Žarko Paić

1. Genij ili neurotičar?

U jednom uistinu provokativnome tekstu Petera Mohra o tome tko je stvarno bio Nobelovac i pisac znamenite studije Masa i moć postavlja se pitanjeje li bio romanopisac, dramatičar, filozof ili antropolog te je li bio genij ili neurotičar? Usto, Mohr ide dalje i tvrdi da je Elias Canetti bio zapravo visoko odlikovani autor bez čitateljstva,  te čak i možda prva pop zvijezda književne scene. Njegov prijatelj i svojevrsni suputnik u stvarima mišljenja i pisanja, Hermann Broch, autor eksperimentalnoga romana Vergilijeva smrt i vrhunskih eseja o Hofmannsthalu i Beču kao „radosnoj apokalipsi“, da se ne govori o filozofsko-psihološkim istraživanjima masovnoga „ludila“ koje spaja totalitarnu nacističku politiku i život malograđana i pobunjenika,  kada je 1934. objavljen književni debi Eliasa Canettija, roman Zaslijepljenost, izjavio je:

“Mladi genij stupa na književnu pozornicu. Canetti je opsjednut svojom pjesničkom misijom, intelektualni drznik i osvajač svijeta, drugim riječima, posjeduje sve moguće i vrijedne kvalitete.”

Elias Canetti, rođen 25. srpnja 1905. u Rushchuku (Bugarska), proveo je svojevrsno kozmopolitsko djetinjstvo i mladost na stalno mijenjajućim lokacijama. Kao sin židovskih roditelja, prvo je naučio bugarski i španjolski, a nakon nekoliko godina engleski, francuski i njemački jezik. Kao tinejdžer napisao je tragediju u pet činova Junius Brutus – što se smatra Canettijevim najstarije sačuvanim književnim djelom. U Beču, gdje je isprva studirao kemiju, upoznao je Roberta Musila, Hermanna Brocha, Franza Werfela i Albana Berga. Zamislite ih sve zajedno za kavom i bečkom štrudlom od jabuka u auli hotela s novinama kako raspravljaju o tome je li svijet koji dolazi realizacija onog što stoji u pozadini ove opsjenarske nostalgije za tzv. duhom konzervativne revolucije jednog ocvaloga Carstva, onog što postoji kao latentni izvor frustracije masovne mahnitosti kao proloma vladavine principa Jednoga naroda, Vođe i partije.

No, još netko nedostaje za stolom u ovome biranome društvu pisaca, mislilaca, intelektualaca, te avangardnoga glazbenika. Naravno, nedostaje autor Posljednjih dana čovječanstva, Karl Kraus. U Canettijevu djelu Baklja u uhu svjedoči kako je u Krausovome okružju upoznao i svoju prvu suprugu, spisateljicu Vezu Taubner-Calderon, šest godina stariju od njega. Canetti je također imao mnoštvo ljubavnih afera, ponekad tajno, ponekad javno flertujući s njima kao Annom Mahler, spisateljicom Iris Murdoch ili suprugom Vezom. Canettijev život i djelo bili su podjednako uzvišeni i egocentrični. Nakon objavljivanja svojeg iznimno hvaljenog, ali u početku slabo prodavanog, debitantskoga romana Zasljepljenost, Canetti je zapao u spisateljsku krizu. U egzilu u Londonu gdje je živio nakon bijega pred nacističkim režimom koji se širio Europom kao smrtonosna zarazna bolest, Canetti je započeo pisanje svojeg životnoga djela koje pripada u žanru eseja i antropološke rasprave suvremenoj teoriji uspona i vladavine masa u povijesti. 1960. godine objavljena je, dakle, Masa i moć.  (Masse und Macht, S. Fischer, 1980. hrvatsko izdanje, Masa i moć, GZH, Zagreb, 1985. S njemačkoga prevela Jasenka Planinc) Vratimo li se tekstu Petera Mohra, vidjet ćemo kako autor u svojoj kritičkoj analizi Canettijeve duhovne i životne biografije pokazuje nešto krajnje ekscentrično i ujedno bitno za razumijevanje intelektualne pozicije samoga pisca unutar formalno svojih istomišljenika, a ne književnih i političkih protivnika i najzlokobnijih neprijatelja na strani fašizma i zatiranja židovstva svim sredstvima. Nakon što se, dakle, konačno učvrstio u njemačkome govornom području 1960-ih godina, rijetko je propuštao priliku izazvati javnost svojim žestokim polemikama u kojima nikoga nije štedio, pa čak ni njegovu bivšu očinsku figuru Karla Krausa, kojeg je opisao kao “Goebbelsa u duhu” i “neobrazovanog poput Hitlera”; Adorno mu je bio “najodvratniji primjer filozofa”, a Dürrenmatta je opisao kao nekoga tko ima “ideje nespretne poput školskih eseja”. Elias Canetti, neurotičar ili genij? Možda je dovoljno reći samo ovo: neurotični genij europske moderne koji nikad unatoč Nobelove nagrade nije dospio do onog uzvišenoga mjesta koje su zauzimali njegovi prijatelji i kolege za onim stolom s kavom i bečkom štrudlom. Ali, reći ću još uvodno samo da smatram njegovu knjigu Masa i moć uz eseje Ortege y Gasseta o vladavini masa u 20. stoljeću te rasprave Hermanna Brocha o „racionalnoj katarzi“ u sustavu masovnoga zasljepljivanja individuuma najboljim tekstovima napisanim na ovu temu, što istodobno znači da sve njegove romane ipak ne ubrajam u vrhunce sadržajne i stilske upečatljivosti modernizma uopće.

