Žarko Paić

1.

U ono vrijeme, kad je Kant u njihovu djelovanju vidio „smrt svake filozofije“ i opravdano ih u svojoj knjižici od dvadesetak stranica izvrgao ruglu radikalnom društvenom kritikom, ova je riječ bila na snazi i često se rabila u javnome diskursu. Taj spis datira iz 1796. godine i zove se O jednom u novije vrijeme podignutom otmjenome tonu u filozofiji. Njime se intenzivno i ekstenzivno pozabavio Jacques Derrida u svojem malome djelu iz 1983. godine naslovljenome O apokaliptičnome tonu usvojenom u novije vrijeme u filozofiji. Riječ je to kojom se Derrida, dekonstruktivno čitajući Kanta, upušta u niz jezično-analitičkih bravura i minijatura. Čim je netko izgovori nastane mali tajac, ne od njezine čudovišne nelagode, nego stoga što mnoštvo ljudi ne zna njezino značenje, iako predmnijeva da je ta riječ u službi nečeg mističnoga i nužno otajstvenog.

Dakle, iz nje progovara stanovito religiozno iskustvo, možda je bolje kazati svojevrsno stajanje na distanci spram njezine „uzvišenosti“ koja sama o sebi zahtijeva da čovjek bude u nekom posebnom raspoloženju. Da, to je mistagogija. Evo, kako Derrida objašnjava ne samo njezino značenje, već ponajprije njezinu suprotnost spram onoga što sam Kant smatra da je bit filozofije od njezina nastanka u drevnih Grka, naime, „racionalno umijeće ophođenja“, odnosno „životna mudrost koja se ravna prema jednom znanju i jednoj znanosti“. (Jacques Derrida, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009., str. 18. S francuskoga preveo Mario Kopić)

„Ovi ljudi sebe stavljaju iznad običnih, ali im je svima zajedničko ovo: za sebe kažu da su u neposrednom i intuitivnom odnosu s otajstvom. Oni žele privući, zavesti, odvesti prema otajstvu i kroz otajstvo. Mystagogien, to je doista to: voditi, uputiti u otajstvo; to je posao mistagoga ili svećenika koji obavlja inicijaciju. Ta agogička funkcija vođe ljudi, ducea, Führera, leadera, postavlja ga ponad gomile kojom manipulira uz pomoć maloga broja prosvijećenih okupljenih u jednoj sekti s tajnim jezikom, u bandi, kliki ili maloj partiji s prikladnim ritualima. Mistagozi umišljaju da drže kao svoju privilegiju neke otajstvene tajne (Geheimnis je riječ koja se najčešće pojavljuje). Otkrivenje ili odastiranje otajstva rezervirano je za njih, oni ga ljubomorno čuvaju. Ovdje je ljubomora glavna značajka. Oni je nikada ne prenose drugome u običnom govoru, samo kroz inicijaciju ili inspiraciju. Mistagog je philosophus per initationem ili per inspirationem. (Derrida, str. 20)

Već sam o ovom problemu odnosa između „istinske“ i „vulgarne“ filozofije koja se zaogrće upravo svim mogućim repertoarom mistike i otajstvenosti tijekom povijesti, kad je riječ o Derridinome čitanju Kantove rasprave, pisao u svojoj Knjizi lutanja. No, nisam toliku pozornost ondje poklanjao nečemu što je ovdje posebno istaknuto. U Derridinu razjašnjenju, naime, ne govori se o mistagogiji, već o mistagozima. A to samo znači da je njihova temeljna značajka nasuprot misliocima koji filozofiju shvaćaju polazeći od logosa ili racionalne djelatnosti ljudskoga uma u kazivanju i ponašanju koje je ekscentrično, gotovo u svojoj nadmenosti i umišljenosti ravno religioznim prorocima koji navješćuju kraj svijeta u govoru na rubu izrecivosti kao smislenosti i ludosti. Proročice u Delfima nisu bile mistagoginje, jer one nisu ništa umišljale da su one koje nisu, naime, proročice i ništa drugo.

Mistagozi, naprotiv, očito žele biti nešto više i drukčije od običnoga puka kao njegovi ovlašteni tumači (iako ih nitko nije ovlastio činom slobodne odluke mnoštva kao „naroda“) u tumačenju tajne onog što je u svojem otajstvu neizrecivo i ne smije se odati Drugome bez odobrenja svih onih koji predstavljaju „sektu, bandu, kliku ili malu partiju“. Mistagozi su otuda uzurpatori Tajne. Bez nje kao Svetog Grala svojeg shvaćanja filozofije, ali ne samo nje već svekolikoga duhovnoga poslanstva čovjeka, ne bi imali razloga postojanja. Njihovo je značenje nužno negacija onog što pripada biti filozofije i što Kant tako jednodušno i jednoznačno prevodi kao razum/um, polazeći od racionalnosti ljudskoga mišljenja. Bit filozofije je u temeljnoj riječi-pojmu s kojom se filozofi „bave“, a to može biti samo logos.

