Žarko Paić

1.

Paul Valéry je za života objavio knjigu poezije naslovljenu Charmes, a u svojim je Cahiers koje je pisao svaki dan u praskozorje ostavio podosta nacrta i gotovih pjesama nakon 1925. godine. To je doba kad je sâm na začudan način pokazivao znakove tzv. odustajanja od poezije premda je već 1898. prekinuo s poezijom i posvetio se filozofiji i poetici. No, odustajanje valja razumjeti kao preispitivanje i skeptičko vježbanje vlastite estetičke egzistencije koja je nakon Mallarméa zacijelo jedinstveni slučaj spajanja duhovnoga eskapizma i divne samotnosti koja omogućuje duhu usmjerenom na biti stvari posvemašnju strogost i jasnoću. Ipak je on filozof i pjesnik koji se nadovezuje na ishodište francuskoga racionalizma koje otpočinje s Descartesom. Tako u posljednjem fragmentu pjesme u prozi, simboličke parabole „Toplo more“ koja zaslužuje da je se u cijelosti navede čitamo:

„Sa knjigom zatvorenom, pijan od uzvišenog

            pijanstva brzih prisvojenih imaginacija, trčah

            kroz poljanu bujicom misli ponesen.

               I nisam video ništa. Moj mi se život suprot-

            stavljao i posmatrao sam ga izvan sebe kao

            kakav roman, čitan u mom mozgu.

               Tako dobro da naglo probuđen jednim udar-

            cem sunca između grmova, ili piskom mašine

            ꟷ nije važno ꟷ JA VIDEH! I u istom trenu

            ucrta se ukazani krajolik, u mome duhu.

                „Grad“ je, sada, blistao daleko ꟷ Stvarni

            nastavak sa imaginarnim poglavljima već pre-

            đenim.

Što određuje ovu poeziju ako ne duh korelacija između tradicionalnog simbolizma ranoga modernizma i prožimanja refleksije s fragmentima kaotične pojavnosti. Poezija je stoga unošenje reda u ovaj kaos i entropiju svijeta. Zato je Valéry za mene uvijek bio više-od-pjesnika u metafizičkome smislu te riječi. On „proizvodi“ višak osmišljavanja i to u doba koje više nema ništa u sebi „poetsko“, a što su u 19. stoljeću već slutili i najavljivali njegovi veliki prethodnici poput Mallarméa i Baudelairea. Sve je već stiješnjeno u duhu čovjeka koji, kako to kaže sam Valéry na jednom mjestu, sebi samome razotkriva kako na kraju svake misli postoji uzdah.

U fragmentu pjesme „Toplo more“ susrećemo se s „knjigom“, „uzvišenim pijanstvom“ i „Gradom“. Nije to, dakle, opjevavanje nečeg što već postoji u ovome svijetu bačenosti čovjeka u svijet i izbačaja samoga svijeta kao onog što se čovjeku suprotstavlja kroz silinu i moć prirode i kontingenciju života koji pretpostavlja bujanje, rast i usahnuće. Veličina je Valéryjeve poetske misaonosti u tome što nas dovodi do kraja mogućnosti pjevanja uopće jer poiesis prestaje biti „proizvodeći“ jezik stvaranja svijeta onog trenutka kad se preobražava u autopoiesis, tu samozatvorenu strukturu proizvodnje teksta bez izravne sveze s pojavnošću stvari. Misao je energetizirana i odjelovljena u samorefleksiji. Otuda „knjiga“, „uzvišeno pijanstvo“ i „Grad“ pripadaju simbolima moderne raščaranosti koja od Mallarméa do Rimbauda traži posve drukčije nadahnuće za mogućnost poezije od mimetičkoga zanosa s onim već uvijek opstojećim. Život koji se odjednom pjesniku pokazuje kao „kakav roman, čitan u mom mozgu“ postaje čin samoproizvođenja jezika koji se suprotstavlja onome zbiljskome svim silama očuvanja dostojanstva samoga „pjesničkoga umijeća“, kakvo je zahtijevao Nicolas Boileau-Despréaux (1636.-1711.) u svojoj poznatoj raspravi.

2.

U eseju „Čista poezija: Bilješke za predavanje“, Valéry nam kazuje kako je gotovo onako uzgred, bez većih pretenzija i nakana, spomenuo u predgovoru knjige stihova jednog njegova prijatelja izraz ꟷ čista poezija. Sâm nije ni mogao pretpostaviti kakve će posljedice sve to imati za daljnju raspravu o smislu poezije u 20. stoljeću i uopće za književnost(str. 297). Budući da izraz, po Valéryjevim daljnjim objašnjenjima, nema nikakve veze s nekom novom teorijom poetske djelatnosti, već ukazuje na neku vrstu „udaljavanja“ od tzv. čistog praktičnoga svijeta, čini se stoga da se dospijeva u poeziji do mogućnost dosezanja „uzvišene i žive supstancije“ (str. 297). Ono „čisto“ o kojem se u ovom eseju jasno govori nije ništa drugo negoli pročišćeno i otuda iskonsko i samostojeće, oslobođeno svih natruha izvanjskih utjecaja koji „mute vodu“. I zato Pjesnik može s punim pravom kazati da je to isto kao kad „fizičar govori o čistoj vodi“ (str. 280). Filozofijski je govor još stroži u tom pogledu. U isto vrijeme negdje, Husserl u svojim zahtjevima za čistim idejama iz fenomenologijskoga stajališta uvodi u optjecaj pojam eidetske redukcije. Sve se mora svesti na najmanji zajednički nazivnik procesom odstranjenja svih postojećih onečišćenja ma kakvi god bili njihovim svođenjem na ono prirodno i nesvodljivo kao takvo. Iz pojave se izvodi ideja. Iz ovog motrišta je čista poezija toliko jasna i nedvosmislena. Ona se pokazuje u svojoj „čistoći“ na isti način kao i „čista filozofija“ ili „čisto nebo“, što znači da je imanentno poeziji ono što nije ni etika ni politika, niti svodljivost na društvene odnose niti, pak, na neke krajnje mesijansko-eshatologijske vizije povijesti. No, Valéry će u jednom trenutku sve ovo dovesti u pitanje te uputiti na mogućnost da je zapravo čista poezija „fikcija nastala iz promatranja“, pa predlaže ni manje ni više gotovo „prokazanu“ riječ koja bi trebala nadomjestiti „čistoću“. Taj zamjenski pojam jest ꟷ apsolutna poezija.

