Žarko Paić

1.

Mržnja nije samo suprotnost spram ljubavi. To je filozofski Weltanschauung za izrazito suptilne duhove kojima je nakon desetljeća javnog iskazivanja naklonosti društvenim običajima da se Drugi poštuje i časti ga se unatoč zakonima ljudskoga samoljublja jednostavno dozlogrdilo biti licemjerno suosjećajan i glumiti Kantov rigorozni filantropizam za idiote. Zbog toga nije nimalo začudno što starci, više muškarci a manje žene, poslije sedamdesete postanu kandidati za ulaz u klub melankoličnih mizantropa. Prvo što ih čini prepoznatljivim u mnoštvu umirovljeničkih freakova koji se šmucaju gradskim perivojima poput zabludjelih pedofila s pogledom u ikonoklastične kipove Nacije koji simboliziraju golo ništa i ništa golo kao takvo jest da ih za povodac vode njihovi bjesomučno razlajani psi.

Ovaj ontološki pseudo-kinizam sve više postaje težak problem psihičkoga rastrojstva naših dragih mizantropa kojima upravo „ovdje“ i „sada“ postaje posve nevažno hoće li njihov doberman ili pitt-bull u zanosu slobode i sreće razderati kakvu usamljenu staricu ili navaliti na sirote ljubavnike koji još uvijek vjeruju u romantiku javnoga parka bez horor-svršetka. Što je, dragi moji mrzoljupci vlastite ništavnosti u zrcalu subjekta, to radio strukturalni antropolog Claude Lévi-Strauss u 102. godini tzv. života? Nije više izlazio iz svoje biblioteke u kući, osamio se potpuno, ljudi su mu predstavljali najgori oblik socijalnoga ološa i kulturalne bagre, mrzio je svaki svoj korak i svaki zvuk koji ga je smetao u pokušaju da se koncentrira u predavanju uz magnetofonsku traku i cvrkut slavuja iz krletke. Kome je držao predavanja o „novoj divljoj misli“ i „novome tabuu“ iz kojeg nastaje civilizacijski okvir ovog fatalnoga sebeljublja i na kraju ono najRealnije ꟷ izljev autentične patološke mržnje spram Čovjeka kao takvog, što uključuje i konkretne njegove pripadnike iz vlastita okružja? Svojem starom, olinjalome psu koji ga više nije mogao ni vidjeti ni čuti, ali je po defaultu ležao pod njegovim hladnim nogama uvijek u isto vrijeme i tako do kraja predavanja.

Što iz ovoga valja zaključiti? Samo to da je mizantropija nemoguć projekt osamljivanja ljudske duše u apsolutnome smislu. Razlog je u tome što nas na djelovanje ipak pokreće ljubav spram samoga sebe kojeg vidimo u Drugome. Lévi Strauss je tu ljubav svojeg patološkoga egocentrizma vidio u svojem Rexu, jer samo se tako može imenovati njegovo kraljevstvo Pas koji voli ljude samo zato što mu je „duša“ programirana za altruizam iz koristi, jer računa da će za svoju bezuvjetnu vjernost Gospodaru dobiti razmjeran udjel u goveđim kostima i poslastici s obveznim pudingom ili sladoledom. Ljubav je, dakle, uvjet mogućnosti radikalne mizantropije i to zbog nužne kontingencije svakog živoga bića da se održi na životu s pomoću spasonosnoga sebeljublja. Spinoza je to u svojoj Etici baveći se osjećajima i tjelesnošću nazvao conatus.

2.

U suvremenoj književnosti nema ravnoga Thomasu Bernhardu i njegovu djelu Imitator glasova. To je kao da čitate bedeker za buduća ubojstva iz nehata koje onaj koji ih pretkazuje iz čistoga hira smatra etičkim činom opravdanja metafizički shvaćene ljudske egzistencije. Ljudi naprosto umiru, krepavaju, stradavaju masovno u automobilskim nesrećama, ratovi se podrazumijevaju i uglavnom su nezanimljivi za analizu pa iz Bernhard ne šljivi suhu šljivu, mrze svoje susjede relativno samilosno tako da im uskraćuju kap vode na samrti i umjesto da nazovu pravi broj Hitne službe, namjerno biraju broj seksi-telefona ili već zatvorene cuckarnice u sebi urlajući od prigušenoga smijeha. Sve je to „normalno“, pa je još više „normalnije“ da mizantropija razmjerno raste s osjećajem praznoga obilja materijalne sigurnosti u čovjeku koji u godinama koje nosi po klinikama i priručnim grobljima dovodi do patološke škrtosti onog tko je čitav život bio, nećete vjerovati, škrt kao pas. Slušam neke svoje kolege koji uživaju planetarnu popularnost kako „imitiraju“ Bernhardov „glas savjesti“ i misle da je taj osjećaj i doživljaj vlastite usmjerenosti na mržnju spram Drugoga naprosto odgovor na sveopću krizu identiteta tzv. čovječanstva na sadašnjem stupnju svojeg biološko-kognitivnoga razvitka.