Ako mistagoge određuje dvoje, „inicijacija i inspiracija“, onda je njihova zadaća u mišljenju, ako je uopće ima, to da čuvaju Tajnu koju prenose Drugima tek onda kad su za to „obučeni“. Obuka je elitni pristup ovome znanju koje nije „logičko“, već je između „proročkoga“ i „mističkoga“. Zadaća koju ljubomorno čuvaju od javnosti svodi se stoga na moć onoga što pripada „intelektualnoj intuiciji“ i što se u načelu do kraja ne može naučiti jer je onkraj ljudskih granica spoznaje bitka, bića i božanskoga temelja svijeta. Ovo „onkraj“ predstavlja istodobno njihovu neiskorjenjivost iz svih postaja na putu povijesnoga razvitka čovječanstva jer religiozno iskustvo ne iščezava sa znanstvenom slikom svijeta kako su to „vjerovali“ naivni pozitivisti svih profila.

Što je više tehno-scijentifizma, to je sve više prodora religioznosti kao univerzalne mistagogije. Upravo iz tog razloga koje Kant ima u vidu u Kritici čistoga uma kad govori o antinomijama u shvaćanju Boga i stvaranja svijeta, a one se svode na to da se njegovo postojanje niti nepostojanje ne može dokazati onto-logički, pa je otuda svaka znanstvena spoznaja vezana uz svijet empirijskoga iskustva, a ne onoga što pripada „stvari-o-sebi“ (Ding-an-sich), mistagozi cvjetaju u doba koje je u svojoj „otkrivenosti“ lišeno svakoga otajstva. To je vrijeme tehnoznanstvene konstrukcije svjetova i vrijeme apokalipse kao „kraja svijeta“ (Dies irae). No, ono što dolazi svagda na vidjelo u nužnome sukobu između predstavnika „prave filozofije“ i ove koja „umišlja da je prava“ i skriva se pod velom mistagogije jest za Derridu suprotnost u mnoštvu likova u kojima se pojavljuje misaoni život čovjeka u društvu.

„Hijerarhizirana je opozicija dara prema radu, intuicije prema pojmu, genijalnog načina prema školskom načinu (geniemässig/schulmässig), homologna opoziciji aristokracije i demokracije, eventualno između demagoške oligarhije i jedne autentične racionalne demokracije.“ (Derrida, str. 21)

2.

Filozofija je bit demokracije, zar ne? Ne bismo se složili, iako je pojam vladavine naroda u Grka bio za Sokrata i potom Platona jedino smislen njezinom „suspenzijom“ i preobrazbom u „racionalnu aristokraciju“, kako je to naposljetku zapečatio upravo Aristotel u njegovoj Politici pokušavajući pronaći izlaz iz začaranoga kruga vladavine „ludoga mnoštva“ koje počiva na anomiji i bezumlju, a ne očuvanju logosa kao phronesisa u etičko-političkoj brizi za najvišu dobrobit zajednice kao što je to ideja pravednosti utemeljene na slobodi i jednakosti. Prava filozofija nasuprot onoj koja umišlja da je prava pa se ukrašava mistagogijskim govorima i gestama nužno mora pretpostaviti za svoje tlo, za svoju supstancijalnost, upravo demokratski poredak u kojem javnost postaje „ultimativni“ sudac i ovrhovitelj istine kao deliberativnoga postupka dokazivanja onog što je „otkriveno“ kao istina (aletheia). Ali, tek sada slijede paradoksi i aporije. Iako Derrida upečatljivo niže parove suprotnosti u ovom citatu, ipak je prava opozicija u kojem se pojavljuje filozofija spram mistagogije ona između „demagoške oligarhije“ i „autentične racionalne demokracije“.

Čini se da je neminovno da pomirenja između dvojega nema. Ne može oligarhija postati temeljna istina demokracije, njezina skrivena „bit“, već je uvijek i jedino njezino izvitoperenje, čista negacija, degeneracija, opsjena i laž smisla zajedničkoga života u povijesti. Zato joj je potrebna „tajna“ i sekularizirano „otajstvo“ i zato su svi mistagozi ništa drugo negoli ideolozi univerzalnoga pseudo-poretka kojima demokracija i filozofija „služe“ samo kao pokriće, kao ono što Platon naziva „plemenitom laži“ koje narod ne smije ni čuti ni znati, jer bi to ugrozilo njegovu „normalnu“ egzistenciju. Istina je pravednosti, slobode i jednakosti u zajednici uvijek čudovišna bezrazložnost samoga života jer ne postoji nikakav „kraljevski put“ spasonosnoga izbavljenja iz jarma ovog užasa vladavine „demagoške oligarhije“. U doba tehnosfere i apokaliptičkoga „kraja svijeta“ život uma u globalnoj političkoj komunikaciji postaje nužno sukob stavova između „filozofa“ i „mistagoga“, između logosa i mythosa, između „autentične racionalne demokracije“ i autokratskih poredaka „plemenite laži“ koja u svojoj „plemenitosti“ uvijek završava kao monstruozni poziv na uništenje Drugoga svim raspoloživim sredstvima.

