Žarko Paić

1.

Evo, ovo je dijagnoza propasti ideje Europe danas u okrilju EU i njezine tehnokratsko-sitničave služinčadi koja se neprestano obnavlja iz središta i periferije kao paradoksalni savez „narodnjaštva“ i „upravljaštva“ u zagrljaju neofašista i neoliberala, bankara i filistara, vojnih kamarila i servilne oligarhije svih boja zastava. U knjizi Pet genija, onaj koji spašava čast Mađara i njihove slobodarske i misaone uzvišenosti pred nasrtajima ogavnoga naci-populizma njegovih današnjih zemljaka iz Orbánove političke prćije, veliki Béla Hamvas, kaže i ovo:

„Geniji i nacije ne poklapaju se. Nacije drži važnim jedino nacionalizam, a poznato je da se nacionalizam u Europi pojavio kao politička zabluda prije otprilike četiristo godina i predstavlja karakterističan simptom krize modernog doba. Nacionalizam je postao moguć jer je poremećeno duhovno jedinstvo među narodima što je dolazilo odozgo, to jest univerzalna država, a nju se pokušalo zamijeniti jedinstvom odozdo. Nacionalnost pogoduje nastanku mikrosocijalnosti i malih država te, naravno, beskrajnom nadmetanju i svađi među državicama, mahnitoj i borniranoj nacionalnoj oholosti, neopravdanom hvastanju, glupom krivotvorenju povijesti i neutemeljenom samozadovoljstvu. Svijet izgrađen na nacionalnim državama politička je besmislica jer vodi u opake nestašluke i u konačnici do uzurpacije vlasti. Jedina zadaća vlasti jest potkrijepiti duh, a duh je uvijek i posvuda univerzalan, nadnacionalan, nadrasni i natklasni.“ (Disput, Zagreb, 2022., str. 75. S mađarskoga prevela Kristina Peternai Andrić)

Svi ključni mislioci ideje Europe u svojim tekstovima početkom 1930ih godina prije dolaska nacizma na vlast u Njemačkoj, a Italijom je već vladao fašizam, Rusijom odnosno Sovjetskim Savezom je staljinistički komunizam pripremao put za Gulag, mislili su isto što i Hamvas. Nema gotovo nikakve razlike u stavovima Juliena Bende, José Ortega y Gasseta, Edmunda Husserla i Miroslava Krleže o Molohu nacionalizma i njegovih huškača koji san o jedinstvenoj nadnacionalnoj Europi onkraj granica nacija-država upregnutih u zatiranje prava manjina i istrebljenje Drugih (Židova poglavito, potom Roma) ne smatraju jedinom alternativom za nadolazeću budućnost. Usput, ova predavanja o Pet genija Hamvas je držao 1939. godine, a tekstove je objavljivao po časopisima od 1942. do 1943. godine. Što ipak bitno odjeljuje Hamvasovu dijagnozu od spomenutih drugih mislioca i pisaca posvećenih spasonosnoj iluziji ideje Europe?

Ništa drugo negoli postavka o razlici genija i nacije, koja se pojavljuje u razdoblju posvemašnje krize vrijednosti onog što nazivamo Zapadom. Otuda Hamvas nije filozof politike poput Bende, kritičar masovnoga društva i mislilac dehumanizacije umjetnosti kao Ortega y Gasset, fenomenologijski otkrivatelj racionalne jezgre Europe u iskonu grčke metafizike poput Husserla, a niti je vezan uz angažirani socijalni revolt protiv izdaje europske ideje njezinim pretvaranjem u horizont vladavine velikih političkih sila protiv „malih naroda“ i njihovih romantičnih psihopatoloških opsjena kao u književnosti Krleže. Ono što Hamvas uspostavlja kao svojevrsni put prevladavanja metafizike kao nihilizma upravo ovog čudovišnoga pada u bezdan nacionalizma (velikih i malih nacija Europe) jest nadilaženje vlastite povijesno zagađene krvožednosti spram Drugih.

Zato je njegov esej nužno metapolitička lamentacija o krizi zapadnjačkih vrijednosti među kojima istaknuto mjesto ima novovjekovna ideja nastanka nacije-države unutar okvira feudalizma.

2.

