

Uostalom, zar nije sam u nekoliko razgovora o svojim opsesivnim temama unutar austrijske suvremene književnosti – uz Ingeborg Bachmann, Elfride Jelinek, Petera Handkea, Cristopha Ransmayra, Roberta Menassea – govorio upravo o suprotnome: o strastvenoj ljubavi spram života i razaranju onog što se od Nietzschea naziva posljednjim čovjekom u njegovoj neizmjernoj taštini, okrutnosti i ravnodušnosti spram patnje Drugih? (T. Bernhard, „From One Catastrophe to the Next: Interview with Asta Scheib 1986“, www.thomasbernhard.org/interviews/index.shtml) Pitanje odnosa ljubavi i mržnje može biti metajezik modernih ideologija poput nacionalizma i rasizma zato što počiva na unaprijed postavljenome odnosu binarnih opreka prijatelj – neprijatelj, kako je to razvio Carl Schmitt u svojoj teoriji političkoga decizionizma. Ali mržnja ne postoji kao uvjet mogućnosti onoga živoga. Ona je samo devijacija i degeneracija primarne ljubavi spram nečega, želje za objektom izvan vlastitoga područja djelovanja subjekta u njegovom tjelesnome opstanku. Mržnja spram čovjeka i čovječanstva bila bi onda samo negacija onoga što se naziva apstraktnom ljubavlju spram čovjeka i čovječanstva – filantropijom. Kao što filantrop ništa ne čini osim bezuvjetne i beskrajne etičke neodlučnosti spram konkretnoga zla u svijetu, tako ni mizantrop ništa ne čini bez bezuvjetne negacije filantropije. Obje su pozicije apstraktnoga moraliteta. Filantrop nema dužnosti, a mizantrop nema obveze spram svijeta! Ne može se biti mizantropom a da se mrzi samoga sebe. Mržnja je uvijek „slijepa“ jer je ressentiment i osvetnička emocija nepriznavanja beskrajnoga prava subjekta. Njezina je agresivnost ponajprije jezično usmjerena na objekt vlastite ljubavi. Jezik mizantropa stoga je ponavljanje i dosada negativne filantropije bez kraja. Bernhardova književnost ne može to biti ni u najkošmarnijoj verziji imoralizma iz savjesti. Kada ga danas Peter Handke povodom govora o Salzburgu u najgoroj maniri tračerske skandalozne kronike naziva „prodanom dušom“, koji je svoju mizantropiju i kritiku austrijskoga malograđanskoga duhovnoga sklopa doveo do negativnoga stereotipa u suvremenoj zapadnjačkoj kulturi, tada se iza ovoga iskaza skriva nešto uistinu čudovišno.

Kako je, naime, moguće da jedan pisac ikonoklastičkoga stila pripovijedanja u ekstazi lirske inkantacije, koji čak u svojoj bezgraničnoj sumnji u moć jezika i njegovih metafora dovodi ideju umjetnosti kao posljednje utjehe uzvišenoga iskustva svijeta u pitanje i protiv vlastitih iz Schopenhauerove metafizike glazbe izvedenih stavova, može uopće imati još uvijek auru razaratelja društvenih i kulturnih simbola ne samo lokalne austrijske populističke ideologije povratka tradiciji i zavičaju, nego univerzalnih znakova moralnoga raspada ksenofobnoga društva u doba vizualne transparencije i spektakla samoga zla i to zadugo nakon smrti 1989. godine? Moć književnosti nadilazi njezine estetske kvalitete onda kada sam jezik te književnosti postaje subverzivna gesta negacije uspostavljenih vrijednosti. Kao što je poznato, nakon izvedbe drame Trg heroja 1988. u Burgtheatru u Beču i političko-ideologijskoga skandala koji je nastao izvedbom drame u kojoj se govori o živućem antisemitizmu i nacizmu u suvremenom društvu demokratske Austrije, Bernhard je u oporuci nakon smrti zabranio izvođenje svojih drama u Austriji sve do isteka autorskih prava. No, zaboravlja se da taj „skandalozni“ čin nije uslijedio kao nešto novo i neočekivano, premda je ponajprije književna javnost ostala šokirana takvim naizgled nepomirljivim stavom jednog radikalno subverzivnoga pisca protiv ne-duhovne situacije vremena svoje zemlje i njezinih vodećih kulturnih institucija. Naime, Bernhardovo djelo već je od samoga početka bilo radikalno s onu stranu pripadnosti tradicionalnome duhu austrijske književnosti, čiji su najveći vrhunci u poeziji vezani uz iskustvo kulturne dekadencije i kraja Habsburške monarhije u prvome svjetskom ratu. Ponajprije se to odnosi na Huga von Hohmannsthala i tragičnoga pjesnika Georga Trakla, a potom na esejista i feljtonista Karla Kraussa. On je svojim esejima i kritikom aktualne kulturne prakse konzervativnoga monarhizma otvorio put modernome kultu intelektualca bez kompromisa spram bilo kakve partikularne oznake klase, roda/spola, rase, nacije. (C. E. Schorske, Fin-De-Siecle Vienna: Politics and Culture, Vintage, New York, 1980.)

Dekadencija i ekspresionizam pripadaju u duhovne orijentire Bernhardove radikalne književno-filozofske geste otpora, odricanja, nepripadnosti, nesvodljivosti na bilo što drugo osim na bestemeljnost slobode suverenoga subjekta u svijesti o egzistenciji kao bolesti, smrti i samoubojstvu. (Vidi o tome: P. Domeracki, „Auf dem Rückweg zur Sprache. Die Identitätssuche in der österreischischen Literatur der Nachkriegszeit. Am Beispiel ausgäwahlter Prosatexte Thomas Bernhards“, www.linguaemundi.wsjo.pl/…/007_DEMERACKI.pdf) Spomenuti toponim austrijske ambivalentne kulture, istodobno visoko modernističke i provincijalno-konzervativne, na koji se u autobiografskoj prozi nadovezuje Bernhard jest Salzburg. Mozartov grad predstavlja za Bernharda gotovo paradigmatski slučaj postmoderne fatalne dvoznačnosti i gubitka vjerodostojnosti istine. Ne djeluje nimalo apsurdno što je oris duhovnih kontura Salzburga u Bernhardovom autobiografskome tekstu nalik Baudrillardovoj Americi i refleksiji o Las Vegasu. Izvana lijepo, iznutra jezovito. Lijepo se pritom odnosi na elemente prirode, a jezovitost na sudjelovanje čudovišnosti društvenih odnosa moći. Oni, naime, tvore zlokobnu drugu prirodu morbidne neobarokne pastorale. Problem u samorazumijevanju svih radikalno-subverzivnih gesti Bernhardove književnosti zapravo je jednostavan. Gestom se u doba korporalnoga zaokreta od jezika spram tijela kao slike zadobiva višak simboličkoga značenja onog što je jeziku samome nemoguće. (Vidi o tome: G.Agamben, „Notes on Gesture“, u: Infancy and History: On the Destruction of Experience, Verso, London-New York, 2007., str. 147-156.)