3.

Jesu li mistagozi možda ipak i znalci onoga što neizbježno ima doći kao čuvari vjekovne „Tajne“ i zato im se neopravdano kadšto pripisuje ova sklonost da su bliski vulgarnosti egzistencije onih što uzurpiraju smisao bitka uopće? Jer oni uvijek govore tako što ukazuju na „slutnju“, „znakove“, „simptome“, od jezika kao govorne komunikacije tvore metafizički labirint mistike same stvarnosti i nije slučajno Ludwig Wittgenstein u svojem Tractatusu logico-philosophicusu proglasio sam fakticitet kao čudo stvarnosti „mističnim“. Ako ne možemo logički i racionalno baš sve dohvatiti, jer granica je jezika u onome što ga nadilazi, a to je onkraj jezične strukture ljudskoga mišljenja, tada nije „intuicija“ pad u nemušto sricanje pseudo-proročanskih iskaza, već svojevrsna nemogućnost da jezik bude uvijek samo i jedino otkrivatelj i bezuvjetni pouzdani prenosnik smisla samoga bitka. Otkrivenje je riječ koja označava bit apokalipse ali ne kao uništenja svijeta i njegove katastrofe. Nije li otuda znakovito da je sama istina u jeziku apokaliptičke naravi, te stoga spaja ono prvo i posljednje (arhajsko i eshatologijsko)? Mistagogija se tako oslobađa svojih „mistagoga“ tek onda kad se i filozofija lišava svojih „filozofa“ koji tvrdokorno „vjeruju“ u logička pravila jezika i razumsku metafiziku svijeta kao dogmatski pozitivisti u svojeg Boga jasne i razgovijetne spoznaje s kartezijanskim repom.

          Jasno je sve. U ovo vrijeme, kad znakovi apokalipse postaju više od simptoma jednog „kraja svijeta“, nije nimalo začudno zašto ponavljanje Kantove zabrinutosti zbog atmosfere mišljenja koja podsjeća na „kraj filozofije“ s drugim značenjem od onoga koje je imao u vidu Martin Heidegger kad je 1964. u jednom predavanju u okviru međunarodne konferencije „Živući Kierkegaard“ u Parizu, na koju nije došao ali je od svih drugih tekstova njegov ostao najznačajniji i jedino mjerodavan za suvremenost, kazivao o „kraju filozofije i zadaći mišljenja“, pretpostavlja uvid u značenje apokalipse.

Jasno je sve. Otkrivenost nije katastrofa. No, kao što postoje lažni filozofi koji si umišljaju da su pravi i zato su ponajbolji primjer vladavine mistagoga u naše vrijeme raspada metafizike, tako postoji i „lažna apokalipsa“. To je otkrivenost bez Tajne samoga otkrivenja, ali ne više „sekti, bandi, klika, partija“ jedne „racionalne oligarhije“, već „demokratske autentičnosti života“ koji se otvara s „racionalnom intuicijom“ onoga što dokida i nadilazi svaku apokalipse, eshatologiju i mistagogiju „kraja filozofije“ kao „kraja svijeta“.

Kad se, dakle, otkriva Tajna apokalipse, onda smo suočeni s „krajem apokalipse“ koja više u silnoj jezičnoj dokrajčenosti samoga „kraja“ više nema nikakva smisla. Nitko zapravo ni ne zna što je Ivan s Patmosa, pisac Knjige Otkrivenja imao na umu kad je nizao one svoje „apokaliptičke slike“ bez kojih monoteistička religija kao što je kršćanstvo ne bi imalo svojeg „posljednjeg smisla“. Jer, Grci za razliku od vjerujućih kršćana nisu imali svijest o kraju kao otkrivenosti Tajne iza koje slijedi vječno kraljevstvo istine u „drugome svijetu“. Njihova je demokratska strast za javnim poslanstvom filozofije bila jača od svih slika smrti i drugoga života. Zato je Sokrat i mogao kazati prije spokojne odluke ispijanja otrova da ide radije u smrt negoli da ima posla s „demagoškom oligarhijom“ i njezinim „sektama, bandama, klikama i partijama“, jer će u Hadu uživati u razgovoru s mudrim Heraklitom i Parmenidom, vidjeti časnoga Perikla i božanskoga Homera i pitati ga zašto povijest otpočinje i završava s tom strahotnom riječju ꟷ srdžba.

Nije li to najveća Tajna ovog „apokaliptičkoga“ vremena koje više nema vremena za besmislene i dosadne prijepore između racionalnih mistagoga i intuitivnih pseudo-filozofa.

Jer vrijeme se bliži…