Problem s kojim se suočava svako promišljanje nacionalizma i jučer i danas kad je još sve više postalo složenije pojavom političkoga pokreta desničarskoga populizma, a koji ne mora nužno biti samo „soft“ verzija ekstremnoga fašizma u uvjetima postmoderne kulture i politike 21. stoljeća, jest određenje njegove supstancije ꟷ naroda. No, je li samo supstancija u znaku pitanja ili možda i subjekt koji nazivamo modernim pojmom nacije (natio, nation)?U Hamvasevu tekstu na pronicljiv način razabiremo kako je stvar s narodom tijekom povijesti u Europi bila problematična. Što je narod,

„to nitko nije znao. Mnogi su razlikovali narod od mase kako bi odvojili ljudsku zajednicu od podljudske rulje.U Rimu je dopuna senatu bio populus. Luther je govorio: Herr Volk. Za Hebreje je am baarec bila religiozna kategorija, ali ipak su ga prezirali. U prošlom je stoljeću pojam naroda, kao i sve drugo, postao romantičan i nacionalistički, i pred njim se moralo javno klanjati, a zapravo bi ga se osoba dobra ukusa trebala nadaleko kloniti. Svaki narod na neki način sebe koncipira ponajviše u smislu vlastite slave, nužno arhetipski, a budući da povijest naroda nije ništa drugo nego njegova priroda koja se odvija u vremenu, ni njegova narav nije ništa drugo nego njegova povijest sažeta u jednu jedinu sliku. Narod i jezik ne postoje jedno bez drugoga, ali narod ne mora imati jedan jezik. Narod i nacija pripadaju jedno drugom, ali nacija je onaj narod koji je stekao povijesni rang.“ (str. 78-79)

Da odmah riješimo ovu tajnu koju Hamvas razrješeva u daljnjem tekstu svojeg razmatranja baveći se pitanjem vladavine (kralja i republike). Narod postaje nacijom tek u političkome procesu stvaranja vlastite države, koja nužno mora imati formu nacije-države čak i ako je sustav vladavine kao u Americi federalno ustrojstvo. Ova razlika između supstancije i subjekta rezultat je ponajprije zapadnjačke filozofije politike. Ne nalazimo je izvan Europe i SAD-a, jer su i Kanada i Australija i Novi Zeland kao novi kontinenti odnosno tipovi država proizvod anglosaksonske kolonizacije i imperijalizma. Ništa se bitno ne događa kad umjesto kralja/kraljice kao subjekta vladavine ustavne monarhije „narod“ preuzima stvar u svoje ruke i vladavina postaje demokratska, a ne više u ravnoteži moći između kraljevskih ovlasti i narodne predstavničke demokracije. Država je od Platona i njegove Politeie bit političkoga djelovanja, jer pretpostavlja svezu (političke) vlasti i (pravnoga) upravljanja društvom, koje je tijekom rane povijesti nužno agrarnoga tipa, te se tek krajem feudalizma u Europi i njezinim kolonijama modernizira, odnosno merkantilni kapitalizam nadomješta se industrijskim s pojavom mehaničkih strojeva. To je ono razdoblje koje Deleuze i Guattari u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija (Mizantrop, Zagreb, 2013. S francuskoga preveo Marko Gregorić, v. o tome Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.) nazivaju aksiomatikom kapitalizma.

Čitajući formalno kazano, antimoderne Hamvaseve spise u kojima na tragu metafizike René Guenona i ideje „zlatnoga doba“ kritički rastemeljuje svu proturječnost u ideji napretka i razvitka čovječanstva, ne možemo ne biti ushićeni koliko je njegov filozofijsko-sociologijski, gotovo čak i politologijski opis nastanka modernoga pojma nacije-države filologijski i kulturalno precizan. Usto, što je jasno uočio, kao i suvremeni politolozi koji se bave populizmom, da je rodno mjesto nelagode s razumijevanjem populizma nemogućnost razlike „naroda“ i „mase“ kao mnoštva, vidio je da je nacionalizam uvijek dvoznačne naravi: s jedne je strane posrijedi „romantičarstvo“ koje narod obogotvoruje, a najznačajniji dokaz toga je Hegelov rani spis Sustav ćudorednosti (System der Sittlichkeit) iz 1802. godine u kojem narod postaje apsolut kao uvjet mogućnosti svekolike sinteze politike i povijesti kroz razvitak građanskoga društva do političke države koja upravlja životom naroda u realitetu odnosa između nacija-država, a s druge, pak, strane svjedočimo o ideologiji etničkoga nacionalizma s kojim se uspostavlja vladavina emancipirane buržoazije nad ostacima plemstva u furioznim „građanskim revolucijama“, onoj mitskoj 1848. godini koja je otvorila novo poglavlje u povijesti europske demokracije.