Poznato je da se Wittgensteinovo mišljenje iz druge faze nakon Tractatusa usmjerava analizi jezika i mističkoga kroz pojam jezičnih igara. Ono neizrecivo pripada mističkome, ali ne kao onom transcendentnome što stoji iznad imanentnoga, nego kao nadsvjetovno što istodobno nije i jest supripadno Bogu zato što je neodređeno. Svijet i njegove granice su za Wittgensteina određene granicama jezika. Bečki filozof logičkoga pozitivizma s kojim otpočinje duga mračna noć razotkrivanja zagonetke jezika suvremenoga mišljenja pojavljuje se ne samo metaforički u Bernhardovu djelu, osobito u prozi Wittgensteinov nećak. Kao i gotovo sva druga njegova djela fragilnoga formalnoga određenja proznoga pripovijedanja, tako je i spomenuto djelo autobiografskoga karaktera. U njemu se radi o razmještanju vlastite bolesti kao iskustva životne samorefleksije o smrti i patnji individualnoga subjekta u zajednici s Drugima. Oni su uvijek određeni svojim kolektivnim oznakama mase, rase, nacije, roda/spola. Ta je strategija pisanja proizvod kasne modernističke geste samorefleksivne tjelesnosti. A ona se događa u dokidanju vizualnoga opredmećenja znaka. Pripovjedačev prijatelj Paul Wittgenstein, koji je istodobno bio stvarni prijatelj Bernharda, susreću se u sanatoriju za plućne bolesti. Paulova bolest u tekstu (tuberkuloza) postaje bolest koja nadilazi granice fizičkoga. U svojoj metafizičkoj neizrecivosti ona postaje ludilom samoga rascijepa u biti realnoga. Opsesivno ispisavanje vlastita života u Bernhardovu slučaju više nije ni na koji način moguće povezati s Proustovim „slučajem“ ili bilo kojim spisateljskim prethodnikom u razdoblju visokoga modernizma.

Namjesto analogija s jezikom prapripovijesti s kojom sve otpočinje, ovdje se radi o umreženim i „usporednim životopisima vlastite duše“. To je nekovrstan antiplutarhizam u doba, kako kaže njegov lik Princ Saurau u romanu Poremećaj (Verstörung), „ontologijske urote protiv svijeta“. Proust polazi od vjere u subjekt pisanja kao materijalnosti sjećanja u objektiviranju svijeta totalnim jezikom predmeta i stvari. Bernhardov prozni subjekt, naprotiv, jest poput lakanovskoga decentriranoga subjekta. Temeljna odredba koja vrijedi za njega jest traumatično iskustvo rascijepa u realnome. Ne postoji nikakva „vjera“ u linearnost niti cikličnost pripovijedanja. Autobiografska proza u slučaju Bernharda nije drugo negoli gesta radikalno-subverzivnoga otpora spram prošlosti kao fikcije i opsjene te sadašnjosti kao užasa i dosade onoga što se događa. A što se događa? Kada više nema univerzalnoga subjekta unutarnjega vremena (Proustov sindrom), na scenu dolazi uzvišeni stroj jezika kao negacije svijeta i njegovih „istina“ (fikcija i opsjena). Jednostavnost je problema koji postavlja Bernhardova književnost u ideji dvoznačne prisutnosti jezika i svijeta. Budući da nije riječ o dualizmu jednoga naspram drugoga, tzv. objektivnoga ili izvanjskoga svijeta naspram tzv. subjektivnoga ili unutarnjega svijeta, već sama gesta ponavljanja događaja prakse jezika u hiperboličnoj inkantaciji bez usmjerenosti na stvarne objekte i događaje u stvarnosti pridonosi tome da je ponavljanje stvaralački čin mahnitosti subjekta. Foucault je sagledao mahnitost u klasičnoj perspektivi reprezentacije modernoga znanja. Ona se zbiva u diskurzivnome poretku institucija nadzora i kažnjavanja: sanatoriji, ludnice, škole, zatvori, tvornice. Dispozitiv moći mahnitosti jest u samoj biti moderne suverenosti subjekta. Bez temelja je i ne posjeduje fiksno mjesto identiteta. U traganju za istinskim sebstvom svaka je postaja jedne univerzalne mahnitosti posljednja postaja smrtnosti jezika u njegovoj jednokratnoj životnoj neiskazivosti.

Protagonisti Bernhardovih proza onoliko su stvarne figure iz stvarnoga života koliko je sama stvarnost fikcija i opsjena i koliko je fikcionalnost i opsjenarstvo sredstvo modernoga subjekta u samorefleksiji života kao bolesti, ludila i nesreće. Sve to ne upućuje na fatalnost povijesti, nego je sama ideja povijesti fatalna strategija preživljavanja s pomoću nasilja i mahnitosti bez granica. Zato su svi Bernhardovi „junaci“ samorefleksivni razaratelji „istine“ o tome da postoji neki mesijanski put konačnoga iskupljenja, neka univerzalna povijest spasa u kršćanskome eshatologijskome prostoru apokalipse i vječnoga „sada“, koju doseže samo metafizička snaga glazbe. No, kako stoji stvar s tim Salzburgom i zašto je taj grad od presudne važnosti za razumijevanje Bernhardove ideje književnosti kao autobiografske povijesti razaranja subjekta? Da anticipiramo: u romanu Gubitnik jedan od „junaka-gubitnika“, pijanist Wertheimer piše roman o razaranju romana, o nemogućnosti pisanja uopće i nemogućnosti istine umjetnosti kao posljednje utjehe nakon dosegnute metafizičke tajne u uzvišenome jeziku glazbe. Autobiografija u Bernhardovu slučaju nema nikakve veze s dosadnim i besmislenim naklapanjem o dvostrukim identitetima tzv. postmodernoga subjekta, o fikciji i opsjeni pripovijedanja o stvarima. Onaj tko ispisuje događaje iz svojega života ne ispisuje ništa drugo negoli nemogućnost povijesti subjekta iz iskustva traume bitka samoga. Autobiografija je zato pronađena književna forma nakon postmodernoga podvostručenja fikcije i fakcije, stvarne fikcije i fiktivne stvarnosti. Philippe Lacoue-Labarthe u Tipografiji razvija provokativnu postavku da je trauma rođenja i događaj smrti u doba narcističke vizualne kulture onaj višak čudovišnoga odakle uzvišeno rastvara subjekt pripovijedanja, koji se konstituira pisanjem kao nadomjestkom (supplement) za stvarnu egzistenciju. (P. Lacoue-Labarthe, Typographie; Mimezis, Philosophy, Politics, Stanford University Press, Stanford – California, 1998.)