2. Psihologija i antropologija moći

Veliki esej Masa i moć, objavljen 1960., bio je rezultat desetljeća rada, od 1931. (kada je započeo studij) do 1948. (kada ga je počeo pisati). Početni planovi za ovaj projekt datiraju iz sredine 1920-ih; Masa i moć nastala je u Engleskoj, gdje je Canetti emigrirao kako bi izbjegao teror nacionalsocijalista. Više puta je naglašavao suvremenu relevantnost svoje studije. Iako se riječ ‘fašizam’ uopće ne pojavljuje, “i dalje se radi o oko 500 stranica koje se zapravo ne bave ničim drugim” (Elias Canetti, Die gespaltene Zukunft: Aufsätze und Gespräche, S. Hanser, München, 1972.) Originalnost je njegove studije neprijeporna, vrijednost nesumnjiva, dalekosežnost njezinih uvida uistinu pretkazanje nadolazeće budućnosti u diskurzivnoj otvorenosti teksta onkraj svih uobičajenih znanstvenih granica.

Tematika pojma mase ili gomile otpočinje biti nezaobilazna u prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Lako je objasniti i zašto. To je vrhunac kapitalističke industrijske proizvodnje koja nužno potrebuje masovno radništvo za stvaranje viška vrijednosti i ekstraprofite korporacija, a posljedica ovog procesa „napretka“ i „razvitak“, rekao bi Marx dijalektike proizvodnih snaga i odnosa u proizvodnji, jest ekspanzija znanosti i tehnike u rastu gradova i svih ekonomsko-kulturnih sklopova nove društvene moći. Iz svega je razvidno da su masa i moć dva temeljna pojma vladavine tehno-industrijskoga kapitalizma 20. stoljeća, a sve se još više razvija u 21. stoljeću kad svjedočimo masovnim kretanjima stanovništva u prostore koji pretpostavljaju istodobno osamljivanje pojedinca i njegovu težnju da se uklopi i utopi u razornu i često zasljepljujuću snagu „psihologije gomile“. Gustave le Bon u svojoj knjizi Psihologija masa (1895.) nastojao je ispitati važnu ulogu koju su organizirane mase oduvijek igrale u životu naroda, ali nikada u tolikoj mjeri kao danas”. Španjolski filozof života, znameniti esejist José Ortega y Gasset,  u knjizi Pobuna masa (1930.) pokazao je složeni proces kojim ova nova društvena snaga oblikuje političke i umjetničke pokrete (od socijalizma i fašizma do avangarde) i tako se nužno suprotstavlja pojmu elite kroz paradoksalnu povezanost Vođe i pokreta masa. Elias Canetti pokušao je, pak, u Masi i moći prepoznati sveprisutnost masa i uspostaviti dijalektičku svezu između masa i problema artikulacije moći ne tek u političkome smislu, već ponajprije antropološkome i onom koji će u francuskome poststrukturalizmu vjerodostojno izvesti kasni Michel Foucault svojim studijama o mikrofizici moći i upravljaštvu (gouvernementalité) kojim se krajem 1970ih godina dospio do pojma biopolitike i tako uveo u područje društvenih znanosti posve novi pojam djelotvoran za shvaćanje novoga modela kapitalizma koji postaje sinteza neoliberalizma i znanstveno-tehnološke revolucije  s uvođenjem kibernetike i informatike u procese proizvodnje.