Narod nije, međutim, lišen svojeg pada u bezdan anomije i anarhije, odnosno rizika da se sunovrati u masu kao „populus“ u smislu najnižih instinkata i uvijek u funkciji nedemokratske borbe u „građanskome ratu“ protiv interesa Republike. Nacija se, dakle, kao subjekt moderne konstrukcije politike u ustavnoj državi pojavljuje kao realizacija „naroda“ na višoj razini posredovanja odnosa između „sfera ćudorednosti“ od obitelji, društva do države. Gotovo da sam u napasti ovdje zastati i kazati da je ovaj predmoderni moment vladavine aristokratski nastalih obitelji u feudalnome sustavu života (anglosaksonska je tradicija ovdje paradigmatska kako to pokazuju Shakespearove tragedije, osobito Macbeth, Hamlet i Romeo i Julija) ispušten iz vida u politologijskoj analizi obnove tradicije kao znamena antiprosvjetiteljstva kao u Americi kojom od 1960ih vladaju obitelji Kennedy, Bush, a i Trump je nastavak ovog sindroma oligarhijskih obitelji u politici drugim sredstvima.

Narod se pojavljuje otuda kao „slabi označitelj“ u kontekstualno shvaćenom procesu političkoga antifundacionalizma, jer može skrenuti i u polje neodređenosti i u područje anomije i anarhije, dok je nacija kao u teoriji Carla Schmitta i Niklasa Luhmanna svojevrsni autopoiesis države koja više ne upravlja ni ekonomijom ni kulturom, već se umrežava s drugim takvim subjektima/akterima jedne postmoderne konstrukcije političkoga u ovisnosti od ciljeva nove uloge države u doba postimperijalne suverenosti. (v. Žarko Paić, Nemezis: Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Što otuda proizlazi za moguću kritiku „nacionalizma“ u kontekstu ideje Europe i njezina raspada u pragmatici djelovanja EU kao „sabirnoga centra“ jedne „mahnite i bornirane nacionalne oholosti“, kako to izvrsno iskazuje Béla Hamvas?

Bojim se ne mnogo, gotovo ništa, jer je nacionalizam postao legitimni okvir svekolike politike vladavine i upravljanja sustavima bez ćudorednosti i okolinom bez otpora spram dolaska novih huškača jednog Moloha koji proždire sve što mu se nađe na putu. Iako Hamvas jasno pokazuje da je nastanak autokracije u tom procesu nemogućnosti pomirenja ekstremnih suprotnosti („individualne samovolje i kolektivne samovolje“) rezultat kako „autokrat ne vlada za narod, nego nad narodom“, pa njegova vlast „nije vlast, nego uzurpacija“ (str. 79), čini mi se da je taj pojam potrebno još dodatno operacionalizirati. Uzurpacija je, naime, moguća samo kad je sustav politike utemeljen na despotskoj i autoritarnoj svevlasti Vođe kao u slučaju već mnogo mandata na vlasti predsjednika Rusije u osobi Vladimira Putina.

No, europska je situacija malih nacija-država uvijek drukčija jer su njezina carstva poput Austro-Ugarske do 1918. godine bila određena „pozitivnim“ oblikom kulturnoga nacionalizma malih naroda s periferije. To znači da europsko razumijevanje odnosa naroda i nacije pretpostavlja razlikovanje države i društva polazeći od moderne konstitucije subjekta vladanja Drugime, bila to ustavna monarhija ili Republika.

Ono što „danas“ karakterizira ovu dualnost je čudovišna sinteza „demokracije“ i „autokratizma“, pa je moguće kazati da je uzurpacija vlasti demokratski legitimirana. Svi populistički vođe u Europi u 21. stoljeću su, dakle, demokratski uzurpatori, a to vrijedi i za stanje s Trumpom u SAD-u kad iz dana u dan svjedočimo raspadu ustavno-pravne legitimnosti vladavine njegovim „pacificiranjem“ sudbene vlasti do krajnjih granica funkcioniranja sustava.

3.

Jeste li zamijetili da riječ i pojam „nacionalizma“ više nema onaj prizvuk nelagode i negativnosti koji ga je pratio prije no što je u tendenciji čitav globalno-planetarni poredak vladavine postao određen s trijadom neoliberalizma-fundamentalizma-populizma. To je pravi sindrom postpovijesnoga stanja u kojem politika postaje puki instrument trogloditske mahnitosti i svih njezinih pseudo-liberalnih zastranjenja u post-fašizam kojemu „kultura“ podaruje pečat s jezikom novoga Kulturkampfa. Politika na taj način nije smisao i svrha ljudskoga djelovanja u borbi za istinu, slobodu, jednakost i pravednost kako je bila mišljena od Platona do Hannah Arendt, već se pretvara u novi instrument djelovanja ovaj put nečega krajnje neljudskoga kao što je tehnosfera.