Bernhardovi „junaci“ nisu u tome iznimkom, već pravilom. Svi su oni umjetnici i „gubitnici“ života samoga. Pisati znači uzvisiti bol svijeta do načela nepripadanja okrutnome društvu masovne odmazde protiv izdvojenih pojedinaca. Ono što je za Bernharda istoznačno jest nešto dalekosežno za svaku buduću intervenciju oko angažmana i repolitizacije umjetnosti. To je schopenauerovska metoda s jasnim uputama za suvremeno doba. Priroda je kaos i okrutnost bezobzirne volje za preživljavanjem vrste, a društvo totalna entropija primarnih odnosa. U stanju totalne državne organizacije samo društvo postaje stroj za nadziranjem i kažnjavanjem slobode. Što preostaje kao temeljno sredstvo/svrha otpora toj „ontologijskoj uroti“? Samo i jedino subverzivna anarhija umjetnosti kao individualne mahnitosti bez kompromisa. Govoriti „istinu“ bez straha od posljedica proizlazi iz uvida u besmislenost i apsurd prirode i društva kao kontingencije zla-u-svijetu. Ali to nije nikakav anarhični moralizam koji na kraju završava s mesijanskim iskupljenjem kršćanskoga Bogočovjeka. Bernhard ne ostavlja mjesto za Boga. Ono što ipak ostaje otvoreno jest mističko osvajanje prostora za „istinu“ metafizike glazbe. (P. Engel, „Die Welt als Elend und Scheusslichkeit: Thomas Bernhards Aufnahme des Schopenhauerschen Pessimismus in sein Werk“, www. uni-due.de/…/mauerschau_4_engel.pdf i C.Asmuth, „Musik als Metaphysik. Platonische Idee, Kunst und Musik bei Arthur Schopenhauer“, u: C.Assmuth/G.Scholz/F.-B.Stammkötter (prir.), Philosophischer Gedanke und musikalischer Klang: Zum Wechselverhältnis von Musik und Philosophie, Campus Verlag, Frankfurt/M. – Hamburg, 1999., str. 111-125.)

Kada više nema bitne razlike između života i umjetnosti, kada sve postaje spektaklom vizualne stvarnosti, tada je književnost koja postavlja decentrirani subjekt u središte događaja mreža virtualnih slika-koncepata. Zagonetka njihova značenja leži u jezičnim igrama destrukcije života kao umjetničkoga događaja. Ne treba zaboraviti da je prethodnik takve vrste refleksivne proze s toponimima sanatorija i čudovišno uzvišene prirode planinskoga krajolika u kojem se odvija radnja jednog od najznačajnijih modernih romana Thomas Mann i njegov Čarobni brijeg. Estetika atmosfere određuje krajolik raspršenosti jezika. Negdje visoko u planinama kao sa slike Caspara Davida Friedricha Der Wanderer über dem Nebelmeer samotnik na rubu ponora susreće se s najdubljom tjeskobom egzistencije i pitanjem o smislu života.

Budući da Bernhard za razliku od položaja subjekta u visokome modernizmu kao Ja ili transcendentalnoga tvorca svih predstava koje prate taj i takav subjekt uvodi u tekst sam jezik destrukcije prethodnoga subjekta s njegovim carstvom istine kao apsolutne sukladnosti pojma, ideje i zbilje, cijeli se tekst razvija kroz hiperbolu monologijske igre sa svijetom, koji ne može postati objektom promatranja upravo zato što je rezultat fikcije i opsjene samoga subjekta. Ali ono što uopće jest stvarnost toga svijeta jest volja za istinom i opažanjem njegova gibanja u vječnome vraćanju istoga (zla). Istina nije književna metafora niti se alegorijski prikazuje u doba posvemašnjeg gubitka svih društvenih, kulturnih i političkih referencija na ono uzvišeno. Pristupiti istini nije moguće polazeći od logike činjenica. Drugi je put onaj koji slijedi iz estetike kao logike zaokreta k jeziku (linguistic turn). Sada se izvodi ključni obrat iz biti samoga jezika kao kazivanja o-jeziku. Time se događaj kazuje onako kako ga sudionik kao pripovjedač iskazuje. Treća instancija jest ukazivanje na ono što stvarnost iskrivljuje i ideologijski je skrnavi. U Bernhardovim djelima je to neprestana preobrazba nacističke prošlosti austrijskoga zatvorenoga društva u katolički neonacizam u doba „kraja ideologija“. U svojoj proznoj strategiji autorefleksivnoga subjekta Bernhard je preokrenuti Schopenhauer s gestom ničeanskoga razaratelja svih „vrijednosti“ upravo tog vrloga modernoga svijeta. U autobiografskome djelu Die Ursache; Eine Andeutung opisuje Salzburg, grad njegove mladosti gdje se školovao kao gojenac u internatu. Na površini lijep i prepun estetske zavodljivosti toliko supripadne austrijskome duhu velike povijesne tradicije katolicizma i konzervativizma, a u dubini mračan i odbojan spram kozmopolitske ideje neurođenoga stranca. (Vidi o tome: C.Ruthner, „Macht-Spiele: Kulturwissenschaftliche Kategorien als Propedeutik zum Werk Thomas Bernhard“, Germanistische Mitteilungen, br. 60-61 / 2004 – 05., str. 5.-19. i Joseph P. Mautner, „Die Zeit macht aus ihren Zeugen immer Vergessende“: Katholizismus und Nationalsozialismus im Werk von Thomas Bernhard“, wordpress.com)

Salzburg je za Bernharda kartografija univerzalne morbidne Arkadije suvremenoga doba. Iza njegove ornamentalne zavodljivosti skriva se „zločin“ banalnosti i čudovišnost svijeta. U svojim spektakularnim preobrazbama „istine“ grad Mozarta i Mozart-kugli skriva zagonetku o najmračnijoj slici suvremenoga hibridnoga identiteta – oživljenoga nacionalsocijalizma u katoličkome austrijskome „Heimatkomplexu“

„Ljepota ovoga mjesta i njegova krajolika o kojoj neprestano govori čitav svijet, uvijek na najnepromišljeniji način, a zaista i u nedopustivom tonu, upravo je onaj ubojiti element na ovom ubojitom tlu, ovdje ljude, koji su s ovim gradom i njegovim krajolikom povezani i prirodnom silom za njega prikovani rođenjem ili na neki drugi radikalan način koji nisu skrivili sami, ta svjetski poznata ljepota neprestano gnječi. Takva svjetski poznata ljepota u sprezi s takvom neljudskom i neprijateljskom klimom postaje ubojita…Duh ovoga grada tako je tijekom čitave godine katoličko-nacionalsocijalistički neduh, sve ostalo je laž. Ljeti se pod imenom Salcburškog festivala u ovom gradu licemjerno hini univerzalnost, a sredstvo takozvane svjetske umjetnosti samo je sredstvo zamagljivanja i licemjerno hinjenje, zataškavanje glazbom i zataškavanje glumom, takozvanu visoku umjetnost ljeti ovaj grad i njegovi stanovnici ne zlorabe ni za što drugo nego za svoje podmukle poslovne svrhe. Festival se održava samo kako bi se na nekoliko mjeseci prekrila kaljuža ovoga grada…” (T.Bernhard, Uzrok, Meandarmedia, Zagreb, 2010., str. 23. S njemačkoga preveo B.Perić)