“Nema ničega čega se čovjek više boji od kontakta s nepoznatim.”

Ovom rečenicom Elias Canetti otvara Masu i moć. Fenomen mase ostao je uistinu misterij koji ga nikada nije napustio u njegovim promišljanjima svijeta i ljudske tragike. No, misterij leži u fizičkoj privlačnosti koju masa ima na pojedinačno tijelo. Riječ je, dakle, o gravitaciji mase u fizikalnome smislu jer su tijela apsorbirana masom ne jednostavni, već složeni organizmi, u kojima se, u toj apsorpciji, događa promjena svijesti s nesagledivim socio-psihološkim posljedicama. Ono što će Foucault dovesti do prozirnosti  u svojoj teoriji znanja kao moći unutar masovnoga modernog društva proizlazi iz ovog fizikalnoga fakticiteta. Ta promjena svijesti zaokupljala je Canettija od samoga početka. Zato središnje mjesto u njegovom radu ostaje pitanje kako se pojedinac osjeća kao dio mase. Strah od kontakta, strah od napada stranaca, za Canettija je najdublji od svih ljudskih strahova. Samo u gustoj masi, koja je elementarna, prirodna i iskonska, ljudi osjećaju olakšanje “što su svi jednaki”. Ključno je, ipak, da je Canetti sam iskusio mase, tu transformaciju straha u jednakost masa, kada se kao student u Frankfurtu ljeti 1922. godine uključio u velike demonstracije nakon atentata na njemačkoga ministra vanjskih poslova Waltera Rathenaua.

„Bilo je to ludilo; čovjek se izgubio, zaboravio, osjećao se neizmjerno prostrano i istovremeno ispunjeno, […] to je bila najnesebičnija stvar koju je čovjek poznavao“, primijetio je 1980. u drugom dijelu svojih autobiografskih bilješki pod naslovom Baklja u uhu.

Canettijevo shvaćanje mase u biti se temelji na autorovim osobnim iskustvima, i to valja shvatiti kao svezu životnoga samopotvrđivanja i povijesnih dokumenata i dokaza koje prikuplja u svojem djelu. Naravno, taj introspektivni ili fenomenologijski postupak posve je legitiman u književnosti, ali u društveno-humanističkim znanostima može često dovesti do neprilika s recepcijom tzv. znanstvenoga diskursa i njegova rigidnog akademizma. S druge strane, puki objektivizam označava žrtvovanje jedinstvenosti vlastitih primjera teorijskome sustavu, kao što autor retrospektivno naglašava i u prvom dijelu svoje autobiografije, Spašeni jezik (1972.), da se svjesno „pokušao držati vlastite terminologije“, koja je „proizašla iz samoga istraživanja“. Canetti se stoga bavi vidljivošću i opipljivošću užasa kontakta sa stranim, a time i idejom tog užasa.

3. Zagonetna destruktivnost mase

Za Canettija, sama masa nije “nešto nalik gubi”, “neka vrsta bolesti”, kao što je slučaj za većinu intelektualaca 20. stoljeća, koji se pozivaju na Freudovu “Psihologiju mase i analizu ega” (1921.). Masa predstavlja naprosto čudovišno fascinantan fenomen, kojem Canetti pristupa fenomenološki otvoreno, odrješit u svojem naumu da izloži sve paradokse i aporije odnosa mase i moći. Zagonetna destruktivnost mase razotkriva se kao “radikalni napad na sve granice” koje se protive nagonu mase za rastom. Preciznost promatranja i fleksibilnost promatračkoga stajališta posebno su upečatljivi u prvom poglavlju, gdje Canetti prepričava svoj sukob s gomilom. Od samog početka, iskustva drugih promatrača masovnih fenomena integrirana su u ovaj opis. Unatoč očitome autoritetu njegove narativne pozicije, on se ne bavi pukim uključivanjem tuđih priča u svoju pripovijest, već međusobnom provjerom i preciznijim pripovijedanjem iskustava koja su on i mnogi pripovjedači prije njega smatrali kulturno relevantnima. Dakle, ritmovi kretanja i stagnacija užurbanih gomila, paničnih gomila, gomila u bijegu, gomila zbog zabrane, gomila zbog preokreta, svečanih gomila, dvostrukih gomila itd. povezani su s ritmovima vlastitih koraka i koraka drugih, s ritmovima velikih krda životinja u bijegu, s ekstatičnim ratom i prijetećim plesovima, ali i s masovnim fenomenima kakvi su evidentni u mitovima i religijskim sustavima života.