Sve funkcionira. AI manijakalno obavlja mnoštvo poslova. Polako se svi osim azijskih i afričkih novih robova u libidinalnoj ekonomiji info-com.kapitalizma svijeta navikavamo da je besmisleno znati mnogo i čitanje i kulturu smatrati uzvišenom djelatnošću duha kad Imperijem vlada „logika idiota“ koji ne mrze druge ljude baš toliko koliko u svojoj mizologiji mrze logično i sintetički složeno zaključivanje, a u svojoj pohvali općeg idiotizma jednom je francuskome predsjedniku, koji se tužio na valove doseljenika iz država koje oplakuje pustinjska Sahara u Pariz i okolicu, Šef-svijeta s onom svojom priglupom crvenom šiltericom golf-kluba s Floride uzvratio: „Nema problema. Sagradite zid u toj Vašoj pustinji i nek’ pridošlice crknu pred vratima spasa!“ Predsjednik Francuske je zinuo od čuđenja i ljubazno uzvratio na ovaj reality-show „kretenizam“:

„Da, ali znate, Sahara ima površinu od 9 milijuna i 100 tisuća km.“

3.

Molièreova komedija Mizantrop suočava se s temama licemjerja, neiskrenosti, nepravde, sukoba između društva i pojedinaca, zajedno s manipulativnim društvenim igrama u koje se ljudi upuštaju. Korupcija i hipokrizija javnoga morala predstavlja kritičku točku radikalne usmjerenosti na ono što aristokratsko društvo dovodi do patoloških oblika vlastite degeneracije. No, mizantropija je danas u doba tehnosfere i kaosa postala jedini mogući bijeg iz vlastite okaljanosti neuspjehom svake političke reforme i revolucije, jer je tautologija oligarhijske vladavine političkoga neoliberalizma, fundamentalizma i populizma postala naprosto nesnosno polje gušenja kritičkoga Uma svim sredstvima anti-prosvjetiteljstva. Kad mizantropi još jedino nadu polažu u „svojeg psa“, onda je to pervertirani oblik utonuća u društvo spektakla kao društvo doživljaja kojemu samoća i starost pružaju alternativu od bjesomučne radno-tehnološke vrtoglavice.

Psi su mediji pokušaja ravnoteže između svjetova egocentrizma i altruizma, jer su prepušteni Drugome na milost i nemilost do njegova nestanka. Čovjek zna da je biće trpljenja i akumulirane srdžbe i ponosa sve do časa njegova ugasnuća, kad osjeća da je suvišan u svim aspektima sebi i drugima, a ne samo tzv. društvenim. (v. Žarko Paić, Suvišan čovjek: Refleksije, Matica hrvatska, Zagreb, 2021. prir. Damir Barbarić) Tek tada, u tom strašnome času, otvara se Pandorina kutija svih potisnutih osjećaja samopriznanja jer kao i svi paranoici i histerici osjeća da ga Drugi napuštaju, da ga jednostavno smatraju dosadnim i autističnim starcem koji gnjavi okolinu svojim zaslugama za narod i čovječanstvo. U tom strašnome času, mizantropija postaje jedini spasonosni lijek protiv pada u psiho-bezdan.

Mrzim, dakle, jesam još uvijek onaj koji jesam (odio ego sum.) I u toj mržnji spram Drugoga postajem drugi koji mrzi naposljetku i sam sebe, pa mu pas kao medij treba više od svake moguće ljudske samilosti.

Mrzim te silne filmove o starcima i sa starcima kao glumcima, redateljima, tu maniju suosjećajnosti spram tzv. treće dobi, tu patološku potrebu da čovjeka kao zadnjeg kretena drže u klubovima liječenih narcisa poput mitskoga starca Nestora koji se valjda i u zipci kandidirao za šefa grčkih penzionera pod Trojom i nakon toga umislio da je važniji od Agamemnona u samoći svojeg drugoga „zlatnoga doba“ kad je naučio heklati i peglati, odlazio na tečaj kognitivne psihoanalize u mikensku grobnicu i počeo manijakalno piti i pušiti u svojoj stotoj. Najgenijalniji lik starca koji čeka smrt je Harry Dean Stanton, američki filmski glumac iz Wendersova divnoga uratka Pariz, Texas koji u razgovoru s Davidom Lynchom kaže na njegovo pitanje: „Kako bi opisao samoga sebe?“ samo ovo: „Nikako, nema ničega. Ne postoji sebstvo.“ I onda obojica maznu pola kutije cigareta, smiju se, loču whiskey i pivo i pričaju masne viceve o seksu i divljini one prave Amerike.

To je to. Ne treba mi za mizantropiju nitko Drugi, dovoljno sam sebi stran i nitko. Ne treba mi zato ni mrzovoljni pas da me vodi u šetnju kroz suton i magle. Dovoljno je kazati da imam svojeg izdavača koji se zove „Mizantrop“ i kod kojeg sam objavio dosad sedam svojih bitnih knjiga: petoknjižje Tehnosferu, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea i Izglede nadolazeće filozofije.

Što mi više treba da bih dosegao luk vječnosti?