Podrijetlo Bernhardove destrukcije duhovnoga sklopa nacizma i katolicizma u poslijeratnome austrijskome društvu nesumnjivo je vezana uz Karla Krausa, Hermanna Brocha i Roberta Musila. Iako se izrijekom rijetko spominju u njegovim tekstovima, te su tri književno-intelektualne figure radikalne kritike „radosne apokalipse“ Habsburške monarhije putokazi Bernhardovoj duhovnoj i idejno-političkoj nesvodljivosti na moralistički angažman. U analizi nastanka masovne psihologije nacizma iz ressentimenta spram autokratske biti jednoga ideologijsko-političkoga poretka diskursa i ideja konzervativne revolucije osobito je Broch kao psiholog i fenomenolog austrijskoga „raspada vrijednosti“ ostavio najznačajnije misaone tragove. Ironija je povijesti da se nakon Kunderina eseja o tragediji Srednje Europe 1980-ih ideja kulturnoga prostora fluidnih ideja i apokaliptičke povijesti malih naroda prometnula u nešto krajnje patetično i stoga mistifikatorsko. Radi se, naime, o svojevrsnome idealiziranju kulturne funkcije Habsburškoga carstva kao paradigme liberalnoga federalizma u još jednoj promašenoj utopiji i fikciji, onoj o uzvišenosti duha Srednje Europe kao sklopa velikih mislilaca, književnika, umjetnika, arhitekture dekadencije i visokoga modernizma. Umjesto da se vidi kako je upravo ta navodno liberalna utopija bila ništa drugo nego morbidno prisvajanje demokratskih načela moderne Europe za ornamentalne svrhe kolonijalizma i autokracije za male narode na rubovima Habsburškoga Carstva, nastala je kulturna industrija nostalgije za k.u.k. bontonom, stilskom dekoracijom duhovne praznine i bečkim Opernbalom. Sve je to odavno predvidio Hermann Broch u svojim esejima o Beču kao kič gradu neohistoricizma.

„Premda se Beč jednako tako osjećao gradom umjetnosti, štoviše gradom umjetnosti par excellence, tu je ozračje bilo posve drukčije. Bio je to, naime, mnogo manje grad umjetnosti, a mnogo više grad dekoracije par excellence. /…/ Ono što naposljetku znači prekrivanje bijede bogatstvom, to je u Beču, u njegovom avetinjskom zadnjem dobu procvata, postalo jasnije nego bilo kada i bilo gdje drugdje: minimum etičkih vrijednosti trebalo je pokriti maksimumom onih estetskih koje to više nisu bile, a više nisu ni mogle biti, budući da je estetska vrijednost koja ne izrasta na etičkoj osnovi svoja suprotnost, naime kič. I kao glavni grad kiča, tako je Beč postao i metropolom vrijednosno zrakopraznog prostora epohe.“ (H.Broch, „Umjetnost i njezin ne-stil svršetkom XIX. stoljeća“, u: Duh i duh vremena: eseji o kulturi moderne, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007., str. 117. i 138. S njemačkoga preveo N.Petrak)

Ono što je u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća destruirao Miroslav Krleža kao laž o kozmopolitizmu i demokraciji Mitteleurope iz čega je proizveden monstruozni stroj nacionalsocijalizma, a to je klasična postavka Kulturkritik kao Ideologiekritik od Brocha do Adorna i Horkheimera, u svojim književnim djelima i javnome intelektualnome djelovanju od samoga početka 1950-ih na najradikalniji način je proveo Thomas Bernhard. Ali, pritom valja učiniti bitnu razliku njegove destrukcije nacizma-katolicizma kao nove ideologije desno-populističkoga povratka izvorima – ksenofobija, rasizam, konzervativna kultura, organsko shvaćanje nacije i demokratski autokratizam – spram srodnih pokušaja u europskoj književnosti druge polovine 20. stoljeća, kao što je, primjerice, slučaj s Danilom Kišom. Bernhard ne pripada schulzovsko-borgesovskoj poetici melankolije i nostalgije za propalim kozmopolitizmom Srednje Europe. Posve suprotno, samosvojnost njegova intelektualnoga i književnoga puta pripada onome što Walter A. Strauss naziva poetikom konsternacije. (W.A.Strauss, „The Poetics of Consternation in Thomas Bernhard’s Novels“, Postscript – VOL VIII – 1991. Papers from the 1990PAC Conference (ur.D.C.Boyd), Vintrop University, str. 27.-33.)

Od romana Verstörung (Poremećaj) iz 1967. godine može se pratiti rad na disperziji jezika. Autobiografsko u književnome tekstu stoji u znaku trijade: užas – teror – uzvišeno. Nakon Kafke i Becketta, ali s onu stranu pukoga načela negacije u dijalektičkome smislu, Bernhard prolazi kroz „labirint nemoći“ književnosti kao svojevrsnoga putovanja kroz postaje besmislenoga simulakruma zla. Kao što se u Kafkinome metafizičkome labirintu zakona i kazne ne događa ništa drugo negoli odgoda onoga posljednjega u mesijanskome smislu, tako smo i u Benhardovu slučaju, osobito u kasnim romanima poput Brisanja.Raspada i Gubitnika iz 1980-ih, suočeni s nečuvenim raspadom formi životnoga svijeta i formi književnoga pripovijedanja. Raspadom formi života, govoreći pojmovljem Agambena, „istina“ se izlaže kroz ispisivanje trenutaka o nastanku ludila, obrazloženju samoubojstva i onome što je konstanta u cjelokupnome njegovu djelu, a što ima slikarski ton apokaliptičke alegorije suvremenoga doba. Odnos između raspada životnih formi i književnoga diskursa nije tek analogija i paralelizam. Pisanje je za Bernharda više od „drugoga života“. To je jedini način osmišljavanja egzistencije u nastojanju da se dohvati „istina“ s voljom za uspostavom svijeta koji jedino opravdava metafizička čistoća najuzvišenije umjetnosti uopće – glazbe. Vrhunac je Bernhardova komičko-bizarnoga stilskoga umijeća u preciznosti ispisivanja ozračja rađanja zla i mahnitosti u pastoralnome okružju misterija anđeoski čiste prirode. No, upravo je to ono morbidno i zastrašujuće. Provincija je kao što glasi naziv prve zbirke Bernhardovih pjesama In hora mortis – bezdan iz kojeg izlaze samo čudovišta, moralne nakaze i luđaci.

Govor o provinciji kao nečemu mračnome i s onu stranu moderne racionalnosti poretka industrijskih društava Europe već je Jankélévitch odredio ambivalentnim egzistencijalnim doživljajem svijeta kao dosade, tjeskobe i banalnosti. Smrt predstavlja konačnu granicu transgresije mahnitosti i jezika činjenica okrutne svakodnevice. Što je svakodnevica banalnija u svojoj dosadi ponavljanja, to je zavodljivija dekoracija za neobrazloženi temelj morbidnosti. Čini se zanimljivim ispitati svezu između ova dva krajnje antinomična pojma: morbidnosti i banalnosti. Za Hannah Arendt upravo je odredba običnosti u doba pripreme ideologije nacizma ono zastrašujuće u funkcioniranju jednog Eichmanna. Banalnost nije tek rutina, nego i pokoravanje unutarnjoj disciplini izvanjskoga ideologijsko-političkoga poretka koji zahtijeva „ljude bez svojstava“. Samo oni mogu postati savršeni masovni zločinci i sluge genocida. U Bernhardovim djelima mjesto austrijske provincije, ozračje pastoralnih krajolika, dvorci smješteni na planinskim uzvisinama koji podsjećaju na dekadentnu arhitekturu ludosti kralja Ludwiga II. Bavarskoga i njegov dekorativni kič, sve to pripada jedinstvenoj psihodramatici zla. A upravo zlo skriveno bdije u prirodi i društvenim odnosima moći. Međutim, zlo nije dekorativna pozadina niti ozračje lanca pokrenutih događaja. Zlo je samo drugo ime za okrutnost prirode u njezinome anđeoskome liku „prirodnosti“, „nužnosti“, „kontingenciji“.