Međutim, za njega je značaj konkretnog masovnoga fenomena “neusporedivo veći” jer se moć diktatura 20. stoljeća temeljila na “svjesnom i umjetnome uzbuđenju sve većih masa” – središnjoj činjenici djela Masa i moć. Ovdje se ne radi o tezi o libidinalnoj identifikaciji “masovnoga pojedinca” s vođom, kao što je to slučaj kod Freuda, već o pozornosti usmjerenoj na fenomen transformacije pojedinca unutar mase i transformacije mase kroz rastući ili smanjujući broj i koheziju pojedinaca. To predstavlja temeljnu suprotnost djelu Theodora W. Adorna “Freudova teorija i struktura fašističke propagande”. Naime, u suvremenim istraživanjima ovog fenomena često se pretpostavljalo da je izravno povezano s Canettijevim tezama. Adorno je, ipak, izričito nastojao shvatiti autoritarnu osobnost vođe, kojeg je izjednačavao s prvobitnim ocem, a ne, poput Canettija, zajedničkim iskustvom modernog fašističkoga masovnog pokreta, koje je usko povezano s uspješnim uzbuđenjem i održavanjem masa u pokretu.

U jednom od najvažnijih poglavlja Mase i moći, “Zapovijed”, Canetti analizira “Zapovijed za bijeg” kako bi pokazao prijetnju smrću kao najdublju bit svake zapovijedi. U svojem izvornome obliku, zapovijed je bila smrtna presuda koja je prisiljavala žrtvu na bijeg. Međutim, pokoravanjem zapovjedniku, osoba odvraća prijetnju od sebe. Canetti dijeli naredbu na impuls, koji prisiljava primatelja da izvrši naredbu. To prisilno prihvaćanje naredbe stvara distancu između aktera i radnje koja se izvodi pod naredbom. Sve izrečeno uključuje i fenomen govornika koji uzbuđuje mase i tako ih konstituira kao masu, što Canetti ispituje kod Hitlera. Ono što pojedinac nije shvaćao ozbiljno čitajući Mein Kampf kao groteskno agresivan slogan i kao (smrtonosnu) naredbu imalo je učinak najkasnije čim ga je masovni govornik izgovorio, te time transformirajući mnoge izolirane pojedince u tijelo mase, što ih je trenutno oslobodilo ove izolacije. U Masi i moći, zapovijed i njezino izvršenje, podjela na “zapovjednika” i “primatelja naredbi”, moćne i nemoćne, uistinu predstavlja onaj destruktivan aspekt društvenoga i političkog poretka. Mnogi će čitajući Canettija imati osjećaj da je posrijedi gotovo zapanjujućom preciznošću najavljeni događaj koji dovodi do logike postmodernoga korporacijskog sindroma stvaranja psihopatologije narcističkih fašistoidnih Vođa i njihovih pretenzija da svoju ekonomsku moć prošire na područje države i društva. Razlog je tako očit: ne postoji više tradicionalna razlika koja u moderno doba odjeljivala građansko društvo od političke države, jer je način zapovijedanja postao gotovo isti i u vojsci i u kapitalističkoj tvrtki koliko god se to činilo zastrašujuće autoritarno i totalitarno.

4. „Nulta točka političkoga“

Canetti kao bliski Brochov prijatelj, koji je, poput njega, pripadao krugu Roberta Musila, utemeljio je teoriju mase na posve drugačijim načelima od svih njegovih prethodnika. Broch i Canetti su se prvi put sreli u Beču 1932. i od tada su ostali u bliskome kontaktu. Godine 1936. tada 31-godišnjak održao je svečani govor povodom Brochovog 50. rođendana. Njihov zajednički razgovor o fenomenu mase završio je 1938. njihovim bijegom iz Beča. Canetti je identificirao „misteriozni“ element koji se, prema Freudu, može pronaći u svakoj gomili.