          U 19. stoljeću je vladalo oduševljenje za svime što je imalo takav prizvuk. Glavni je krivac za sve to, a tko drugi negoli Georg W. F. Hegel. Njegova je filozofija spekulativno-dijalektički put razvitka svijesti do samosvijesti i do apsolutne znanosti duha. Isto će u drugom mediju, onom glazbe, zahtijevati i Ludwig van Beethoven, iako je izraz apsolutna glazba ponajviše rabio Richard Wagner.Ne ulazeći ovdje u prijepor oko tog pojma, dostatno je samo još pripomenuti da Valéry u izrazu čista poezija nastoji obuhvatiti odnose između riječi i osjećajnosti koju ova majka svih umjetnosti kazivanja iznosi na vidjelo. Na taj način nastaje ono što je očigledno vladajući duh vremena modernosti i postmodernosti 20. stoljeća: poezija nije više samo pjevanje o svijetu nego teorija samoga poetskoga djelovanja u svijetu s pomoću dekonstruiranoga jezika. Valéry je u filozofskome smislu nastavljač Descartesa drugim sredstvima. To, međutim, ne znači da poeziju razdvaja na dvije strane poput res cogitansa i res extensae. Ono osjećajno se ne može svesti niti na učinak uma niti na podražaje tijela, već u svojoj autonomnosti izranja iz cjeline svih jezično-glazbenih odnosa kojom se poezija od iskona pojavljuje u svijetu kao mimesis, reprezentacija, doživljaj i ekstaza samoga života. Jasno je da se time otklanja instrumentalna funkcija i jezika i poezije, te se oslobađanje jezika u samome sebi događa u korelaciji s „pjesničkim umijećem“ onkraj bilo kakve praktičnosti i prigodnosti.

          Valéry ulazi suptilno u analizu čiste poezije tako što stvara analogiju glazbe s jezikom. Zanimljivo je, pritom, da njegova razlika „svijeta zvukova“ od „svijeta šumova“ nastoji pokazati, uistinu kartezijanski, kako se nastanak glazbe kao ljudskog, duhovnoga umijeća i onoga što pripada umjetnosti zbiva kroz razliku prirode i duha. No, analogija koju uzima ovdje nije puko pojavljivanje onog što je slično, već se time želi ukazati na kvalitativnu razliku koju poezija u odnosu spram glazbe unosi u svijet. Poezija, naime, svoju ljepotu i uzvišenost s jezikom postiže tek onda kad se pročisti od svakodnevice koju jezik opisuje i koristi samo u funkcionalnome smislu. Razlika između glazbe i poezije, kako to Valéry naglašava, sastoji se u tome što je poeziji inherentan smisao, a glazbi poredak zvukova (str. 303). Sve što jezik u poetskome smislu krasi odvija se u složenosti „fonetike, metrike, ritmike“ u suglasju sa  „logičnim i semantičkim oblikom koji sadrži retoriku i sintaksu“ (str. 303). Kad to imamo u vidu, razvidnim se čini kako je zadaća „čiste poezije“ onkraj granica jezika kao takvoga. To je ono nesvodljivo područje neiskazivosti i nedokučivosti što se već od nastanka filozofije u iskonu Grka pojavljuje gotovo aporijom jer mudrost nikad nije ono što je dosegnuto razumom, već i ono što u svojoj iskonskoj šutnji podaruje svijetu tajnu koju poezija u navlastitoj čistoći razotkriva u skrivenosti. Valéry promišlja vlastitu zadaću pjesnika i kad se čini da je njegovo odustajanje od poezije neporecivo.

3.

U poemi „Morsko groblje“ („Le Cimètiere marin“) dovršene 1920. godine uvijek sam čitajući je uživao u simboličkim sklopovima ili slikama mišljenja, kako bi to rekao Gilles Deleuze. Možda i jedna od takvih najmoćnijih misaonih slika jest ꟷ hram vremena. Četvrti fragment ove poeme glasi ovako. Navest ću ga razlomljeno.

„Hram vremena, kog sažima uzdah,

            čistom visu penjuć se obuzdah,

            okružen svojim pogledom morskim…“ (str. 128)

Zašto razlomljenost i zašto blasfemično prizivanje veličajne poeme koja bi zahtijevala ponajmanje jednu opsežnu analizu duhovnoga ozračja i simboličke usmjerenosti nečeg takvog kao što je to „Morsko groblje“? Samo zato što se i ovdje susrećemo s uzdahom. Sjetimo se ovog Valérijeva stiha već spomenutoga u ovom tekstu: Na kraju svake misli postoji uzdah. Život je disanje, uspinjanje spram zračnih prostranstava duše i sva je poezija samo to: prvi i posljednji uzdah. Prolazeći kroz taj nevidljivi „hram vremena“ osluškujemo mirise i zvukove mora zagledani u ogledalo vlastite fluidne besmrtnosti.

          Čista poezija?

          A kakva drugo još ima smisla u ovom napuštenome svijetu kojeg od propasti još samo čuvaju filozofi i pjesnici mlade Parke, zar ne?