Čudovišni je paradoks autobiografske pozadine suvremenoga romana u tome što on želi biti totalno djelo oživotvorenja umjetnosti sredstvima njezina uništenja. Jezik tog paradoksa je u Bernharda očigledan. To je uzvišena nemoć jezika u svojoj moćnoj hiperboli o mahnitom pjesniku koji pjeva iznad ponora zato što je taj pjev još jedino preostali dokaz ljudskosti. Beckett je sažeto iskazao dva puta moderne književnosti s obzirom na moć jezika. Jedan je Joyceov, a drugi njegov vlastiti: „Joyce, kao umjetnik, teži sveznanju i svemoći; ja, pak, radim u nemoći i neznanju.“ Bernhard pripada poetici pukotine u samome jeziku, onom između moći i nemoći kazivanja, onom čudovišno bliskom traumama modernoga čovjeka i istodobno njemu stranom što ga privlači i odbija. Autobiografija pritom igra ulogu poremećaja (Verstörung) samoga života u njegovoj linearnosti i ekscentričnoj bačenosti na rubove. Biti na rubu znači neprestano živjeti u stanju panike i „racionalne ekstaze“ s obzirom na javnu izloženost pogledu Drugih kao mase i kolektiva u formalno demokratskom okružju jedne ideologijsko-političke masovne psihoze isključenja onih koji odbijaju pokornost pripadništvu totemu i tabuu identiteta. Užas je fašizma u tome što se pojavljuje u formi prametajezika organske zajednice. Mistika „prirode“ pritom povezuje ideju krvnoga srodstva i društvene odnose kao rasno-etničku solidarnost u obrani teritorija pred prodorom izmišljenih unutarnjih neprijatelja. (Vidi o tome: E.Canetti, Masa i moć, GZH, Zagreb, 1984. S njemačkoga prevela J. Planinc )

Forma masovne moći plemenske svijesti savršeno djeluje u doba totalne krize vrijednosti. No, problem je u tome što kao moderna ideologija rasizma i nacionalizma fašizam počiva na logici mase i utoliko ima demokratsku legitimnost za svoje protudemokratske ciljeve. Biti protiv svake obnove potisnute krivnje u latentnu agresiju postmoderne politike „prosvijećene mase“ bez subjekta za autora Imitatora glasova čini temelj umnoga djelovanja u stanju permanentnoga „izvanrednoga stanja“. Pitanje slobode i etike u stanju ideologijske „poremećenosti“ (verstörung) univerzalnih vrijednosti modernosti kao što su ideja ljudskih prava, dostojanstva osobe i nesvodljivosti Drugoga nije stoga pitanje o smislu humanosti, nego pitanje o volji za ozbiljenjem nepostojeće biti humanosti pod cijenu vlastite društvene isključenosti. Bernhardov je intelektualni položaj u europskoj kulturi jedinstven primjer onoga što Sartre naziva bastardom. Nikome ne pripadati, ni kultu nacije niti totemu rase ni tabuu kulture, niti interesima korporacija, znači ostati bezuvjetno nemuzikalan na bubnjeve zlokobnoga marša u mračnome dobu ideologija. Intelektualac kao bastard u sebi čuva i na najviši stupanj mahnitosti slobode uzdiže nepripadnost, samotnost, vjerodostojnost vlastita čina otpora.

Thomas Bernhard je bio neželjeno dijete ekscesa, rođen 1931. godine najvjerojatnije silovanjem njegove majke, koja je zato prebjegla u Nizozemsku u izolaciju od društvene osramoćenosti u austrijskoj provinciji. Odrastao je i školovao se u internatu u Salzburgu, a istinski svijet umjetnosti i filozofije, anarhistički svjetonazor i naklonost spram društvenih marginalaca od lumpenproletera, pijanaca, boema, tjelesno drukčijih do svih odbjeglih od okrutnoga zakona društvene prosječnosti u svakom pogledu baštinio je od djeda, književnika zavičajne tematike, Johannesa Freumbichlera. (K.Fleischmann, Thomas Bernhard – Eine Begegnung. Gespräche mit Krista Fleischmann, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2006.) Cijeli je život zbog tuberkuloze proveo u raznim sanatorijima. Bio je nastanjen u austrijskoj provinciji. Sve je to dovoljno za autobiografski okvir jedne mnogo složenije i radikalnije ideje književnosti no što se može sažeti iz gotovo uobičajene autobiografije u kojoj jedna neizlječiva bolest ima funkciju više od metafore. Što uistinu određuje Bernhardovu ideju književnosti?

3. Doživljaj raskorijenjenosti: raspad i preostaci

S onu stranu mizantropije i nihilizma, ali i bez napasti zapalosti u novi moralizam bez utjehe u onome transcendentnome, Bernhard je razvio autentičan protudiskurs negacije i potvrđivanja jezika kao jedine vjerodostojne matrice za moguće razumijevanje svijeta. Ne kaže slučajno Heidegger u svojim frajburškim predavanjima 1940-ih da je jezik događaj i da bit umjetnosti pripada događaju (Ereignis). Ovdje nam je od posve minornog značaja što Bernhard u romanu-eseju Stari majstori: Komedija vjerojatno u cijeloj povijesti kritike Heideggera ispisuje najciničnije komentare o prekretnome misliocu suvremenoga doba nazivajući ga „ludim nacističkim filistrom“. Važno je samo ovo: jezik se događa onda kada kazivajući o istini bitka iz njega pjevajući svijet sam od sebe otvara svoje tajne nikad ih posve ne puštajući razumijevanju onih koji slušaju i čitaju. Bernhardov je protudiskurs stoga destrukcija jezika kao instrumenta i alata spoznaje. U već spomenutoj knjizi poremećenoga žanra autobiografije-romana-eseja, pripovjedač ustrajno pokazuje koliko mu je stalo do inkantacije i hiperbole u načinu artikulacije stavova. Poredak protudiskursa proizlazi iz savršenoga kaosa prirode i njoj suprotstavljenoga načina organizacije ljudske vrste u društva, države i carstva. (J. Pratt, „L’odre du discours chez THOMAS BERNHARD: Pour une invitation á la lecture de Bernhard“, www.thomasbernhard.org/essays/index.shtml) Da bi „istina“ mogla uopće biti dosegnuta i, dakako, nedotaknuta jer je za Bernharda na tragu Nietzschea riječ o igri metafora i fikcija u bivanju/postajanju, a ne u fiksnome stanju identiteta, nužno je da se poredak jezika organizira kao entropijski model svijeta. U njemu se istodobno svaki raspad reorganizira i postaje preostatak jednoga drugoga svijeta, a preobrazba jednog stanja u drugo mora odgovarati temeljnoj ideji književnosti kao kontingencije i emergencije.