          On opisuje skandal društvenoga u suvremenoj situaciji jer je Wilhelm Reich već primijetio da se može pretpostaviti kako ljudi svjesno ulaze i traže masovnu situaciju. Za Hermanna Brocha to iskustvo je ekstatične prirode. U masi koju opisuje Canetti, a koja tvori zajedničko tijelo, nema mjesta za ukorijenjenost stranca i to čak ni kao negativnoga simbola. Canetti, koji je na svojoj knjizi radio gotovo dvadeset godina i ne poziva se ni na jednog teoretičara masa, predstavlja prvi pokušaj kulturno-teorijske analize masa na estetskoj osnovi. Nijedno ogorčenje ne tjera mase, nijedan vođa ne usmjerava njihove potrebe, a zapadna kultura nije u pitanju. Masa je “nulta točka političkoga”, kako to Jean Baudrillard kaže s obzirom na Canettija; ali ne kao njezina najniža točka, već kao njezino (gravitacijsko) središte. Međutim, njegova je pozicija ostala krajnje kritički gotovo omalovažena od strane Frankfurtske kritičke teorije. Vidjeli smo, uostalom, kako je nasrnuo u svojim komentarima na Adorna. Tako, primjerice, današnji iznimno utjecajan teoretičar na tragu Adorna i Horkheimera kao što je Axel Honneth iskazuje sumnju u „kognitivni sadržaj“ Canettijevih teza zbog toga što  „on apsolutno nema poštovanja prema individualnoj psihologiji, pa čak ni prema hermeneutici ili metodama humanističkih znanosti.“

Canettijeva teorija masa stoga je oficijelno svedena na djelo mističnoga iracionalizma, odnosno kulturnoga pesimizma. Povijesno ispitivanje društvenih i kulturnih teorijskih, psiholoških i estetskih varijanti koncepta mase ne samo da otkriva njezinu raznolikost i genezu, već i osvjetljava drugu stranu filozofskoga koncepta elite. To je prije svega zasluga novoga čitanja Canettija u utjecajnoj knjizi Petera Sloterdijka, naslovljenoj Die Verachtung der Massen: Versuch über Kulturkämpfe in der modernen Gesellschaft (Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2000.) Pomak od mase k eliti, naizgled neočekivano za kraj 20. stoljeća i dalje, uvelike se temelji na temeljnom neodobravanju načina postojanja i oblika potrošnje koji podržavaju većinu i masovno tržište. S jedne strane, ovaj stav hrani se tradicionalnim konceptima koji se mogu pronaći u antici. S druge strane, u moderno doba podržava ga masovna psihologija, koja je, kroz mnoštvo problematičnih karakterizacija masa, proizvela znanstvene predrasude s dalekosežnim posljedicama.

Elitno razmišljanje pronalazi svoju krajnju legitimaciju u prikazu masovne psihološke konstitucije fašizma. Značajno je da ispravci potječu iz same psihoanalize prije nego što ih dohvate filozofija ili kulturni teoretičari. Iz ove perspektive, estetski pristup poprima drugačiju kvalitetu od one u konceptima egzistencijalne i životne filozofije, ili čak filozofskoga umijeća življenja, jer analiza simboličkih sustava i njihovih utjelovljenja u početku nije afirmativna. Sloterdijk, koji na temelju svoje estetike sfera opisuje stanje masa otprilike kao stanje “plinovitoga agregata”, proglašava stav neodobravanja koji prosvijetljeni čovjek mora pokazati prema “trenutnim masama”: “Masa je postala programski orijentirana masa što se, po definiciji, emancipiralo od fizičkoga skupa na općem mjestu. U njoj je netko masa kao pojedinac.” Ovo nije nova teza s obzirom na predpovijest teorije mase. Prema Sloterdijku, koji isključivo slijedi Theweleitovu karakterizaciju negativne slike mase, “horizontalna idealizacija” odvija se i u fašističkim i u popularnim masama sadašnjosti, u kojima se “samoobožavanje najlascivnije osrednjosti odvija uz pomoć vođe kao javnog kultnoga medija.”

Možemo li na kraju doista Canettija razumjeti kao ekscentričnoga i neurotičnoga genija koji se polemički i beskompromisno razračunava i sa svojim najbližim suputnicima u borbi protiv masovne psihologije huškačke naravi fašističkoga režima onkraj svih povijesnih granica? Na stanovit način da, ali upravo je taj fatalni „kulturni pesimizam“ koji je još više značajka mišljenja i pisanja Hermanna Brocha omogućio piscu Mase i moći da stvar s fascinantnom i čudovišnom strukturom destrukcije humanosti razmotri „hladno“ i „racionalno“ kao užas u samoj biti primordijalne zajednice koju kao i mit o domovini tako patetično i blasfemično slave i nadalje danas svi zagovornici kolektivno nesvjesnoga pada u bezdan „krvi i tla“.