Što obećavaju „demokratski uzurpatori“ vlasti poput malih Mologa nacionalizma osim da će „narodu“ donijeti blagostanje u ekonomiji i stabilnost u političkoj borbi za tymos povijesti, a to se jedino može realizirati u onome što, primjerice, Trump naziva „MAGA“ kroz polet biznisa i vladavinu američkih tzv. vrijednosti pa makar i palestinsku enklavu Gazu kao biopolitički logor u paklu Zemlje simulacijski pretvorili u novi pastolarni resort za rast kapitalnih investicija. Na taj način jezik se nacionalizma ispražnjuje od romantičnoga sakralizma i narod kao nacija još jedino može biti djelotvornim opijumom samo ako je u permanentnome kulturnome ili stvarnome ratu s drugim nacijama-državama ili njihovim satelitima. Proxy-nacionalizam je prava istina ovog permanentnoga „izvanrednog stanja“ (Ausnahmezustand).Prvo je biznis i zarada, drugo povratak u predmoderno stanje u kojem Moloh ždere vlastitu djecu kao huškače Armagedona, a tek na kraju demagogija i demokratska uzurpacija vlasti kroz reality-show shvaćanje globalne politike.

Ono što iz toga proizlazi jest skrnavljenje i nadopuna tradicionalnoga pojma ideologije, jer je nacionalizam u modernome smislu konstrukcije nacije-države nesumnjivo ubojita ideologija „krvi i tla“ u različitim okvirima vladavine domoljublja kao „posljednjega utočišta hulja“. Ovdje prestaju sve asocijacije i sva ionako lijepo napisana objašnjenja pojma nacionalizma, naroda i nacije koja nastoje misliti ideju Europe iz njezine povijesno stvorene „genijalnosti“ kao što je to činio Hamvas u svojim meditacijama o prostoru i njegovoj važnosti za oblikovanje svijesti velikih kultura. Nema više nikakve „duhovne geografije“ kao uvjeta mogućnosti pristupa svijetu u krhotinama okultizma i ezoterije davne prošlosti s njezinim kultom stvaralaštva.

Ono što preostaje je univerzalni „nacionalizam“ kao relikt agonije Europe i Zapada koji je nakon svih užasa kolonijalizma i imperijalizma uhvatio korijena u svim prostorima svijeta gdje su Drugi bili robovi i vazali, ili, pak, nepriznati subjekti drukčijeg pogleda na svijet, pa je tako poslanstvo ovog „globalnoga nacionalizma“ nužno u povratku „izvorima etničkoga fundamentalizma“ za koje nikakva romantičarska projekcija naroda iz duha pastorale više nema dostatno ubojitoga potencijala. Velike rijeke i njihov misterij kao i velike planine i njihova mistika od Hölderlina do pjesnika-jezeraca ili do korifeja modernoga nacionalizma u opernim arijama i mahanju zastava na barikadama kao u veličanstvenom filmu Luchina Viscontija Gepard iz 1963. godineo Garibaldiju i njegovim pohodima u borbi za Italiju  ꟷ sve je to iza nas, u imaginarnim muzejima povijesti. Ono što je jedino još ubojito i može potaknuti „narod“ na stvaranje i razaranje u doba oligarhijski usmjerenoga info-kapitalizma nije ništa drugo negoli ideologija univerzalne kolektivne paranoje koja je utoliko opasnija ukoliko je njezina iluzija prava stvarnost koja se ruši u krhotine zrcala. Ideologija, naime, više nema nikakve veze s lažnom sviješću, već jedino s akumulacijom Moći do najviše razine zazornosti i užasa onkraj granica ljudskoga. Istina je ove „nove ideologije“ koja počiva na trijadi neoliberalizma-fundamentalizma-populizma u propagandnoj kulturnoj industriji proizvodnje mitova za svakodnevnu uporabu.

Ona je, dakle, univerzalni brand jednog ubojitoga „nacionalizma“ iza kojeg više ne stoji ni kralj, ni narod, ni nacija, već samo i jedino ꟷ goli život apsolutnoga ništavila kojeg prekrivaju zastave bez grbova identiteta, znak kaosa i entropije za svako buduće groblje potonulih ideja mitskoga zajedništva u sveopćoj laži da iznad pojedinca postoji nešto više od njegove nadvremenske slobode.