Nazivi su Bernhardovih proza, eseja, autobiografskih djela preuzeti iz jezika metafizike i suvremenih prirodnih znanosti, iz tehnosfere i biosfere: uzrok, slučajnost, raspad, gubitak, ispravke. Kada bismo htjeli uspostaviti dijalog između dva srodna spisatelja suvremenoga doba nakon iskustva postmoderne i nakon njezine karijere paradoksalne medijalnosti, alegoričnosti i ornamentalnosti, tada je samorazumljivo da Bernhardovo pretjerivanje, cinizam i radikalno-subverzivna gesta otpora u samome jeziku ima svojeg srodnika i baštinika u romanima i esejima Michela Houellebecqua. U njegovu romanu Elementarne čestice to je dovedeno do krajnjih konzekvencija. Emergentna praksa jezika iskazuje se hiperbolom i refleksivnim cinizmom subjekta. Ali za razliku od Bernharda on potpuno profanira jezik na medijalni diskurs komunikacije slikama-tijelima s pomoću paraznanstvenoga diskursa biogenetike i sociobiologije. No, razlike između Bernharda i Houellebecqua su ne samo u tome što prvi poetizira jezik ponavljanjem i inkantacijama, a potonji ga svodi na elementarnu moć razaranja svih formi životne komunikacije u težnji za apsolutnim Ja društvene entropije suvremenosti, nego ponajviše u tome što Bernhard u svojoj bastardnoj nepripadnosti društvenim idolima masa i populističkih ideologija fašizma iskazuje supatnju s Drugima, dok je Houellebecq do narcističke ravnodušnosti okrenut subjektu vlastite praznine. Na kraju se pokazuje da pitanje jezika i diskursa u suvremenoj književnosti uvijek završava kao etičko-političko pitanje. Međutim, to nije argument u prilog angažirane književnosti. Prije bi se moglo kazati da je to ono što preostaje od jezika u epohi destrukcije njegovih moći komunikacije. Preostaju ili „male priče“ ideologije-politike ili, pak, ono ezoretično i rubno što je najbolje definirao baš Peter Handke u govoru povodom jedne književne nagrade: Ja sam stanovnik kule od bjelokosti? Bernhard bi tome sigurno mogao dodati: „U toj kuli čovjek mora poludjeti, postati idiot ili se ubiti. Uvijek postoji izlaz iz bezizlazja.“ Treće ipak postoji. Bernhardov protugovor kao subverzivna gesta prolaza između dva kiča groze – političke umjetnosti i estetskoga poretka života ne ostavlja mnogo nade, ali ostavlja strast za istinom u doba smrti jezika.

Kontingencija je temeljni pojam suvremene filozofije. Pojam se odnosi na nemogućnost proboja zatvorene strukture zapadnjačke metafizike i iz nje izvedene novovjekovne znanosti. Od Newtonove mehanike ona počiva na ideji nužnosti konstrukcije prirode i čovjeka. Kontingentno je ujedno slučajno i ono što, primjerice, filozof Max Scheller naziva tako-bitkom (So-Sein). To je tako i nikako drukčije. Pitati zašto je to tako, a ne drukčije čini se besmislenim. Zato je „priroda“ kategorija objektivnosti, a isto tako i cjelokupni poredak društvene organizacije ljudskoga života u moderno doba. Što se događa nije „slučajno“, ali nije ni fatalno. To je naprosto tako. Ako se X ne dokine, on će nužno u Y imati neki svoj preostatak, koji će djelovati u stvaranju nove situacije. Postavka o austrijskome kulturnome i društvenome modelu kao nacionalsocijalizmu-katolicizmu nesumnjivo je ujedno zastrašujuće „neobjektivna“ i izaziva podozrivost spram logike kojom se stavovi pisca proglašavaju istinskom političkom zbiljom. Time dolazi do iskrivljavanja kako logike književnoga teksta tako i same politike i društvene zbilje. U 20. stoljeću ima mnoštvo primjera iščitavanja političke i društvene stvarnosti na temelju prekretnih književnih djela. Tako dolazi do nužnoga iskrivljavanja same stvarnosti podarujući joj ono što ona nipošto ne zaslužuje – mitsku sliku neovisnu od zbiljske istine događaja. Roman u estetskome smislu nije, dakako, puki odraz modernoga industrijskoga društva i njegove tehno-znanstvene logike.

Već je Broch u analizi Joyceova Uliksa ukazao na problem preobražaja shvaćanja vremenitosti u fragmentaciji pripovijedanja, koje odgovara raspadu cjeline modernoga života na razlikovne zone rada i dokolice, discipline (nužnosti) i anarhije (slobode). (M.Robert, „Čemu roman?“, Europski glasnik, br. 10/2010., str. 49-66. S njemačkoga preveo B.Perić) Moć književnosti počiva na mitskome znamenovanju svijeta kao tragičnoga slučaja božanske igre prirode i čovjeka. U suvremenome dobu tehno-znanosti mitski se diskurs pojavljuje u formi virtualne umjetnosti same digitalne slike kao simulakruma stvarnosti. Mit na taj način postaje sam vizualni jezik komunikacije u umreženim društvima globalnoga doba. Metajezik mita može pritom biti ideologijski fluidan i varirati od govora grotesknih totalitarnih vođa do vulgarnih ispada banalnosti ikona pop-kulture. U oba slučaja njegova je pozadina suvišak imaginarnoga u samoj jezgri patološki rascijepljenoga realnoga. Posebno je taj postupak nevjerodostojan kada se radi o piscima koji u svojem javnome obraćanju razlikuju fikciju od fakcije, beletristiku od političke publicistike. U tome je paradigmatski slučaj upravo Peter Handke. Njegovi su romani i proze ezoterična čista imaginacija susreta jezika i znakova stvarnosti, a politički putopisi i angažman u ratu na prostoru bivše Jugoslavije, gdje je na zasadama provincijalnoga kulturpesimizma branio zločinačku politiku Miloševićeve Srbije protiv „dekadentnoga i moralno propaloga Zapada“ 1990-ih, sramotni čin intelektualnoga i moralnoga poraza.

Zato valja Bernhardovu kritiku austrijskoga „Heimatkomplexa“ osloboditi od svake vrste prizemne političke podjarmljenosti u druge svrhe. Ne radi se ni o kakvome „kulturnome modelu“ kao vječnome arhetipu, nego o nastavku onoga što je najvjerodostojnije kritički pokazao upravo Hermann Broch u postavci o „radosnoj apokalipsi“ Beča i Habsburške monarhije. Samo su druga sredstva i samo su druge strategije književnosti kao ideje. Ono što je istovjetno jest raspad vrijednosti i potonuće u zaborav neiskupljive krivnje za istrebljenje Židova u drugom svjetskom ratu. Književnost se oslobađa političkoga tek onda kad samo političko više ne treba za svoje svrhe nikakvu književnost kao „dodanu vrijednost“ vlastitoj nemogućnosti smislenoga djelovanja. Problem je upravo u tome što je suvremeno doba u svojoj načelnoj autonomnosti sfera umjetnosti, religije, politike sve drugo negoli uzajamna igra nesvodljivih duhovnih moći. Logika integriranoga spektakla fundamentalni je poremećaj ranga u globalno doba. Sve se gubi u žrvnju praznine i ništavnosti samoga društva spektakla. Svaki oblik otpora postaje minorna gesta očajnika, a svaki očaj rađa samo novi ressentiment u formi upravo onog što je tema Bernhardova skalpela psihopatologije morbidne Arkadije – masovni zločin bez razloga, čisti teror bez svrhe. Odgovor na pitanje čemu i zašto to i upravo to samo je jedan: naprosto zato! Apsurd još pripada herojskome dobu egzistencije u svijetu razlikovnih zona države i društva, politike i umjetnosti. U doba spektakla sve je poremećeno i ništa više nema posljednji razlog u nečemu drugome osim u vlastitoj bestemeljnosti ništavila.

Jezik je Bernhardova protudiskursa polje emergencije. Radi se o pojmu iz suvremene teorije znanosti – od kozmologije do bioznanosti i neurofilozofije – koji upućuje na prekid s logikom uzrok-posljedica i otuda se izvodi mogućnost nastanka novoga kao apsolutno nesvodljivoga i neočekivanoga. U Bernhardovu jeziku cijelokupni se svijet događa kao sukob kontingencije-emergencije, „nužnosti“/“slučajnosti“ i „slobode“. Ta paradoksalna i ekscentrična poetika konsternacije u svojoj je izvedbi radikalan spoj svemoći-nemoći jezika da dosegne čistu jednostavnost one čudovišne „istine“ raspada svijeta na elementarne činjenice tjelesnosti i uzvišene fraktale jedne bezuvjetne metafizike umjetnosti s glazbom kao vrhuncem. U mnogim se provokativno izvedenim analizama Bernhardove ideje književnosti jezik pokazuje protudiskursom subjekta (bez) moći. U analogiji s utjecajnim Rudolphovim tumačenjem Hofmannsthalova književnoga djela kao metafizičkoga opravdanja europske „konzervativne revolucije“ u samome srcu modernizma, (H.Rudolph, Kulturkritik und Konservative Revolution: Zum Kulturellpolitischen Denken Hohmannsthtals und seinem Problemgeschichthlichen Kontext, M.Niemeyer, Tübingen, 1971.) postoji dovoljno razloga da se Bernhard imenuje „konzervativnim anarhistom“. Obrazloženje za takav stav može se pronaći u samoj Bernhardovoj opčinjenosti tradicijom njemačke romantike s vrhuncem u Novalisa i Nietzschea. Njegova su djela topologijski smještena u seosku zajednicu zatvorenoga i nepropusnoga društva. Mreža nepotizma i primitivni obrasci društvenih interakcija određuju nastanak ressentimenta spram prošlosti Austrije na dvostrukoj razini. Prva je vezana uz narodnu zajednicu kao organsku strukturu nacije i odnosi se na seljaštvo i malo obrtništvo, a druga je razina ona koju bi se u skladu s Bourdieuovim sociologijskim analizama kulturnoga habitusa moglo nazvati kulturnim i simboličkim kapitalom aristokratske elite preostale u srazu financijskoga kapitalizma korporacija i životnih stilova novih oligarhija. Austrija je oduvijek bila „treći put“, kako Bernhard cinično komentira njezin povijesno-društveni razvitak. Bez istinskoga socijalizma, bez realnoga liberalnoga kapitalizma, ali s duhom rojalističkoga katolicizma koji je svojom tiranijom i protiv svoje volje proizveo revolucionarnu reakciju duha – glazbu velikih kompozitora i Wittgensteina.

Nostalgija za Monarhijom i „Heimatkomplex“ kompenziran u nacističkome sustavu vladavine ogleda se u potisnutoj kolektivnoj krivnji za eksterminacijom Židova u Auschwitz. U oba slučaja ove suvremene mikrofizike moći, koja se savršeno zrcali u institucijama političke kulture, a koja u demokratskim okvirima nosi značajke opasne autoritarne svijesti, nedostaje temeljni društveni i politički subjekt ravnoteže moći. Razorena srednja klasa u odsutnosti prosvijećenoga liberalizma predstavlja ključni čimbenik nastanka onoga što Bernhard nemilosrdno destruira kao austrijsku posebnost – nacizam u obličju militantnoga katolicizma. U romanu Brisanje.Raspad izrijekom se pripovjedač okomljuje na tu zlokobnu alijansu zločinačke ideologije moderne i politički prerađenu vjeru kao duhovni temelj Habsburškoga carstva i poslijeratne Austrije. Nije riječ tek o destrukciji „objektivnoga svijeta“. Ponajprije je to destrukcija traumatskoga nasljeđa samoga subjekta, pripovjedača koji u pravilu iskazuje stavove samoga Thomasa Bernharda. Oslobađanje jezika neizbježno označava traumatsko suočenje s obiteljskim nasljeđem. Paralelizmom s primitivnim mentalnim sklopom austrijskoga društva Bernhard ga postavlja kao pitanje najradikalnije promjene života. To je pitanje o istini slobode i egzistencije čovjeka u oslobađanju od patrijarhalizma, katolicizmna i nacionalsocijalizma. Zastrašujuća totalnost ove emancipacije zadobiva u ovome romanu crte radikalno-subverzivne prosvijećenosti. Da bi se oslobodio prošlosti, kompleksa svojega podrijetla, pripovjedač Franz-Jozef Murau zauvijek mora napustiti dvorac Wolfsegg, prebrisati mračno mjesto „prirode“ i „društva“ kao raspada vrijednosti i, konačno, napustiti „svoju“ zemlju.

„Moji su me roditelji, vjerujući da me odgajaju, uistinu razarali, kao što su razarali moga brata Johannesa i moje sestre. Gdje god bi rekli odgoj, radije su trebali reći razaranje, oni su sa svojim odgojem koji, kako je rečeno, nije bio ništa drugo nego razaranje, sve u mojoj glavi unakazili do neprepoznatljivosti, kako se to uvijek kaže u drugom suodnosu. Godinama su na svoj katolički i nacionalsocijalistički način s najvećom bezobzirnošću spram mene sve u mojoj mladoj glavi izmiješali i ispreturali, tako da je mome stricu Georgu također trebalo više godina da tu moju glavu opet dovede u red. Umjesto da nas odgajaju, moji su roditelji mene, moga brata i sestre zapravo unakazili, napravivši u našim glavama samo zlo.“ (T.Bernhard, Brisanje. Raspad, Meandarmedia, Zagreb, 2011., str. 122.-123. S njemačkoga preveo S.Muhamedagić)

Bernhard se, naravno, ne bavi analizama raslojavanja austrijskoga poslijeratnoga društva. Ali ne može se izostaviti da raskrinkavanje oblika patrijarhalnoga temelja morbidnih odnosa unutar obitelji, koje čine predložak njegovih moćnih književnih proza, pokazuje da je tiranija Oca/Zakona legitimno sredstvo perverzne odmazde. Kao što se sadističko-mazohistički odnosi seksualnih perverzija u konzervativnome društvu pojavljuju uvijek u njegovoj pukotini, zahvaljujući ideologijskome djelovanju dominantne kršćanske vjere, tako se u slučaju Bernhardove destrukcije jezika sama perverzija ne skriva u želji za podjarmljivanjem Drugih, nego u njihovome odstranjenju. Problem s kojim se suočavamo u tumačenju „konzervativne anarhije“ Bernhardova jezika jest upravo u onome što je u njemu latentno čudovišno. To je nestanak razlike između imaginarnoga i simboličkoga. Jezik je u Bernharda sama destrukcija temelja vjere u svijet, bolno iskustvo raspada i brisanja svih granica između života i umjetnosti. Vratimo se još jednom za trenutak Nietzscheovoj kritici dekadentnoga stila u umjetnosti nakon romantike. Naime, da bi se uopće mogao izgraditi novi stil na ruševinama klasičnoga s kojim svijet ima privid cjelovitosti cjeline, gdje nije moguće da se subjekt ceri u lice nekog izvanjskoga objekta, gdje paradigma Goetheova Fausta pokazuje da klasično označava doba zaokruženosti svijeta i smjerne potčinjenosti svakoga autonomnoga dijela cjelini, što je Hegel u svojoj spekulativno-dijalektičkoj filozofiji apsoluta definirao riječima istina je cjelina (Das Wahre ist das Ganze), bilo je nužno stvoriti protudiskurs spram totalne moći apsoluta. Njegova je glavna značajka u komičkome, ironijsko-ciničkome, razlaganju raspada cjeline na fragmente, pobuna protiv duhovnoga totaliteta kao opsjene istine uma koja zbilji određuje granice zbivanja.

Duh je ove pobune fiziologijski. Pokazuje se bjelodanim u tjelesnoj ekscentričnosti i ekstravagantnosti subjekta. A on može biti samo i jedino umjetnik kao filozof, apsolutna figura samorefleksivnoga djelovanja unaprijed pomirenoga da su njegove granice razaranja slike novovjekovnoga svijeta istodobno granice njegova jezika-svijeta, a njegova sredstva ograničena na radikalno-subverzivnu gestu pobune protiv lažne cjeline uma iz ekstatične moći samoga tijela. Od Nietzschea preko Artauda i dadaizma do suvremene performativne umjetnosti duh se ove pobune svodi na provokaciju jezika zatvorenoga društva u svojim imaginarnim i simboličkim institucijama nadzora, kažnjavanja i obuzdavanja slobode u okove zabave i spektakla. Zato u čitavoj modernoj književnosti tolika mahnitost subjekta i njegovih neuroza, tjeskobe, narcizma, shizofrenije (forma mentis) i toliko raspada cjelovitosti tijela u krhotine zahvaljujući bolesti poput tuberkuloze, raka, leukemije (forma corporis). Luđaci i bolesnici-na-smrt defiliraju modernom književnošću kao uzvišene dame i kositreni vojnici na neobaroknoj promenadi. Slika izaziva nostalgiju jer je svjedočanstvo neumrle prošlosti. Paradoks je moderne fotografije u tome što je ona prikaz onog što se već dogodilo, što je minulo i pohranjeno u rešetke zaborava. Crno-bijela odslika stvarnosti poništava sadašnjost, pretvarajući je u doba „kad je željeti još pomagalo“. Iskustvo bolesti u svojoj metafizičkoj strukturi poremećenoga svijeta pripada modernosti i njezinoj „istini“ koju je ponajbolje sažeo Walter Benjamin u alegoriji slike Paula Klee Angelus Novus: svaki je napredak svijest o katastrofi. U romanu Brisanje.Raspad Bernhard otvara pitanje beskorisnosti sjećanja na prošlost, jer svaka je nostalgija bolest mahnitoga subjekta koji u svoje dvije forme bolesti – mentalne i tjelesne – prolazi kroz rešetke životnoga samopotvrđivanja užasa podrijetla. Ponavljanje egzistencijalne fraze o zjapećoj praznini prošlosti nema nikakve druge funkcije osim u samorefleksiji. Nužno je izbrisati sjećanje, poništiti prošlost da bi trauma sablažnjujućega djetinjstva zauvijek ostala u bezdanu ništavila, da bi se moglo krenuti dalje, u novu neizvjesnost jedne duboke samoizvjesnosti konačnosti i posljednje granice ljudske egzistencije.

„Svi mi svuda sa sobom nosimo neki Wolfsegg i imamo volju da ga sebi na spas izbrišemo, želimo ga uništiti tako da ga napišemo, izbrisati ga. Ali većinom nemamo snage za takvo brisanje. Možda je, međutim, sada taj trenutak. /…/ Čemu sav taj rimski ugođaj, čemu će mi moj stan na Piazzi Minervi ako ne u tu svrhu, rekao sam Gambettiju. Vjerojatno sam, međutim, već prečesto razmišljao o tome, a to nedvojbeno slabi takav naum; Brisanje ću nazvati taj svoj izvještaj, rekao sam Gambettiju, jer u tom izvještaju stvarno brišem sve, sve što napišem u tom izvještaju bit će izbrisano, sva će moja obitelj u njemu biti izbrisana, njeno će vrijeme u njemu biti izbrisano…“ (T.Bernhard, Brisanje. Raspad, Meandarmedia, Zagreb, 2011., str. 174.-175.-176. S njemačkoga preveo S.Muhamedagić)

Brisanjem prošlosti ne prekida se njezina fatalnost zauvijek odigranoga događaja. Prošlost se, paradoksalno, samo trenutačno odgađa. U Bernhardovoj poetici ona je zaustavljena u ponavljanju tragedije-komedije „ljudske prirode“, koja poput onih pastira sa slika Nicolasa Poussina zagledanih u napušteni bunar u času smrti (in hora mortis) ispisuje posljednje bilješke o umjetnosti i mahnitosti u ozračju već odavno narušene idile. Bolest i raspad vrijednosti su temeljne značajke iskustva europske dekadencije i modernosti. To je istodobno samosvijest jedne epohe, koja je na svojem ishodu u Thomasu Bernhardu pronašla najradikalnijeg sanjara i razaratelja opsjena suvremenoga društva, politike i kulture. Problem nije u tome što je na tragu Schopenhauera postavio u pitanje ideju svijeta kao volje i predstave subjekta, nego u tome što je i samu ideju umjetnosti postavio u pitanje u odnosu na nešto krajnje fragilno, ali jedino etički obvezujuće.

Posrijedi je govor o istini koji time što iskazuje volju za svjedočenjem već jest volja za istinom zbog nje same. A taj govor ne može nikad biti patetično uzvišen i apstraktno filantropski. Ako je ikad mizantropija imala ikakvog smisla, onda je to samo u njezinome ruhu ciničkoga otpora spram dosade i banalnosti govora. Takav istinski govor umjetnosti zjapećoj praznini ne može suprotstaviti ništa osim posljednje utjehe u uzvišenim sferama glazbe. Bernhardova je „mizantropija“ samo preokrenuti čin radikalne prosvijećenosti. Preostaci su ionako raspad svih vrijednosti i dijagnoza stanja stvari bez anestezije. U morbidnoj Arkadiji Božji je grob odavno napušten i prazan. Iz njega kao opomena još samo vrišti ta čudovišno otvorena zjapeća praznina.

(Poglavlje iz knjige Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.)

Thomas Bernhard
Thomas Bernhard

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026